Tamara Obrovac u povodu novih projekata: 'Svaki dijalekt ima svoj ritam'

Nakon albuma »Transhistria«, »Sve pasiva/All Fades Away«, »Live @ ZKM« i »Nuvola«, diskografska kuća Cantus/HDS objavila je prošle godine novi nosač zvuka Tamare Obrovac, CD »Apoxyomenos recomposed« koji je snimila uz talijanskog klavirista Stefana Battagliju s kojim djeluje u Tamara Obrovac TransAdriatic quartetu, i koji je s njom snimio album »TransAdriaticum« (Alessa Records) iz 2019. godine.

»Apoxyomenos recomposed«, za koji je dobila nagradu Porin u kategoriji najboljeg world music albuma, višeslojno je umjetničko djelo za koje je Tamara napisala sve skladbe. Skladala ih je 2017. za plesnu predstavu »Apoksiomen« u HNK-u. »S obzirom da je želja brazilskog koreografa Claudija Brenarda bila da plesači pjevaju, što su oni između ostalog jako dobro učinili, za mene je to značilo da se moram koncentrirati na relativno, možemo tako reći, jednostavnije i tom zahtjevu primjerene glazbene forme, što je rezultiralo time da je melodija postala glavni element«, rekla je. »I ostali glazbeni elementi bili su jednostavniji i sažetiji nego što bih radila da skladam za profesionalne glazbenike, uključujući i harmonijski element, sve s namjerom da za plesače to bude izvedivo, kao i da funkcionira na pravi način u tkivu predstave.

Metafizički pristup glazbi

Suradnja sa Stefanom Battagliom je počela isto tako 2017. godine, a 2019. smo s novooformljenim TransAdriatic quartetom snimili album ‘TransAdriaticum’ u kojem uz Stefana i mene sviraju bubnjar Krunoslav Levačić i Stefanov stalni suradnik talijanski kontrabasist Salvatore Maiore. Tijekom suradnje Stefano mi je često znao reći da mu pošaljem neke melodije da ih reharmonizira i da nešto napravimo skupa. Tako se pokazalo da su to ustvari idealne melodije, na osnovi kojih Stefano može razviti dodatni aranžmanski element. Tako je počelo. Nismo znali gdje će nas to odvesti, ali jednostavno smo zajedno radili na tim skladbama 2022. i 2023. na glazbenoj akademiji Chigiana u Sieni gdje Stefano vodi jazz masterclass. To je bilo prekrasno iskustvo sa svih strana, od prelaska trga u Sieni do dolaska u prekrasnu palaču Chigi u kojoj je smještena akademija. To je bio divan početak naše suradnje koja je rezultirala CD-om ‘Apoxyomenos recomposed’.

Tekstualna osnova za predstavu kao i za ovo glazbeno djelo sastavljena je od fragmenata stihova Euripidove tragedije ‘Trojanke’, na starogrčkom, koje je izabrala dramaturginja Lada Kaštelan«, dodala je.

»Kako tragedija ‘Trojanke’ svojom temom izgnanstva i rata korespondira i sa suvremenošću, evocirajući tako različite ljudske osjećaje kao što su tuga, očaj, bol, odustajanje, nada, nostalgija, rezignacija, nemir i pobuna, te emocije prate i same skladbe«, objašnjava. »Zahvaljujući tome imala sam izazov i u samoj suštini, sadržajno, a i u činjenici što je trebalo uglazbiti starogrčke stihove. Kad sam dobila te tekstove, mislila sam da to neće biti baš jednostavno izvesti, međutim pokazalo se da, usprkos oporosti koju starogrčki nosi u sebi, u njemu istovremeno postoji i vrlo zanimljiva i drukčija melodioznost koja dozvoljava gotovo ‘metafizički’ pristup glazbi. Dok sam radila na glazbi za predstavu rukovodila sam se prvenstveno funkcijom glazbe u predstavi, dok je rad sa Stefanom otvarao cijeli novi spektar mogućnosti u smislu aranžmana, reharmonizacije i zajedničkog pristupa improvizaciji, što je bila i osnovna ideja za ovaj projekt.«

