S blokom u džepu i fotoaparatom oko vrata, Vicko Zaninović ispisao je povijest Zadra

Do 4. travnja u prizemlju Kneževe palače može se razgledati izložba fotografija Vicka Zaninovića pod nazivom »Album o Zadru«, koja je otvorena svakim radnim danom, osim nedjelje i ponedjeljka. Izložba predstavlja samo mali dio bogate zbirke Zaninovićevog opusa, od koje Narodni muzej Zadar čuva oko 11.500 negativa i 9.500 pozitiva.

Kustosica izložbe i autorica likovnog postava Ivana Dražić otkriva nam da je veliki dio Zaninovićevog rada nastao u njegovom vlastitom domu, gdje je imao malu tamnu komoru do koje se spuštao stepenicama. Upravo je ta soba bila srce njegovog stvaralaštva, a tu je nastao gotovo cijeli njegov opus.

Iako zbirka NMZ-a sadrži velik broj negativa, izložba obuhvaća tek 116 pažljivo odabranih negativa koji su pretvoreni u fotografije bez dodatnih intervencija. Selekcija je bila izazovna jer je Zaninović zabilježio brojne važne trenutke i detalje grada, pa je cilj bio prikazati njegov doprinos zadarskoj fotografiji.

Iako su izloženi samo određeni primjerci, trudili su se da posjetiteljima kroz ovu izložbu omoguće uvid u različite aspekte Zaninovićevog rada, budući da je najpoznatiji po fotografiranju sportskih događaja.

Raznolikost opusa

–​ Vicko Zaninović bio je Zadranima itekako poznat – ne samo kao novinar i urednik »Narodnog lista«, već i kao strastveni sportski entuzijast. Aktivno je sudjelovao u brojnim sportskim društvima i klubovima, organizirao turnire te djelovao kao nogometni i košarkaški sudac.

Prema memoarima njegovih suvremenika, bio je ključna figura u okupljanju mladih oko sporta, posebice plivanja, jer mu je iznimno bilo važno da se svi bave tjelesnom aktivnošću.

Njegov život bio je dinamičan i bogat te je Zadrom uvijek šetao s dvije stvari – analognim fotoaparatom oko vrata i blokićem s kemijskom olovkom u džepu, spreman zabilježiti svaki važan trenutak.

Međutim, jedna zanimljiva situacija danas nam otežava rad. Zaninović, naime, nije zapisivao informacije o snimljenim kadrovima. Zato se danas, uz pomoć njegovih suvremenika, trudimo identificirati godine, događaje i osobe prikazane na njegovim fotografijama, započinje kustosica Dražić.

Posljednji put Zaninovićev fotografski opus obrađivao je Vladimir Alavanja 2012. godine, kada je organizirana izložba na kojoj su se mogle vidjeti njegove fotografije stare Rive. Međutim, ovaj put su odlučili pokazali svu tematsku raznolikost njegovog bogatog fotografskog opusa.

–​ S obzirom na golemi broj negativa, bilo je nemoguće obraditi ih sve odjednom, pa smo radili postupno i paralelno. Cilj nam je bio ne samo dublje istražiti Zaninovićev rad, već i obuhvatiti što širi spektar tema kako bismo prikazali njegovu svestranost.

Kada se fokusirate samo na jednu temu, lako je usmjeriti pažnju isključivo na nju – no mi smo željeli istražiti raznolikost njegova opusa, što je proces selekcije učinilo još dinamičnijim. Sam postupak vađenja negativa bio je posebno zanimljiv, budući da su neki filmovi 35 mm, dok su drugi 120 mm, s različitom kvalitetom i načinom korištenja.

Te se razlike jasno mogu vidjeti i na izložbi. Važno je naglasiti da fotografije nisu dodatno obrađivane – željeli smo ih vjerno prenijeti iz negativa u fotografije, bez ikakvih intervencija, kako bismo zadržali autentičnost originalnih snimaka.

Primjerice, neke fotografije su izvorno rađene za tisak, pa su zrnate, što dodatno doprinosi razumijevanju tadašnjih fotografskih tehnika i medijskih standarda, pojašnjava nam djelatnica NMZ-a.

Izložba »Album o Zadru« donosi prikaz različitih tema jer im je primarni cilj bio približiti širinu Zaninovićevog opusa, koji ne obuhvaća samo sportske događaje – iako su oni najčešće prikazani u sportskim knjigama koje sugrađani izdaju, a prilikom čega Muzej nerijetko pripomaže oko fotografija.

Percepcija kroz generacije

Kustosica Ivana Dražić naglašava kako su djeca na otvorenju izložbe otkrivala grad koji nikada nisu upoznala, dok su se odrasli prisjećali prošlosti i uspoređivali je s današnjim vremenom.

