Dominacija, mašta, strasti i feminizam u carstvu čula

U ne tako davna vremena, provokativnije filmske naslove poput ‘’Babygirl’’ u zadarski multipleks bi došli pogledali tek rijetki, hrabriji i tematski upućeniji filmoljupci, stoga mojem iznenađenju te premijerne večeri nije bilo kraja dočim mi je cura na blagajni saopćila kako je projekcija rasprodana. Ok, trebao sam stići i ranije, ali kad sam shvatio da se film prikazuje u najmanjoj dvorani, onda je sve postalo jasnije.

Dakako, u korist tolikoj zainteresiranosti mahom ženske publike (prevladavale su pripadnice srednje i nešto starije generacije) kazuju i pusti hvalospjevi koji se lijepe za film još od njegova premijernog prikazivanja tamo na ‘Mostri’ koncem ljeta kada se Nicole Kidman okitila priznanjem za najbolju glumicu, a dobrim dijelom i zahvaljujući njezinoj nedavnoj nominaciji na Zlatnim Globusima.

Da ovo nije još jedan suhoparni kvazi erotski poluproizvod na tragu ‘’50 nijansi sive’’ i sličnih ‘ljiga’ jasno je i široj publici, ali da su u konačnici dobili nešto ipak malčice kompleksnije, nisu ni sami znali dočim se pred njihovim očima nisu počeli kroz naredna dva sata izmjenjivati glasni uzdasi, perverzne maštarije i priča o seksualnoj dominaciji i slobodi u nesvakidašnjem okruženju. Uključujući recentnu pobjedu Trumpa, u S.A.D.-u, a i brojnim zapadnim zemljama već nekoliko godina svjedočimo određenom buđenju neo-puritanstva i određene teme ponovno postaju ‘tabu’, što kod mnogih dovodi do frustracija i svojevrsne seksualne impotencije.

No, prije malo dublje analize, dužan sam neupućenima kroz par rečenica otkriti u čemu se ovdje točno radi.

Potpuna kontrola

Romy Mathis (Nicole Kidman) je izvršna direktorica moćne njujorške tehnološke tvrtke koja, poslovnim uspjesima unatoč, seksualno nije ispunjena u odnosima sa svojim voljenim suprugom, brižnim kazališnim redateljem Jacobom (Antonio Banderas). Svaki njihov seks završi jednakim ishodom – on je zadovoljen, ona nije postigla vrhunac. Isfrustrirana i očajna, Romy ‘orgazmičnu utjehu’ pronalazi u porno filmovima s temom muške dominacije. Premda joj stvari na seksualnom polju ne idu u korist, Romy voli svojeg nesvjesnog supruga i njihove dvije kćeri. Njezin svijet se promijeni kad prvo na ulici (hladnokrvno je primirio agresivnu odbjeglu kujicu), a zatim i u tvrtki, upozna mladog pripravnika Samuela (Harris Dickinson). Samouvjereni mladić dodatno pobudi njezinu pažnju kad joj postavi jedno smjelo pitanje. Stvari se dodatno rasplamsaju kad je Samuel izabere za svoju mentoricu. Već na prvom zajedničkom sastanku on joj otkrije svoje intencije i postavi je u podređen položaj, no premda je to ponašanje posve neprimjereno, što mu i sama kazuje, Romy u smjelom mladiću pronalazi ono što joj kronično nedostaje. Samuel ‘igru’ podiže na iduću razinu kad od Romy zatraži da se nađu u hotelskoj sobi, i premda se ona pokuša obraniti argumentom kako bi ga mogla povrijediti jer je starija i moćnija od njega, on joj da do znanja kako je kontrola u njegovim rukama. Njihovi susreti nakon te večeri postaju sve češći, ulozi sve veći, ali samo je pitanje trenutka kada će stvari kulminirati…

Priznata i iskusna nizozemska filmska, TV i kazališna glumica – Halina Reijn u autorske vode se prvi put otisnula 2019. uz kontroverznu triler dramu ‘’Instinkt’’, čija je radnja pratila zatvorsku terapeutkinju koja se upustila u zabranjenu vezu sa zatvorenikom, inače nasilnim silovateljem. Da je takve ‘škakljive’ teme itekako privlače dokazuje i s ‘’Babygirl’’ (prije njega je redateljski u Hollywoodu debitirala s dobrom prihvaćenim crnohumornim hororcem ‘’Tijela, tijela, tijela’’). Ideju za pisanjem scenarija i snimanjem filma je dobila kad je negdje pročitala članak o ženi koja tijekom 25 godina braka nikad nije doživjela orgazam sa svojim suprugom. Užasnuta tim svjedočanstvom, Reijn je započela istraživati razloge zbog kojih se mnoge žene ustručavaju partnerima povjeriti svoje fantazije, zbog čega se srame vlastitog tijela i svojih želja i zašto je društveno prihvatljivo da muškarac može zazivati seksualnu dominaciju žene, a ne obrnuto? Kad k tome još pripojite i inspiraciju erotskim trilerima i dramama iz 80-ih i 90-ih (prvenstveno onih zemljaka joj Paula Verhoevena i Adriana Lynea), odnosno, određenim autobiografskim segmentima (otac joj se deklarirao kao gay premda je živio u heteroseksualnom braku s njezinom majkom, tj., da je kao dijete bila odgajana u krugu određene sekte), razlozi snimanja ovakvog filma postaju nešto kompleksniji.