Pijanist s rukopisom

Segmenti izvornih tekstova pjesama na starogrčkom i njihovi prijevodi uvršteni su u knjižicu CD-a, što je dalo dodatnu dimenziju ovom projektu. »Uvrstili smo ih upravo zato što je bilo bitno, na neki način, osjetiti, pa čak i vidjeti divan izgled tih slova, a i objasniti da se nismo vodili samim sadržajem, da su to ‘fragmenti u moru’, kako ih je divno nazvala Lada Kaštelan, fragmenti stihova koji su me vodili često samom svojom muzikalnošću i melodioznošću izgovora, na kojem sam uz njezinu pomoć radila«, napominje. »Svaki jezik, svaki dijalekt, ima svoju melodioznost i svoj ritam, a sam starogrčki je izuzetno zanimljiv i specifičan, te me je tako vodio u stvaranju specifičnih i drukčijih glazbenih melodija. Samo spominjanje fragmenta u moru upućuje na simboliku. Naravno, jer Apoksiomen je u suštini bio simbolička poveznica na kojoj počiva umjetnička vizija projekta; Apoksiomen kao svjedok iščezle civilizacije, simbol potonulog svijeta, izumrlog jezika, brodoloma, simbol mora kao grobnice, ali istovremeno i izvora i nastavka života To nas je i vodilo pri radu na skladbama«, tvrdi.

FOTO: MATIJA DEBELJUH

Tamara Obrovac je na takav način radila i prije, primjerice spajala je arhaično i suvremeno. Glazbom na ovom izdanju vratila se još dalje u prošlost. No, koliko god se taj postupak doima opasno i nespojivo, ona je ta dva svijeta uspjela spojiti tako da glazbeni amalgam djeluje posve logično. »Iskreno, ne znam«, propituje samu sebe.

»To je potpuno nesvjestan proces. Pretpostavljam, naravno, da se bazira na godinama iskustva i osobnoj sklonosti ka metafizičkoj ogoljenosti kroz potragu za nekom vrstom osobnog emotivnog arhetipa. Vjerujem da na tom tragu počivaju niti koje se potom prepletu u neko novo glazbeno tkivo«, kaže.

Da bi se ostvarilo tako nešto, a da rezultat bude uvjerljiv, potrebno je i veliko znanje, ne samo znanje o materiji kojom se umjetnik konkretno bavi, nego općenito znanje. Potrebno je veliko znanje da bi se svrsishodno moglo apstrahirati ono što je suštinski važno za nečije stvaralaštvo. »Slažem se s time i hvala na tome, ako je to upućeno tom projektu, ali svakako je velik udio i velika zasluga Stefana Battaglie, s obzirom da se radi o vrhunskom glabeniku«, naglašava. »Njegov je pijanistički rukopis specifičan, vezan i uz klasiku, koju je sudirao, kao i uz jazz. Tijekom rada na ovom glazbenom projektu od njega sam puno naučila, posebno u smislu odnosa harmonije i melodije koji on ima vrlo zanimljivo postavljen. Tu se radilo i naročito o novim, za mene zanimljivim harmonijskim rješenjima u kojima se često poigrava s drukčijim odnosom između harmonije i melodije. Zanimljivo je i divno iskustvo koje sam stekla surađujući sa Stefanom.«

