U filmu snimanom u Zadru, Mia i Dorotea same su vodile režiju, scenarij, montažu i glumu

Na platou pored Gradske knjižnice Zadar održana je projekcija kratkometražnog filma »Ljeto iza nas« u organizaciji Kino Zone. Iako film traje svega 14 minuta, ono što se u njemu dogodi ostaje s gledateljem mnogo duže. Dvije prijateljice, Nina i Vita, dolaze na otok u potrazi za predahom, mirom, možda samo s malo zabave. Na povratku iz večernjeg izlaska, automobilom udaraju u nešto… ili nekoga? Sljedeće jutro posjećuje ih Stipe – glasnik stvarnosti ili još jedan djelić zagonetke, a pitanje što se zapravo dogodilo ne ostavlja na miru ni njih, ni publiku u ovoj napetoj triler-drami.

Ovaj film autorski je prvijenac Mije Bujan iz Zadra koja je prije dvije godine završila Umjetničku Akademiju Sveučilišta u Splitu te studentice ADU Zagreb, Dorotee Ilečić Sever. One zajedno potpisuju režiju, scenarij, produkciju, montažu i glavne uloge. Film su napravile bez institucionalne potpore, samostalno, uz podršku prijatelja i ljudi dobre volje. Završile su ga u kolovozu 2023. godine, a već u listopadu sudjelovale s njim na Pitching Forumu Vox Feminae, gdje je osvojio Posebno priznanje, iako nije dobio glavnu novčanu nagradu. To priznanje ističu kao iznimno značajno jer se prepoznala njihova autorska hrabrost, s obzirom na to da su se po prvi put okušale u različitim filmskim ulogama, budući da su prvenstveno glumice.

Povodom toga, ove mlade i talentirane umjetnice su u razgovoru za naš list otkrile više o samoj ideji, radnji filma, kao i o zanimljivim detaljima sa snimanja. Također, dotaknule su se toga kakve snove imaju za dalje – i, naravno, o redateljskim uzorima te općenito kako osobno poimaju filmsku umjetnost. Na prvom mjestu im je bio na umu, dok su radile ovaj film, nedavno preminuli slavni američki redatelj David Lynch; poznat po filmovima u kojima briše granice između stvarnosti i privida.

Igra žanrova

Kada i kako se rodila ideja za film »Ljeto iza nas«?

Mia: Ideja za film pala mi je na pamet 2022. godine kada je Dorotea došla kod mene u Zadar. Predložila sam ideju, a ona je odmah pristala. Željela sam da se radnja odvija na otoku jer su otoci na neki način specifični – izolirani od kopna, informacije kao da sporije prolaze, a sve što se dogodi na otoku ostane na otoku, bilo to u pozitivnom ili negativnom smislu. U tom kontekstu otok mi je djelovao gotovo poput male verzije Las Vegasa. Scenarij smo razvijale godinu danas, a film smo snimile 2023. godine u kolovozu, dok je prva premijera bila u listopadu 2024. na Danima hrvatskog filma. Nakon toga film je dobio svoj život kroz ostale projekcije, kako domaće, tako i međunarodne premijere.

Koje vam je bilo temeljno polazište? Koliko vam je bilo teško pogoditi ton između intimne drame i trilera? Kako ste balansirale različite uloge?

Mia: Budući da obje volimo filmove Davida Lyncha, on nam je cijelo vrijeme bio neka vrsta misli vodilje. S obzirom na to da smo se prvi put okušale u ulozi scenaristica, producentica, redateljica, rekle smo – »kad je bal, nek’ je maskenbal« – radimo film kakav bismo i same voljele gledati, u kojem bismo voljele glumiti i kroz koji možemo izraziti ono što u nama gori. U montaži se ideja zaokružila, iako je film pisan i sniman linearno – naš dolazak na otok, upoznavanje sa Stipom (Slavkom Sobinom), vlasnikom kuće koju smo iznajmile, izlazak, pa incident s automobilom, a onda sljedeći dan kada rekonstruiramo što se zapravo dogodilo. U montaži smo shvatile da nismo postigle efekt koji smo željele, onaj osjećaj da se gledatelj zapita što se upravo dogodilo, što je stvarnost… No, imale smo testnu publiku, i njihovi komentari nisu rezonirali s onim što smo htjele postići. Onda smo presložile, pa su tako u konačnici snovi, paranoje i flashbackovi proželi film, što na kraju i jest najbliže atmosferi filmova D. Lyncha.

