"Andromeda" je pjesma koja će ostaviti dojam i biti zapažena među zainteresiranima i širom javnošću

Početkom svake kalendarske godine aktualizira se priča o Eurosongu kao jednom od najvećih glazbenih događaja na svijetu koji prate milijuni gledatelja. Putem društvenih mreža, željeli mi to ili ne, bivamo obaviješteni o svemu što se događa, kako na završnoj razini natjecanja, tako i na nacionalnim izborima.

S obzirom na to da ove godine Eurosong doživljava svoje jubilarno 70. izdanje, pruža se prilika za retrospektivom – ali ne u smislu pregleda svega što se tijekom godina moglo čuti, već u promjenama koje je ovo natjecanje doživjelo. Stariji čitatelji sjećaju se vremena u kojima se baš sve moralo izvoditi uživo, a izvedbe pjevača pratio je veliki orkestar s dirigentom.

Danas, sedam desetljeća kasnije, svjedoci smo da glazba koju slušamo više nije izvediva na takvim glazbalima pa su se postupno uvodile snimke. Zapravo, slušajući i gledajući današnje izvedbe teško se može zaključiti što se točno izvodi uživo, iako pravila jasno kažu kako bi glavna pjevačka dionica trebala biti izraz trenutnog pjevanja na pozornici.

Cilj – profit!

Da su sve ove promjene vrlo zanimljive, svjedoči i činjenica kazne izrečene hrvatskoj predstavnici Doris Dragović 1999. godine u Jeruzalemu zbog prevelike količine snimljenih glasova na matrici koja je pratila izvedbu “Marije Magdalene”, a dvadesetak godina kasnije, tobože zbog pandemije koronavirusa i smanjenja broja sudionika na pozornici, prateći vokali normalno se izvode sa snimke (unatoč završetku pandemije navedeno pravilo je ostalo na snazi).

Dakle, danas jedva da i glavni pjevač ili pjevačica mora pjevati, a sve ostalo u domeni je računala. Osim toga, nekadašnja pravila naglašavala su potrebu premijerne izvedbe, barem na nacionalnom izboru, za svaku skladbu, upravo kako se ne bi vršio pritisak popularnosti i kako bi ocjena bila dana na temelju viđenoga.

Danas, a o čemu najbolje svjedoči slučaj Baby Lasagne, neki izvođač može na kladionicama biti proglašen pobjednikom Eurosonga i prije nego je uopće na nacionalnom izboru postao predstavnik neke države. O nategnutom izboru država za Eurosong još manje valja govoriti jer se valjda traži poveznica koja bi vrata sudjelovanja otvorila bilo kome na svijetu.

Iz navedenoga je sasvim jasno da Eurosong više nije natjecanje za najbolju pjesmu Europe, već vrhunski komercijalni događaj koji za cilj ima samo i jedno – profit!

U našim krajevima u kojima inače ne nedostaje nepotrebnih podjela, ovakav format natjecanja nailazi na plodno tlo rasplamsavanja sukoba, u javnosti i po mrežama, koji onda pune medijske kolumne i usta svih zainteresiranih ne samo danima, već mjesecima.

Naš nacionalni izbor pod nazivom Dora već nekoliko godina ostvaruje se u današnjem obliku s dvije polufinalne večeri u kojima, navodno, gledatelji odlučuju o finalistima da bi vrhunac bila nedjeljna završnica s jednakim omjerom utjecaja između osam ocjenjivačkih sudova (četiri nacionalna i četiri međunarodna) i gledatelja putem telefonskog glasovanja.

Bez vizije i ciljeva

Već prvi korak izbora pjesama pristiglih na natječaj stvara polemike jer se nekako svi pitamo je li doista sve ovo što u konačnici vidimo na malim ekranima baš to što je najbolje? Naime, sva priča o žiriranju prestala je promašajem epskih razmjera u kojem je Baby Lasagna na Doru došao u posljednji trenutak, kao rezerva i uslijed odustajanja druge kandidatkinje, a onda postao favorit cijelog Eurosonga dovevši Hrvatsku do 2. mjesta i povijesno najboljeg plasmana.

Gledajući i proučavajući Doru kao društveno-glazbeni fenomen jasno je zbog čega nastaju prijepori: jednostavno ne postoji jasna i usklađena vizija i ciljevi koji se žele postići. Naime, može se govoriti o barem četiri različita aspekta Eurosonga, a to su kvaliteta skladbe, kvaliteta izvedbe, komercijalna popularnost obje prethodne komponente i želja za pobjedom. Stručni ocjenjivački sudovi na svim razinama očito sude ne samo prema različitim kriterijima, već i prema različitom sustavu vrijednosti.

Počnimo tako od posljednjeg kojeg smo definirali kao “želju za pobjedom” i koji u sebi vrlo često treba potpuno ignorirati kvalitetu, a isporučiti proizvod koji će u stručnim kuloarima, među televizijskim kućama i širokim masama, biti u konačnici pobjednik. Možda najbolji primjer ove priče je (ponovo) Baby Lasagna koji je u finalu Eurosonga 2024. dobio apsolutno najveći broj bodova gledatelja, a kojeg su teško mogli nadmašiti i svi glasovi nacionalnih žirija.

A ipak, baš ti nacionalni žiriji, koji svoje glasove formiraju na temelju generalne probe dan ranije (!), povijesno neviđenom usuglašenošću pobjednikom su proglasili švicarskog predstavnika. I da, možda je hrabro i politički nekorektno tvrditi da je postojao određeni x-faktor koji je Baby Lasagnu lišio pobjede, ali se takvom dojmu jednostavno preteško oduprijeti. Zaključiti valja da postavljanje cilja pobjede na europskoj razini znači svjesno zanemarivanje mnogih drugih aspekata, uključujući i kvalitete.