Dramaturgija skladbe

Tamara Obrovac i Stefano Battaglia su se za to snimanje pripremali samostalno, na daljinu, ali kad kreativni umjetnici poput njih, u zadnjoj fazi pripreme, rade zajedno to često iznjedri neka nova rješenja, krene u duhovnije sfere, razvija se zajedništvo koje iziskuje promjenu prvotnih zamisli, prilagođavanje stvarnom zvuku i novom konstruktu. »Ovaj je projekt nastao na komunikaciji«, govori. »Sa Stefanom je bilo jako zanimljivo i inspirativno raditi. Svakoj smo se skladbi pažljivo posvetili. Najprije smo osmislili osnovni harmonijski i ritmički pristup, a potom smo radili na formi u smislu glazbene dramaturgije: gdje i na koji način se stvara solo, ostaje li klavir sam, ostaje li glas sam, jesmo li zajedno, kada i u kojem momentu i na koju harmonijsku progresiju ide solo… Na tome smo najviše radili i tako smo strukturirali tijek izvedbi. To zovem dramaturgija skladbe. Za neke skladbe napravili smo nekoliko varijanti i pričekali da prođe vrijeme te smo kasnije odlučivali o tome koja bi bila najbolja. Za stvaranje albuma potrebno je voditi računa ne samo o svakoj skladbi za koju smo nastojali iznjedriti najbolje iz sebe, nego i o cijelom slijedu skladbi koje moraju imati zajedničku ‘auru’, dakle neku opću dramaturgiju samog CD-a. Osim toga, koncentrirali smo se na sve izričajne mogućnosti i boje koje nam je pružao odnos glasa i klavira. Naime, na početku nismo znali hoćemo li ostati samo nas dvoje ili ćemo možda zvati još nekog od kolega glazbenika, ovisno o tome kako nam bude išlo. Ipak, zaključili smo da tu apsolutno ne treba ništa više, ništa ne nedostaje, da je dostatna upravo ta forma, ogoljena na klavir i glas. Uvjerena sam da smo dobro odlučili.«

Ovaj se projekt polako razvija i osvaja publiku. Tamara Obrovac i Stefano Battaglia su već održali niz divnih koncerata na kojima su promovirali album.

To je uvijek bilo u posebnim prostorima. Prisutni se tada pitaju nadahnjuje li umjetnost u tim trenucima umjetnost ili arhitektura možda nadahnjuje izvođače koji su smješteni u tom prostoru. Na licu mjesta može se osjetiti da ih obuzima nešto neobjašnjivo i potakne ih da krenu u nekom drugom smjeru. »Baš sam zadovoljna«, kaže s ushitom. »Jedan od tih koncerata bio je u samom muzeju Apoksiomena što je bilo zanimljivo iskustvo. Ipak, nije toliko često koncertiranje jer je projekt zahtjevan u smislu samog klavira i primjerenog konteksta za takvu vrstu glazbe, a to su često arheološka nalazišta ili zanimljivi muzejski prostori. Inače nisam previše vezana za kontekstualni osjećaj u smislu da okolina izrazito utječe na mene, ali naravno da ambijent koji pažljivo biramo zbog finoće glazbe mora biti adekvatan. Znači mora pratiti na neki način samu suštinu te glazbe, njezin smisao. Naravno da takva glazba ne paše u bilo koji prostor.«

Takav raskošan talent!…

Tamara trenutno radi glazbu za predstavu »Kavarna« koja će biti postavljena u Slovenskom stalnom gledališču u Trstu. Na tom projektu surađuje s poljskim kazališnim redateljem Januszom Kicom. Zatim s Transhistria Ensembleom u studenom putuje u Dohu, u Katar, pa na European jazz festival, a nakon toga priprema program s izborom scenske glazbe koji će biti izveden u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. »Odlučila sam za 20. godišnjicu koncerata koji se od 2007. odvijaju u Istarskom narodnom kazalištu u Puli napraviti presjek kazališne glazbe koju sam radila, do sada sam skladala glazbu za, mislim, sveukupno 43 predstave«, najavljuje. »Posebno bih naglasila da Transhistria Ensemble 18. ožujka ima koncert u ‘Lisinskom’, u sklopu ciklusa ‘Lisinski’ srijedom. Bit će to promocija novog albuma »Misečina bila«, koji će upravo tada biti objavljen.«