Vožnja bez vozačke

Kako ste gradile odnos Nina–Vita? Je li pomoglo to što ste se dobro poznajete izvan seta?

Mia: Budući da Dorotea nema vozačku dozvolu, bilo je puno jednostavnije dati meni ulogu Vite koja vozi, a njoj Ninu. No, odlučile smo suprotno, bio nam je veći glumački izazov da ona igra ulogu Vite, a ja Ninu, jer smo možda po prirodi bliže ovim ulogama koje nismo uzele. Tako da smo morale »fejkati« vožnju automobila. S obzirom na to da smo najbolje prijateljice, nismo morale puno komunicirati, sporazumijevale bismo se pogledima, tako da nam je to bila olakotna okolnost.

Dorotea: I jedna i druga težimo tome da stalno radimo neke izazove, a već nam je režiranje, produkcija i montaža bio izazov sam po sebi, pa smo htjele i izazov u onome što nam je blisko – glumi. Bio je veliki izazov »voziti« automobil, pa tako imamo više anegdota sa snimanja. U jednoj sceni smo snimali ono što ona vidi, bio je mrak, i trebalo je voziti – kamerman Luka Jazić je sjeo na suvozačevo mjesto, i na blagoj nizbrdici sam dizala ručnu, dok je iza nas trčala cijela ekipa kako bi zaustavila ili pokrenula auto, pa smo shvatili da je to nemoguće nakon više pokušaja. Imali smo scene totala gdje je netko drugi baš vozio, a scene u autu – tad bi ekipa sjedila, drmala ga, ljudi bi prolazili s granama da se stvori privid da se nešto pokreće. Nedugo nakon tog filma sam konačno upisala autoškolu, i evo već se dvije godine mučim s tim (smijeh).

Kako je došlo do suradnje sa Slavkom Sobinom? Kako je bilo raditi s njim?

Mia: Vrlo profesionalno se ponašao na setu, kao da radi na nekom velikom hollywoodskom projektu. Nije došao to »odraditi preko volje«. Iskreno, bila sam uvjerena da ga nećemo moći dobiti jer je bilo ljeto, a on obično ljeto provodi na Visu i mislila sam da nema šanse da će biti u tom terminu dostupan ili da će nam doći dok je na godišnjem. No, kad sam mu poslala scenarij preko jedne profesorice iz Splita, odmah nas je odlučio podržati.

Prijateljica ili prijetnja?

Zašto ste odlučile tematizirati pucanje povjerenja unutar ženskog prijateljstva i što vas je najviše zanimalo u tom odnosu?

Dorotea: Htjele smo vidjeti što je to žensko prijateljstvo. To je nešto što postoji još od pamtivijeka, pogotovo kroz kinematografiju, razne filmove, serije, stalno se vrti ta priča. Najbolja prijateljica je kao tvoja »​Pandorina kutija«, zna sve o tebi, čak više nego sama obitelj ili pak dečko. Razmišljale smo u koju poziciju bi trebale biti stavljene da se to prodrma, a da nije dečko u pitanju, ili neka treća osoba. Odnosno, što bi se trebalo dogoditi da osoba u koju imaš povjerenje, da je kreneš gledati drugačije. Na koncu, shvatile smo, da koliko god voliš nekoga, tvoja dobrobit i život je uvijek na prvom mjestu. Kad se nađeš u nekoj kritičnoj situaciji, mislit ćeš uvijek prvo na sebe i kako se spasiti. U tom pogledu, Nina i Vita imaju dvije različite moralne polazišne točke – Nina želi prijaviti policiji, ali nije sigurna što je vidjela; s druge strane, Vita, koja je vidjela što se dogodilo; striktno se drži jedne priče. Kroz scene smo pokušale dočarati atmosferu u kojoj Vita više ne zna da li ju Nina manipulira, ili je stvarno pregazila ovcu, a ne djevojčicu. Iz Vitine perspektive ona postaje kao nekakav demon, njezina iskrivljena slika.