Skladba i izvođač

Ako pak gledamo na kvalitetu, treba razdvojiti skladbu i izvođača. Naime, mnogi ne znaju da je Eurosong prije svega izbor pjesama zbog čega je važan nacionalni identitet skladatelja, a ne izvođača. Tako je u povijesti bilo slučajeva u kojima su pjevači bili počašćeni da pjevaju za neku drugu zemlju (npr. Celine Dion ili naša Tereza Kesovija). U tom smislu cilj je bio pokazati najbolju skladbu u najboljoj izvedbi, što znači da bi prilikom ocjenjivanja trebalo zanemariti ako netko baš i ne pjeva dobro.

A da lošeg pjevanja ima napretek, pokazuje baš naša Dora koja nas iz godine u godinu vodi bespućima vokalnog falša i loše probave jer je postala utočište onih koji, eto, žele samo “osjetiti pozornicu”. Postavlja se pitanje kako je moguće i je li dobro da oni kojima je cilj vidjeti kako izgleda pjevanje, odmah s ulice uskoče na nacionalni izbor za pjesmu Europe?

Ta količina krivih tonova, krikova, urlika i zavijanja jednostavno se više ne da slušati, a krivnju snose svi – od žirija do samih natjecatelja koji zbog fokusa na “energiji nastupa” zanemaruju elementarnu vokalnu tehniku. Kriviti televizijsku kuću u tom kontekstu sigurno nije opravdano jer njihova zadaća je vjerno prenošenje onoga što natjecatelj ponudi, a da kvaliteta tonske tehnike postoji, pokazuje činjenica da neki natjecatelji problema imali nisu i to mahom, gle čuda, oni koji o pjevanju nešto znaju (kao npr. Alen Đuras, Devin ili Irma).

Plejada problema

Nedjeljni finale Dore nije nas previše oduševio, ali je pokazao cijelu plejadu problema koji u ovom obliku natjecanja postoje pa su se na sceni našli oni popularni koji donose televiziji gledanost i glasove, kvalitetnije skladbe i izvođači, oni koji dolaze zbog rasta pratitelja na svojim mrežama ili pak oni koji žele producirati jednokratni hit.

Naravno, većina natjecatelja kombinacija su nekih od navedenih parametara. Stručno-pjevački krugovi navijali su za već spomenute vokaliste, osnovnoškolci za “Raketu” Lima Lena, boduli za Sergeja, Varaždinci i pratitelji televizijskih serija i kazališta za Cold Snap i sl. Sve u svemu, imali smo miks svega i svačega, a onda smo na kraju, uz pomoć dubioznih žirija i neprovjerljivih glasova gledatelja odabrali etno-pop sastav Lelek i njihovu pjesmu “Andromeda”. Dubioznost žiriranja naglašava se zbog izbora međunarodnih ocjenjivačkih sudova iz Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške, Luksemburga i San Marina (zašto baš te zemlje?) čiji su se predstavnici javljali kao iz nekih dnevnih boravaka ili s ceste, ali i zbog potpune neujednačenosti glasanja, očito zbog prethodno opisanih različitih sustava vrijednosti, pa je Zagreb za pobjedničku pjesmu dao tri boda, dok su dvanaestice pljuštale iz inozemstva.

Neprovjerljivost glasova gledatelja opće je poznata jer, eto, vjerovati nam je da je glasano baš tako kako je, što samo po sebi ne mora biti krivo, ali u kombinaciji svega otvara prostor za tumačenja, interpretacije i teorije zavjere što, u konačnici, baca sumnju na cijeli izbor i sustav natjecanja. Dok je to sve tako, nacionalni izbori i Eurosong bit će predmet prijepora što je, možda, i cilj.

Lobiranje i propaganda

Pobjednička pjesma “Andromeda” zapravo je nešto što podržavam u kvalitativnom smislu – od koncepta, ideje, skladbe, vizualnog oblikovanja i izvedbe. Pjesma je to koja u sebi sadrži i snažna obilježja identiteta i tradicije ovih prostora pa prilike za promocijom Hrvatske ne nedostaje.

Je li to pjesma kojom se ide na pobjedu u Beču? Možda i nije. Ali, svakako je pjesma koja će ostaviti dojam i biti zapažena kako među zainteresiranima, tako i širom javnošću. Poraditi valja na vokalnoj izvedbi koja mjestimično nije bila savršena, posebno u harmonijskim sklopovima i suglasju s glazbenom podlogom. Za navedeno sigurno ima dovoljno vremena, a sve ostalo, na ovakvom Eurosongu, i tako nije u domeni izvođača. Lobiranje i propaganda započinju već danas, za što je potrebno mnogo umješnosti i sredstava, a malo toga u svemu navedenome ima veze s glazbom oko koje je natjecanje i nastalo.

Finalni poredak

1. Lelek – “Andromeda” – 173
2. Cold Snap – “Mucho Macho” – 108
3. Stela Rade – “Nema te” – 93
4. ToMa – “Ledina” – 71
5. Devin – “Over Me” – 61
6. Lima Len – “Raketa” – 56
7. Alen Đuras – “From Ashes to Flame” – 56
8. Irma – “Ni traga” – 43
9. Marko Kutlić – “Neotuđivo” – 42
10. Sergej – “Scream” – 42
11. Ritam Noir – “Profumi di mare” – 40
12. Lara Demarin – “Mantra” – 40
13. Noelle – “Uninterrupted” – 38
14. Lana Mandarić – “Tama” – 32
15. Ananda – “Dora” – 20
16. Ema Bubić – “Vrijeme za nas” – 12