Borna Šercar: 'Jazz bi trebao živjeti cijelu godinu, ne samo sezonski'

Ovog ljeta, u atriju palače Cedulin, zadarska publika ponovno je imala priliku slušati Jazzianu Croaticu – sastav koji već gotovo 16 godina istražuje spoj hrvatskog etna i suvremenog jazza, pod vodstvom bubnjara, skladatelja, profesora i likovnog umjetnika Borne Šercara. Tijekom godina, ansambl je nagrađen nizom stručnih priznanja, među kojima se izdvajaju Porin, nagrada Franjo Dugan i priznanje Hrvatskog društva skladatelja »Miroslav Sedak Benčić«, a sve to potvrda je kontinuitetu i autorskoj prepoznatljivosti ovog glazbenog sastava.

Iako je Jazziana Croatica na sceni već godinama, njezin osnivač, glavni autor i aranžer Šercar i dalje o njoj govori s istim zanosom i znatiželjom kao i na samom početku. Osim koncerta, susret je poslužio i kao povod za razgovor s njim o glazbi kao osobnom pozivu, kontinuiranom procesu traženja izraza, ali između ostalog i o tišini koju nalazi u slikarstvu kada glazba utihne.

Pedagoški trag

Jazzianu je osnovao 2009. godine kao neku vrstu reminiscencije na Zagreb Jazz Kvartet, koji je u bivšoj državi stvarao glazbu inspiriranu etno motivima tog prostora.

– Ideja iza Jazziane bila mi je razvijati i njegovati našu glazbenu baštinu, ne na folklorni, nego na autorski način, u kombinaciji s modernim jazz izrazom, započeo je osnivač ovog ansambla.

Isprva kvartet, dok danas djeluje kao kvintet koji okuplja glazbenike različitih generacija. Uz Šercara na bubnjevima i Vojkana Jocića, saksofonista iz originalne postave, u bendu su i mlađi glazbenici s bogatim glazbenim karijerama. Među njima je Zadranin Borna Pehar na klaviru, kontrabasist Hrvoje Kralj, koji predaje u Grazu, te gitarist Elvis Penava.

– Puno mi znači što s nama sviraju tako mladi i nadareni glazbenici. Nadam se da i njima znači što su dio ove priče. Jazziana funkcionira kao kolektiv, ali naravno – ja sam autor većine kompozicija i aranžmana, rekao je Šercar.

Nadalje, vođa sastava otkriva kako u svom stvaralačkom procesu najčešće crpi inspiraciju iz hrvatskog melosa, krajolika i vlastitih unutarnjih stanja. Ne preuzima izravno narodne motive, već ih prepoznaje u duhu prostora u kojem živi i stvara; pretvara ih u nešto novo, osobno i autorsko.

– U stvaranju me najviše pokreće osjećaj za prostor i pripadnost. Ne uzimam doslovno narodne melodije, više se vodim onim što osjećam kao njihovu prisutnost – duhovnu, kulturnu i emotivnu, podijelio je glazbenik.

Dugogodišnji rad u školama ostavio je traga i u njegovom pedagoškom pristupu, pa su tako brojni njegovi bivši učenici danas profesionalni glazbenici. Upravo zbog tog iskustva, upitali smo ga što bi poručio onima koji tek kreću u svijet glazbe.

– Uvijek kažem da svaki glazbenik, pogotovo na početku, ima svoje uzore. Ali s vremenom počneš tražiti nešto svoje, neki autentični izraz. I ta potraga, barem po mom mišljenju, nikad ne prestaje. Pravi glazbenik se ne prestaje razvijati, nema »mirovine« u tom smislu. To je poziv koji jednostavno živiš, poručio je kao mentor i izvođač.

Bubnjar bez granica

I ta predanost glazbi nije samo misaona – ona je i fizička potreba.

– Kad ne sviram neko vrijeme, primjerice dok sam na odmoru, počnem osjećati fizičku i mentalnu potrebu da sjednem za bubnjeve, vježbam, istražujem, dodaje Šercar s osmijehom.

Kao iskusni jazz bubnjar i školovani glazbenik, podijelio je i svoje mišljenje o tome koliko je važno formalno obrazovanje u jazzu.