Mia: Dorotea na kraju filma izgovara rečenicu: »Ne možeš vjerovati ljudima koje znaš«. To je bila neka inicijalna ideja od koje smo krenule – što dovodi jedno prijateljstvo do točke pucanja, gdje je tvoja osobna sigurnost dovedena u pitanje i na kojoj ćeš se strani tada naći. Htjele smo da film ostane otvoren za interpretaciju, najdraže nam je kad ljudi imaju potrebu razgovarati o onome što su pogledali. I stvarno, nakon projekcije, bilo je prekrasno čuti koliko su ljudi analizirali, promišljali o filmu. Tako mi je jedan prijatelj rekao: »Ako vam je cilj bio da ljudi razgovaraju o filmu i interpretiraju ga na razne načine – uspjele ste, jer smo pričali o filmu četiri puta duže nego on traje«.

Izvan okvira

Što vam je, osobno i profesionalno, donijelo iskustvo stvaranja vlastitog filma? Kako je to utjecalo na vaš pogled na sebe, umjetnost i buduće suradnje?

Dorotea: Upuštanje u ovakav pothvat definitivno me naučilo da se trebam baviti izazovima – i da u konačnici nije najvažnije što radim, s kim radim ili kako to radim. Kroz proces sam shvatila da su upravo izazovi ono najvrjednije u snimanju i glumi, jer me tjeraju da stalno izlazim iz vlastite zone ugode i tako rastem u bolju verziju sebe. Ovaj film nije nam donio prilike samo zato što smo se u njega upustile, već zato što smo kroz njega izgradile i dodatno učvrstile svoje samopouzdanje. Neki redatelji i kolege koje jako cijenim prepoznali su nešto u meni – pozvali su me da s njima pišem, da glumim u njihovim projektima. S jednom kolegicom, koja mi je u međuvremenu postala prijateljica, napisala sam još jedan kratki film u kojem sam i glumila, a bila sam uključena u gotovo svaki segment procesa. Sve to mi je donijelo puno novih i lijepih iskustava. Najvrjednije u svemu tome bila je ta energija povezivanja. Uspjele smo razbiti određene barijere – ne tvrdim da smo prve, ali činjenica da smo tako mlade napravile autorski film i pritom bile glumice u vlastitom projektu zaista je ostavila trag. Time smo razbile i onaj često prisutan obrazac tko »smije« biti producent, redatelj ili autor. Nakon tog iskustva, i mnogi naši kolege i kolegice počeli su sami pisati, stvarati vlastite projekte, predstave, širiti se izvan okvira same glume. To nam je bilo posebno drago vidjeti – kao da smo jedni druge ohrabrili da krenemo.

Mia: Cjelokupni proces mi je bio lakši nego što sam mislila. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj kao da se igram. A upravo je to poanta – da uživaš u onome što radiš. Kada radiš nešto što te veseli, vrijeme ti prolazi kao da se igraš. Tako pamtim cijeli taj kreativni proces. Najdraži dio toga procesa bilo mi je i to, koliko mi je zapravo taj film otvorio vrata od poznanstva, iskustva, novih znanja, festivala, pa do činjenice da sam radila sa Slavkom Sobinom, koji me kasnije preporučio redatelju Kulenoviću i tada mi se otvorila prilika za glavnu ulogu u seriji. To su stepenice kojima sam se penjala, a nisam ih ni očekivala. To je zapravo najveća ljepota svega.

Magija filmskog platna

Što vam film znači kao umjetnička forma? Što vas u njemu posebno privlači i ispunjava, bilo kao autorice, glumice ili gledateljice?

Mia: Kod sedme umjetnosti najljepši mi je upravo taj trenutak kada mašta postaje stvarnost. Znam da to vrijedi i za druge umjetničke oblike, ali nekako je posebno u filmu – kad u glavi vrtiš tu »traku«, zamišljaš scene, a onda to zaista vidiš ispred sebe na ekranu. Upravo taj trenutak kada svoju maštu pretvoriš u stvarnost.

