Ukras iz prošlosti vraća se u fokus

Do 12. travnja na pultu Gradske knjižnice Zadar može se razgledati izložba »Rukotvorina na margini etnoloških istraživanja« gdje je u središtu rukotvorina, odnosno ukrasni predmet poznat pod raznim imenima – roga, zvijezda, šiška, i tako dalje. Organizatori ove izložbe su istraživači dr. sc. Joško Ćaleta i dr. sc. Dora Dunatov koji nastoje afirmirati i demarginalizirati rogu unutar etnološke struke, ali i same prakse izrade.

Proveli su nas kroz izložbu, a dr. sc. Dunatov pojasnila nam je kako najraniji tragovi izrade roge u Hrvatskoj, koje su dosadašnjim istraživanjem uspjeli utvrditi, sežu do generacije rođene 1910-ih.

– Jedan od problema kod utvrđivanja starosti je u tome što je roga ostala izvan fokusa etnoloških istraživanja. Nismo uspjeli pronaći ni u stručno-znanstvenim radovima, ni u većim privatnim kolekcionarskim zbirkama starina, a nisu je sačuvale ni muzejske institucije, osim Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar – tamo se nalazi jedan primjerak.

Također, problem je i to što su same izrađivačice rogu doživljavale tek kao sporednu, jednu od mnogih rukotvorina koje su izrađivale, započinje mlada istraživačica, te dodaje kako je roga negdje bila samo prolazni trend, a drugdje uspomena iz ropotarnice prošlosti.

Spretne ruke

Njezinom je zaboravu pridonijelo i to što je tijekom 20. stoljeća struka nije prepoznala kao kulturno vrijednu, za razliku od primjerice narodne nošnje i tehnike vezivanja, čipkarstva te drugih kreativnih izraza naroda. Uz to, kako navodi Dunatov, rijetko koja roga je mogla preživjeti do danas budući da se izrađuje od osjetljivih materijala – kartona i tkanine.

– Ipak, istraživanje ove rukotvorine otvorilo nam je čitav svijet nekadašnjeg seoskog života. Ona je neodvojivih zgoda i nezgoda prilikom čuvanja ovaca, čijanja perja, seoskih prela, kuća ispunjenih pjesmom i smijehom, majčinim zagrljajima, mirisima domaćeg kruha i tradicijskih kolača, toplog mlijeka i krumpira punog okusa, dragim prijateljima i starim, napola zaboravljenih lica…

Sagledavajući rogu u širem kontekstu to je tradicija koja prelazi lokalne, regionalne i nacionalne okvire, stoga njezina vrijednost dobiva još više na težini. Njezinih dvadeset Rogova pričaju složene priče prošlih generacija, prepletene zbilje zajedničkih i osobnih iskustava.

A ovom izložbom predstavljamo najrecentniji rezultat našeg istraživanja roge koje provodimo u sklopu Instituta, gdje etnomuzikolog Joško Ćaleta i ja nastojimo na temelju prikupljenih saznanja razmotriti mogućnost njezine zaštite kao kulturnog dobra Hrvatske.

Ćaleta je podijelio kako ova izložba nije samo prilika za upoznavanje s rogom, nego ujedno i poziv na zajedničko istraživanje.

– Želimo prikupiti što više informacija o ovom zanimljivom ukrasu – gdje se izrađivao, tko ga je izrađivao, u kakvim se prilikama koristio i što je simbolizirao. Možda ste ga negdje vidjeli? Možda ste ga imali u svojoj kući ili vam je o njemu pričala baka?

Svaka informacija može biti dragocjena, poručio je Ćaleta, te dodao kako svi zainteresirani svoja sjećanja i saznanja mogu zapisati u Knjigu sjećanja pokraj izložbene vitrine ili nazvati Institut i upitati za njih.

Roga je ukrasni zvjezdasti sferični predmet izrađen od kartona i tkanina poznat pod raznim imenima – roga, zvijezda, šiška, kocka, buzdovan… Danas ga u Hrvatskoj izrađuju još samo rijetke čuvarice te tradicije.

