Zadarski pisac predstavlja roman o škrinji sv. Šimuna: 'Tri puta je čudesno pomogao mojoj obitelji...'

Na blagdan Svete Lucije, 13. prosinca, u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači u 11 sati Nebojša Gunjević predstavit će svoj roman »Prorokova škrinja«. Predstavljanje će moderirati zadarska glumica Mija Bujan, dok će o samoj knjizi, osim autora, govoriti i doc. dr. Nikolina Gunjević Kosanović s Odjela za talijanistiku te izv. prof. dr. Ana Mišković s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Autor Gunjević magistar je hrvatskog jezika i književnosti i u svojoj je književnoj karijeri objavio šest opsežnih monografija o važnim zadarskim temama, a ovo mu je jedanaesta knjiga. Zadnjih 27 godina radi kao tajnik u Katoličkoj gimnaziji Ivana Pavla II.

Povodom nadolazeće promocije, za naš je list otkrio kako je na ovoj knjizi marljivo radio punih pet i pol godina. Za sebe kaže da knjigu voli otkako zna za sebe. O tome svjedoče i njegove najranije crno-bijele fotografije na kojima kao trogodišnjak u rukama drži svoje prve slikovnice, koje je u to vrijeme malo tko imao. Osim toga, bude mu se i slike bosonogog djetinjstva ’60-ih, ali i prvi počeci izobilja tijekom 70-ih, pa kasnije kroz ’80-e. No, u ovom romanu ne donosi priču o tome. Gunjević uranja u Zadar u 14. stoljeću, donoseći mnoštvo povijesnih činjenica i plejadu tadašnjih značajnih gradskih imena. A tamo gdje povijesne činjenice prestaju, ili nisu otkrivene, budi se njegova imaginacija te kroz svoje književno pero ispisuje što bi moglo biti s onim nedovršenim pričama koje nisu sačuvane. Roman je ujedno i njegovo osobno svjedočanstvo, budući da kod njega, kako kaže, čitanje i pisanje uz vjeru predstavljaju neodvojive odrednice njegova identiteta.

Ljubav prema pisanoj riječi

No, premda od malih nogu gaji ljubav prema pisanoj riječi, pisati je počeo tek u svojim ranim dvadesetima potaknut jednim neugodnim iskustvom. Naime, nakon završetka Gimnazije Jurja Barakovića služio je vojni rok u JNA i skoro ostao bez noge. Nakon tog traumatičnog iskustva nije pričao gotovo s nikim, osim s dvojicom prijatelja, puna četiri mjeseca.

– Teško je opisati nekom tko nikada nije prošao period duboke šutnje, što to znači. U tišini se stvari jednostavno poslože na drugačiji način i čovjek sve počne vidjeti na drugačiji način. Tada sam ušao u sebe, riječi su mi oživjele i dolazile su pjesme, započeo je Gunjević koji je prvu zbirku poezije znakovitog naslova »U miru slova« objavio 1990. godine.

Neprestano piše više od 40 godina, a pisanje vidi kao svojevrsni dar koji treba razvijati. No, isto tako, vjeruje da onaj tko nema dar ne može biti dobar pisac u smislu umjetničkog nadahnuća. Tako je i sam, prigrlivši svoj dar, htio u svojoj najnovijoj knjizi na umjetnički način izraziti spoznaje do kojih je došao kao čovjek vezan uz Crkvu.

– Budući da sam imao obrt za pripremu knjiga za tisak i pisao pogovore, predgovore, recenzije, uredio sam i trilogiju “Iz života grada” profesora Romana Meštrovića o povijesti Zadra. Tad sam se upoznao s činjenicom da je relikvija sv. Šimuna, za koju je Frane iz Milana 1380. godine napravio čudesnu škrinju od 240 kilograma srebra, i ne zna se koliko kilograma zlata, u škrinji bila samo jedan dan, da bi nakon 252 godine ponovno došla u nju, kada je tijelo 1632. godine preneseno u crkvu Sv. Šime. Prije toga je bilo u crkvi sv. Marije Velike, koja je porušena 1571. godine radi ojačavanja gradskih zidina. Tijelo je tada još godinama stajalo u kamenoj raci u kapeli sv. Roka. Franjina škrinja je monumentalni spomenik nulte kategorije, a u HAZU-u stoji tik iz Bašćansku ploču te ima čak tri kopije, osim ove u Zagrebu, i u Londonu i Beču. Škrinja je zatim 60-ak godina propadala u benediktinskom samostanu, nakon čega je restaurirana, pojasnio je Gunjević istaknuvši kako je riječ o svjetskom remek-djelu.

Potraga za odgovorom

Radnju romana koncipirao je upravo oko ključnog pitanja zašto je tijelo u škrinji stajalo samo jedan dan i zašto je ponovno prebačeno u nju tek nakon 252. godine. U potrazi za odgovorom iščitao je silno mnoštvo članaka i knjiga kako bi saznao sve o škrinji, ali i političkim silnicama tog vremena koje su, naravno uz Crkvu, utjecale da dođe do toga. Među tom literaturom posebno ističe doktorat o zadarskom zlatarstvu 14. stoljeća pokojne povjesničarke umjetnosti Marijane Kovačević.

