"Sirat" Olivera Laxea poziv gledateljima da pogledaju u sebe

Na netom završenom 78. Filmskom festivalu u Cannesu, ove su godine Nagradu žirija podijelili njemački film »Sound of Falling« Masche Schilinski i španjolski film »Sirat« Olivera Laxea. »Sirat« je četvrti film Olivera Laxea i prvi koji se konačno našao u glavnom natjecateljskom programu Filmskog festivala u Cannesu. Naime, svi njegovi filmovi premijerno su prikazani u Cannesu. Prvi film »Todos vos sodes capitans« u programu Quinzaine des réalisateurs 2010. dobio je nagradu FIPRESCI, sljedeći »Mimosas« uvršten je 2016. u program Semaine de la critique i osvojio nagradu Nespresso Grand Prize. Treći film »O que arde« 2019. dobio je nagradu žirija u programu Un Certain Regard.

Na samom početku filma objašnjeno je značenje riječi Sirat. Prema muslimanskom vjerovanju to je most koji spaja ovaj svijet s rajem i samo istinski pravednici mogu ga prijeći dok ostali padaju s njega u pakao. »Sirat« je film o duhovnom traganju i samospoznaji koja se odvija na putovanju kroz marokansku pustinju. Počinje gotovo kao dokumentarac, usred pustinje postavljaju se zvučnici i priprema se veliki rave party. Usred zahuktale zabave pojavljuje se otac koji traži svoju nestalu kćer. S njim je i maloljetni sin. Njih dvojica se sutradan, nepozvani, priključuju nekolicini ravera koji su krenuli na mjesto gdje se održava zadnji rave party i film prelazi u avanturističku bajku koja se u jednom trenutku šokantno prekida i film se pretvara u napetu dramu o preživljavanju.

Pustinja je ekstaza

U Cannesu smo imali priliku sresti redatelja Olivera Laxea, a razgovor o njegovom filmu započeli smo o pustinji čiji čarobni krajolici služe kao pozadina gotovo cijelog filma.

– Očito je da me nešto neopisivo vuče prema jugu i tom krajoliku koji se ne može opisati riječima, jednostavno imam potrebu za tim prostranstvom. Za mene je poezija upotreba riječi do same granice jezika, a u filmu to je slika uz koju nema potrebu izgovarati riječi. Mi smo u ovom filmu zaista htjeli eksperimentirati, a pustinja je ekstaza, neka vrsta opijenosti i estetske zanesenosti, doživljaj koji se osjeti u cijelom tijelu gledajući savršeno umjetničko djelo. Svi moji filmovi na neki način sami sebe transformiraju i dematerijaliziraju i sve manje i manje potrebuju jezik pa tako u ovom filmu krajolik kroz koji moji likovi putuju dočarava neku vrstu nagosti i pročišćavanja, a svemu tome mnogo pridonosi i elektronska glazba koja kreće od melodije i beata koji su vrlo prizemljeni i postaje sve više eterična s jednostavnijim tonovima.

Što je za vas bio najveći izazov u ovom filmu?

– Najveći izazov za mene bile su same pripreme za film. Prvo sam si postavio pitanje koje su moje istinske namjere s filmom? Ja uvijek pokušavam biti vrlo iskren prema samom sebi, ali ponekad, iako mislim da radim dobar posao i da sam povezan sa svojom biti, možda sam, ustvari, više povezan sa svojim egom. Najteže je zagrebati po površini i objektivno sagledati vlastite porive. Također, bio sam izrazito nervozan prije prve projekcije jer znam da je film jak i težak. Ovim filmom pozivam gledatelje da pogledaju unutar sebe i da vode unutarnji dijalog sa sobom. Ponekad, to je vrlo teško i zato me je bilo strah da će mnogi misliti da imam neku vrstu sadističkog odnosa prema gledateljima, no moja je ideja sasvim suprotna i ja se zaista brinem o gledatelju. Sjećam se vrlo negativnih kritika koje sam dobio za film »O que arde«, u kojima su me optužili da sam napravio film kojim želim mučiti gledatelje. Razumio sam na što su oni mislili, ali oni nisu razumjeli ono što sam želio reći. Činjenica je da želim prodrmati gledatelja, želim zagrebati ispod površine, ali na dobroćudan način.

