Umjetnik sa zadarskom adresom uskoro u Beču predstavlja svoj maksimistički realizam

Prekooceanski vrli novi svijet slikar Robert Ricov prije nekoliko godina zamijenio je životom na djedovini, a danas predstavlja svoja ulja na platnu u prestižnim europskim galerijama. Rođen i odrastao u australskom Sydneyju, Ricov je dugo gajio želju za povratkom u zemlju svojih predaka, a kap koja je prelila čašu u korist Zadra bila je australska stvarnost tijekom pandemije koronavirusa.

Brutalnost organa reda i represivna priroda državnog sistema za to vrijeme duboko ga je potresala, ostavila svoj pečat i na njegovom umjetničkom djelovanju te ga najzad potaknula da ostavi iza sebe sve ono što je dotada poznavao.

– Oduvijek sam se želio preseliti u Zadar, ali mi je trebao nekakav konačan poticaj. Stravična situacija u Australiji za vrijeme pandemije bila je upravo taj poticaj koji sam čekao. U to vrijeme činilo mi se da ako odmah ne napustim Australiju, granice će se zatvoriti na jako dug period ili trajno.

Pomislio sam da ako već moram zapeti negdje, radije bih zapeo u Zadru. Premda takva vrsta granične kontrole nije nikada zaživjela, drago mi je da me ta prijetnja potaknula da dođem živjeti u Zadar.

Sve što se događa, događa se s razlogom, započinje Ricov i otkriva koje blagodati Donatov grad ima u odnosu na australsku metropolu.

Život u Zadru

– Smatram da je nemoguće biti 100 posto zadovoljan s bilo kojom lokacijom jer je u našoj prirodi ljudskih bića da neprestano tražimo načine za napredovanje, ali mnogo sam zadovoljniji životom u Zadru, nego u Sydneyju. Velika je razlika – i to je za mene najvažnije – to što ovdje nisam usamljen

. U Zadru sam osoba, dok sam u Sydneyju bio samo broj. Zadar je prekrasan, Sydney nije. More je u Zadru toplo, dok je u Sydneyju ledeno, bez obzira na to koliko je visoka temperatura zraka. U Zadru mogu naći prirodnu hranu, u Sydneyju je to jako teško.

U Zadru mogu sjediti u kafiću i započeti razgovor s osobom koju ne poznajem i ta me osoba neće gledati kao da pokušavam počiniti nekakav zločin. Ovdje se mogu opustiti, bez kontinuiranog stresa i gledanja na sat. Mogu prošetati do centra na kavu, bez da moram dogovarati se s ikim jer ću uvijek naletjeti na nekoga koga poznajem i popit ćemo piće skupa.

U Sydneyu, ako kontaktiram prijatelja i pitam ga da se nađemo na kavi, obično će odgovor biti “imam nekih pola sata slobodno za šest tjedana, ako si zainteresiran”. I još jedna stvar, žene su ovdje lijepe i privlačne, otkriva slikar, no, premda mu dalmatinski stil života itekako godi, priznaje da su okviri zadarske umjetničke scene za njega ipak pretijesni.

– Imao sam jednu izložbu u ZadArt galeriji. Premda cijenim ukazanu priliku, neću više, nažalost, izlagati u Zadru. Tužna je istina da ljudi u Zadru nemaju dovoljno novca da kupe umjetnine po cijenama po kojima ih ja prodajem, tako da nema smisla raditi nove izložbe.

Također, još jedna briga ukazala se kroz prošlih nekoliko dana – vidjeli smo kako je vandaliziran mural Luke Modrića koji je slikao Valentino Radman. Nažalost, s kime god pričao o tome, nikoga ova praksa ne iznenađuje.

Recimo samo da, kada bih imao novu izložbu u Zadru, stvarno ne želim spavati u galeriji danima i čuvati slike, izražava svoje bojazni umjetnik te iskreno govori kako mu lokalna umjetnička zajednica ne odgovora, budući da je preokupirana isključivo domaćim temama i opterećena elitizmom.

Ograničenja lokalne scene

– Nisam baš povezan sa zadarskom umjetničkom scenom. To nije zbog toga što smatram da sam bolji od drugih. Neki ljudi to misle o meni, ali uvjeravam vas da to nije slučaj. Ja imam svoju vlastitu umjetničku sudbinu i ne mogu riskirati da se ona pomiješa s energijama drugih.

Ima dosta talentiranih umjetnika u Zadru, ali oni slikaju za Zadar, a ne za svijet. Mislim da oni sami nisu ni svjesni toga. Nisam vidio da su još naslikali svoja ultimativna djela. Trebaju se zapitati: “Kako izgleda moja ultimativna slika?” i naslikati je. Znam da oni mogu bolje jer vidim to u njima.

Mario Javoran je iznimka od ovoga. Smatram da on daje najbolje od sebe, ostvaruje pun potencijal i to se vidi, a njegov je talent izvanredan. Također, primijetio sam koliko hrvatsko društvo obožava titule i diplome. Kao da diploma čini umjetnika. Uvijek spominju akademsku pozadinu umjetnika.