– Nije presudno. Primjerice, Charlie Parker – mislim da on nikada nije išao u neku glazbenu školu, a bio je najbolji saksofonist svog vremena. Bio je predan, radio, istraživao, slušao druge glazbenike, upijao s koncerata – on je sam sebi bio škola. Ako netko osjeća glazbu, ako ga nešto vuče iznutra – onda je to to, kaže Šercar.

No, naglašava da jazz traži ozbiljan pristup i veliki trud.

– U jazzu je potreban veliki angažman, stvarno istraživački i vježbalački proces, da bi čovjek uopće mogao improvizirati i biti virtuoz. Danas je jazz institucionaliziran kroz akademije i slične škole – i naravno, ako netko želi i može ići u školu, neka ide. Ali opet, to nije presudno za dobru jazz glazbu, napominje ovaj glazbenik iz pozicije nekoga tko je i sam bio profesor.

Potraga za autentičnim izrazom, vjeruje, nikada ne prestaje. Događa se kroz komunikaciju s drugim glazbenicima, slušanje, dijeljenje i inspiraciju – ali u svojoj srži uvijek ostaje osobna. S obzirom na to da je bubanj njegov primarni instrument, otkrio je kojem pristupu teži.

– Što se tiče stila, rekao bih da težim biti »all around« bubnjar. To je etiketa koja se često koristi za glazbenike koji se snalaze u različitim žanrovima – primjerice, od jazza, klasike, rock’n’rolla, pa čak i punka i metala.

Naravno da imam svoje osobne sklonosti – klasična glazba i jazz su mi vrlo bliski, i logično je da u tim kontekstima možda zvučim uvjerljivije, objašnjava instrumentalist te dodaje kako ne voli strogo žanrovsko razdvajanje.

Mimo trendova

Iako ne njeguje uzore u klasičnom smislu, ipak cijeni određene suvremene umjetnike zbog njihove vještine i izraza.

– Danas mi je, recimo, Jacob Collier primjer pravog glazbenika. S takvom lakoćom izvodi kompleksne stvari. Volim i Avishai Cohena, basista koji spaja izraelsku glazbu s jazzom, otkriva Šercar.

Što se tiče njegovih početaka, ljubav prema jazzu u njemu je probudio legendarni John Coltrane, dok je dotad slušao hardcore i metal. Presudan trenutak bio je prvi susret s Coltraneovom i Miles Davisovom glazbom.

– Oni su mi potpuno promijenili percepciju glazbe i što zapravo želim raditi. Onda su tu i Michel Legrand, pa Ivo Pogorelić… Razni su utjecaji, a svi koje sam spomenuo za mene su pravi glazbenici i umjetnici, kaže ovaj glazbenik s dugogodišnjom karijerom.

Ne dijeli, kaže, lako etiketu »umjetnika«.

– Nije svatko umjetnik tko uzme instrument i pjeva s bendom. Kad pogledate, na primjer, dokumentarac o M. Legrandu, postane vam jasno što znači biti glazbenik, a što znači samo – prodavati glazbu, puniti arene, jasnog je stava Šercar.

Promišljajući koliko je zahtjevno zadržati prepoznatljivost unutar fuzije hrvatskog etna i suvremenog jazz izričaja, Šercar priznaje da to nije lak zadatak. Ipak, čvrsto vjeruje da umjetnik uvijek treba slijediti vlastiti put – mimo trendova.

– Bez obzira na distrakcije koje se događaju sa strane, trebaš ostati svoj. Sloboda izraza mi je definitivno bitnija od nekog strogog žanrovskog okvira. Mi u Jazziani pokušavamo ostati dosljedni u toj svojoj ideji i zvuku, koliko god to ponekad bilo izazovno, istaknuo je glazbenik.

Dodaje kako, unatoč velikom trudu i predanosti, ponekad može biti obeshrabrujuće kada publika brže prihvati glazbu koja se čini jednostavnijom ili manje autentičnom.

– Zna biti frustrirajuće kad se netko jako trudi i ulaže u glazbu, a onda se pojavi netko tko, barem nama glazbenicima, ne djeluje posebno – a publika to odmah prihvati. Često publika više reagira na jednostavnije stvari koje im ne kompliciraju previše. I to je u redu, ali ne smiješ odustati od svog puta, iskreno će autor i aranžer.

