Zadarski književnik Alojz Pavlović objavio roman "Slomljeno srce", ispunjen dubokim temama

Um književnika nekontrolirano razmišlja o novim idejama, mentalno simulira radnju, prizore i zvukove scena. Potom se ugnijezdi u umove likova kako bi razumio njihovu motivaciju, zamislio njihove misli, osjetio njihove osjećaje… Takvo je stanje nerijetko toliko snažno da zaboravljaju vlastiti život i gube se u novim igrama. Ponekad tu igru iz svoje glave prenesu na papir i tako misli zapišu za vječnost.

Jedan od tih zanimljivih svjetova zabilježen je u novom romanu Alojza Pavlovića, književnika, brodograditelja, kibernetičara, informatičara i prosvjetnog djelatnika koji je već objavio mnogo romana, kratkih priča i drama.

Riječ je o romanu intrigantnog naslova “Slomljeno srce”, djelu koje će čitatelja povesti na duboko emocionalno putovanje, ispunjeno napetim dramama, složenim likovima i dubokim temama.

Duboke teme

– U prvom dijelu upoznajemo likove svojih unutarnjih sukoba i obiteljske tajne. Neočekivani obrat s katastrofom u gradu Velikom Zrčosudu donosi napetost, a intenzivni opisi vode čitatelja kroz stradanja i očaj ljudi suočenih s krajem svijeta. U drugom dijelu, proljeće simbolizira novi početak, a promjene kroz koje prolaze likovi, Ana, Tuga i Zita, otvaraju prostor za razvoj i međusobnu interakciju, dodavajući slojevitost njihovim karakterima. Prikazujem svakodnevne situacije i emocije likova, čineći njihove priče autentičnim i bliskim, govori nam Pavlović i dodaje kako neočekivani i šokantni završetak romana ističe važne teme terorizma, identiteta, obiteljskih odnosa i samoprihvaćanja.

Anica Serdarević u recenziji je navela mnogobrojne teme koje roman obrađuje; donosi misli o vjeri i Bogu, izražen je pripovjedačev stav o ženama, povlači i pitanje prijenosa kazne roditelja na potomstvo, govori o sirotinji, o odlasku mladih u inozemstvo…

– Autor na tragu svojih prošlih knjiga i ovaj put donosi uspješno izgrađenu i zanimljivu priču s mnoštvom likova i obrađenih tema. Književnost je za njega intelektualna igra kojom nas zabavlja i poučava, navodi, između ostaloga, Serdarević.

Svaka sličnost…

Itekako je važna i tema pravosuđa što naglašava recenzent Tomislav Šovagović.

– Pravosuđe je veoma upitna kategorija. Svaka sličnost sa stvarnim državama je namjerna, dakako. Autor je izmaštao svijet (ili prokazao) u kojemu više ništa nije sveto, gdje svatko uzima svoje prema trenutnom nagonu, što Darkovu obitelj Žilavić neminovno vodi prema sveopćoj propasti, mimo svih imitacija ljubavi u i izvan četiri zida, piše Šovagović.

Također, naglašava kako ova knjiga otvara mnogo dublja pitanja od onih triju osnovnih; tko smo, što smo i kamo idemo jer Pavlović propitkuje u što vjeruju oni koji misle da vjeruju i što pokreće one koji ne vjeruju u Stvoritelja.

– Nezaobilazno se u Sanoželju lome i društveno-političke okolnosti, bliske događajima iz daleke, ali prijateljske Republike Hrvatske i njezine nedavne prošlosti. Uostalom, većina država prolazila je kroz razdoblja diktatura prije uspostave demokracije, jedinoga optimalnoga oblika gdje tehnokracija ispočetka stavlja na kušnju muke koje su svijetu poznate iz antičkoga doba. Iste komplekse, iste radnje, iste zločine, različite kazne, navodi Šovagović.

Isto tako, autor lako razotkriva dominirajuću struju ovoga svijeta, pod sloganom “u se, na se i poda se” jer moćnicima je sve dopušteno, oni su uglavnom iznad zakona, odnosno dovoljno su umreženi na svim razinama da mali čovjek ne može visoko odskočiti.

