Naš kritičar o filmu koji je podijelio publiku: Tvorci novog Jokera dobro su se našalili – na naš račun!

Nakon neugodnog iznenađenja kojeg nam je u kinima pripremio legendarni Francis Ford Coppola sa svojim pre-pretencioznim spektaklom ‘’Megalopolisom’’, teško mi se bilo već idući dan ponovno uputiti ka dvorani po još jednu, potencijalno gorku porciju razočarenja. Pet godina nakon što je polarizirao kritiku i publiku (op.a. mene osobno je oduševio, no o tome nešto kasnije), dočekali smo premijeru najnovijeg filma o stripovskom kralju zločina – Jokeru pod imenom ‘’Joker: Ludilo u dvoje’’ (originalni naslov je ‘’Joker: Folie à Deux’’).

Nakon prvog nastavka poput mnogih sam priželjkivao JOŠ! premda su i redatelj Todd Phillips i glavni tumač uloge – Joaquin Phoenix tada govorili kako nema govora o snimanju novih nastavaka i kako je od početka priče planiran samo jedan film. No, kroz proces snimanja, a kasnije i post-produkciju, lik Arthura Flecka/Jokera obuzeo je Phoenixa u tolikoj mjeri da ga se u glavi nikako nije mogao otarasiti. Priča kaže kako je kroz san dobio ideju u kojem smjeru bi priča mogla otići u drugom nastavku, ako uopće i dođe do njegove realizacije. Naravno, prvi ‘’Joker’’ je doživio nezapamćen financijski uspjeh (na uloženih 60-ak milijuna zaradio je diljem globusa impozantnu milijardu (!) dolara), Phoenix i Phillips su se okitili nebrojenim priznanjima (Phoenix je posve zasluženo osvojio i Oskara za najbolju mušku ulogu) i prepreke oko snimanja spomenutog nastavka su netragom nestale. Nažalost.

Mjuzikl?!

Dvije godine nakon što je hladnokrvno počinio 5 umorstava (istražitelji nisu znali da je ubio i vlastitu majku), Arthur Fleck (Joaquin Phoenix) nalazi se u pritvoru u bolnici za mentalne pacijente ‘Arkham’ gdje iščekuje početak suđenja koje će razotkriti je li svoje zločine učinio svjesno ili ga je njegovo mentalno stanje, točnije poremećaj ličnosti naveo na nekontrolirano nasilje. Zlostavljački čuvari predvođeni Jackijem Sullivanom (Brendan Gleeson) uvjereni su kako je Arthur bio posve svjestan svojih nedjela i to mu redovito daju na znanje sprdajući se i nehumano ga kažnjavajući. Arthurova odvjetnica Maryanne Stewart (Catherine Keener) s druge je pak strane uvjerena kako je njezin klijent žrtva sustava i mentalnog oboljenja i kako mu je potrebna prava liječnička skrb, a ne zatvor ili gore.

Sirotom Arthuru život iznova dobije smisao kad upozna, kasnije će se pokazati manipulativnu Harleen »Lee« Quinzel (Lady Gaga), pacijenticu u Arkhamu. Lee je fascinirana Arthurovim Jokerom i uvjerava ga kako baš ubojiti klaun prikazuje njegovo pravo lice, a on kroz sav kaos koji mu prolazi kroz glavu posve padne pod njezin utjecaj. Ubrzo na red stigne i suđenje koje bi ga u najgorem scenariju lako moglo koštati glave, odnosno, smrtne kazne…

Ako ste se kakvim slučajem proteklih pet godina našli u komatoznom stanju, volite stripove i niste pogledali prvog ‘’Jokera’’, okrenite se u suprotnom smjeru i dajte si petama vjetra jer ovo nije materijal za vas. Phillips, Phoenix i scenarist Scott Silver su već s prvim spomenutim nastavkom okrenuli naopačke svijet Jokera i strip adaptacija i kreirali (op.a. pod debelim utjecajem Martina Scorsesea i njegovih filmova – prvenstveno ‘’Ulica zla’’, ‘’Taksista’’ i ‘’Kralja komedije’’) jednu posve prizemljenu, ‘iščašenu’ filmsku verziju popularnog negativca i navukli na sebe bijes dobrog dijela okorjelih fanova stripa.