– U pravilu, roga je samo jedna od mnogih vještina rukotvorina nastalih spretnim rukama koje njeguju umijeća poput tkanja, vezenja, heklanja, pletenja i šivanja, prenoseći ih s koljena na koljeno. Iako na prvi pogled može djelovati složeno, posebno ruci koja nije vična rukotvorina, zapravo pripada među lakše ručne radove.

Mnogim našim kazivačicama bila je zapravo i jedan od prvih vlastitih izazova u svijetu ručnoga rada. Prisjećajući se dana kad su je izrađivale, žene često evociraju uspomene na školske prijateljice i prijatelje, brižne učiteljice i učitelje, prve simpatije i udvaranja. Bili su to za njih bezbrižni dani kad se pjevalo svugdje i svagda, kad je kolo zaista bila igra i kad su pripovijedanja starijih bila i zabava i škola.

Pa sjete se onda i raznih anegdota, opjevanih u narodnim stihovima tzv. starovinskog pjevanja koje ih je pratilo kroz mladost, govori Dunatov, dok Ćaleta ističe kako stihovi treskavica i ojkavica, pjevani često uz rad, i danas čuvaju duh prošlih vremena.

Uspomene iz djetinjstva

Tijekom 1950-ih i 1960-ih izrada roge ušla je i u školske klupe, a mnoge djevojke iz dalmatinskog zaleđa i Like prvi put su izradile ovu rukotvorinu baš na satu domaćinstva, dok su nijanse u tehnici izrade ovisile o učiteljima koje su podučavale. Danas izradu roge čuvaju tek rijetke žene vične rukotvorinama, bilo kao uspomenu iz mladosti, bilo kao novi kreativni izazov.

– Jedna od njih je i učiteljica Nada iz Brinja, koja je ovu vještinu obnovila sa svojim učenicima, prisjećajući se, kako kaže, uspomena iz djetinjstva. Sjećanje na rogu danas još živi i preko oceana, među našim iseljenicima. Posljednjih godina izrada roge u pojedinim sredinama dobiva i formalnu dimenziju. U Rodaljicama kod Benkovca, Marina Šunić u svom srcu Bukovice već pet godina organizira radionice roge uz pomoć lokalnih majstorica.

U Bodovaljcima kod Nove Gradiške, Udruga za promicanje aktivnog sudjelovanja Studio B obnovila je izradu šiške kao prepoznatljivog predmeta njihova sela, jedinstvenog u okolici, ističe etnologinja Dunatov te dodaje kako je roga simbol sjećanja, dio kulturne baštine ili novi izazov za vješte ruke, te da i dalje pronalazi svoje mjesto od pastirskih staza, preko školskih klupa, pa sve do radionica širom Lijepe Naše.

Na izložbi su postavili šiške prema lokalitetima koje su posjetili prilikom istraživanja. Tako su, primjerice, izložene šiške iz Bodovaljaca u Slavoniji, gdje su, kako kažu kazivačice, nekoć bile ukras na svadbenim kolima, podsjećajući mladu na djetinjstvo koje ostavlja. Izložena je i jedna zvijezda iz Gospića uz popratne stihove »Gaće moje gaćite se, ovce moje vraćite se, evo noći, ne smin kući doći…«.

Također, tu su primjerci roge iz Vrsina pored Trogira, uz koje stoji tekst kako nisu nastajale samo pod vedrin nebom, nego su ih zimi žene izrađivale kući pred svjetlom svijeće, ili u samoći ili u društvu. Tu su i primjerci roga iz Vinišća, gdje pamte kako je tijekom 1950-ih i 1960-ih roga ušla i u školske klupe.

Zvijezde iz Švice kod Kutereva neodvojive su od zgoda ili nezgoda čuvanja ovaca, čijanje perja, seoskih prela, kuća ispunjenih pjesmom i smijehom, mirisima domaćeg kruha… I na koncu, roge iz Rodaljica u Bukovicu, gdje ističu kako je, osim dekoracije, ovaj predmet nekim ženama služio kao tajna kasica prasica.

