Zabranjeno pušenje uoči koncerta u Zadru: 'Dalmatinska publika puna je sluhista, zato se za Zadar posebno spremamo'

Nakon rasprodanih koncerata u Sarajevu, Ljubljani i Zagrebu, projekt »Neuštekani« benda Zabranjeno pušenje stiže i pred zadarsku publiku. U intimnom prostoru Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, legendarni bend će 10. listopada ponuditi ogoljenu, akustičnu verziju svojih pjesama – onih koje su predugo bile skrivene u arhivi, prekrivene prašinom i paučinom. Umjesto distorzije i pojačala, čut će se zvuci violine, usne harmonike i akustičnih gitara, a pjesme koje smo dosad znali u njihovom »strujnom« izdanju dobit će novo lice i drugačiju emociju. »Neuštekani« tako predstavlja mali vremeplov kroz četiri desetljeća glazbe, priliku da se čuju rijetko izvođene pjesme i ispričaju priče koje su se godinama prepričavale samo unutar benda.

Frontmen Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, za naš je list otkrio što publika može očekivati od ovog susreta, kako izgleda suočavanje s »trenutkom istine« kad se s bine skinu svi tehnički ukrasi, gdje danas pronalazi inspiraciju i zašto su teme zajedništva važnije nego ikad prije.

Ispravljanje nepravde

Nakon rasprodanih koncerata u Sarajevu, Ljubljani i Zagrebu, projekt »Neuštekani« stiže i pred zadarsku publiku, u intimnom prostoru HNK-a. Koliko vam ta akustična, ogoljena verzija benda otvara nove dimenzije interpretacije i što očekujete od ovog susreta s publikom u Zadru?

– Ima ona crnogorska narodna poslovica koja kaže: »Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka«. Akustika je zapravo trenutak istine za svaki bend. Kada dođete u situaciju u kojoj reducirate svu elektroniku, tehniku, studijske mogućnosti i sve ono što tehnologija muzici donosi, i ostavite bend samo na izvornim instrumentima poput violine, usne harmonike i akustičnih gitara, suočavate se s velikim izazovom – ispričati priču u svojoj punini, a da glazba ne izgubi na bogatstvu i ljepoti. To nije lak zadatak. Mi smo dobro usviran bend, dobro sviramo, imali smo se kada i naučiti, ali potrošili smo četiri mjeseca na pripremu akustičnog repertoara, kako bismo sav taj moderni zvuk i produkciju sveli na neku reduciranu i malu komornu formu, što je zahtijevalo dosta znoja i truda. No, drago mi je jer vjerujem da će publika u Dalmaciji uživati u ovakvom programu jer nosi posebnu intimu i atmosferu. Dalmatinska publika je zahtjevna, puna sluhista i zbog toga se ozbiljno pripremamo za suočavanje s istinom.

Foto: NATKO FELBAR

Projekt »Neuštekani« opisali ste kao pokušaj da ispravite nepravdu i oživite pjesme koje nikada nisu izvođene uživo. Koji je glavni cilj ovog koncepta za vas osobno i za bend, te što zadarska publika može očekivati od repertoara?

– Dobar dio repertoara akustičnog koncerta zapravo je pokušaj da se ispravi nepravda – pjesme koje ljudi godinama traže i pitaju zašto ih ne izvodimo konačno dobivaju priliku da budu izvedene. Imamo više od dvjesto pjesama i kakav god repertoar pripremili za koncert, uvijek postoji dio publike koji ostane nezadovoljan. Inspiracija za naziv »Neuštekani« dolazi iz pjesme: »Struju su nam ukinuli, hvala momci živi bili« – kada Zabranjenom pušenju ukinete struju, dobit ćete neuštekanu energiju. Pjesme iz arhiva, prekrivene prašinom i paučinom, oslobađamo i dajemo im priliku da prvi put ugledaju svjetlo pozornice i dožive aplauz publike. Program je zamišljen za male, intimne prostore gdje se može sjediti i u miru uživati. Osim rijetko izvođenih pjesama poput »Pismo Elvisu«, »Laku noć stari«, »Dobro dvorište« i »Nema više«, izvodit ćemo i stare hitove – »Možeš imat’ moje tijelo«, »Karabaja«, »Jugo 45« – tako da publika neće ostati uskraćena za omiljene pjesme. Uz pjesme će biti i kratke priče o njihovom nastanku, koje nisam objavio u knjizi »Pamtim to kao da je bilo danas«. Nadamo se da ćemo kao neuštekani, bez struje i bez moćne rasvjete, dostojanstveno prezentirati glazbu publici.