Dorotea: U posljednje vrijeme još dublje proživljavam film, osobito nakon našeg snimanja. Vjerujem da na filmskom platnu postoji neka posebna magija – nešto gotovo nevjerojatno. Kao dijete sam bila veliki filmofil. Kazalište je divno, ima svoju čaroliju, ali da bi se tamo dogodio onaj »čudesni trenutak«, mora se poklopiti jako puno elemenata. U filmu je to drugačije – lakše dotakneš te »zvijezde«, kako bi se reklo. Film te na neki čudan način uvuče. I kao gledatelj i kao netko tko radi film, potpuno uđeš u taj drugi svijet. Zaboraviš na sve brige, sve probleme. Postoji samo to platno ispred tebe – i ti si s njim. Kao glumica, kad sam u tom procesu, potpuno se predam – kao da uđem u neki drugi prostor i tamo ostanem sve dok snimanje ne završi. I to mi, u tom trenutku, postane najvažnija stvar na svijetu. Zato mi nakon završetka snimanja često dođe neka praznina. Osjećam se ispražnjeno, kao da je nešto veliko upravo prošlo kroz mene i otišlo. Filmska magija me ispunjava na jedan nevjerojatan, meni potpuno poseban način.

U potrazi za izazovima

Koji su vam najdraži redatelji ili filmski autori?

Mia: David Lynch, Pedro Almodóvar i Paolo Sorrentino – to su mi tri najdraža redatelja i volim doslovno sve njihove filmove. Nažalost, s jednim od njih više nikada neću moći surađivati, ali se nadam da ću s preostalom dvojicom jednog dana imati priliku raditi (smijeh). Film mi je najdraži upravo zbog toga što spaja sve umjetnosti, ali i zato što dopušta da se kroz njega izraziš na toliko osoban način, a opet ga svi mogu doživjeti drugačije.

Dorotea: Lyncha sam prvi put gledala kad sam imala deset godina – mama mi je pustila »Twin Peaks« i od tada ga obožavam. Gledale smo puno njegovih filmova i masterclassova, i stvarno nam je bio glavni uzor kod rada na našem filmu. Osim njega, veliki sam fan Guya Ritchieja, a trenutačno mi je jako drag i Thomas Fantl, jedan od zanimljivijih novih filmaša. Od filmova volim jako širok spektar, na primjer »The Talented Mr. Ripley«, »Salzburg«, »Black Swan«, »Dead Poet Society«, »The Inception«… Obožavam i Jeana-Luca Godarda, posebno njegov film »Pierrot le Fou«.

Koji su vam daljnji planovi – zajednički i individualni?

Mia: Definitivno planiramo nastaviti s autorskim projektima, bilo zajedno ili odvojeno – to sad ovisi o prilikama, željama, afinitetima i senzibilitetu – ali imamo nekoliko zajedničkih ideja koje razvijamo. Osobno, uskoro izlazi i moja nova serija na HRT-u »Blaž među ženama« u režiji Gorana Kulenovića, gdje igram jednu od glavnih uloga. Premijera je 29. rujna, i vjerujem da bi ta serija mogla otvoriti neka nova vrata. Također, već radimo na još nekoliko projekata koje planiramo realizirati, ovisno o ritmu jeseni i svemu što donosi 2026. godina. Ali jedno je sigurno, obje želimo i dalje raditi autorske projekte koji nas pomiču i izazivaju.

Dorotea: Trenutačno završavam diplomski studij glume u Zagrebu. Uzela sam dvije godine pauze zbog filma i privatnih razloga, a sad se konačno vraćam i u listopadu ulazim u završnu, petu godinu. Veselim se što ću zatvoriti to poglavlje. Što se tiče novih projekata, u planu imam dva do tri kratkometražna filma, kao i još jedan veći koji je u razvoju i koji bi se trebao realizirati iduće godine. S Miom pripremam i predstavu u kazalištu, a postoji i nekoliko »šuškanja« oko potencijalnih ostalih kazališnih suradnja. Kad je riječ o glumačkim ulogama, sada me zanima sve što mi predstavlja izazov. To može biti znanstvena fantastika, crna komedija, velika tragedija – zapravo bilo što što me tjera van rutine. Kao dijete u slastičarnici – želim probati sve. Još sam dovoljno mlada da istražujem, da ne moram odmah znati što mi najviše leži. Želim kroz sve to rasti i otkrivati gdje se najbolje osjećam.