FOTO: MARE MILIN

Razumljivo, u najavama nema koncerata s Tamara Obrovac quartetom u kojem je stalni član bio nedavno preminuli Matija Dedić. O nastavku djelovanja quarteta kaže: »Ne znam sama, u svakom slučaju u toj formi, da se zove Tamara Obrovac quartet, ne. Ako se i bude zbog pjesama samih, i svega što je sadržano u njima, išlo u nekakav drugi kontekst, Kruno Levačić, Žiga Golob i ja ćemo sjesti i dogovoriti kako ćemo, ali tada ću bend svakako drukčije nazvati. Kad sam pisala skladbe za prva dva albuma koja smo snimili s Matijom razmišljala sam prvenstveno o klaviru, a kad sam stvarala glazbu za naš posljednji album ‘Nuvola’ razmišljala sam i o Matiji kao klaviristu. Takav raskošan talent!… Ne znam kako bih formulirala i kako bih mogla nekome tko nije glazbenik objasniti kakav je to gubitak i na koji način ga nas troje osjećamo. To što smo dijelili s Matijom je razina izmjene osjećaja i radosti muziciranja koja je na neki način neobjašnjiva. To je posebna veza između glazbenika, naročito između nas koji stvaramo glazbu u trenutku dok je izvodimo. Pogotovo je važna činjenica da smo godinama radili zajedno. Ove godine bi bilo 30 godina djelovanja sastava i prijateljstva i ljubavi, koncerata i svega što nam je život nosio… To je strašan gubitak. Vidjet ćemo što će u budućnosti biti s skladbama koje su snimljene s Matijom, hoću li ih, i s kojim pijanistom izvoditi. Trenutno mi je vrlo teško govoriti i razmišljati o tome…«

Neslućeni razmjeri

Još jedan bolan gubitak obilježio je Tamarin život, ali i karijeru. Bio je to odlazak njezina oca, slikara Ivana Obrovca. Nakon što je nakladnik Sa(n)jam knjige u Istri 2019. objavio knjigu »Obrovac, Ivan i Tamara«, s njegovim slikama i pridruženim njezinim stihovima, nastavila je promovirati očevo stvaralaštvo kroz projekt »Obrovac²« te i dalje objavljuje njegove radove na naslovnicama svojih albuma. Tako je fragment njegove slike uljepšao i njezin album »Apoxyomenos recomposed«. Zapažen multimedijski nastup, pod nazivom »Obrovac²« (Obrovac na kvadrat) održala je 29. ožujka ove godine u zagrebačkoj Kinoteci, uz nastup s Transhistria quartetom i projekcijama očevih slika. »Na neki način to je nastavak emotivnog i umjetničkog odnosa mog tate i mene«, govori. »Oni koji prate moj rad znaju da su njegovi radovi na omotima svih mojih albuma. On je čovjek koji je ‘odgovoran’ za tu neku, da tako kažem posebnu slobodu koja je potrebna za posao kojim se bavim. Ovo je moj način da se ponovo povežem s tatom kojeg nema nešto više od pet godina. Činilo mi se zanimljivim da se ta improvizacija koja je karakteristična za Transhistria Ensemble, koji je u ovom sastavu bez harmonikaša, okrene vizualnom i da cijeli kontekst na pozornici bude više intiman. Utopljeni smo u projekcije njegovih slika koje izvrsno radi Ivan Marušić Klif. Projekt je evoluirao od izložbe postavljene fizički do projekcija slika uz glazbu.«

S vremenom se razvijao, no ključno je da slike djeluju kao nadahnuće glazbenicima koji u tom trenutku sviraju, da su improvizacije izravno vezane uz likovnu umjetnost, bez obzira gledaju li izravno u njih ili ne. Uz to, na glazbenike djeluju i sami svjetlosni efekti koji nastaju uslijed projekcija preko njih, kojima su obasipani tijekom koncerta. »U ovom slučaju slike su bile samo iza nas, u nekim drugim slučajima su bile i sa strane«, objašnjava. »Znači mi smo doslovce utopljeni u projekcije njegovih slika, i ta činjenica daje drukčiji moment, drukčiji pristup improvizaciji i komunikaciji između nas.«»

Nije to samo komunikacija, to je sad više nego ikad poniranje u dubinu. Nevjerojatno, Tamara i njezini suradnici uspjevaju ponirati u dubinu bez korištenja bilo kakve psihoaktivne supstance. »Apsolutno nisu potrebne, naravno, ni psihotropne, ni bilo koje druge«, tvrdi Tamara.

