Melankolija, požuda i apsolutna noćna mora – Robert Eggers je oživio Nosferatua!

01.01.2025. – I dok većina ‘normalnih’ ljudi još uvijek ‘liže rane’ ili točnije rečeno, osjeća posljedice mamurluka nastalog u burnoj proslavi novogodišnje noći, moja malenkost nije mogla dočekati regularnu premijernu projekciju najnovijeg filma horor meštra Roberta Eggersa već je to morala biti baš ona pretpremijerna.

Uputio sam se laganim korakom ka kinu misleći kako osim sirotih zaposlenika kina neću tamo zateći niti šačicu jednako opaljenih štovatelja lika i djela spomenutog autora, kadli – šok! Pred mojim pomalo krvavim i neispavanim očima su se te novogodišnje večeri ukazala dva dugačka reda pred blagajnama, ispunjena pretežito mladim dušama koje su žudjele ostati zavedene novom inkarnacijom ‘princa tame’.

Koliko god me veselio takav prizor, istovremeno mi se u glavu prišuljala nelagodna misao kako neću na vrijeme stići u dvoranu. I divna li čuda, uspio sam u nju zakoračiti taman kad je započeo film. Čemu sam točno svjedočio narednih dva i kusur sata, temeljito ću vam otkriti nakon sinopsisa koji će neupućenima otkriti o čemu je ovdje riječ.

Krvavo otkriće

Mlada, očajna i napose usamljena djevojka Ellen (Lily-Rose Depp) jedne je noći u svom očaju jecajući zavapila za nekim duhom, anđelom ili utvarom koji će joj otkloniti bolnu samoću, no umjesto zaštitnika i utjehe, ona prizove nešto zlokobno i misteriozno.

Prokletu manifestaciju koja je ostavi u agoniji i strahu. Više godina kasnije, u kasnu zimu 1883., Ellen živi u njemačkom gradiću Wisborgu sa svojim voljenim suprugom Thomasom Hutterom (Nicholas Hoult), agentom za nekretnine koji sanjari o stabilnoj karijeri i boljoj financijskoj situaciji koja će mu pomoći da svojoj voljenoj priušti najljepše stvari i lagodniji život.

Takva prilika mu se nenadano ukaže kad mu poslodavac Knock (Simon McBurney) ponudi bolji položaj u tvrtki i izdašan honorar ako finalizira ugovor o prodaji derutnog zdanja misterioznom i ekscentričnom grofu Orloku (Bill Skarsgård). Hutter oduševljeno prihvati zadatak, no Knock mu saopći kako se grof nalazi u dalekoj Transilvaniji i kako će morati otputovati u njegov dvorac gdje će se s dotičnim naći licem u lice.

Zaveden svim potencijalnim benefitima te zadaće, Hutter pristane ne znajući ništa o Knockovom prethodno sklopljenom paktu s Orlokom. Ellen izrazi nezadovoljstvo suprugovim angažmanom, a kako su joj se noćne more u posljednje vrijeme intenzivirale, Hutter svoju draganu povjeri na čuvanje dobrim kućnim prijateljima – imućnom brodovlasniku Friedrichu Hardingu (Aaron Taylor-Johnson) i njegovoj supruzi Anni (Emma Corrin).

Nakon dugačkog i iscrpljujućeg putovanja na kojem ga lokalna žitelj pokuša odgovoriti od odlaska u Orlokov dvorac, Hutter ipak stigne na odredište gdje osjeti pravu nelagodu i strah. Tamo ga dočeka i zastrašujući domaćin, grof Orlok, s kojim ubrzo potpiše ugovor u kojem je navedeno i nešto više od same kupnje nekretnine.

Premda je nakon finaliziranja posla žurno poželio otići natrag doma, Orlok Hutteru naredi da ostane u dvorcu pritom mu otkrivši svoje pravo monstruozno naličje. Hutter shvati kako je Orlok vampir koji najviše žudi upravo za njegovom voljenom Ellen…

Posudili od Drakule

E sad, ako već niste prethodno upoznati s pričom o Nosferatuu i ona vas u mnogočemu podsjeća na Stokerovog ‘’Drakulu’’, dozvolite mi da vam u kratkim crticama ispripovijedam tu priču.

Tijekom služenja u njemačkoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata negdje na bojišnici u Srbiji, Albin Grau je susreo srpskog seljaka koji mu je otvoreno izrazio sumnje kako je njegov otac – vampir!

Ta se jeziva priča Grauu duboko usjekla u pamćenje, a kako se uz umjetnost i arhitekturu privatno bavio i okultizmom, 1921. je s Enricom Dieckmannom osnovao filmski produkcijski studio ‘Prana’ sve s idejom snimanja horora o vampiru.

Prvotno su planirali adaptirati slavni gotički roman Brama Stokera ‘’Drakula’’, no kad im je njegova udovica uskratila prava, Grau i Dieckamann su pod cijenu svega odlučili ‘zaobići’ zabranu te su ‘posudili’ dobar dio radnje iz spomenutog romana te su Drakulu ‘prekrstili’ u grofa Orloka, a London zamijenili fiktivnim njemačkim gradićem Wisborgom.

