Amira Medunjanin: ’Teško je čuti kvalitetu u buci masovne produkcije’

Amira Medunjanin, prepoznatljivo ime sevdaha, nedavno je nastupila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru, u sklopu svoje turneje po Hrvatskoj. Turneju je započela koncertom u zagrebačkoj dvorani Lisinski, a zatim ju je nastavila kroz manje dvorane i gradove, s jasnim ciljem – uspostaviti neposrednu, emocionalnu povezanost s publikom te pružiti izvedbe koje ostaju u pamćenju.

Ova renomirana interpretatorica tradicionalne bosanske pjesme – sevdalinke, rođena je 1972. godine u Sarajevu, a njezina glazbena karijera obilježena je autentičnim pristupom sevdahu, kojeg reinterpretira i oživljava na suvremen, ali duboko emotivan i poetičan način.

Svoj proboj na glazbenu scenu ostvarila je 2003. godine gostovanjem na albumu »A Secret Gate« glazbenog sastava Mostar Sevdah Reunion.

Dvije godine kasnije objavljuje svoj prvi samostalni album »Rosa« u izdanju britanske etikete Snail Records. Album je naišao na izvanredne kritike u Velikoj Britaniji i diljem Europe, te se našao među kandidatima za album godine.

Godine 2009. objavljuje koncertni album »Live«, snimljen tijekom njezinog nastupa na Jazz Festu Sarajevo u Bosanskom kulturnom centru. Te iste godine ostvaruje i značajnu suradnju s međunarodno priznatim imenom – harmonikašicom Merimom Ključo – s kojom objavljuje album »Zumra«.

Riječ je o inovativnom glazbenom projektu koji kombinira tradicionalne melodije i tekstove iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije s modernim aranžmanima i jedinstvenim zvukom harmonike.

Nakon pet godina od objave hvaljenog albuma »Ascending«, Amira se vraća s novim studijskim albumom »Homeland«, koji predstavlja svojevrsnu rekapitulaciju njezinog dosadašnjeg glazbenog puta. Album sadrži osam pjesama snimljenih u jednom dahu – bez naknadnih dorada – te još jednom potvrđuje njezin prepoznatljiv stil u kojem se tradicija i suvremenost stapaju u snažan i emotivan glazbeni narativ.

»Homeland« ne opterećuje negativnim, već se usredotočuje na ono što je istinito, iskreno i dobro. Kroz godine, Amira se zasigurno profilirala kao jedan od najvažnijih suvremenih glasova Balkana – umjetnica je to iznimne emocionalne snage, čija predanost kulturnom nasljeđu i glazbenoj izvrsnosti svakom nastupu daje svježinu i dostojanstvo.

Njezini koncerti nisu samo glazbeni događaji, već prava emocionalna putovanja, a publika – kako sama ističe u razgovoru – predstavlja izvor njezine inspiracije i energije.

Osim o važnosti neposredne interakcije s publikom, Amira nam je u razgovoru otkrila i više o nastanku najnovijeg albuma te podijelila svoja razmišljanja o ulozi glazbe u ubrzanom suvremenom dobu u kojem se nerijetko od šume ne vidi stablo.

Izvan okvira

Novi album »Homeland« snimljen je u trenutku, bez dosnimanjavanja. Što vam je ta spontanost donijela u izrazu i što ste željeli izbjeći?

Znate, ovaj put željela sam napraviti nešto drugačije. Nakon dvadeset godina u svijetu glazbe nisam imala namjeru izdavati kompilacije ili održavati jubilarne koncerte. Više sam razmišljala o tome da, kroz autorski album, napravim sljedeći korak i obilježim sve ovo vrijeme iza nas kao osvrt na svoj dosadašnji rad. Tako sam i koncipirala sam proces produkcije albuma.