Nije to bio film koji će po tko zna koji put vrtjeti jednu te istu priču o nastanku superzločinca, već film o čovjeku koji je cijeli svoj život bio gažen i ponižavan i koji je na kraju ‘puknuo’ i tom istom svijetu uperio srednji prst i rekao mu -J**i se!-. Mnogi Amerikanci su se brzopleto pribojavali efekta takve ideje u društvu zaluđenom oružjem u kojem bilo kakva psihički nestabilna osoba može lako doći do istog i u treptaju oka počiniti kakav grozni masakr, no pokazalo se da su te bojazni bile posve neopravdane. ‘’Joker’’ jest stigao do masa i fascinirao ih, a tome je uvelike doprinio veličanstveni Joaquin Phoenix čija je glumačka i fizička transformacija bila jednom riječju – neprikosnovena! E tu sad stižemo do problema. U uvodnim redcima sam vam natuknuo kako je Phoenix kroz san dobio ideju u kojem bi pravcu mogli usmjeriti nastavak, a ta grozomorna ideja jest – mjuzikl! Da, dobro ste pročitali. Govorkalo se isprva o Broadwayskoj predstavi koju je neslavno ‘ugušio’ prokleti COVID, a onda je ona logično (?) pala na područje filma. Priznat ću kako nisam neki osobiti fan tog specifičnog žanra, ali odvesti priču takvim ‘grbavim’ putem bila je suludo hrabra i prije svega – loša odluka.

Krajnje iscrpljujuće

Posve mi je bila jasna simbolična nakana da mentalne, posebno traumatične epizode naslovnog lika odvuku u smjer fantazije, plesa i pjevanja jer u njegovoj glavi je, kako dobro znamo, pravi kaos. Problem je što tih sekvenci ima suviše i kako su s njima u potpunosti ubili dramatiku i ritam filma koji je bez njih u konačnici mogao ispasti jedna uistinu vrhunska psihološka drama. Do prvog pojavljivanja lika Lee sve je išlo tečno, pažljivo se gradila dramatika i atmosfera Jokerovog potpunog psihičkog potonuća, njegovog utjecaja na mase i živućeg sinonima za anarhiju. Ugledavši nju – sve je otišlo kvragu!

Za vraga još jedan fantastičan Phoenixov angažman, usudit ću se reći čak i bolji negoli je to bio prvi put – uz manje nekontroliranog cerekanja i više mimike, emocija. Za vraga i vrhunska kamera Lawrencea Shera, ovaj put nadahnuta upravo u uvodu spomenutim Coppolom i njegovim romantičnim mjuziklom iz 80-ih ‘’Jednom iz ljubavi’’. Za vraga angažman uvijek pouzdanih karakternih glumaca Brendana Gleesona i Catherine Keener koji su još jednom na visini zadatka. Za vraga povremeno briljantna Phillipsova režija kako prizora u sudnici tako i onih u Arkhamu. Za vraga suludi animirani prolog u režiji Sylvaina Chometa. Za vraga čak i angažman Lady Gage koja je odradila i više od solidnog glumačkog nastupa. Za vraga sve moralne i nemoralne ideje koje scenarij pokušava pronijeti. Za vraga SVE kad uz beskonačno i krajnje iscrpljujuće pjevanje i ples nestaje napetost i gledateljski interes koji je do te točke bubrio poput prišta na licu kakvog tinejdžera. Phoenix i Phillips su sa svojom lucidnom odlukom napravili pravi ‘salto mortale’ i umjesto nastavka o kojem bi se još dugo pričalo kreirali izgledan komercijalni i kreativni flop koji baca neizbrisivu mrlju na prvi film.

Šteta, nevjerojatna šteta jer sve je bilo na razini. Kvragu, čak bi uspio pregrmjeti i tih par sekvenci, ali njih petnaestak (!), e to je stvarno previše i posve nepotrebno. Phoenixov ‘’Joker’’ ovdje neslavno prestaje, a mogao je ostati dugotrajno upamćen. Ako netko potpiše peticiju za Blu-ray ili DVD izdanjem filma iz kojeg će izrezati ‘mjuzikl kadrove’ – odmah se potpisujem, vjerujem kako ćete i vi.