Zadarsko-lukoranski ilustrator Marin Franić, poznat i kao Blind Artist, opširno o inspiraciji, slobodi...

Iz umjetničke radionice Tvornica mašte, iza koje stoji zadarski ilustrator Marin Franić – Blind Artist, dolazi niz kreativnih projekata i suradnji. Njegove ilustracije oživljavaju brojne slikovnice, uključujući »Optimist oko Zadra« i najnoviji nastavak »Optimist na hrvatskim vodama« u suradnji sa zadarskom spisateljicom Mirjanom Mrkelom. Surađivao je i s Petrom Marušić na slikovnici »Kako su slova stvorila riječi«, u suradnji s DV-om Latica i ravnateljicom Anitom Rudić te Franom Herendom; kao i s Arheološkim muzejom Zadar, za koji je s Jelenom Vekić Bašić stvorio likove muzejskih maskota – Pinela i Kukicu. Također, istaknuo se i ilustriranjem udžbenika za Školsku knjigu te brojnim drugim projektima.

Najnoviji projekt u kojem je sudjelovao su dvije slikovnice pod nazivom »Uz Provir zavoli ribu« i »S Provirkom očisti more«, a koje su rezultat suradnje s autoricom Sarah Stručić te Božidarom Blaslovom, potomkom četvrte generacije ribara i vlasnikom Provira koji se, uz ribarstvo, bavi i očuvanjem okoliša, točnije prikupljanjem starih ribarskih mreža od kojih u suradnji s modnim brendom Krie nastaju originalne hrvatske modne kreacije.

Slane priče

– U najnovijim slikovnicama autorica Sarah Stručić iz Preka, Božidar Blaslov iz Kali, i ja Lukoranac donosimo »slane« priče s otoka Ugljana. Volim pomicati granice, a sama ideja da istovremeno napravimo i predstavimo dvije slikovnice možda se činila kao luda, ali uspjeli smo i jako smo ponosni na to, započinje Franić, dodajući kako kroz ove edukativne slikovnice, koje sadrže snažne ekološke poruke, imaju dva cilja – potaknuti najmlađe na konzumaciju ribe i očuvanje mora.

Posebno mjesto u slikovnicama zauzima galeb Slavko, lik bivšeg pomorca i probisvijeta iz Franićeve Tvornice mašte.

– Galeb Slavko je lik kojeg rado crtam s djecom po vrtićima i školama, djeca su ga zaista prigrlila i zavoljela. Kroz njega želim prenijeti poruku da priroda nije nešto što posjedujemo, već smo samo prolaznici, i važno je koliko traga i ispravnosti ostavimo iza sebe za buduće generacije. Najveća mi je sreća ako Tvornica mašte potakne neko dijete da kroz umjetnost bude u potpunosti svoje jer tada moj trud kao Lukoranca dobiva potpuni smisao, govori Franić najavljujući nove kreacije u suradnji s Petrom Kuzmanić.

– Trenutno radimo na jednoj autorskoj slikovnici, završavamo zbirku na dijalektu pod naslovom »Riči, verse, tišine«. Uz to, pokušavamo dovršiti dizajn na majicama i torbama s potpisom Tvornice mašte, a sve u duhu »Nema odrastanja! Nikad više!«.

Franić u svojoj Tvornici mašte stvara likove koji su jedinstveni i prepoznatljivi, svaki sa svojom posebnom pričom i osobnošću. Među njima se ističe već spomenuti galeb Slavko, Optimist koji neumorno plovi morem, dječak koji skuplja oblake, te muzejske maskote Pinel i Kukica. Ovi likovi, kao i mnogi drugi, odraz su njegove nesputane kreativnosti, a povezuje ih jedno – sloboda i neposrednost.

– Volim vjerovati da moja Tvornica mašte vodi mene, a ne ja nju. Nema tu planiranja, bitno mi je da sve nastaje iskreno iz srca. Ako ljudi prepoznaju stil i rukopis Tvornice mašte, meni je to najveća nagrada za sav trud i ljubav koju ulažem, kaže Franić ističući kako mu je u svemu tome najvažnija sloboda jer umjetnost ne poznaje granice niti okvire.

Povezanost s otokom

– Ne smijemo dopustiti da nas netko stavlja u kalup. Zato ja sve što radim i s kim god da surađujem puštam da se ideja rodi kako to srca i luda glava namjeste. Bez obzira radim li udžbenik za Školsku knjigu ili maskote za Arheološki muzej Zadar ili nešto treće, prije potpisivanja autorskog ugovora uvijek napomenem da mi je najvažnija – sloboda. Ako ti likovi podsjećaju jedan na drugoga, ako su boje poznate, to sam sve ja, to su komadi mene, kao kad te netko štipa, čupa, meni je sve to živo do kraja. Kada završim neki projekt, ti likovi ožive, puštam ih, ali su i dalje Tvornica mašte. Kao kad djecu puštaš u veliki svijet, govori ovaj zadarski ilustrator, kazavši kako sva ljepota leži u različitosti, pa tako uvijek uči od svojih suradnika i iz svakog projekta nastoji izvući najbolje.