Osjećala sam, zbog kompozicija koje smo snimali, da nema potrebe za dodatnim uređivanjima. Sve je ovisilo o tome kako se osjećamo u glazbenom studiju. Snimali smo iz prve, bez ikakvih proba i prethodno uređenih aranžmana. Smatrala sam da je takav pristup najbolji, imajući u vidu pjesme koje smo izvodili.

Vjerujem da smo tako izbjegli onu otuđenost koja se ponekad može osjetiti kod drugačijeg načina snimanja. Htjela sam prenijeti toplinu, sreću, tugu i radost te pokazati ljepotu zajedničkog muziciranja uživo. Nadam se da je rezultat opipljiv.

Kako ste pomirili tradiciju i suvremenost na ovom albumu – i gdje se po vama ta dva svijeta najljepše susreću?

Vidite, na ovom albumu surađivala sam s glazbenicima iz različitih žanrova. Bojan Zulfikarpašić, jazz pijanist, također je koproducent albuma. Mario Rašić je basist iz benda Majke i frontmen Balkan Zoo benda. Antonio Vrbički na harmonici donosi veliko znanje i iskustvo iz raznih glazbenih žanrova, dok je Leopold Stašić violinist s izvrsnim poznavanjem klasične glazbe.

Kada se sve to spoji, dobije se sasvim drugačiji pogled na materijal koji smo pripremali. Mislim da smo tim spojem dobili širinu i neku drugu novu dimenziju, te uspjeli izvući album iz mogućeg šablonskog okvira. Rekla bih da su prva i posljednja pjesma pravi prikaz onoga o čemu se radi na albumu.

Koja pjesma na albumu vam je bila najizazovnija za interpretaciju – i zašto?

Svaka pjesma je poseban izazov. Kad ste u studiju, pripremite se i zamišljate kako bi pjesma trebala biti izvedena. No, kad krene snimanje, emocije odlučuju o načinu izvođenja. Uglavnom, sve ode u nekom drugom smjeru, a vjerujte mi, kad se to dogodi, ne diram ništa.

Ostavim sve onako kako je snimljeno, čak i ako ima nekih grešaka. Poanta je prenijeti pjesmu tako da se osjeti njena duša i da bude baš onakva kakvu bih je ja željela čuti. Ponekad zna biti teško zbog bujice emocija, ali sve to ulazi u radni staž.

Vrijednost tradicije

Album nosi poruku pozitive i svjetlosti. Je li to bila svjesna reakcija na težinu svijeta u kojem danas živimo?

Posljednji studijski album, »Ascending«, izašao je prije sedam godina. U međuvremenu se mnogo toga događalo u svijetu. Mislim da smo svi svjesni te težine i da je nemoguće pobjeći od svega toga. No, obični ljudi pokušavaju živjeti svoj život najbolje što mogu, unatoč svim nedaćama.

Gledajući kako vrijeme brzo prolazi, a motivirajućih vijesti gotovo i nema, osim na mikro razinama, album »Domovina« za mene ima posebnu važnost. Naglašava potrebu za zajedništvom, solidarnošću i dijeljenjem pozitivnih emocija koje su u ovom trenutku prijeko potrebne.

U najavi ove mini turneje spomenuli ste važnost intimne emocionalne interakcije s publikom. Što vam znači nastupati u takvim manjim prostorima te kako oni oblikuju vaš nastup?

Da bih mogla održavati koncerte i da to ima smisla, desetak ljudi u publici bilo bi idealno. Tako bih svakoga mogla vidjeti, upoznati i prepoznati. Manji prostori su uvijek izazovni, ali u isto vrijeme i vrlo motivirajući. Upravo se tamo najbolje osjećam jer sam blizu ljudi, a njihova energija potiče nas na sceni da damo sve od sebe. Zaista, svaki nastup je drugačiji.