Nedostatak jazz klubova

Međutim, kaže kako to nije nov fenomen.

– Nekako mislim da je uvijek tako bilo, pa čak i prije 50 godina. Gledam često te neke glazbene dokumentarce. Recimo, Weather Report – oni su bili stvarno uspješan bend, a čujem u njima iste priče koje i mi prolazimo.

I oni su se borili s tim da rade nešto svoje, dok su se oko njih pojavljivali neki trendovi koji možda i nisu bili toliko autentični, ali su ljudima bili jako privlačni, napomenuo je jazzist te se osvrnuo na stanje domaće jazz scene.

– Vjerujem da bi jazz glazba trebala živjeti cijelu godinu, i to najviše kroz te male klupske prostore. Ovako zapravo »ne živi kako bi trebala«, nego se probudi s proljećem i ljetom, kad krenu festivali po obali. No, opet fali ta scena koja bi bila stalna, tijekom cijele godine, upozorio je Šercar te naglasio kako u Hrvatskoj nedostaju pravi jazz klubovi.

S Jazzianom je do sada objavio šest albuma, pa je ukratko predstavio svakog od njih, te izdvojio one koji su mu posebno bliski.

– Kada bih baš morao izdvojiti, možda mi je »Nehaj« (2012), naš drugi album, najdraži. Prvi album, »Little Book Of Notes« (2011), ima jednu posebnu energiju i zanos, tu početničku iskru koja se pamti. Zatim smo snimili album »Jazziana Croatica Big Band« (2014), koji je aranžmanski vrlo bogat.

Onda je došao nešto »klasičniji« album »Wagner Goes to Hollywood« (2015), gdje smo ušli u svijet klasične glazbe kroz jazz, a potom je uslijedio i peti album »Rise After The Fall« u kojem donosimo vrlo poseban zvuk. Međutim, gledajući čisto kompozicijski i osobno, »Untamed« (2022), posljednji album kojeg smo snimili s Ansamblom LADO, možda mi je najkompletniji. Na njemu sam napisao svu glazbu i tekstove, govori Šercar.

Od Amerike do Tokija

Tijekom godina ostvario je brojne suradnje, i to s izvođačima s pop, jazz i klasične scene – što solo, što s Jazzianom.

– Već punih 26 godina sviram s Josipom Lisac. Svirao sam i s nizom izvođača s pop scene, ali i one klasične – od raznih orkestara, solista, do, recimo, Zagrebačke i Zadarske filharmonije, Hrvatskog baroknog ansambla…

Toliko ih je da se ne mogu ni svih sjetiti odjednom, govori ovaj instrumentalist te dodaje kako mu je teško izdvojiti samo jednu suradnju, jer svaka ima neku svoju čar, neku svoju glazbenu, ali i ljudsku kvalitetu. Neke su bile kratke, neke dugoročne, ali svaka ga je obogatila na svoj način.

S Jazzianom, ali i u solo aranžmanima, proputovao je velik dio svijeta. Od Beča, Pariza, Los Angelesa, Milana, Pekinga i Tokija, pa do brojnih drugih destinacija. S raznim projektima nastupao je i u Japanu, Maroku, zemljama Bliskog i Dalekog Istoka te u SAD-u. Jedino mu, kaže, još nedostaje Australija. Nedavno su svirali u Njemačkoj, a godinu dana ranije ponovno su gostovali u Pekingu.

– Lijepo je to u glazbi – putuješ, upoznaješ ljude i kulture. Nekad zna biti naporno, naravno. U Tokiju sam, recimo, bio doslovno dva i pol dana – ludo. Dođeš, imaš slobodno malo vremena, pa barem odeš nešto vidjeti i osjetiti grad koliko stigneš, prisjeća se Šercar.

Iako su turneje često intenzivne, za njega one nose neprocjenjivu vrijednost.

– To mi je zapravo jako važno – čak i kad smo kratko negdje, trudim se upiti dio atmosfere i kulture, da to ostane sa mnom, kazao je glazbenik, dodavši kako ta iskustva kasnije zna pretočiti i u glazbu, kroz tonove, motive i raspoloženja.