Kao ilustrator i umjetnik kroz svoje ilustracije, priče i stihove na dijalektu vjerno dočarava jednostavan otočki život i svoju neraskidivu povezanost s morem. U svojim radovima utjelovljuje miris tradicije i nostalgije, istodobno unoseći simboliku slobode, nesputanosti i dubokog poštovanja prema prirodi.

– U mojim pričama i stihovima na dijalektu žive slike otoka, ljudi i odnosa malog čovjeka s morem. Oni su puni tišine, dubine i vjetra. Često crtam ‘tice, postavljam prazne krletke – sve je svojeglavo, slobodno. Miriše na ulje, na tradiciju, osjeti se svaka iskopana buža ili rupa u zemlji iz koje smo izniknuli na početku, a u koju ćemo se vratiti na kraju. Buža u koju sadimo maslinu i puštamo je da raste slobodno ispod Šćaha, najvišeg vrha Ugljana, podno velikog neba, objašnjava Franić, dodajući kako puno piše o mocirama koje voli zidati, o simbolici zida kao podizanja života iz ničega. Tako se, kako nam otkriva, na promocijama i performansima nerijetko pojavljuje bos ili uranja noge u stari »kain« s vodom kako bi naglasio skromnost i sirovu snagu otoka.

– Volim simboliku, igru, asocijacije. Sve je povezano u priču, sve je ljubav, osjećaj. Ako vjeruješ – osjećaš, ističe Franić.

S toplinom se prisjeća djetinjstva provedenog u Lukoranu na otoku Ugljanu, evocirajući trenutke s obitelji i mirise koji su oblikovali njegov umjetnički put.

– Svaki dan proveden u mom mjestu Lukoranu je kao da sam doma. Dom je mjesto gdje srce kuca jače, gdje je uvijek puno vjetra. Čovjek može biti najdalje od kuće, ali srce mu ostaje čvrsto tamo, za istim starim stolom kao nekad. Tamo gdje te čeka obitelj, gdje je moja mama, gdje su drva spremna na kominu. Isti prag, otkud sam započeo svoj put. To su male stvari koje su meni najveće i koje želim prenijeti našoj djeci, priča Franić.

Dodaje kako umjetnost ima tu moć vezanja u čvor upravo s onima mjestima gdje želi biti.

– To je zavjet tišine, otok i ja smo jedno. To je mjesto o kojem uvijek pričam, crtam, govorim u svojim pričama. Želim da svi čuju za Lukoran, pa koristim »rog« Tvornice jer je ona čvrsto vezana uz djetinjstvo, uspomene, početak, okuse i mirise – sve je to nešto što me izgradilo u ovog Marina danas. Sva ta mjesta na otoku predstavlja inspiracija za mene. Volim otoke jer su slobodni i svoji. Volim Lukoran i Sali, otkud mi je nana Blaga, iskreno će Franić, osvrnuvši se na otočke projekte i ostvarenje svojih dječačkih snova.

Dijete škoja

Nadalje, s velikim ponosom ističe kako je ove godine imao čast osmisliti dizajn i raditi ilustracije za »Saljske užance«.

– Srce mi je ogromno zbog toga, a osjećaj je sličan onome kada sam, nažalost, uz našu pokojnu Martinu Dubolnić Glavan, radio za Turističku zajednicu Preko informativne table s mojim stihovima i ilustracijama, što mi je ogromna čast. Sve to što sam sanjao sada je oživjelo u bojama, govori Franić, istaknuvši kako je dar biti dijete škoja.

– Prije imena Tvornica mašte postojao je jedan dječak, mali Lukoranac pun snova i izmišljenih svjetova, dječak koji skriva tajne karte, nosi jedro i ključeve, vjerujući da je moguće ostvariti svoje snove, ako dovoljno čvrsto vjeruješ. I sada sam tu, doslovno iz ničega nastala je davno prije ovog razgovora Tvornica, i sad smo jedno jer nema Marina bez Tvornice mašte, ističe ovaj ilustrator, navodeći kako mu je želja inspirirati djecu, ali i odrasle sanjare, da ostvare svoje snove.

Unatoč obiteljskim obavezama i brojnim poslovima koje je obavljao kroz život, od restauracije crkava i spomenika do rada u brodogradilištu, Franić je neumorno gurao svoj san o Tvornici mašte. Sve to iskustvo donijelo mu je vrijedne lekcije, a najvažnija spoznaja bila je da se sve može ostvariti kada se dovoljno želi.