Međutim, ako pogledate uspješne suvremene umjetnike koji zarađuju od svojih umjetnina, na njihovim Instagram profilima nećete naći spomena o njihovom obrazovanju, zato što to nikome nije bitno. Jesu li radovi dobri ili nisu, jesu li umjetnost? To je ono što vrijedi.

Ako netko, primjerice, želi svirati gitaru u punk rock bendu, pohađa li on punk rock akademiju? Ili se ide družiti s ‘The Sex Pistols’?

Dok se tehnika može naučiti, talent, viziju i inspiraciju nemoguće je naučiti u školama, smatra Ricov koji je svoj dugo zanemareni umjetnički potencijal počeo ostvarivati relativno nedavno, unutar zadnjih desetak godina, a za buđenje umjetnika u njemu značajno je bilo jedno nekonvencionalno iskustvo u srcu latinoameričke prašume.

– Oduvijek sam posjedovao talent, ali nikada nisam znao što bih slikao. Mnogo puta u svojoj mladosti kupio bih platno i samo sjedio pred njim bez ikakvih ideja. Mogao sam slikati mrtvu prirodu, ali to mi nije bilo zanimljivo, znao sam da u meni čuči nešto bolje i čeka da izađe na površinu.

Ako se osvrnem unatrag, svjestan sam da sam tijekom prvih četrdeset godina života skupljao informacije. Bilo je potrebno da sakupim na jedno mjesto sva svoja životna iskustva kako bih nahranio svoju inspiraciju. 2014. godine otputovao sam Peru, u Amazonu i proveo dva tjedna duboko u džungli sa sedam šamana, pijući ayahuascu, psihoaktivni napitak koji se smatra ljekovitim.

Bila je to najteža i najodvratnija stvar koju sam ikada napravio, ali sam otišao iz te prašume s jasnom vizijom toga što želim raditi i tko želim postati, prisjeća se naš sugovornik svojih formativnih godina te otkriva kako uzore lakše pronalazi u vlastitom okruženju te popularnoj kulturi, doli u klasicima čuvenih majstora.

Više je više

– Možda je to neobično, ali ne inspiriraju me drugi slikari. Volim Rembrandta, no više inspiracije pronalazim u spotu ‘The Killersa’ za pjesmu ‘Mr. Brightside’, nego u bilo kojoj Rembrandtovoj slici. Što se tiče tehnike, uglavnom sam samouk, no posuđujem i od slikara, kao što su John Singer Sargent, Tiepolo i Guillermo Lorca.

Taman sam završio sliku koja se zove “The lamentations of cherub mother” (Jadikovke majke kerubina). Inspiracija za to djelo bila je žena koju sam redovito viđao u teretani koju pohađam. Činilo mi se neprikladnim samo joj prići i upitati je mogu li je naslikati.

Tako sam je mjesecima promatrao kroz svoju umjetničku viziju. Tek kada sam osjetio pravu fizičku bol svaki put kada bih je vidio da odlazi iz teretane, odlučio sam je zamoliti da mi bude model.

Znate, neke slike moraju postojati i ako ih ne naslikam one se vraćaju iz budućnosti u kojoj postoje da me kažnjavaju frustracijom i boli, približio je slikar vlastitu koncepciju umjetnosti te otkrio kako svoj stil voli okarakterizirati kao nadrealni maksimalistički realizam.

– Imam mnogo ideja koje želim izraziti pa možda na neki način i pretrpam platno. Nekima se to ne sviđa, kažu da ne znaju gdje bi gledali, no drugi mi govore kako konstantno uočavaju nešto novo u mojim slikama. Ne vjerujem u onaj koncept “manje je više”, za mene je više – više.

Što se tiče nadrealnog elementa, on se odnosi na slikanje stvari koje postoje, no na jedan drugačiji način koji nije stvaran u ovom svijetu. Možda takvi postoje u kakvoj paralelnoj dimenziji.

Svi svakodnevno promatramo svijet, ali ja se želim odmaknuti od toga i gledati ga drugačijim očima, govori Ricov čije slike obiluju simbolikom pa nam tumači naizgled skrivene “ambleme” na svojim “pretrpanim” platnima koja, prije svega, pričaju priče.

– Volim pričati priču kroz slike. Smatram da umjetnost mora biti puno više od lijepih slika. Želim zabaviti promatrača slikom koja se doima skoro poput filma ili romana. Naravno da postoji moje tumačenje simbolike u mojim slikama, ali volim čuti što promatrač u njima vidi.

Često me ljudi iznenade načinom na koji interpretiraju moje slike, a ponekad ni sam ne vjerujem kako nešto nisam ranije primijetio, priča ovaj umjetnik osvrćući se na motive svojih slika.