Sve ovisi o ljudima koji odvoje svoje vrijeme, kupe ulaznice i dođu na koncert. Važno je kako publika reagira na početku i kako se noć razvija – mi se prilagođavamo i nadograđujemo energijom koju dobivamo od njih. Niti jedna velika pozornica ne može se mjeriti s motivacijom koju dobivamo u manjim koncertnim prostorima.

Kako se osjećate kada vidite da publika diljem regije, pa i šire, i dalje snažno reagira na sevdah – glazbeni izričaj koji je star stoljećima?

Baš divno! Znate, kada sam odrastala u 70-im godinama prošlog stoljeća, sevdah je bio na vrhuncu popularnosti. Zaista je vrlo važno da ljudi još uvijek i danas slušaju stare interpretatore i doajene sevdalinke. Ali, najviše me raduje što nove generacije slušaju tradicijsku glazbu i posjećuju koncerte, bez obzira odakle ona dolazi. Vjerujem da i moja generacija uviđa prave vrijednosti tradicije te da im je takva glazba srcu bliska.

Odgovornost glazbe

Mislite li da glazba danas ima veću odgovornost – da bude prostor smirenja, razumijevanja i zajedništva?

Danas je mladim umjetnicima teško doprijeti do slušatelja jer je masovna produkcija učinila da mnoge kvalitetne izvođače jednostavno ne možete čuti. U moru glazbe koja se svakodnevno objavljuje, teško je pronaći nešto novo što bi vas moglo inspirirati i dati novi pogled na svijet glazbe, osim ako nemate vremena uporno tražiti po bespućima interneta. Zašto to kažem? Prije svega zbog komercijalizacije glazbene industrije koja je dosegnula nove razine.

Ako se ne smatra da je nešto dovoljno interesantno široj publici, teško je očekivati veću potporu umjetniku. Zato odgovornost o kojoj govorite ovisi o mnogim drugim faktorima. No, kada se susretnete s glazbom koja vam život znači, ona postaje jedan prostor smirenja, razumijevanja i zajedništva, koji možete podijeliti s istomišljenicima. Tako je uvijek bilo i nadam se da će tako i ostati.

Kako gledate na ulogu žene u glazbi koja se bavi tradicijom – je li to teret, dar ili oboje?

Nisam pretjerano o tome razmišljala, ovisi kako na to gledate. Imam veliku sreću što se mogu baviti onim što volim, pa je svaki novi dan dar, a svaki susret s glazbenicima na sceni i ljudima na koncertu prava privilegija.

U svijetu brzih formata i algoritama, kako opstaje glazba koja traži tišinu, pažnju i vrijeme poput sevdaha?

Dobro pitanje. Smatram da je svima nama prijeko potrebna tišina, pažnja i vrijeme kako bismo mogli normalno funkcionirati. No, kad već govorimo o tome, glazba uvijek pronalazi put do ljudskih srca. Možda je u nekim slučajevima taj proces dugotrajan, ali možda upravo tako i treba biti.

Jeste li ikada poželjeli napraviti potpuni odmak od sevdaha, ili je on jednostavno neodvojiv dio vas?

Odrastala sam u nekom drugom vremenu, kako sam već spomenula. Kao generacija, imali smo priliku živjeti uz glazbu velikana poput Štulića, Šobića, Dedića i mnogih drugih umjetnika koji su snažno utjecali na naš odgoj, sazrijevanje i vrijednosti koje smo prihvatili kao svoje. Sevdah je oduvijek bio tu, i dobro ste rekli da je on neodvojiv dio mog bića.

U proteklih dvadeset dvije godine eksperimentirala sam s raznim glazbenim žanrovima i surađivala s glazbenicima koji nemaju dodirnih točaka s tradicijskom glazbom. Smatrala sam, a i danas mislim isto, da je neophodno izaći iz zone komfora, učiniti nešto atipično i što predstavlja izazov.​

Vjerujem da takav pristup otvara nove vidike, otvara vrata i vodi nas na put kojim trebamo ići.

Autor: Đurđa Baljak