Univerzalne poruke

Koliko se po vašem iskustvu dalmatinska publika razlikuje od drugih – energijom, očekivanjima, reakcijama – i nosite li neko posebno sjećanje na ranije nastupe u Zadru i Dalmaciji?

– Dalmatinska publika je temperamentnija i energičnija, jako me podsjeća na bosansku. Upravo zbog toga volimo svirati u tim gradovima. Oni vole sudjelovati i aktivno doprinositi koncertu, kao da imate dvanaestog igrača na terenu ili nastupate s klapom. Takva iskustva su neprocjenjiva. Svaka publika ima svoj pristup koncertu, ali dalmatinska je najbliža onome što imamo kod kuće, u Sarajevu, i zato su nam nastupi u Dalmaciji uvijek posebni i energični.

Često naglašavate da vas sada prati i nova generacija, publika od 20–25 godina. Kako doživljavate taj prijenos pjesama na mlađe ljude, i mislite li da oni u njima traže iste poruke kao njihovi roditelji osamdesetih?

– Poruke koje nose pjesme, književnost i filmovi univerzalne su i nadilaze vrijeme. U svakoj generaciji pojavljuju se u drugačijem pakiranju i s drugačijim stilom, ali teme ostaju iste – ljubav, ljudska iskušenja i vječne priče. Mi smo ih radili na svoj način, danas ih reperi poput Vojka V i Ante Casha interpretiraju na svoj način, ali su priče uvijek ljudske i za ljude. Mladi ljudi koji dolaze na naše koncerte za nas su misterija. Mi često iznosimo razne teorije i jedna od njih je da su ih roditelji prisilili da nas slušaju (smijeh). Ne znamo ni mi sami kako smo došli do srca svih tih ljudi, svih tih generacija, ali smo jako sretni zbog toga jer je to veliki kompliment za svaki bend. Lažno je skroman onaj tko kaže da mu to nije važno.

Foto: SAŠA MIDŽOR SUČIĆ

Kako se osjećate kada i danas, nakon toliko godina, na koncertima vidite tisuće ljudi koji uglas pjevaju svaku pjesmu i koji vas i dalje prate u velikom broju?

– To smatram najvećim komplimentom, važnijim od svake nagrade ili priznanja. Publika presuđuje i njihova podrška određuje uspjeh benda. Uspjeh glazbe po meni ima dvije dimenzije: geografska rasprostranjenost pjesme i generacijska prisutnost. Kada pjesma dopre do Dalmacije, Ljubljane, pa i dalje, to pokazuje koliko je važna. Isto tako, kada glazba dosegne više generacija, može se smatrati stvarno uspješnom. Za mene ne postoji veći sudac od publike i njihovih osjećaja.

Vrijeme podjela

Vaši tekstovi uvijek su se hranili svakodnevicom – ljudima s margine, likovima iz kvarta, ironijom i humorom života. Gdje danas pronalazite najviše inspiracije i koliko se proces pisanja promijenio u odnosu na vrijeme kada ste tek počinjali?