Motiv neobične familijarnosti

– Moje slike ne bi postojale bez mog dubokog interesa za ljudsku prirodu, osobito za teme ljubavi, gubitka ljubavi, očaja i borbe te ideju da ljudi uvijek žele imati i biti više. Uvijek žele više. Iz te spoznaje rađa se i maksimalizam. Koristim simboliku da tu ideju preoblikujem u nešto što izaziva osjećaj neobične familijarnosti.

Onaj osjećaj kada pomislite “Odakle mi je ovo mjesto poznato?”…”Sjećam se kada sam je volio”… “Zašto si prekršila svoje obećanje”… Duboko u meni skrivena je nostalgija za tim mjestom u kojem su sva ta iskustva, ti razorni osjećaji, predivni.

Nastojim izraziti tu nostalgiju kroz slike svjetova koje nikada nisam vidio, mjesta na kojima nikada nisam bio; kroz uvid u prolaznost trenutaka – mirisne plahte pariških budoara, baleta u Berlinu, cirkusa u Budimpešti, venecijanske crkve koja polako tone, prepuna razlomljenih kamenih kerubina…

Čini se kao da sve te stvari postoje zajedno, kao smislena kolekcija iz nekog drugog svijeta, poetično govori Ricov o motivima i emocijama utkanim u njegov likovni izričaj.

Jedna njegova slika osobito je bogata različitim elementima i aluzijama i premda se čini da pruža uvid u paralelnu dimenziju ili postapokaliptičnu budućnost, itekako progovara o našem svijetu. Riječ je o djelu “Memories of WW4” (Uspomene Četvrtog svjetskog rata).

– Ova slika, iako je puna različitih poruka, u svojoj srži govori o tome da su sve ideologije tek privremene. Ništa ne traje vječno i sve ima svoj kraj. Kada sam imao dvanaest godina doselio sam se s roditeljima u Zadar gdje smo bili tek dvije godine, prije nego smo se vratili u Sydney.

To je bilo u osamdesetima i sjećam se kako su naše učiteljice, ali i mnogi drugi vjerovali da će komunistička vladavina trajati zauvijek. Nisu mogli ni zamisliti da će sve to kroz samo nekoliko godina doći do svoga kraja.

Isti uzorak ponavlja se diljem svijeta i to ne samo kada govorimo o vlasti, već u svakoj sferi postojanja. Sve mora završiti, dodaje ovaj umjetnik sa zadarskom adresom koji je nedavno jednu sliku posvetio i svojoj novoj domovini – Dalmaciji, prikazavši je u ponešto inovativnijem izdanju.

Izložba u Beču

– Poruka iza ove slike je da Dalmaciju možemo prikazati na različite načine koji odudaraju od ustaljenih dalmatinskih motiva, brodova, riba, crkve. Premda volim sve te stvari i slike koje ih prikazuju, svjestan sam da na svjetskoj pozornici umjetnik ne može daleko dogurati slikajući ono što je bilo naslikano mnogo puta, od strane mnogobrojnih umjetnika.

Tako sam je odlučio naslikati na jedan drugačiji način. Način na koji sam mogao izraziti moć ove zemlje, mora, njenih ljudi i njihove vjere. Želio sam da ona bude istovremeno i snažna i nježna, poput mog iskustva života ovdje, objašnjava Ricov za kojeg ipak jedna druga slika nosi poseban značaj i jedinstven emocionalni naboj.

– Slika je naslovljena “Since you left me” (Otkako si me napustila). Bio je to odmak od svega što sam ranije naslikao i promijenila je izgled mojeg rada na način da sam napokon osjetio da se krećem u pravom smjeru, a govori o mojoj bivšoj zaručnici, povjerio se Ricov.

Da se njegov umjetnički rad itekako kreće u pravom smjeru, svjesni su odnedavno i iz čuvene međunarodne galerije Toolip s kojom je Ricov ostvario profesionalnu suradnju nakon što je prijavio svoje radove na natjecanje u Budimpešti koje je organizirala spomenuta galerija. Premda nije pobijedio, pribavio je vrijedne kontakte, promociju i priliku da postane vidljiviji na internacionalnoj likovnoj sceni.

Plodonosna suradnja nedavno je rezultirala samostalnom izložbom od osamnaest izabranih ulja na platnu koja se prikazuje ovog mjeseca u Beču, a nosi naziv “Circus of Souls” (Cirkus duša).

Iznimna je lokacija na kojoj Ricov izlaže – radi se o čuvenoj bečkoj ulici Ballgasse, značajnoj za razvoj svih sedam europskih umjetnosti, tijekom više od dvije stotine godina, mjestu u koje su zalazili velikani poput Mozarta i Beethovena.

Uz to, kao uvaženi gost na otvorenju izložbe najavljen je hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić. Rober Ricov ističe koliko je polaskan što ima priliku predstaviti svoj rad u ovakvom okruženju.

– Osjećaj je nevjerojatan i počašćen sam što sam dobio priliku tu prikazati svoja djela. Često Bog uslišava moje molbe, a njegov je odgovor puno bolji, nego što sam se ikada mogao nadati, zaključuje umjetnik uoči svečanog otvorenja izložbe koje je zakazano za 14. ožujka.