– Nije mi jasno zašto se taj doktorat ne publicira kao knjiga jer je u njemu donijela toliko činjenica, pravo blago i bogatstvo o zadarskom zlatarstvu. Zapravo mi je dala priču jer sam od nje saznao toliko toga o posinku majstora Frane iz Milana, Bartulu. Frane je došao u Zadar i oženio se s Margaritom, koja je imala dvoje djece a Bartul je, što bi se reklo, ispao »vragu iz torbe«. Bavio se svim i svačim, njegov ga je očuh naučio svom zanatu i nakon smrti ostavio mu svu imovinu – premda to nije zaslužio, dapače, kaže autor otkrivajući djelić priče.

U romanu je obuhvatio 40-ak godina zadarske povijesti 14. stoljeća kroz različita poglavlja, dok tek u epilogu donosi odgovor na pitanje koje ga je ponukalo na istraživanje ove povijesne priče.

– Donosim nekoliko paralelnih radnji i likova koji su nositelji cijele priče: od nadbiskupa Petra Matafara, brata Franine žene svećenika Ratka, ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. do kraljice Elizabete Kotromanić (naručiteljice škrinje sv. Šimuna). Roman je doista slojevit i bogat. Ne mogu reći da je to literatura za razbibrigu, već jedna ozbiljna knjiga, kazao je Gunjević podsjetivši kako je Zadar tada bio na vrhuncu moći.

Osim želje da ispriča povijesnu priču s elementima fikcije na realističan način, u ovom romanu Gunjević je utkao i duboko osobno iskustvo. Za njega i njegovu obitelj kult sv. Šime ima osobit značaj uz kojeg ga vežu tri nevjerojatna svjedočanstva koja nam je ovom prilikom ispričao.

– Moj sin Andrija do svoje četvrte godine nije htio ništa jesti. Nakon prijedloga supruge Zdravke da napravimo zavjet sv. Šimi, nakon obilaska svečeve relikvije po povratku kući odmah je počeo jesti. Također, trebao sam operirati žučne kamence, a supruga je za to prikazala devetnicu sv. Šimi. Kada sam došao na operaciju, nakon što su me otvorili, liječnik je ostao u šoku – nije bilo nikakvih kamenaca, ali ni žučnjaka, pa mi je doktor Josip Kraljić rekao da sam medicinsko čudo, a liječnik koji me je operirao, doktor Vanjak, kazao je da ne zna što bi mi rekao, podijelio je Gunjević ispričavši kako je i njegova kći Nikolina, poslije velikih problema na početku trudnoće, nakon zavjeta ovom svecu rodila zdravog dječaka kojeg su nazvali upravo Šimun.

Stvaralačko moranje

Pred nadolazeću promociju, književnik se prisjetio i riječi svog profesora Nikole Ivanišina, koji je rekao da postoji »stvaralačko moranje«.

– Umjetnik zna da nešto jednostavno mora napraviti. No, moranje nekada stvara moru. I tako sam nakon pet i pol godina izašao iz svoje more (smijeh). Napisao sam sve što sam mislio. I sada sam sretan što sam to napravio, iskreno će ovaj Zadranin priznajući kako je malo nervozan zbog promocije, ali kada sve prođe, vjeruje da se će do kraja opustiti.

Iskoristio je priliku zahvaliti svima koji su mu nesebično pomogli u stvaranju ovog vrijednog romana koji ima skoro 300 stranica.

– Bez povjesničara Romana Meštrovića ovaj roman ne bi ugledao svjetlo dana. Stalno me poticao da pišem. Pročitao ga je više puta i pomogao mi oko korekture povijesnih činjenica. S druge strane, Ana Mišković mi je pomogla oko povijesno-umjetničkih tema i kulta sv. Šime. Tu je i Drago Marić koji se sa mnom redovito nalazio na kavama i s kojim sam dijelio svoje zamisli. Pokojna Marijana Kovačević napisala je briljantan rad o zadarskom zlatarstvu, neprocjenjivo blago iz kojeg sam ponajviše crpio nadahnuće za ovu knjigu. Zahvala ide i mojem kolegi Damiru Sikiriću koji je bez jednog centa napravio lekturu, kao i mom sinu Davidu čija je firma tiskala knjigu i promidžbene materijale. Međutim, posebno hvala ide mom bratu iz Domovinskog rata Marinu Milkoviću iz treće bojne 112. brigade koji je sve to u cijelosti financirao, poručio je Gunjević, istaknuvši kako je roman posvetio svojoj suprugi Zdravki koja je s njim više od 40 godina, u dobru i u zlu.

Novinarski dani

Gunjević je tijekom svojih novinarskih dana u Zadarskom listu pisao razne teme, ali se ponajviše istaknuo tekstovima o svecima koji su izlazili subotom i bilježili veliku čitanost, a skupljeni su u knjigu »Silna srca«.

– Napisao sam ukupno 70 članaka o svecima za Zadarski list. Tajna njihove čitanosti ležala je u tome što o svecima nisam pisao biografski, nego kroz priču. Ljudi pamte priče, bez mudrovanja i silogizama. Jednom mi je prišla jedna gospođa i rekla kako ima sve moje tekstove izrezane iz novina. Prilazili su mi i ljudi koji nisu kršteni, od kojih čovjek ne bi očekivao da će čitati takvo što, prisjetio se nekadašnji novinar našeg lista koji je sa Šimom Ćurkom napisao i dvije monografije.

– Našu prvu zajedničku monografiju »Gospa u masliniku – prvih 900 godina« napisali smo povodom velikog jubileja prvog spomena drevne crkve na Belafuži, dok smo monografiju »Na drugi obruč« posvetili povijesti ženske košarke u Zadru od njezinih početaka davne 1935. godine do današnjih dana, dodao je.