– Na Balkanu inspiracija nikada nije problem – na sreću umjetnika i na žalost ljudi – jer uvijek postoje belaji i iskušenja koja stvaraju priče. Naš bend temelji se na pričama običnih ljudi i gubitnika, kojih je u regiji mnogo. Trenutno radimo na novom, 13. albumu. Da živimo, primjerice, u Finskoj – sumnjam da bih uspio snimiti 13 albuma. To bi bio jedan težak zadatak s obzirom na njihovo uređeno društvo, društvo bez konflikta i društvo gdje se o pojedincima brine država. Što se tiče procesa pisanja, ono se promijenilo jer danas možete preko interneta pristupiti arhivama, biografijama i širokom krugu informacija, što olakšava proces. Ipak, teme ostaju iste – ljudske priče i izazovi koji generiraju umjetnost.

Uz to, tekstovi su vam često i oštar, ali i duhovit komentar na društvo – od politike i ideologije, do malih ljudskih slabosti. Danas živimo u vremenu globalnih kriza, rata i podjela. Za koje teme mislite da su najvažnije u ovom trenutku?

– Sami ste odgovorili – najvažnije su teme zajedništva, jer upravo zajedništvo je ono što se danas pokušava razbiti, ne samo u našim sredinama, već u cijelom svijetu. Ljudi koji zarađuju po 20 tisuća dolara na sat uspjeli su uvjeriti one koji zarađuju 10 dolara na sat da mrze one koji zarađuju 5 dolara na sat. Krupni kapital, i likovi poput Trumpa, uspjeli su uvjeriti srednju klasu da su najveći krivci za njihovo siromaštvo i potonuće upravo ti jadni migranti, koji rade za mizernu dnevnicu. Danas 2% ljudi drži 95% bogatstva na planetu, a istovremeno su uspjeli posvađati sirotinju, dok desnica, koja je jednako siromašna i živi od kladionica, uživa strašan uspon. Uspjeli su uvjeriti ljude da su ti jadni migranti njihovi najveći neprijatelji. Zbog svega toga, zajedništvo je nešto na čemu svi moramo raditi – svi umjetnici, a nadam se i pokoji pošteni političar – jer kada nas podijele, kada nas bogataši zavade i razdvoje, tada su oni najsigurniji.

Duh sarajevskog stila

Zabranjeno pušenje preživjelo je rat, raspad države i promjene članova – rijetko koji bend iz regije prošao je kroz toliko lomova. Koji su bili najteži trenuci za vas osobno i što vam je u tim situacijama davalo snagu da nastavite?

– O tome sam detaljno pisao u knjizi. Najveći izazov za mene bio je »comeback« – nastavak karijere nakon sedam-osam godina pauze. U tom periodu nismo svirali, a kada smo se ponovno pojavili, bend je bio desetkovan, bez pola članova i bez dijela imena koje je publika prepoznavala. Vratiti se u igru i u priču nije bilo ni malo lako, pogotovo jer nas ljudi nisu mogli prihvatiti bez našeg zaštitnog znaka – bez pjevača Nele Karajlića, koji je bio prava maskota cijele Jugoslavije. Taj trenutak smatram najvećim iskušenjem u svojoj karijeri, ali istovremeno i najvećim uspjehom, jer smo uspjeli sačuvati bend, nastaviti raditi i ponovno steći publiku. Na neki način time smo dokazali da smo nasljednici i nositelji vatre i duha sarajevskog stila.

Nakon što ste objavili novi koncertni album »Pušenje ubija«, publiku sigurno zanima – hoće li sljedeći korak biti novi studijski album, poseban live projekt ili nešto sasvim drugačije? Možete li otkriti u kojem smjeru ide vaša kreativna energija?

– Naša kreativna energija ide u nekoliko smjerova. Uz mini turneju »Neuštekani«, istovremeno održavamo standardne koncerte na struju. Također, 1. studenog izlazi spot s albuma »Karamba!«, pjesma »Pravda za Vedrana«, navijačka priča koja će se ljudima dopasti na drugačiji način. Paralelno pripremamo 13. studijski album, trenutno smo otprilike na pola puta, i nadamo se da će sljedeće godine u ovo vrijeme izaći i prvi spot. Live album »Neuštekani« snimljen u Lisinskom također će biti dostupan. Nadam se da nećemo biti dosadni sa svime što namjeravamo prezentirati publici (smijeh).