"Furiosa: A Mad Max Saga": Formula "pobješnjelog Maxa" i dalje funkcionira savršeno

Kad jedan akcijski film zaradi 10 nominacija za Oscara, najprestižnije priznanje u filmskom svijetu, i ode kući s šest kipića i kad mu nakon toga kritika tepa da se svrstao u red najboljih akcijskih filmova u povijesti, teško je očekivati jednako dobar nastavak. I zaista, „Furiosa: A Mad Max Saga“ nije u svim segmentima na razini „Mad Max: Fury Road“, filma opisanog u prethodnoj rečenici, no rekli bismo da su u pitanju nijanse, ovo je još jedno malo remek-djelo australskog filmskog genija Georgea Millera čija redateljska vitalnost ne pada s godinama. Sa 79 je u stanju kino gledatelja natjerati da se čvrsto drži za kino fotelju od osjećaja napetosti, straha, žalosti, ljutnje, uzbuđenja…, koji isijavaju s velikog ekrana, baš kao što je to činio s 35 kad je za sitan novac snimio onaj nevjerojatni prvi dio Mad Maxa, ili kad je u punoj životnoj snazi s dramom „Lorenzo’s Oil“ i nevjerojatno emotivnoj filmskoj basni „Praščić Babe“ pokazao da nije akcijski fah idiot.

Moglo bi se reći da je konceptualno „Furiosa“ svojevrsna kopija „Fury Roada“, njegov prequel (završava bijegom Furiose i žena iz harema najmoćnijeg diktatora Pustopoljine Immortana Joea, baš tamo gdje „Fury Road“ počinje), u kojem zapravo dobivamo sve ono što smo htjeli znati i u prethodniku, tko je, otkud je i kako je postala ratnicom ta neustrašiva djevojka za volanom cisterne punom benzina. Okruženje je identično, postapokaliptično u pijesku pustinje usred ničega, mašta u izradi opakih vozila skrpanih od svega i svačega standardno na standardno visokoj razini, akcijski segmenti uglavnom se vrte oko cisterne koja kroz Pustopoljinu vozi ili benzin ili živežne namirnice koju jedni fanatici brane, a drugi, „lešinari“ od  drumskih ratnika uvijek „žednih“ rezervoara i praznih stomaka, napadaju. Rekli bismo da je osnovna razlika da je ovo prvi nastavak serijala o Mad Maxu, u kojem se mitski Max Rockatansky ne pojavljuje, za njega je kronološki za ovu priču prerano.

I dok je gotovo cijeli „Fury Road“ zapravo jedan veliki fascinantni spektakl od potjere ispunjen ljudskim frikovima i motornim čudesima, u „Furiosi“ je ritam manje frenetičan, rekli bismo da ima više mjesta za emocije, iako se u cijelom filmu prilično malo govori. Posebno se to odnosi na glavni lik, u čije je bakandže umjesto Charlize Theron uskočila Anya Taylor-Joy koju ponajviše pamtimo iz ambicioznih TV serija „Peaky Blinders“ i „Damin Gambit“. Manje je važno što Furiosa kao dijete, (glumi je Alyla Browne) nakon što je otmu članovi motorizirane bande glavnog negativca u filmu Dementusa, odluči zanijemiti, zanimljiv je efekt Miller proizveo u zadnje dvije trećine filma kad stasa ratnica Imeparator Furiosa kroz pakao surovog okruženja gdje je čovjek čovjeku vuk. Naime, dao je ulogu mladoj zvijezdi koja se već nametnula kao karakterna zahvaljujući prije svega svojim verbalnim sposobnostima i onda joj je oduzeo glas. To što Anya Taylor-Joy izgovara svega 20-ak rečenica u skoro 2 i pol sata dugom filmu, na neki čudan način amplificira njenu glumačku snagu. Kako je Miller znao reći najavljujući film, tražio je drugu vrstu ekspresije, onu koja se iskazuje očima. Tko pogleda film shvatit da veliki redatelj ne priča bez veze.

S druge strane, u najavama filma malo tko se spominjao u smislu zanimljivih glumačkih uloga osim Taylor-Joy. No, u ravni s njenom neobičnom i fascinantnom rolom je i nastup australske zvijezde Chrisa Hemswortha. Znamo ga kao ljepuškastog snagatora iz akcijskih i filmova o super-junacima, gdje ima malo prostora za pokazati klasičnih karakternih glumačkih odlika. Ovdje u ulozi ratnog predvodnika moto bande Dementusa, malo je reći da je ugodno iznenađenje. Osim što je teško prepoznatljiv (učinjen starijim, nosatijim, grubljih crta lica), Hemsworth u filmu za razliku od Taylor-Joy govori puno. U svojoj nepatvorenoj zloći i sadizmu, paradoksalno je duhovit i jedva čekate da ponovno otvori usta, da i u najnapetijim situacijama nonšalantno uz smiješni naglasak izvali nešto crnohumorno. Ako je sa svrhom Miller ušutkao jednu karakternu glumicu, jednako je učinkovito jednom glumcu dao prostor da pokaže „karakter“ za koji smo mislili da jednostavno nema.

Osim dvoje glavnih likova, Miller i ekipa iza filma i dalje ostavljaju u čudu „modeliranjem“ galerije likova, nevjerojatno živopisnih nepoznatih glumaca, toliko stvarnih da se zapitate zar zaista – čak i ako je u pitanju Australija – postoje takve „njuške“. Možda se dio čari krije u činjenici da je za niz sporednih uloga Miller angažirao bivše robijaše. Među njima se zna naći upečatljivih lica.

Dakako, dobar su tu posao morali obaviti i šminkeri, no ljudi u “Furiosi” ne izgledaju “plastično” i izvještačeno, baš kao ni eksterijeri, sva sila tehnike i vozila u akciji. Poznato je da je u filmu korištena i kompjuterska animacija, ali je ovdje je implementirana diskretno, zahtjevne akcijske scene izgledaju prirodno, teško je procijeniti kad je nešto napravljeno na “žgance”, a kad je poboljšano CGI tehnologijom.

U „Furiosi“ nema smisla tražiti dublje značenje jer ga nema, niti metaforički zrcaliti postapokaliptični svijet u filmu sa svijetom u kojem živimo. Nadalje, u njemu nema gotovo ništa što već u filmovima o Mad Maxu već nismo vidjeli. Film (ponovno) igra na kartu fundamentalnih ljudskih osjećaja i osobina u teškim vremenima, na uzbuđenje, na strah, na poriv za preživljavanjem…, na nadu. Sve to uz adrenalinsku akciju sa stilom, toliko uvjerljivu i eksplozivnu da u kinu gotovo osjećate miris benzina i žuljanje prašine Pustopoljine u očima.

U svakom slučaju, formula “pobješnjelog Maxa” ne da nije potrošena, već funkcionira savršeno i bez samog Maxa; „Furiosa“ je još jedan Millerov trijumf, unikatno djelo teško usporedivo s bilo čim u žanru akcijskog filma.