Zadarski pjesnik Tomislav Miočić otkriva kako mu je pisanje otvorilo nove prozore percepcije

Razgovarali smo s pjesnikom Tomislavom Miočićem, čovjekom iz Rtine, malog mjesta blizu Zadra gdje bura nosi sol, a sol oblikuje sve, od biljaka, životinja i ljudi. Rođen 1982. godine u Zadru, nekoliko mjeseci nakon što su »Vatrene kočije« odjurile po Oscara, u istom gradu je završio i Tehničku školu. Pisanjem poezije počeo se baviti dok je bio u srednjoj školi, kad je, kako kaže, osjećao da mu ponestaje kisika i bilo mu je nužno pronaći nove izvore kako bi sačuvao zdrav razum i prisebnost.

Do sada je objavio poetsku trilogiju – »Astronaut« (Nova poetika, 2016.), »Hodao je planetom Zemljom« (Nova poetika, 2022.) – za koju je osvojio nagradu »Zlatni hrast« za najbolju zbirku poezije, te najnoviju »Do Svidaniya homosapiensi«, koju je izdala sarajevska udruga KNS. U razgovoru nam je ispričao više o svojim počecima.

Mračne teme

– Pisanje mi je došlo spontano, nekako neočekivano. Jeste li gledali film »Forrest Gump«? Znate onu scenu kada on počne trčati? E, tako je to bilo. U srednjoj školi sam tražio načine da se izrazim, možda je to bilo i zbog moje sramežljivosti, zbog toga što sam uvijek bio povučen, a nisam znao kako se izraziti na drugi način. Nisam bio sklon destrukciji, niti nametanju kao ostali u mojoj okolini, i trebao mi je neki ventil.

Svi mi tijekom odrastanja živimo kao u akvariju. Drugi ti mijenjaju vodu, a ti si samo riba koja pliva u tom svom akvariju. Ali, kako to obično biva, akvarij s vremenom preraste u pravi rezervoar. I tada ti je potrebna pumpa za filtraciju, jer više nitko ne mijenja vodu. U početku sam tu filtraciju našao u crtanju, ali kako su se nakupljali problemi, više to nije bilo dovoljno. Bilo je previše frustracija, previše negativne energije u meni.

Nisam volio svoju sredinu, ali nikada se ne bih žalio, jer da se mogu vratiti, opet bih odabrao takav život. No, jednostavno je takva sredina na mene utjecala. I tada, u drugom razredu srednje, umjesto da crtam, počeo sam pisati. Sjećam se da nisam znao ni što pišem, ali osjećao sam se odlično. Napisao sam nešto što bih opisao kao hibrid pjesme od Iron Maidena »Children od the Damned«, preveo sam je na hrvatski, dodao puno svojih misli i osjećaja.

Počeo sam osjećati kako su mi se otvorili neki novi prozori percepcije, kao da je nešto kliknulo. Iako sam tada bio takav kakav jesam, gušilo me ono što sam morao učiti u školi, ta poezija u čitankama koja mi se »nametala« kao nešto što je »prava poezija«. Nisam se nikada pronalazio u tome, iskreno će Miočić.

S vremenom je pisanje postajalo sve intenzivnije, a Miočić je razvijao svoj prepoznatljiv stil. Kako nam priča, tada nije čitao druge pjesnike i nije znao što sve postoji iza zastora književnosti.

– Prvi preokret dogodio se kada sam shvatio da poezija može biti mnogo više od onoga što sam učio od prvog razreda osnovne. Da može biti brutalnija, iskrenija. Pravo otkriće za mene bio je Charles Baudelaire i njegova zbirka »Cvjetovi zla«. Kada sam prvi put pročitao pjesmu »Albatros«, odmah sam počeo skupljati lovu od marenda i čim sam mogao, otišao sam kupiti tu zbirku i pročitao je u jednom dahu. Baudelaire mi je otvorio vrata mračnije poezije, ona kakvu sam osjećao i sam.

Njegova poezija dala mi je vjetar u leđa, omogućila mi je da se izražavam na način koji nije bio mekan, nego oštar. Tada, od trećeg razreda srednje škole pa nadalje, počeo sam pisati u stilu simbolista, ali nisam ih nužno kopirao. Po prvi put sam se izražavao onako kako sam se osjećao – mračno i turobno. I, iskreno, još uvijek se tako ponekad osjećam, podijelio je Miočić, dodajući kako je u svojoj prvoj objavljenoj zbirci »Astronaut« iz 2016. godine napisao jedan stih u kojem otkriva kako o ljubavi ništa nije napisao, jer o ljubavi ništa ne zna.