Psihološke? »Da, jer na neki način sa zrelošću i sve većom mogućnošću da svi zajedno pripadamo glazbi, događa se još jedna vrlo važna razina posvećenosti glazbi, bez pretencioznosti. Često kažem da što je manje ‘nas’ na pozornici, to je više glazbe. I u ovom slučaju se to zaista pokazuje točnim. Osim toga, mislim da smo svi zajedno ozrelili na sličan način i da se tu dogodila još jedna, nova razina komunikacije, koja je tu od samih početaka, i iskreno, nisam znala može li se i u kojem pravcu dalje razvijati. Međutim, unazad nekoliko godina razvija se sve do nekih, kako bi se reklo literarnim rječnikom, neslućenih razmjera.«

Na krovu kažete

Dok se njihova glazba razvija do neslućenih razmjera, u projektu »Obrovac²« sve više je prisutan minimalizam. Tamara je u tom minimalizmu, sad više nego ikad prije, svoj glas podredila sonornosti, komunikacija s publikom zauzima manje prostora nego inače, a skladbe povezane improvizacijama čine dužu glazbenu cjelinu. Vokalize su u prvom planu, a na taj način ostvaruje novi pristup komunikaciji. Glas je, zapravo, pozicioniran kao dodatno glazbalo. »Taj neverbalni dio vokalnog iskaza bio je i do sada značajan dio izvedbi mojih skladbi«, tvrdi. »No, sada se u kontekstu neprekinute izvedbe posebno naglašava način komunikacije koji smo imali i u tzv. normalnim, dakle nesegmentiranim skladbama, onima koje uobičajeno izvodimo na koncertima. Čim netko spontano krene u određenu vrstu zamisli ili iskaza ili bilo čega drugog, svi ostali ga slijede u sekundi… Dobro je to primijetila jedna naša draga prijateljica koja je poslije koncerta rekla: ‘Vi ste kao hobotnica.’ Dosta je to dobro oslikalo što se tu događa… Nema tu racionalnog objašnjenja, ustvari. Sama improvizacija i uopće komunikacija između nas se jednostavno drukčije postulira kada je glazbena forma duža i neprekinuta, što uz projekcije stvara prostor u kojem ta ‘hobotnica’ i ti ‘krakovi’ na neki način slobodnije lebde u tom glazbenom prostoru.«

U ovoj glazbenoj formi sve su skladbe povezane u jednu izvedbu, koherentnu cjelinu. U formi suite, ali bez pauza između »stavaka«, prethodna se skladba pretapa u sljedeću. Na taj se način ne raspršuje pažnja publike, slušatelji su opčinjeni izvedbom, nesvjesno se udubljuju i pažljivo je prate, stapaju se s njom, zaborave na ostale podražaje koji dolaze iz okoline. »Činjenica da je to sve skupa stavljeno u jedan dugačak set, da se izrazim glazbeno, kroz spajanje i dekonstrukciju skladbi, otvara nove mogućnosti komunikacije između nas«, objašnjava. »Na taj se način razlomljene i segmentirane skladbe povezuju s nekom novom, vizualnom elementu okrenutom vrstom improvizacije, što s ovim glazbenicima, očito je, nije baš teško. Sve skladbe koje izvodimo u projektu ‘Obrovac²’ vezane su ili za tatu ili za njegovu mamu, moju baku. To je na neki način omaž mojoj obitelji, njima dvoma kojih više nema, a koji su dio mene i koji postoje u meni. To su skladbe posvećene tati ili baki, koje me odvode u neki drugi svijet i neko drugo vrijeme, svijet u kojem, na primjer, baka rano ujutro, tik pred izlazak sunca, posjedne tatu na krov kažete (kamene poljske kućice) i kaže: ‘Gledaj sinko!’ Poslije mi je tata pričao: ‘Mislim da sam zbog tog trenutka kad sam kao dijete vidio te boje, taj raspon i sve te nijanse, odlučio postati slikar.’ To su neki trenuci koje nosim u sebi i koje iskazujem kroz te skladbe što u izvedbi ovih sjajnih glazbenika dobivaju novu formu i novi život.«