U GKZD predstavljena knjiga inspirirana odrastanjem djece tijekom opsade Sarajeva: 'Obrazovanje im je dalo osjećaj da život ima nekakav red'

U Gradskoj knjižnici Zadar gostovala je Mensura Burridge, autorica snažne i potresne knjige »Mi, djeca Sarajeva«. Knjigu je, uz autoricu, predstavila Jelena Franić Alfirević, koja je nakon susreta na društvenim mrežama zapisala: »Najdojmljivije predstavljanje knjige koje sam ikada vodila. Emotivno, snažno, važno.«. Riječi koje su se, sudeći po reakcijama publike, te večeri u potpunosti potvrdile. Uz autoricu, svoje je svjedočanstvo izrekla i Ljubica Bakavić, tadašnja sarajevska knjižničarka, a potresne ulomke iz knjige čitale su učenice Luna Brkljača i Sofija Brkić.

Knjiga je istraživačko-dokumentarnog karaktera, nastala na temelju svjedočanstava djece koja su tijekom opsade Sarajeva odrastala i školovala se u nemogućim uvjetima. Objavljena dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku, govori o obrazovanju u opkoljenom Sarajevu između 1992. i 1995. godine, u gradu izloženom svakodnevnim granatiranjima, bez struje, vode, grijanja, hrane i lijekova. Nastava se održavala u podrumima, stubištima, atomskim skloništima, stanovima, vrtićima i napuštenim prostorima – ne kao čin otpora, nego kao pokušaj da se djeci sačuva barem minimum reda, sigurnosti i djetinjstva.

Knjiga donosi priče o učiteljima koji su pod snajperima odlazili na nastavu, o učiteljici koja je u jedinoj torbi nosila cjepanicu kako bi zagrijala prostor, o dječaku čije je jedino igralište bio pogled kroz podrumske rešetke, o Benjaminu na štakama, bez noge do koljena, o Mirzi u invalidskim kolicima koji već trideset godina okreće kotače, te o Lejli koja i danas u tijelu nosi geler. Ukratko, o djeci koja su, umjesto bezbrižnog odrastanja, učila preživljavati.

U širem kontekstu ratnih stradanja Burridge podsjeća i na porazne brojke: dok se u Holokaustu procjenjuje da je ubijeno oko milijun i pol djece, u Bosni i Hercegovini je, prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra iz Sarajeva, između 1992. i 1995. godine stradalo više od 14 tisuća građana, među kojima 1.601 djece. Tijekom rata 14.946 djece je ranjeno, a 355 ih je ostalo s teškim invaliditetom.

Improvizirana nastava

O pozadini nastanka knjige, njezinu sadržaju, ali i o vlastitoj novinarskoj karijeri, Burridge je govorila za naš list, netom prije promocije knjige u Linzu. Tako se Burridge vratila u razdoblje opsade Sarajeva, pojašnjavajući nam svoju tadašnju životnu poziciju i okolnosti u kojima je napustila grad, ali i način na koji su je ta iskustva, s vremenskim odmakom, oblikovala kao autoricu.

– Nisam bila u Sarajevu za vrijeme opsade, jer sam iz grada izašla neposredno prije nego što je u travnju 1992. započelo opsadno stanje. Već u kolovozu iste godine nalazila sam se u Zagrebu, kamo sam stigla kao protjerana iz Bosne i Hercegovine, iz svog rodnog grada Bosanske Dubice. Izašla sam sretno, iako u okolnostima koje to nimalo nisu bile, započinje Burridge.

Iako tijekom opsade nije boravila u Sarajevu, iskustva tog vremena, kao i sudbine ljudi i djece koji su u gradu ostali, kasnije su snažno obilježili njezin novinarski i spisateljski autorski rad. Upravo su ti glasovi bili poticaj za knjigu »Mi, djeca Sarajeva«, nastalu nakon intenzivnih razgovora i intervjua koje je provela u proljeće 2024. godine, u kojoj kroz novinarsko-istraživački pristup i literarnu obradu donosi svjedočanstva tadašnje djece iz opkoljenog grada.