O lijepome na »ružan« način

Čitajući njegovu drugu zbirku poezije »Hodao je planetom Zemljom« doživjeli smo ga kao hipersenzibilnog pjesnika, mračnog, kritičnog, socijalno osjetljivog i sugestivnog. Kroz povremene izlete u ovozemaljske užitke i poroke, on otkriva svoju unutrašnju dekonstrukciju, kanalizirajući borbe koje ga muče. Tako u jednom stihu iznosi – »pijem da bih se otrijeznio«, održavajući svojevrsni kaos između osobnog i društvenog.

– Čovjek je, jednostavno, dekonstruktivno biće. Od malih nogu razbijamo igračke i slično. Da danas napravimo sociološki eksperiment – da stavimo jednu gotovu kuću koja se ruši dinamitom na jednu ledinu, a na pedeset metara od nje istu tu kuću koju ekipa diže iz temelja, sigurno bih se kladio da bi 99,99 posto ljudi gledalo onu koja se ruši. To je nešto što je u nama, nešto što je jače od nas.

Priroda je sama po sebi dekonstruktivna i nemilosrdna, a takvi smo i mi. U ovom 3D svijetu, od tih sitnih zadovoljstava koja sebi možemo ili ne možemo priuštiti, nema ništa osim destrukcije. Ali, zaista, nema ničega osim destrukcije. To je prokletstvo planete Zemlje. Pokušavam naći neki bolji argument, ali gdje god zaronim, sve je isto. Pratim dokumentarce, geopolitičke situacije, kaose, previranja…

Recimo Južna Amerika je fantastičan kontinent, ali tamo ti ljudi usred bijela dana režu ruke. Moj pokojni otac mi je govorio kako se, primjerice, u Brazilu ne možeš voziti i izvaditi ruku iz auta s prstenom ili satom, jer će ti netko doći na motoru i odsjeći ruku mačetom.

Polinezija, primjerice, iako prekrasna, bila je prije sto godina dom kanibala koji su tamo jeli ljude. S tim se treba pomiriti. Tako je, kako je. Ne mogu reći da pišem samo o lijepim stvarima, iako, istodobno, pišem o lijepim stvarima, ali na »ružan« način. Možda na preiskren način – ne volim uljepšavati stvari, kaže nam ovaj zadarski pjesnik.

U pjesmi »Intervju vampira« iz zbirke »Hodao je planetom Zemljom« Miočić ističe ljude kao glavnu inspiraciju.

– Uglavnom čitam ljude. Još od malih nogu to mi je postao svojevrsni hobi tako da imam paketa i paketa pročitanih ljudi. Najvrednija kolekcija koju čovjek može posjedovati. Istodobno ne volim ljude, a iz njih crpim inspiraciju. Znam da me to zapravo čini licemjernim, ali čovjek je sam po sebi licemjeran.

Osim što crpim inspiraciju iz drugih ljudi, učim na njihovim pogreškama. Dosta sam naučio i od svog pokojnog oca, koji je bio prekrasna osoba. On mi je usadio polaznu točku, zahvaljujući njemu shvatio sam da bi mnoge stvari bile puno bolje kad bi ih radili na neki drugi način. Danas, ne znam je li to zbog pandemije, ali osjećam da nam se ne piše dobro – ljudi postaju sve bezobzirniji i bahatiji, primjećuje Miočić.

Poezija se ne kupuje

Da bi došao do svog prvog izdavača i izdao svoj poetski prvijenac »Astronaut«, morao je, kako kaže, istraživati sve meridijane i paralele na bespućima interneta, jer u Hrvatskoj nije naišao na nikakav povratni odgovor.

– Nitko nije htio izdavati alternativnu poeziju, a trebalo bi dati šansu mladima. I tako sam naišao na Novu poetiku iz Beograda, oni su me prihvatili, ali sam tu prvu zbirku financirao sam. Potom sam objavio zbirku »Hodao je planetom Zemljom«, za koju sam osvojio Nagradu »Zlatni hrast« za najbolju knjigu poezije 2022. godine, a nagrada je bila izdavanje i promocija. Tijekom te druge zbirke upao sam u mračan period jer mi je otac umro, ali sam se nekako oporavio i odlučio izdati novu knjigu.