– Mogu se primijetiti razlike u nijansama i stilskim varijantama između pojedinih lokaliteta. Neke su jednobojne, dok su druge šarene. Neke imaju dugme u sredini kao tučak cvijeta, dok neke nemaju. Neke su obrubljene trobojnicom, dok druge imaju ukrašene vrhove, što je primjerice tipično za slavonski kraj, govori Dunatov.

Posebno su se osvrnuli i na jedan zanimljiv predmet – sparu – koja nije roga, ali s njom dijeli sličan kontekst. Naime, kako pojašnjava Ćaleta, spara je predmet koje su žene nekoć stavljale na glavu kad bi nosile teret da bi ublažile pritisak tereta.

– Iako se radi o različitim rukotvorinama, zajednička poveznica između spare i roge je način izrade. Osim toga, izloženo je i postolje izrađeno od razglednica. Takve predmete su muškarci često izrađivali tijekom vojnog roka tijekom ’50-ih i ’60-ih godina prošlog stoljeća, kazao je ovaj etnomuzikolog.

Istraživački proces

Roga se šivala od ostataka tkanine, odnosno stare odjeće, kutija od cipela i slično. Moglo bi se reći da je to jedan od ranih primjera održivosti jer su žene nekoć iskorištavale sve što im je bilo pri ruci.

– Čak su i jednu iglicu čuvale kao oko u glavi – nije bilo kao danas da se samo ode u trgovinu i kupi nova, kazala je Dunatov, dok je Ćaleta podijelio kako je pravi problem bio kada bi žene izgubile tu jedinu ulogu tijekom čuvanja blaga.

Također, Ćaleta dodaje kako svaka roga ima zadanu strukturu – sastoji se od dvanaest cvjetova i dvadeset rogova, a izrađuje se od 60 rombova koji se oblažu tkaninom i slažu jedan uz drugi u obliku cvijeta, pri čemu svaki cvijet mora imati pet rombića.

– Dakle, struktura je svugdje ista – ono što se može razlikovati su dimenzije, odnosno veličina pojedinog romba, kao i šarenilo samih tkanina. Razlike mogu postojati i u samom obliku roga – primjerice, u tome je li završetak šiljast ili nije, iako se najčešće ide prema tom šiljastom obliku.

Što je žena bila vještija i strpljivija, to je bolje izrađivala, a samim time bila je i poštovanija u svom društvenom krugu. Takve su žene postajale poznate upravo po tome što su dobro radile – to je bila vještina koja se iznimno cijenila, naglasio je Ćaleta, te nam ispričao kako su ženama iz Rodaljica pokazali jednobojnu rogu, na što su one odmah reagirale kako to nije roga bez šarenila.

Uz to, Ćaleta dodaje kako je roga bila dio drugih vještina koje su nekoć bile dio svakodnevice – poput izrade konopa, koji je u prošlosti bio esencijalan predmet, osobito za žene koje su ga često same izrađivale.

– Bilo je puno tih vještina koje su danas izumrle, a nekad su bile ključne za svakodnevni život. Iako je život nekada bio jednostavniji, trebalo je posjedovati određene vještine da bi preživio. Zato nam je drago što smo jednim malim predmetom poput roge pokrenuli cijelu lavinu istraživanja tradicija.

U tome nam je uvelike pomogla i današnja tehnologija – internet, mogućnost pretraživanja, ali i društvene mreže, otkrio je ovaj etnomuzikolog, dodavši kako se nemali dio njihovog istraživanja temeljio upravo na terenskom radu, pa su kroz razgovore s kazivačicama razvili metodologiju koja im je omogućila da dođu do novih saznanja.

U tom kontekstu, naglašava kako je glazba odigrala posebnu ulogu u istraživačkom procesu.

– Iako na početku nismo direktno pitali ljude o ojkanju, razgovarali smo o vještinama, o rukama, o procesu izrade, a kroz to je glazba prirodno isplivala. U Vinišću je, primjerice, žena koja je radila rogu počela pjevati pjesmu »Rosanda«, koja je nastala 1923. godine, priča Ćaleta, dodajući kako im je to omogućilo da rekonstruiraju važan dio kulturne baštine kojoj je prijetio zaborav.