– Knjiga se temelji na svjedočanstvima djece, učenika različitih uzrasta, koje sam upoznavala uglavnom po principu slučaja. Od ukupno dvadeset i tri ili dvadeset i četiri osobe o kojima pišem, privatno sam poznavala samo tri, i to kroz rodbinske ili bliske obiteljske veze; sve ostale sam upoznavala spontano, kaže Burridge.

Razgovori su vođeni u svibnju i početkom lipnja 2024. godine, u intenzivnom, svakodnevnom ritmu, nakon čega je uslijedio proces pisanja i oblikovanja knjige.

– Obrazovanje mi je postalo ključna okosnica, jer je u opsadi, u gradu bez osnovnih uvjeta, bilo jedna od rijetkih stvari koja je djeci davala ritam, okvir i osjećaj da život ipak ima nekakav red – čak i kada je sve bilo svedeno na puko preživljavanje, objašnjava autorica.

Iz razgovora koje je vodila postupno se otvarala i slika toga kako je nastava u opsadi stvarno funkcionirala – daleko od bilo kakvog sustava kakav danas podrazumijevamo. Djeca su bez formalnog školovanja ostala već u travnju 1992. godine, kada je školska godina zaključena, a u prvim mjesecima sve se svodilo na samoinicijativu pojedinaca.

– U početku nije bilo nikakvog organiziranog sustava. Susjedi, pojedini prosvjetni radnici ili odrasli iz okoline pokušavali su djeci pružiti barem minimalan kontinuitet, da imaju osjećaj da škola ipak postoji. Tek od veljače 1993. uvodi se civilna zaštita i započinje obavezno obrazovanje u ratnim uvjetima: popisuju se djeca po uzrastu i razredu, učilo se po starim programima, bez novih udžbenika, a bilježnice su se brisale i ponovno koristile. Nastava se odvijala u tzv. punktovskim školama – u podrumima, stubištima, atomskim skloništima, ali i u stanovima koji su paravanima pretvarani u improvizirane učionice. Zbog ratnih okolnosti muškaraca je bilo malo, pa su žene najčešće preuzele ulogu učiteljica i nastavnica, a ondje gdje je nedostajalo stručnog kadra u nastavu su ulazili ljudi drugih profesija (ekonomisti, inženjeri, profesori jezika…) samo da se program koliko-toliko održi, govori Burridge.

Dječji glas

U knjizi su svjedočanstva djece od učenika prvog razreda do studentice gitare, koja je imala 21 godinu kada je sve počelo. U nekim dijelovima grada djeca se međusobno nisu mogla ni vidjeti ni čuti, jer su kvartovi bili potpuno odsječeni. Ono što Burridge izdvaja kao najsnažniji dojam nije samo činjenica da se nastava održavala, nego što je ona značila djeci.

– Nastava nije bila samo prenošenje znanja, nego prostor minimalne sigurnosti i zajedništva. Djeca su pazila jedna na druge, na riječi koje izgovaraju, jer su znala da netko možda više nema oca. A postoji i jedan detalj koji mi je ostao posebno snažan – nastava je često počinjala pjesmom, dok su se u isto vrijeme čuli snajperi i granate, priča autorica.

Proces nastanka knjige nije započeo jednim jasnim trenutkom ili idejom, nego se razvijao postupno, kroz razgovore iz kojih se, kako kaže autorica, polako formirala jasna vizija cjeline.

– Iskreno, nije postojao jedan konkretan okidač. Ideja se slagala postupno, sve dok nisam shvatila da knjiga mora biti jedna velika tematska cjelina, bez klasičnih poglavlja, u kojoj se isprepliću kratki informativni tekstovi, primjerice o Vijećnici, ili pak osobna svjedočanstva knjižničarke, ravnatelja škole, nastavnika, učenika i učenica, pojašnjava Burridge.