– Imao sam sreću da sam mogao raditi sve što me zanimalo. Od brodogradilišta, koje se nekako samo nametnulo u životu na otoku, do arheoloških iskopina, pa sve do restauracije crkava i spomenika. S obzirom na to da volim starine i sve što nosi priču i duh, to me dodatno izgradilo i inspiriralo. Jedna od lekcija koju sam naučio je da možemo ostvariti sve što želimo, a s deset žuljeva na rukama i snovima sami gradimo svoj put, nikad tuđi. O tome vrlo rado pričam na gostovanjima po školama i vrtićima. Zahvalan sam svakog dana na talentu, a sve ostalo su trud, rad i ljubav. Čitave noći sam crtao, pisao i stvarao, a ujutro bih se dizao, oblačio radno odijelo i odlazio na posao. Uz obitelj i obiteljske obaveze, prvenstveno sam tata, i to najviše volim. Ali, uz sve to, gurao sam svoj san o živoj Tvornici mašte od »kosti i mesa«.

Franiću ni jedan dan ne prođe bez glazbe, koja ga je uvelike oblikovala kao umjetnika.

– Meni je glazba život i tko me poznaje zna koliko mi znači. Mislim da imam pjesmu za svaku situaciju, od najvećeg slavlja do najveće tuge. Svi moji prijatelji nekako su povezani s glazbom, a kreativnost i umjetnost dodatno nas zbližavaju. Skupljam i istražujem glazbu, s njom započinjem dan i završavam.

Bilo da se radi o KoRnu, Tomi Bebiću, Pink Floydu, klapama, metalu, elektronici ili bluesu, uvijek tražim ono nešto lijepo, drugačije. Ja sam onaj stari prašnjavi Jukebox koji ne radi na kovanice, već na osjećaj. Kao mali sam gledao »The Wall« animacije od Pink Floyda, a danas sam još uvijek isti taj dječak kojeg sve neobično i drugačije oduševljava, iskreno će Franić.

Okrenuto naglavačke

Osim ljubavi prema crtanju, pisanju, Lukoranu, slobodi i glazbi, Franić gaji i veliku strast prema kuhanju. Tako nam je podijelio svoju viziju o jelu koje bi najbolje odražavalo njegovo likovno stvaralaštvo.

– Vjerujem da hrana i okupljanje oko stola povezuje ljude. Hrana, ili kako mi volimo reći »spiza«, stvara uspomene i priče. Moje jelo bilo bi kombinacija ribe, školjki i grmalja koje volim loviti. U to bih jelo dodao puno okusa začina. Ne volim hranu bez začina, to mi je kao ljubav bez strasti – ništa! Poslužio bih jelo u starinskim »tećama« sa škoja, na starim novinama, uz obilje maslinovog ulja i dobru glazbu. Potrudio bih se da svi osjete tradiciju, ali u stilu Tvornice mašte, okrenuto naglavačke, dočarao je ovaj talentirani umjetnik.

Iako živi i djeluje u Zadru, srce mu kuca za Lukoranom. Međutim, zbog obiteljskih obaveza, posebno djece, prihvatio je životu u gradu, ali s godinama, priznaje, osjeća sve jaču nostalgiju prema otoku.

– Zadar mi je drag grad, iako sam više rog jarca, napuknuta Lukoranska zora, bose noge i sol. Dovoljno je blizu mom otoku, pa mi je za sada prihvatljivo da tu živimo zbog posla i naše djece – Paška i Lenia. Ipak, s godinama se jedra i misli okreću otoku. Vidim Katu i sebe kako zajedno idemo na ribu i dijelimo komad kruha, smežuraniji i umorniji, ali zadovoljni i svoji do kraja, zamišlja Franić osvrnuvši se i na izazove svakodnevnog rada u užurbanom urbanom okruženju.

– Osim što mrzim satove, nekako mi uvijek treba onaj dan od 79 sati. Pritisak i rokovi su mi već »pod normalno«, stalno sam zatrpan, nikad ne radim samo na jednom projektu. Kad sam radio za Školsku knjigu, godinama sam crtao po noći, doslovno svugdje, priča Franić.

No, kada ne radi, slobodno vrijeme voli provoditi s obitelji, sakupljanjem figurica, knjiga, stripova…

– Volim previše toga, ne poznajem pojam »dosadno«. Mislim da utjelovljujem tisuću vjetrova i nemira; sve je to dio mene, Tvornica mašte, Blind Arist. Moja glava uvijek radi, krcata je idejama, i sve što mogu pomaknuti na neobičan i svojstven način, rado ću učiniti. Imam previše hobija – od sakupljanja figurica, knjiga, stripova… Ako ne crtam i ne pišem, sigurno smišljam nešto novo, kazuje Franić, ističući kako prvenstveno voli provoditi vrijeme sa svojom Katom i djecom.

U svemu tome, cijeli život ga prati, kako zaključuje, jedna duboka i neiscrpna priča vezana uz Petra Pana koja se sažima u njegovom motu »Nema odrastanja! Nikad više!«.

– Petar Pan i ja smo zajedno u Tvornici mašte, poput sjene. Sačuvati djetinjstvo u sebi i ne izgubiti se na putu kroz materijalno ludilo i iskrivljene vrijednosti možda je teže, ali na kraju – to je najljepši put, zaključuje ilustrator Marin Franić.