Zadarska fotografkinja u rodnom je gradu predstavila posebnu izložbu povodom 30 godina umjetničkog djelovanja

Poznata zadarska fotografkinja Mare Milin, dobitnica foto nagrade »Tošo Dabac« ponovno izlaže u svom rodnom gradu. Nakon zapaženih izložbe 2002. godine na 10. Salonu mladih i 2005. kada samostalno izlaže u Gradskoj loži, ovaj put donosi izložbu pod naslovom »Godišnji odmor« povodom 30 godina umjetničkog djelovanja i stvaralaštva. Izložba je ostvarena sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zadra i Zadarske županije posudbom radova iz fundusa Galerije Kranjčar te private zbirke obitelji Vrečko. Kustosica izložbe je Nevena Štokić, a stručna suradnica Koraljka Alavanja.

Iako autorica Milin trenutno djeluje i živi u Zagrebu, u razgovoru nam je otkrila kako joj je velika želja bila organizirati ovu jubilarnu izložbu u svom rodnom Zadru, u koji se nerijetko vraća s vremena na vrijeme.

Ljubav prema rodnom mjestu

– Iako se nisam preselila natrag u Zadar iz Zagreba, jako sam željela napraviti izložbu u Zadru jer obožavam mjesto iz kojeg potječem. Sada uvijek imam drugačiji doživljaj kada se vraćam. Kada sam počela studirati u Zagrebu, grad mi je predstavljao nešto novo, veliko, puno života, ljudi i zabave. No, sada sam, rekla bih, u nekom drugačijem životnom razdoblju, u kojem sam više fokusirana na kontemplaciju, započela je Milin, dodajući kako se uvijek voli vratiti u svoj rodni kraj i puštati glazbu po zadarskim kafićima kao DJ-ica.

– Volim tulumariti i puštati glazbu po zadarskim kafićima. Ali najviše od svega volim odlaske na plažu sa svojim perajama i sa svojom malom Olympus kamerom, za koju sam pronašla adapter i jedan prastari objektiv. S tom kamerom sam snimila većinu fotografija koje su predstavljene izložbom »Godišnji odmor«, ističe Milin.

Kroz ovu izložbu donosi svoje impresije prirode, svjetla, stanja vode, noći i dana. Kako objašnjava ova poznata i nagrađivana fotografkinja, serije fotografija u izložbenim sobama su podijeljene prema akronimu njezinog prezimena – M. I. L. I. N. Tako se prva soba zove »Marstrand«, sljedeća »Iz autobusne«/»Ludusi«. Nakon toga slijede »Intermezza«i »Nokturna«, u kojima su izložene crno-bijele fotografije. Zatim slijede »Snoviđenja« (plave spavaonice).

– Ponosna sam na svoje podrijetlo, upravo zato je ova izložba održana u Zadru, a ne primjerice u Klovićevim dvorima ili u Muzeju Mimara u Zagrebu. U prvim trima sobama donosim klasični crno-bijeli postav, a nakon toga kreću kolori i dvije plave spavaonice. Ova izložba je posebna i po tome što sadrži fotografije velikih formata, dva puta dva metra. Naime, riječ je o najvećem formatu koji se može dobiti kod nas u jednom komadu, bez spajanja iz više dijelova, objašnjava nam Milin, ističući kako je posebno ponosna na to.

Lutanja po zadarskom području

Nadalje, kako otkriva, većina izloženih fotografija nastala je na zadarskom području.

– Oko polovice radova su nastali negdje na potezu Diklo, Kožino, Vir, osim osim onih koje su nastale na brodu, Žigljen-Prizna te Rab-Stinica. Sve ostalo je nastalo tijekom mojih lutanja preko Briga do Kožina, kroz bore pa natrag doma u Krčeve i malo po Diklu, za vrijeme prvog lockdowna. Tada sam po noći i kasno navečer hodala po Selu i bilježila taj mir. Nakon svih tih šokova, potresa i pandemija, to mi je bilo kao da sam se vratila u prvih devet mjeseci, prije rođenja, u maternicu.

Drugi dio je nastao nešto na Makarskoj rivijeri, vrlo malo u Zagrebu, a velik dio na putu Zadar-Zagreb… No, svakako se najveći broj kolora dogodio upravo na zadarskom području. S druge strane, jedna cijela soba koja je naslovljena Marstrand predstavlja fotografije koje su nastale na obali Švedske na jednom fantastičnom granitnom otoku, za koje trebaš ponijeti jedno tri memorijske kartice i deset baterija jer su se meni moje tri baterije potrošile pa sam se prebacila na film, koji je postao vrlo skup. Izložila sam dvije takve fotografije, priča nam Milin.

Govoreći o fotografiji, ispričala nam je što ju je motiviralo, kao prvenstveno poznatu hrvatsku modnu fotografkinju, iz trenutne točke gledišta.

– Rekla bih da je isto bilo tada, ali i sada. Međutim, u mladosti imala veću aspiraciju ka fotografiranju i snimanju ljudi, dok sad pomalo bježim od toga. Mislim, nije da bježim od toga, nije mi došlo od zasićenja, nego jednostavno kada imaš dvadeset i jednu godinu, svijet percipiraš na drugačiji način. Tada se učiš pristupiti ljudima i životu. Ljudi su ti u toj fazi zanimljiviji, no u nekom trenutku zaključiš da si neke stvari možda već naučio i da bi bilo red da se više posvetiš prirodi i čovjeku kao tek silueti u prirodi, dijelu nje, što čovjek u načelu i jest, priča Milin.