Intervjue je započela i provela intenzivno, dan za danom, istodobno pišući i oblikujući tekst.

– Radila sam u potpunoj izolaciji, nakon što sam unajmila stan pored vlastitog, kako bih se mogla u potpunosti posvetiti radu. Cijeli je proces trajao oko pet tjedana, a početkom lipnja sam morala stati jer psihički više nisam mogla nastaviti, kaže Burridge koja je knjigu objavila u kolovozu 2024. godine.

Razlog za literarnu obradu bio je, prije svega, način na koji su sugovornici danas govorili o tom razdoblju.

– Primijetila sam da se odrasli ljudi, kada pričaju o opsadi, vraćaju u uzrast traume i počinju govoriti jezikom djeteta kakvi su tada bili. To nije samo prisjećanje, nego transformacija koja se u njima događa, i upravo sam to pokušala prenijeti u tekst, uz punu autorsku odgovornost, naglašava književnica.

Reakcije ljudi čija su svjedočanstva ušla u knjigu bile su, kaže, iznimno snažne i emotivne, a često i teške za same sugovornike.

– Nakon završetka opsade većina ljudi je prestala govoriti o onome što su proživjeli. Tema se potiskivala i nije se otvarala ni unutar obitelji, ni s djecom, ni s unucima. Kao da je nakon svega postojala potreba da se jednostavno šuti i ide dalje. Primijetila sam da se taj obrazac zadržao i desetljećima kasnije. Ta generacija, danas odrasli ljudi, rijetko sama otvara tu temu opsade, ali sjećanja su ostala duboko pohranjena. Dovoljno je bilo postaviti jedno jednostavno pitanje, primjerice: »Kako je izgledala tvoja škola u tom razdoblju?«. I ljudi bi se odmah vraćali u stanje traume, često uz suze. Ono što me posebno pogodilo bio je povratak u dječji jezik i perspektivu, gdje bi odrasli počinjali govoriti kao djeca kakva su tada bili, priča Burridge.

Dodaje kako je upravo taj povratak u dječji identitet bio presudan za način na koji je oblikovala knjigu. Shvatila je da se ne radi samo o prisjećanju, nego o psihološkom povratku u uzrast traume, zbog čega je pisala tako da dječji glas ostane autentičan.

Nevina svakodnevica

Govoreći o tome kome je knjiga danas najpotrebnija, Burridge zastaje i priznaje da joj je to najzahtjevnije pitanje.

– Možda ponajprije novim generacijama koje nemaju osobno iskustvo rata, ali i svima koji žele razumjeti što znači živjeti u dugotrajnoj opsadi. Knjiga namjerno ne govori o tome »tko puca«, nego o nevinoj svakodnevici civila, djece i odraslih koji su 1.425 dana živjeli bez struje, vode, grijanja, hrane i osnovnih uvjeta za život. U tom smislu njezina je poruka univerzalna. Upravo zbog tog pristupa, vjeruje da knjiga može komunicirati izvan lokalnog i nacionalnog konteksta. Mislim da je knjiga pristupačna čitateljima različitih uzrasta i iz različitih sredina. Predlagalo se da bude dopunska ili preporučena lektira, jer omogućuje razumijevanje rata iz perspektive djece, bez ideologije i bez senzacionalizma. Knjiga je objavljena dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku, dok je prijevod na talijanski već završen i čeka administrativni korak prije tiska, naglašava autorica, te otkriva kako su u tijeku i razgovori o njemačkom i turskom prijevodu, a promocije i susreti u školama i knjižnicama Europe potvrđuju da knjiga živi i izvan sredine u kojoj je nastala.

– Poslije promocije u Šibeniku, Srednja ekonomska skola Šibenik je knjigu proglasila za dopunsku lektiru srednjih škola u Hrvatskoj, dodala je autorica.

