Život do posljednjeg glasa

Jedan od najiščekivanijih naslova prošlogodišnjeg izdanja filmskog festivala u Veneciji iliti popularno – ‘Mostre’, svakako je bila i glazbena biografska drama o najvećoj opernoj divi u povijesti, nezaboravnoj Mariji Callas. Da je čileanski sineast Pablo Larraín pravi majstor na polju filmskih biografija dokazao nam je na najbolji način kroz svoje prethodne majstorije ‘’Neruda’’, ‘’Jackie’’ i ‘’Spencer’’, no publiku je više zanimalo kako će izazovnoj i zahtjevnoj ulozi pristupiti ‘zvjezdana’ Angelina Jolie.

Mnogi su nakon premijernog prikazivanja kroz osmominutne ovacije oduševljeno klicali kako je Jolie ovdje učinila nešto nevjerojatno te je lako moguće ostvarila i ulogu karijere. Drugi su pak otišli korak dalje tvrdeći kako joj ‘zlatni kipić’ (op.a. Oskar) ne smije izmaknuti, ali upravo se to u konačnici dogodilo.

Štoviše, nakon nominacije za Zlatni Globus, opravdano se mislilo kako joj ne gine ni nominacija za najsjajnije priznanje, ali Akademija je imala drugo mišljenje i sirota Jolie je ‘izvisila’. Opravdano? Zaključimo to zajedno nakon kraćeg opisa radnje i same analize kompletnog filma.

Bolna sjećanja

Nekadašnja operna diva Maria Callas (A. Jolie) nakon izuzetno uspjele višegodišnje glazbene karijere naprasno prekinute i zasjenjene bolešću i nemogućnošću daljnjeg pjevanja, živi povučenim životom u svojem stanu u Parizu kojeg dijeli s vjernim batlerom Ferruccijom (P. Favino) i domaćicom Brunom (A. Rohrwacher).

Na rubu anoreksije i deluzije, ona sanjari o svojem velikom povratku premda je zabrinuti Ferruccio pokušava nagovoriti na liječnički pregled jer u posljednje vrijeme više ‘jede’ antidepresive negoli pravu hranu. Da stvari ne idu na bolje dokazuje i spominjanjem intervjua s izmišljenim novinarom Mandraxom (K. Smit-McPhee) koji ‘slučajno’ dijeli ime s njezinim omiljenim lijekom.

Razgovarajući s njim (!), Callas se prisjeća svojeg života uključujući i aferu s grčkim poslovnim magnatom Aristotelom Onassisom (H. Bilginer), najvećih opernih izvedbi, djetinjstva u kojem je na nagovor majke morala pjevati (a i puno gore od toga) njemačkim i talijanskim okupatorima, susreta s J.F.K.-om i brojnih drugih detalja…

Nakon fantastičnog kritičkog uspjeha postignutog s biografijama o Jacqueline Kennedy (‘’Jackie’’) i tužnoj velškoj princezi Diani (‘’Spencer’’), nekako je bilo logično da će Pablo Larraín prihvatiti i onu o još jednoj slavnoj, inspirativnoj, bogatoj i melankoličnoj personi kao što je to svakako bila Maria Callas.

U toj mu se misiji ponovno pridružio prekaljeni britanski scenarist i redatelj Steven Knight (‘’Slatke, prljave stvari’’, ‘’Beskrajna milost’’, ‘’Ruska obećanja’’, ‘’Locke’’, ‘’Peaky Blinders’’, ‘’Tabu’’…) s kojim je uspješno surađivao na spomenutom filmu ‘’Spencer’’, a ovdje je ta suradnja podignuta na još višu razinu ponajprije na planu psihološke drame svoje naslovne protagonistice.

Naime, kako sam već istaknuo u samom sinopsisu, Maria Callas je potkraj svojeg ipak relativno kratkog (umrla je u dobi od 53 godine), ali turbulentnog života, prolazila kroz svakakva burna razdoblja koja su bila dobrano poremećena sve prisutnijim halucinacijama koje su uzrokovale pretjerana uporaba antidepresiva i njezino tvrdoglavo odbijanje liječničke pomoći.