No, osim svjetskih nastupa i brojnih inozemnih pozornica, Šercaru su posebno drage i one domaće – osobito one vezane uz zadarski kraj, s kojim gaji dug i osoban odnos. Još odmalena je, kaže, s roditeljima ljetovao na Silbi i u Zadru, a s godinama se uz ta sjećanja vezao i niz glazbenih trenutaka.

– Pamtim nekoliko predivnih koncerata u Arsenalu s Josipom Lisac. Nastupao sam i sa Zadarskim komornim orkestrom, a s Jazzianom sam imao nekoliko sjajnih nastupa. Prije dvije godine održali smo koncert s Ansmablom LADO i Ladaricama – to mi je stvarno ostalo u posebnom sjećanju. Publika je bila fantastična.

Mir u slikarstvu

Posebno ga je, priznaje, iznenadila razina kulturne prisutnosti i izvan turističke sezone.

– Znam da to često zvuči kao klišej, ali stvarno je bila jedna od najboljih publika pred kojom sam nastupao. I to izvan sezone, što me dodatno iznenadilo. Zadar ima lijepu, kulturnu publiku koja dokazuje da kultura ne živi samo ljeti, nego tijekom cijele godine, naglasio je Šercar te dodao kako ga ni posljednji koncert nije razočarao.

Nakon putovanja, intenzivnih nastupa i susreta s publikom diljem svijeta – Šercar mjesto tišine pronalazi u slikarstvu. Dok mu glazba, kako kaže, predstavlja »umjetnost nad umjetnostima« i nosi najjači emocionalni naboj, upravo ga likovni izraz vraća u unutarnji mir.

– Nakon koncerta često mi glazba odzvanja danima poslije, a onda je lijepo, u miru, samo čuti potez kista po platnu. To me smiruje, daje neku čar, i kroz to mogu promijeniti ili izraziti neku emociju, rekao je ovaj multimedijalni umjetnik koji je ljubav prema slikarstvu naslijedio od svog pokojnog oca Hrvoja Šercara, poznatog hrvatskog slikara.

– Dok je on slikao uglavnom figurativno, ja najčešće slikam u maniri apstraktnog ekspresionizma, pojasnio je ovaj kreativac koji u ovom stilu pronalazi slobodu improvizacije, baš kao i u jazzu.

Uvijek u pokretu

Kako se razgovor približavao kraju, prirodno je bilo dotaknuti se onoga što tek dolazi. Šercar tako za naš list otkriva kako inspiracija kod njega ne jenjava – dapače, stalno iznova pronalazi nove puteve izraza. Uz najavu sedmog albuma s Jazzianom, otkrio je kako je prošle godine objavio i album »Folkdrum« (2024), koji je realizirao u suradnji s Ladaricama. Riječ je o obradama tradicionalnih hrvatskih pjesama u elektronsko-modernoj verziji. No, najveći fokus mu je sada, ističe, na novom albumu kojeg planiraju objaviti na jesen.

– Riječ je o suradnji Jazziane Croatice sa Zagrebačkom filharmonijom i Ansamblom LADO, a album će se zvati »Tradicijske priče«. Na njemu će se naći nekoliko novih skladbi, naravno, među njima i obrada »Sunčanih polja« Blagoje Bersa, koju smo obradili već na prvom albumu. Obožavam tu skladbi, i Bersa mi ima poseban značaj, pogotovo jer je povezan sa Zadrom. Rekao bih da mi je on jedan od najboljih hrvatskih skladatelja, ako ne i najbolji, podijelio je ovaj glazbenik ne skrivajući uzbuđenje.

Stalno je, kaže, u pokretu – radi glazbu za predstave, piše, aranžira, istražuje…

– Uvijek nešto radim. Postao sam i novi umjetnički direktor JazzHR-a koji se odvija pod okriljem Hrvatskog društva skladatelja. Uglavnom, svašta nešto, puno glazbe i puno planova. Nedavno sam sa svojim Borna Šercar Triom odradio i »session« s 96-godišnjim Jimmyjem Stanićem. On ima u sebi taj swing, ali i jazzistički mozak; pa se nadam da će se i iz toga nešto izroditi, zaključuje svestrani Šercar kojem je glazba pravi životni poziv.