Položaj moći

Njezina heroina je žena koja se u čvrstom patrijarhatu uspjela izboriti za visoku poslovnu poziciju, što je automatski čini simbolom među drugim ženama u tvrtki, no ispod njezine ‘robotske fasade’ čvrste i ostvarene žene, supruge i majke, skriva se stvorenje koje odmalena sumnja u svoje tijelo, ljepotu i seksualne porive. Odgajana u sekti, ona je proživjela određenu traumu (autorica nam to ne otkriva do kraja) i o nekim stvarima ne može otvoreno pričati niti ih iskusiti. Ona ih ne otkriva suprugu koliko god brižan i razuman bio, već frustracije ispražnjava kroz mehaničke orgazme koje joj pobuđuju pornići s dominantnim muškarcima i njima podređenim ženama. Kad se u njezinom čvrsto začahurenom i kontroliranom svijetu iznenada ukaže mladić, reklo bi se i tipičan primjerak Z generacije koji traži svoje mjesto na svijetu i koji nije podložan društvenim normama koje postoje od pamtivijeka, ona konačno dobiva ono za čime žudi. Njihov odnos Reijn propituje kroz generacijsku različitost, ali i položaj moći. Dok sam u toj skučenoj maloj dvorani, okružen uglavnom pripadnicama različitih generacija i pokojim dečkom/suprugom u pratnji, dešifrirao sve teme koje je Reijn vješto ‘razbacala’ ekranom, svjedočio sam i salvama nekontroliranog smijeha i dobacivanja na pojedine, nazvat ću to perverznije prizore, no nekako sam uvjeren kako te osobe nisu do kraja povezale stvari. Gotovo sam siguran kako je mnogo njih očekivalo još jedan za glavu i dušu bolan klon u uvodu spomenute senzacije ‘’50 nijansi sive’’ i da im dubokoumniji sadržaj nije bio poželjan. Da, prizori poput onog u kojoj Kidman na sve četiri poput kakve vjerne kujice (prizor s ulice nije bio slučajan) srče mlijeko iz tanjura možda i djeluje kao da je ukraden iz Abrahamsove komedije ‘’Kakvi frajeri’’, ali u konačnici je riječ o savršenoj demonstraciji dominacije i manipulacije, koliko god to blesavo izgledalo.

Sirovo i realistično

Film možda i jest produciran američkim dolarima, ali u mnogočemu djeluje europski, bez one šarene holivudske estetike – sirov i krajnje realističan. Ono što je bilo iznimno bitno u realizaciji ovakvog projekta jest svakako glumačka podjela, a Kidman i mladi Harris Dickinson apsolutno rasturaju izvedbama. Prvospomenuta je kroz svoju bogatu glumačku karijeru nerijetko pomicala granice (sjetimo se samo njezinog nastupa u erotskoj drami velikog Stanleya Kubricka ‘’Oči širom otvorene’’ gdje je vruće scene izmjenjivala s tadašnjim suprugom Tomom Cruiseom), ali ovdje je poput svoje kolegice Demi Moore u ‘’Supstanci’’ te iste granice pomaknula za još jedno ‘koplje’. Posebno mi se u pamćenje urezao autoironičan prizor u kojem joj doktor ubrizgava još jednu dozu botoksa u obraze sve kako bi njezin mladi ljubavnik kasnije ustanovio kako joj to nije potrebno jer je ionako lijepa. Ubacila je Reijn u ovaj film dosta zanimljivih detalja i dalo bi se o njima još razglabati satima, no ta ‘otkrića’ ipak ostavljam vama na gušt. Prije negoli zaključim ovu priču, bilo bi nepravedno zaboraviti spomenuti i Antonia Banderasa, talentiranog španjolskog glumca koji svoje dramske role u S.A.D-u zbog klasičnog ‘lomljenja jezika’ u izgovoru engleskog nikad nije isporučivao na jednako uvjerljiv način kako to čini na materinjem jeziku, ali ovdje to nije slučaj. Bravo gospodine Banderas, konačno jedna holivudska dramska uloga na koju možete biti ponosni! Ukratko, ‘’Babygirl’’ je film svakako vrijedan vaše pažnje, ako već ne zbog samih tema, onda zbog izvanrednih, hrabrih i uvjerljivih nastupa svojih glavnih glumaca, ali i pokojih prizora koji će vam se duboko usaditi u sjećanje.