Kao da već to nije bio dovoljan izazov za Larraína i Knighta, Callas je izuzev svojeg neprikosnovenog i svima znanog talenta bila i karakterom jako teška osoba. Narcisoidna, egoistična, konfliktna, arogantna, a istovremeno i senzibilna, plaha, ljupka i emotivna.

Jednom riječju – jedinstvena! Nakon odgledanog, moram priznati kako su obojica, teškoj zadaći unatoč, ipak uspjela ‘uhvatiti’ njezinu esenciju.

Ne bi o ovom filmu imao puno toga za reći da je prezentiran na klasičan holivudski školski način, ali tkogod je od vas upoznat s prijašnjim Larraínovim radovima, zna da u njegovom slučaju to nikad nije ni bila opcija.

Plod imaginacije

Kako bi saznali nešto više o njezinom prijašnjem životu, uspjesima, odnosima, poznanstvima, ali i traumama iz formativnih godina, tu je scenaristički priskočio Mandrax! U mnogim (filmskim) slučajevima, o ovom nekoć popularnom antidepresivu ne bi niti čuli, no ovdje je poslužio kao plod Callasine imaginacije (točnije, halucinacije) kroz lik novinara kojem prepričava sve svoje znane i neznane detalje iz života.

Takav narativ dakako nije rijedak jer imali smo kroz dugu povijest sedme umjetnosti puno primjera gdje su protagonisti komunicirali s duhovima i izmišljenim likovima, ali ovdje je svakako zanimljiv detalj da je jedan takav proizašao iz obične tablete.

Uz Larraínovu nadahnutu režiju (‘’Mariu’’ svakako možemo nazvati finalnim djelom triptiha o moćnim ženama) i prepoznatljiv stil i pristup, mnogo toga je počivalo na scenariju, vizualnoj estetici filma (veličanstvena kamera Edwarda Lachmana koji je posve zasluženo dobio nominaciju za predstojeće Oskare), vrhunskoj montaži, ali i samoj glumačkoj izvedbi.

E sad se vraćamo na pitanje sa samog početka. Dal’ je Jolie uistinu zakinuta za nominaciju, ako ne i sam ‘zlatni kipić’? Uzevši u obzir da su se među odabranim imenima našle ultra razvikana Cynthia Erivo, a još više i Karla Sofía Gascón, onda je odgovor – da.

No s druge pak strane, ako znamo da su nominacije lišene i Tilda Swinton, Nicole Kidman pa čak i Pamela Anderson (ovdje govorim isključivo o glumicama koje su imale nominacije za Zlatne Globuse), onda bih rekao – ne. To ipak ne znači da Jolie nije dala svoj maksimum.

Ona je marljivo i iscrpno kroz dugih sedam mjeseci vježbala pjevanje opera, fizički se transformirala u Callas (izuzev usana, naravno) i pružila jednu emotivnu iscrpnu i upečatljivu izvedbu. Jedinu zamjerku bih ipak uputio Larraínu.

Jolie je, uvjeren sam, vježbala do boli, no evidentno je da dobar dio glazbenih sekvenci u filmu nisu produkt njezina glasa, što i nije bilo za očekivati. Zamjerka naime ide loše realiziranom ‘lip syncu’ koji se vidi ‘iz aviona’ i kojeg je redatelj ipak trebao nekako bolje ‘sakriti’.

Sve u svemu, ‘’Maria’’ je ispala jako dobro. Larraín je na fin način finiširao svoj triptih, Jolie je dokazala da još uvijek posjeduje određene glumačke sposobnosti (moram ovom prilikom spomenuti i zapažen nastup uvijek uvjerljivog, pouzdanog i simpatičnog Pierfrancesca Favina u ulozi batlera Ferruccija), a Callas je dobila filmski tretman kakav svakako zaslužuje.

Preporuka za gledanje? Naravno.