Dva paralelna svijeta

Da, jer koliko god vaš film vizualno opušta, ispod površine se nazire dubina.

– Naravno. Ja volim žanrovski film, ali također obožavam antižanrovske, avanturističke priče, posebno legende o kralju Arthuru i potragu za Svetim gralom, pa tako i u ovom filmu pored fizičke pustolovine istovremeno se odvija i metafizička, dva paralelna svijeta. Fizička pustolovina mi daje priliku da je smjestim u epski krajolik koji dodatno sugerira mentalni i psihološki prikaz likova čime film dobiva na težini. Ali, nije bilo jednostavno pronaći tu ravnotežu i bili smo vrlo zabrinuti kako balansirati sa simbolikom koja je trebala biti vrlo suptilna jer cilj nam je bio stvoriti doživljaj koji se osjeća, a ne razumije.

Rekli ste da je ovo vaš najpolitičniji i najradikalniji film. Možete li to prokomentirati?

– Žao mi je da sam uopće upotrijebio riječ politika, jer ta se riječ previše koristi i ne volim je. Politika se u mojem filmu skriva u poetici, simbolici i poruci filma. Gledajući film vidim sekvence koje možda nisu perfektne i sigurno bi mogle biti bolje, ali ja sam potpuno ponosan na retoriku filma i njegovu radikalnost. Preferiram radikalnost od političnosti, jer biti radikalan doslovno znači skočiti u ambis znajući da ne postoji mreža koja će vas sačuvati od pada, no ipak vjerovati da će se mreža ipak tamo naći. Ne vjerujem u mit o progresu. Bez ikakvog dramatiziranja želim reći da je ljudski rod došao do zatvorene ulice. Problem današnjeg društva i posebno zapadnog svijeta je u tome što se svi zavaravamo da smo uravnoteženi, funkcionalni i dobri ljudi, a na taj način samo bježimo sami od sebe i ne možemo napredovati i rasti..

Ljudi s ožiljcima

Jeste li glumce pronašli među pravim raverima?

– Da. Mi smo obilazili mnoge rave partyje, na kojima smo tražili odgovarajuće osobe za likove u filmu. Imam nekoliko prijatelja koji rejvaju i koji su mi pomagali u tome. U ljudima koje smo tražili za film više nas je zanimala njihova unutarnja iskrenost nego dobra gluma. Uvijek nam je više stalo do istine, a svatko od njih koje smo odabrali predstavlja različitu vrstu arhetipova, pirat, freak, hippy, punker, no svi su oni, u duši, dobri ljudi, koji su bili opečeni u životu i koji nose svoje ožiljke, a takvi ljudi su skromni i ponizni. Uvijek imam na umu rečenicu koju je napisao Rumi, mističan perzijski pjesnik iz 13. stoljeća: »Slomljena srca su mnogo ljepša jer svjetlost može proći kroz njihove pukotine.« Ja, a nadam se i gledatelji, mi volimo krhke i osjetljive ljude, a staviti kameru pred nekoga tko nema glumačkog iskustva za mene ima kristalnu ljepotu.

Smrt također ima posebno značenje.

– Smrt je neka vrsta obrambenog mehanizma i prelazak u novu dimenziju. Ja doživljavam smrt kao otvorena vrata, a ne kraj. Sav moj kreativni proces povezan je sa samootkrivanjem. To je velik izazov. Uvijek idem do krajnjih granica i portretiram ljude ili realnosti koji, na neki način, tajnovito govore o meni samome, nešto što ja otkrijem na kraju filma, a radeći na ovom filmu mogao sam biti mnogo više u dodiru sa svojim ožiljcima i ranama.

Piše: Z. Pilepić