Čuvari tradicije

Dakle, pjesma i ručni rad su išli ruku pod ruku, u što smo se uvjerili i na samom početku radionice u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar, gdje su žene, počevši s izradom roge, spontano zapjevale. Na radionici su se okupile čuvarice izrade roge iz cijele Hrvatske, a sudjelovati je mogao svatko tko je želio – pa smo se tako i mi okušali u izradi.

Tom prilikom iskoristili smo priliku razgovarati s nekima od njih. Naša prva sugovornica bila je Marina Šunić iz Rodaljica, koja se, kako kaže, sjeća roge iz djetinjstva, ali joj tada nije predstavljala ništa posebno. Sve se promijenilo u njezinim srednjim zrelim godinama, kada je ponovno srela baku Rožu u selu i vidjela kako izrađuje tu rukotvorinu. Ubrzo je pozvala nju i drugu baku, Kosu, da dođu kod nje u konobu, organizirala radionicu, pozvala prijateljice – i tako su krenule s očuvanjem ove vještine.

– S radionicama smo krenuli prije pandemije, pa nas je sve to malo zaustavilo, ali nakon toga smo počele ponovno, s još više entuzijazma. I evo nas danas – okupile smo se iz cijele Hrvatske zbog jedne roge, šiške ili zvijezde! Velika zahvala ide obitelji Dunatov, posebno Dori Dunatov s Instituta, koja je pokazala veliki interes s Joškom Ćaletom da pokuša istražiti sve što se može, i da na koncu uvrste rogu na popis kulturnih nematerijalnih dobara Hrvatske, kao vještinu.

Kada sam se dala u istraživanje, upitala sam majku čemu je služila, ali mi nije dala konkretan odgovor – samo da je to nešto što je radila njezina majka, pa je nastavila i ona. U načelu, roga je najčešće stajala kao ukrasni predmet. No, ponekad su žene unutar roge znale sakriti novac, pa je to bila i svojevrsna sigurna kasica prasica, podijelila je Šunić, dodajući kako im je jednom prilikom na radionicu stigla gospođa iz Australije, koja im je otkrila da i sama posjeduje jednu rogu, ali se nije mogla sjetiti kako je došla do nje.

Zanimljivo je da su žene iz Rodaljica, baš kao i one iz slavonskog sela Bodovaljci, godinama misle da su jedine koje izrađuju ovu rukotvorinu. No, zahvaljujući društvenim mrežama i istraživačima s Instituta, prije nekoliko mjeseci saznale su da to nije tako.

Valentina Stojaković, voditeljica kreativnih radionica u Udruzi Studio B, otkrila nam je kako su do prije nekoliko mjeseci bili uvjereni da su jedini u Hrvatskoj koji izrađuju ono što oni nazivaju »šiškama«.

– Šiške su simbol našeg kraja i ponosimo se time. Prvi put sam se susrela sa šiškom kada sam se udala u selo. Zanimljivo je da u našem selu, uz krunicu, na svakom retrovizoru visi šiška – i gdje god da odemo, znamo da smo Bodovljani po tome. Osjećamo se odgovornima čuvati tradiciju i prenositi znanje na buduće generacije, kako bi ova vještina opstala, istaknula je Stojaković.

Tijekom 2019. godine, kroz projekt »Ženski aktivni razvojni centar«, započeli su s revitalizacijom ove tradicije, a jedna od aktivnosti tog projekta bila je upravo izrada šiške, koja se, kaže, u njihovu selu izrađuje od davnina.

– Osjećamo se kao čuvari tradicije. Pokazala bih vam i, kako kažemo – najmanju šišku na svijetu. To je najteže za izraditi i zato je ne damo nikome, zaključila je Stojaković uz smijeh, ponosno pokazujući ovaj rijedak primjerak čija je izrada iziskivala veliku preciznost, ali i strpljenje.