Burridge se novinarstvom počela baviti još kao srednjoškolka, kroz omladinski program u rodnoj Bosanskoj Dubici. Nakon završene klasične gimnazije upisala je tečaj žurnalistike na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, gdje je stekla osnovni zanat, a ubrzo je započela i suradnju s Večernjim novostima, pišući dopisničke tekstove iz svog grada. Formalno obrazovanje nastavila je na studiju žurnalistike u Sarajevu koje je završila 1991. godine, otkako počinje raditi na Radio Sarajevu.

– Radila sam najprije na Radiju Sarajevo 202, a potom i u profesionalnim programima. Bavila sam se reportažama i intervjuima, ponajprije u području kulture. Nakon 1996. godine više nisam bila aktivna u redakcijskom novinarstvu, a novinarski rad nastavila sam povremeno, kroz pojedinačne autorske projekte. Od 2014. godine moj se rad postupno usmjerava prema književnosti i dokumentarnom filmu, no novinarski pristup – u smislu istraživanja, razgovora i svjedočenja ostao je temelj svega što radim, ističe Burridge.

Kako pojašnjava, iz novinarstva se povukla zbog spleta životnih okolnosti i ratnog iskustva, a ne zbog jedne konkretne odluke.

– Iz novinarstva sam se povukla prvenstveno zbog rata i svega što je uslijedilo nakon protjerivanja iz rodnog grada. U takvim okolnostima više se nisam mogla profesionalno baviti novinarstvom u politički angažiranom smislu, a politika mi je oduvijek bila strana. Moj je interes uvijek bila kultura, jer upravo u kulturi novinar dobiva prostor za razumijevanje, inspiraciju i mogućnost da se kroz rad kreativno razvija, govori Burridge.

Iskustvo grupe

S vremenskim odmakom, prema vlastitoj profesiji odnosi se kritički, ali bez gorčine.

– Danas smatram da se novinarstvo često pogrešno shvaća kao nešto čime se može baviti bilo tko, bez obzira na zanat i pravila struke. Novinarstvo ima svoja osnovna načela – odgovore na pitanja tko, što, gdje, kada, kako i zašto – i po tome se vidi je li netko novinar ili samo misli da to jest. Sama diploma nikada mi nije donosila prednost, jer se u praksi često događalo da se prednost daje povezanosti ili drugim interesima, a ne profesionalnim kriterijima, iskreno će nekadašnja novinarka.

Iz vlastitog profesionalnog iskustva Burridge potom govori i o mlađim generacijama novinara, ističući važnost zanata, rada u zajednici i profesionalnog okruženja.

– Najvažnije je učiti novinarstvo u redakciji, među iskusnijim kolegama. Novinar se ne formira sam, nego kroz urednički rad, korekcije i kritiku. Kada vam urednik precrta pola teksta, to nije cenzura, nego proces učenja i upravo iz takvih odnosa izlazi se kao profesionalac, jasno će Burridge.

Upravo to iskustvo rada u zajednici, dodaje, prepoznaje i u pričama djece iz opsade Sarajeva.

– Ta djeca nisu preživjela zato što su bila heroji, nego zato što su imala ljude oko sebe – učitelje, susjede, vršnjake – koji su pokušavali održati minimum reda, sigurnosti i smisla. Isto vrijedi i za novinarstvo. Ne radi se o pojedincu, nego o zajednici.

Zato mladim novinarima savjetuje da se ne povlače u izolaciju.

– Ne treba raditi sam, nego biti dio tima, redakcije i zajednice. Kao i u umjetnosti u glazbi, likovnosti ili kazalištu važno je okruženje ljudi koji vas oblikuju, usmjeravaju i s kojima razmjenjujete znanje. Iskustvo grupe jače je od iskustva pojedinca, i to je, po mom iskustvu, temelj ozbiljnog novinarskog rada, zaključuje Burridge, koja trenutačno piše još četiri knjige.