Prošle godine u proljeće izašla je i moja treća zbirka poezije »Do Svidaniya homosapiensi« preko udruge KNS u Sarajevu. U Hrvatskoj jednostavno nisam naišao na izdavača koji je bio spreman ili zainteresiran za alternativnu poeziju, dok sam u Sarajevu pronašao gospodina Ibrahima Osmanbašića, koji je vrhunski profesionalac, vrlo strastven prema umjetnosti i poeziji. Ono što on radi u BiH i Sarajevu mislim da nitko ne radi na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što mi je bilo iznimno zadovoljavajuće kod njega je to što sam prvi put osjetio pravi profesionalni odnos između autora i urednika.

Naslovom te treće zbirke htio sam zaokružiti svoju svemirsku trilogiju poezije koja počinje s »Astronautom«. Mi smo svi astronauti, kako u onim prvim trenucima kada udišemo, tako i u zadnjim trenucima, kada izdišemo. U tom prvom trenutku smo jednako sami kao i u zadnjem, koliko god ljubavi bilo oko nas. Bol pripada samo nama, to je naša bol. I prilikom dolaska i prilikom odlaska, govori Miočić, dodajući kako voli poklanjati svoje zbirke poezije, jer smatra da se poezija ne kupuje, već poklanja; a sve s ciljem da se netko pronađe u njegovim ogoljenim životopisnim pjesama, baš kao krški kraj njegove Rtine.

Govoreći o povratnim reakcijama, ističe kako mu mnogo znači kada se netko pronađe u njegovim pjesmama.

– Meni negativna kritika znači dobra kritika. Najgore je kad ljudi šute ili kada kažu da je sve odlično – to je kao da mi kopaju jamu. Ne može biti sve odlično. Volim kada mi netko otvoreno kaže “nije za mene ili ne sviđa mi se”, to je odlično, ali šutnja je najgora. Imao sam u užem krugu šutnju, prošli bi pored mene kao pored turskog groblja. Niti riječi. Iz toga zaključujem da nisu pročitali, da im se ne sviđa, ili da nisu ni pokušali pročitati, govori nam Miočić, dodajući kako mu nije jasno čemu takvo ponašanje kada je to samo – zbirka poezije.

Socijalna kritika

Pitali smo ga koliko mu je teško bilo ogoliti se, s obzirom na to da njegova poezija nosi teret raznovrsnih tema – često teških i mračnih. Njegovi stihovi prožeti su surovom realnošću, dubokom introspekcijom i refleksijom, smještenom u jednostavne svakodnevne prizore ili promišljanja o ljudima i njihovim životima. U tim slikama, osim socijalne kritike, kriju se i najintimniji trenuci osobnih odnosa, ogoljeni do srži. Miočić nam objašnjava kako je pisanje za njega poput boksačke vreće. Nikada ne sjeda s namjerom da piše, već piše kada mu dođe inspiracija.

– Kada ta inspiracija stigne, to je kao poriv da se udari – isto kao u boksu. Ne možeš jednostavno reći da si udario, nego to krene samo od sebe. Za mene je papir sredstvo za samoizlječenje, kroz koje mogu potpuno ispoljiti svoje emocije. Na tom papiru mogu koristiti sve moguće udarce, a da me nitko ne upozori da nešto nije u redu – jer on ne osjeća bol. Ne tražim jednostavne teme, već jednostavno upijam ono što mi društvo i trenutačna sredina pruže. Sve to se zatim pretvara u kemiju u mojoj glavi koja me vodi do stvaranja, kaže nam ovaj pjesnik čije pjesme obiluju i brojnim referencama na Charlesa Bukowskog, američkog pjesnika i romanopisca koji je bio poznat po osebujnom boemskom životu i sirovom autentičnom stilu pisanja, kojeg u prvom redu karakterizira introspekcija i socijalna kritika, kroz prikaze mračnih kutaka života, gdje pisanje zadobiva spasiteljsku ulogu u vrtlogu borbe s dekonstruktivnom ljudskom naravi.

Za kraj razgovora, Miočić je svoju životnu filozofiju sažeo u metafori o astronautu.

– ​Astronauti, držite laktove visoke i ne spuštajte gard, jer oni koji vas gledaju odozgo jedva čekaju da padnete. Nemojte savijati kičmu ni za koga, jer kad to učinite, sve ide nizbrdo. Morate imati čvrst stav, znanje i argumente, i držati se toga, zaključuje ovaj pjesnik, koji se okušao i u prozi, a njegov prvi roman samo čeka svjetlo dana.