Za pisanje scenarija i režiju su angažirali proslavljene ekspresioniste Henrika Galeena i F. W. Murnaua dok je uloga zastrašujućeg grofa zbog nedostupnosti istaknutog Conrada Veidta pripala tad malo znanom Maxu Shrecku. Sve ostalo je povijest!

Ćelav, visok, šiljata nosa, oštrih zubiju, sablasno mršav uz zastrašujuće dugačke nokte, Nosferatu iliti grof Orlok je postao pravi kulturološki i pop fenomen za kojeg znaju čak i mlađe generacije, ponajprije zbog njegovih urnebesnih ‘kolaž’ pojavljivanja u popularnom crtiću ‘’Spužva Bob Skockani’’.

Naravno, nakon Murnauovog ‘’Nosferatua’’ je nastala prava poplava vampirskih filmova, a njegovom liku se kroz rimejk iz 1979. prvi put vratio slavni njemački redatelj Werner Herzog.

Uloga zastrašujućeg Drakule/Orloka dopala je inače jezivog Klausa Kinskog koji je u njoj jednom riječju – maestralan, dok je Lucy/Ellen tumačila neopisivo lijepa Isabelle Adjani.

Herzog je u svojoj verziji pojačao dozu erotičnosti i senzualnosti, a do novog povratka liku smo morali čekati još dobrih dva desetljeća kad je svjetlo dana ugledala danas nepravedno zaboravljena ‘’Sjena vampira’’ (2000.).

Orloka/Maxa Shrecka je tamo pak briljantno utjelovio Willem Dafoe koji značajnu ulogu ima i u Eggersovoj verziji, a s tim konačno dolazimo i na naš ovotjedni film.

Životni projekt

Spomenuti horor meštar o ovom je filmu sanjario još i prije negoli se ozbiljno dohvatio režije, a nakon uspjeha i afirmacije s žanrovskim remek-djelom ‘’Vještica’’ (2015.), njegova želja o snimanju novog ‘’Nosferatua’’ je postala još i snažnijom.

Naravno, u to je vrijeme smatrao kako bi takav posao bio poprilično ambiciozan za mladog redatelja stoga je odlučio prvo ‘izbrusiti’ neupitan talent na drugim projektima (op.a. ‘’Svjetionik’’ i ‘’Sjevernjak’’) usput pripremajući teren za svoj životni projekt

. Nakon odgledanog, moram iskreno priznati kako su mi dojmovi podijeljeni. Eggers je definitivno donio jednu novu, smjelu, detaljima i idejama nakrcanu priču, no osobno nisam oduševljen njegovom reinvencijom samog Orloka.

Ako ste se kojim slučajem već interesirali za film, mogli ste primijetiti kako u niti jednoj njegovoj službenoj najavi ili plakatu ne vidimo jasno samog vampira, a nekako sam uvjeren kako je ta odluka donesena kako ne bi izazvala lošu reakciju među fanovima originala i njegovih kasnijih ‘inkarnacija’.

Ja vam dakako neću skroz ‘spojlati’ njegov izgled već ću reći kako ga je Eggers među ostalom posudio i od samog Vlada Tepeša, zloglasnog vlaškog kneza koji je Stokeru poslužio ka inspiracija za Drakulu.

Orloka ovdje tumači pravi majstor transformacije – Bill Skarsgård (‘’Ono’’), ali izuzev zapanjujućeg i jezivog dubokog glasa kojeg je posebno izvježbavao za potrebe lika, dotični mi nije donio nužnu dozu užasa i nelagode.

Eggers je sve ostale segmente filma ipak savršeno posložio, a pritom mislim i na najmanje, neupućenima sasvim nepoznate detalje iz temeljito obrađenih folklornih i okultnih običaja, demonologije, vampirizma, ali i samog odabira lokacije, kostimografije, castinga (tu imam i sitnu zamjerku na angažman Aarona Taylora-Johnsona koji tek u posljednjoj trećini filma adekvatno pristupa ulozi), glazbe (Robin Carolan), kamere (Jarin Blaschke) te ostalih produkcijskih značajki.

Od prvog kadra, Eggersova estetski izražena gotička noćna mora se lijepi za vas poput nekog čvrstog ljepila i ne pušta vas do samog kraja, na momente se osjećate prestravljeni, na druge pak uzbuđeni i oduševljeni, ali postoje i oni u kojima sam osjećao čistu ravnodušnost.

Prije odlaska u kino sam odlučio ‘ponoviti gradivo’ i nakon dugo vremena iznova pogledati Murnauovu i Herzogovu verziju i čvrstog sam uvjerenja kako snažnom doprinosu unatoč, Skarsgård ne uspijeva adekvatno ‘uskočiti u cipele’ svojih prethodnika. No, to je samo moje mišljenje.

Ako do sad i niste pogledali prethodne verzije, ova bi vas lako mogla zapanjiti jer unatoč drastičnoj promjeni izgleda samog vampira, film obiluje brojnim nezaboravnim, majstorski režiranim prizorima, vrhunskim glumačkim izvedbama i priči koja uvjerljivo izaziva osjećaje straha i nelagode, ali i samog divljenja.