– Mene moja mjesta tješe, a onda ja njih isprocesuiram i nastojim tješiti promatrače. Svijet je teško mjesto i ljudima treba podrška, predah, utjeha. Svaki dan, svaki trenutak. Ove fotografije imaju skriveni socijalni trenutak, iako ga naoko nemaju jer je latentan. Lišene su aktivizma, očite reakcije ili dokumentarne deskripcije vremena u kojem živimo. Međutim, ljude, koji su itekako uronjeni u sva ta previranja, one na čas odvode negdje drugdje, gdje mogu tražiti svoje sretne uspomene i pronaći malo mira za sebe. Dakle, poput terapije, kaže ova fotografkinja.

Prateća autorska glazba

Projekcije su također namijenjene da budu antidot ili protuotrov za ubrzanu svakodnevicu.

– Moja boja je duboko plava, u njoj bih mogla boraviti dugo i sretno. Sobe galerije su namjerno farbane u tu boju jer želim promatrača staviti u stanje koje ja imam kada plivam, kada je sve mutno i plavkasto. Kao meki plavi san, plave spavaće sobe, snoviđenja, ističe Milin.

Izložba je posebna i po tome što ima prateću autorsku glazbu koju je skladao Maro Market inspiriran Marinim fotografijama.

– Glazba koja prati ta sva snoviđenja, podcrtava ih na najbolji mogući način. Mene, kaotičnu, zaboravnu, koja sam poput bure kada uđem u prostoriju, toliko smiruju. Ja sam autoru glazbe, Maru Marketu, poslala vizualne podražaje, ponekad samo jednu fotografiju, a on bi nepogrešivo odreagirao klavirom, zvukom iz okoline, kompozicijom, preradom slike u zvuk. Ja vidim njegovu glazbu, a on čuje moju sliku. To je rijetkost i zahvalna sam mu zbog toga, istaknula je Milin.

– Ako se netko iznervira na poslu, trkom u Kneževu palaču leći na jedan od taburea i slušalice na uši. Naime, svaka soba ima svoj kanal. Na primjer, u sobi četiri je Nokturno na ekranu, odnosno na video projekciji. Signalizirali smo sve. Vezan je na plavi kanala.

U plavoj sobi, koja je vrlo prigušena, možete se služiti svjetiljkama da si dodatno osvijetlite fotografiju da bolje vidite detalje. Tu je zeleni kanal na slušalicama, dok je kompletna izložba vezana na kompilaciju zvukova, na crveni kanal, objašnjava Milin, dodajući kako je ideja za to nastala posve spontano.

Kao djevojčica, kako otkriva, uvijek se htjela baviti nekom vrstom umjetnosti pa je tako pohađala balet i recitirala pjesme na radijskoj emisiji Sunce, no život ju je odveo u svijet fotografije u kojem je pronašla svoj umjetnički izričaj.

Izraz duše

– Fotografije izlaze iz mene kao što iz ljudi izlazi izdah. Bilježeći trenutke fotografskim objektivom, na neki način sam izdisala svoje životno iskustvo i sav svoj životni put. Udisala sam ono što sam vidjela i doživjela, a kao reakciju na to izdahnula, snimila fotografiju.

Kroz svoje obrazovanje, od kulturno-umjetničke srednje škole u Zadru do studija produkt dizajna u Zagrebu, sretala sam izvrsne ljude od kojih sam učila. Sjećam se riječi profesora Vanište koji je rekao da ne smijemo prčkati po stvarima koje su završene jer ih tako samo možemo pokvariti ili uništiti. Imao je pravo, tako da smo u postavu neke legende zalijepili u krivo ili im fali koje slovo.

Nekad je najbolje ništa ne dirati i ostaviti kako je. Ima malo punka u mojoj izložbi i to sam u stvari ja. Iako iznimno sistematična i uredna, kao svaka umjetnica, u glavi, tu iznutra, progovara punk iz mojih fotografija.

Ali isto tako i dosta ljubavi prema filmskoj umjetnosti, kaže Milin, dodajući kako joj je jedan čovjek rekao kako ga njezine fotografije podsjećaju na filmove Davida Lyncha, posebno u kolorima velikih formata.

Mare Milin je zaista na ovoj izložbi izrazila svoju dušu i napravila pravi otklon od fotografija koje su naručene i u kojima su pred nju postavljaju određeni okviri.

– Fotografije koje ćete vidjeti nisu naručene, nisu nikakav plaćeni posao. One su izraz moje duše i onoga što vidim kada ne mislim ni o čemu, kada plivam s perajama i kada sam najopuštenija. U takvim trenutcima sam zaista sretna, tako se regeneriram, i u takvim trenucima nastaju ovakvi radovi.

Stoga ovaj ciklus može poslužiti i ostalim ljudima kao antidot za suvremeno vrijeme u kojem smo prisiljeni biti jako brzi, budući da je sve ubrzano od prijenosa informacija, prometa, ne znamo kada smo gotovi s poslom, a nerijetko do trenutka kada idemo spavati imamo jako malo slobodnog vremena.

S druge strane, u prošlosti je išlo sve sporije i tada smo imali više slobodnog vremena. Zato se upravo liječim kroz fotografiju, a nadam se da će moji radovi poslužiti i ostalima kao protuotrov za suvremeno vrijeme i da će se makar malo izgubiti u fotografijama snimljenim meni najljepšom tehnikom, onom višestruke ekspozicije, zaključuje Milin, dodajući kako joj upravo ta tehnika omogućava kreiranje vlastitog svijeta, što na koncu umjetnici i rade – kreiraju drugačiju stvarnost.