Životno iskustvo

Pavlović, nastavlja Šovagović, vješto koristi predznanja sa svih područja svojega znanstvenoga i laičkoga interesa. Roman je premrežen biblijskim citatima, spoznajama iz teologije, filozofije, psihologije, fizike, kibernetike, a natopljen je i jedinstvenim pomorskim iskustvom, s referencama na morske zgode i nezgode, pa i one pomalo zaboravljene, kakva je priča o dubrovačkom pomorcu Nikoli Primorcu.

– Bogato životno iskustvo Alojz je iskoristio za digresije, nužne da se dopusti čitateljski predah, a opet bojeći i karakter svojih likova. Unatoč apokaliptičnosti složenih obiteljskih drama, nalazimo u romanu i zrnce humora, putem viceva, doskočica, pošalica. Gdjegod se može učiniti da odmaci otežavaju čitateljski put, no Pavlović, vjerujem, namjerno krči tu šikaru zapletenih osobnosti kako bi ih i humorom približio svojoj publici.

Potiče svakoga čovjeka dobre volje na promišljanje o svojim postupcima, i tragičnim posljedicama do kojih oni mogu dovesti. Zato je čitanje “Slomljenoga srca” kao ispit savjesti pred mogućim izborima jer ono što baštinimo, bili vjernici ili nevjernici, jest slobodna volja, i ona nas, ovisno o snazi čovjekove savjesti, usmjerava na djelovanje. U slobodnoj volji leži i sva zamka čovječanstva, koju Pavlović ogoljuje do kraja, piše Šovagović.

Kako nastavlja, autor želi probuditi i ugašene emotivne svjetove, izazvati mučninu u pojedinim poglavljima, podsjetiti da smo misleća bića koja ne mogu i ne smiju slijeganjem ramena promatrati svijet koji se raspada.

– Ne, nije Pavlović teoretičar zavjere i zloguki prorok, već dijagnostičar neuralgičnih točaka, siguran da su i njegovi pretci, kao što će i njegovi baštinici, sebi i svojim bližnjima postavljati ista pitanja. I misliti da se približava kraj svijeta. Ne znamo koliko je ostalo do apokalipse, ali krenemo li raščišćavati, dobronamjerno i kritički, ono što ruši civilizacijske dosege – možda još nije kasno spasiti dušu, ističe Šovagović.

Ogledalo društva

Na koncu, u Pogovoru, Eduard Pavlović, brat autora, sažeo je problematiku djela, to jest problematiku današnjega društva.

– U kovitlacu kojekakvih sprega korumpiranih struktura, bešćutnih odvjetnika, različitih oblika licemjerja itd., autor ovog romana plastično uprizoruje i one koji utjehu traže u vjeri, u Bogu, kao istinskom obiteljskom i društvenom higijeničaru, ali i one koji hule Boga tražeći spas u drogi i sličnom. I konačno, autor ovog romana nikog ne osuđuje, ali donekle ustvrđuje da je danas teško pronaći adekvatan vremenski prečac i/ili uspostaviti pravi životni ritam u vremenu zahuktale globalizacije i korupcije koji uvelike potiru dosadašnje standarde i vrijednosti, a pojedinca ostavljaju da se sam obračunava…, navodi Eduard Pavlović.

Zaključno, roman “Slomljeno srce” Alojza Pavlovića predstavlja duboko slojevit literarni prikaz suvremenog društva, obiteljskih drama i osobnih dilema, kroz prizmu bogatog iskustva autora i širokog spektra obrađenih tema. Pavlović vješto prepliće filozofske, teološke, psihološke i tehničke aspekte, oblikujući svijet ispunjen kompleksnim likovima i intrigantnim narativima. Kroz intenzivne opise i refleksivne digresije, autor čitatelja vodi na emotivno i intelektualno putovanje, potičući ga na promišljanje o pravdi, vjeri, ljudskim vrijednostima i slobodnoj volji.

Roman se ističe osvrtima na društveno-političke okolnosti, korupciju i moralnu krizu, ali ne ostavlja čitatelja bez nade. Pavlović upozorava na prijetnje koje razaraju društvo, dok istodobno traži mogućnosti za obnovu kroz introspekciju, vjeru i humanost. Ovo djelo nije samo književno štivo, već i poziv na ispit savjesti, nudeći duboku analizu problema današnjice uz dozu humora i introspektivne ozbiljnosti. “Slomljeno srce” stoga je mnogo više od običnog romana – to je ogledalo suvremenog društva i njegova nerazriješena pitanja.