– Zanimljivo je kako su upravo djeca pokazala novu perspektivu, ističući detalje s kojima smo mi odrasli, a koji su njima začudni. Jedan od najzanimljivijih trenutaka dogodio se kada su djeca vidjela fotografiju »Dragocjeni teret« iz 1950-ih na kojoj je prikazano prenošenje krave. Njihova prva reakcija nije bila pitanje kamo ide krava ili što se događa, već su se zabrinuli i upitali: »Boli li je?«.

Naravno, odgovor je bio da ne boli. Taj primjer pokazuje kako djeca imaju drugačiji način gledanja na svijet i promišljanja situacija, što nam je dalo još jedan vrijedan uvid u to kako se percepcija vremena i života mijenja kroz generacije. Jedan od posebno zanimljivih trenutaka na izložbi dogodio se kada je stariji gospodin prepoznao sebe na fotografiji biciklističke utrke iz 1954. godine.

Osim toga, uočio je još nekoliko poznatih lica, ali je želio o svemu razgovarati sa suprugom, pa je najavio da će se vratiti zajedno. Na samom otvorenju je već počeo proces prepoznavanja i nadopunjavanja informacija koje nam nedostaju – kontekste fotografija koje je Vicko Zaninović snimio, ali nije opisao.

Njegovu priču, kao i priče drugih posjetitelja, pažljivo ćemo zabilježiti kako bismo stvorili bazu podataka koja će s vremenom rasti i pomoći nam u razumijevanju prikazanih događaja. Tako nadopunjavamo povijesni narativ kroz usmenu predaju, bilježeći sjećanja koja su često izostavljena u knjigama.

Još uvijek imamo priliku rasvijetliti noviju povijest jer su među nama suvremenici tog doba – ljudi koji prepoznaju trenutke sa starih fotografija i mogu nam pomoći u njihovom tumačenju. Upravo kroz njihova sjećanja i Zaninovićeve fotografije nastojimo sačuvati dio prošlosti za buduće generacije, ističe Dražić.

Prolaznost vremena

–​ Kroz izložbu smo nastojali prikazati širinu i raznovrsnost Zaninovićeva djelovanja. Naravno, nemoguće je obuhvatiti svih 11.500 negativa u jednoj izložbi, no odabrali smo 116 koji dokumentiraju izgradnju grada – od samih radova do trenutaka kada je arhitektura postala dio svakodnevice stanovnika.

Poseban naglasak stavili smo na način na koji su ljudi komunicirali s gradom kao prostorom, promatrajući različite oblike ponašanja na njegovim ulicama. Jedan dio fotografija posvećen je radu u Zadru i prikazuje razne društvene slojeve – od ribara, pekara i prodavača do profesora i drugih građana. Nasuprot tome, prikazali smo i dokolicu, trenutke života na ulicama koji nisu nužno vezani uz posao.

Sport, kao važan dio zadarskog identiteta, također ima svoje mjesto na izložbi. Zaninović se s pravom može smatrati prvim sportskim novinarom u Zadru i vrhunskim fotoreporterom sportskih događaja. Zanimljivi su i prikazi djece – nešto što je danas u fotografiji ograničeno pravilima privatnosti, dok je tada bilo sasvim uobičajeno.

Pokušali smo prikazati i tu dimenziju promjena kroz vrijeme, kao i one aspekte života u Zadru koji su ostali isti. Primjerice, na izložbi su izložene dvije fotografije jedna pored druge. Prva, pod nazivom »Kolovare«, prikazuje tri djevojke kako se sunčaju i kupaju – prizor koji vidimo i danas, a vjerojatno će trajati i u budućnosti.

Odmah pored nje nalazi se fotografija prostora pored Narodnog trga, na kojoj djeca i odrasli promatraju osmrtnice. Iako danas koristimo različite tehnologije, ta tradicija gledanja osmrtnica u javnom prostoru i dalje živi.

Upravo su takvi detalji ono što ovu izložbu čini posebnom – omogućuju nam da kroz Zaninovićeve fotografije doživimo prolaznost vremena, promjene u gradu, ali i one sitnice koje su ostale nepromijenjene do danas, ističe Dražić.

Također, dodaje kako je izložba, osim fotografija, upotpunjena s tri posebna predmeta smještena u zasebnoj vitrini.

– NMZ je tijekom 2006. godine obogaćen otkupom 11.500 negativa iz obiteljske ostavštine Vicka Zaninovića, dok je obitelj darovala i dodatnih 9.500 izrađenih fotografija. No, uz same fotografije, sačuvani su i predmeti koji svjedoče o njegovom radu i načinu arhiviranja materijala.

Posjetitelji tako mogu vidjeti originalni kofer u kojem je Zaninović čuvao svoje fotografije, kao i kuverte i male foto-kutijice u kojima se još uvijek nalaze neki neinventarizirani materijali, čekajući daljnju obradu i istraživanje, priča kustosica, te dodaje kako je posebno zanimljiv detalj to što se taj isti kofer nalazi na jednoj od izloženih fotografija, što na simboličan način povezuje njegov životni i fotografski opus.

Zapis uličnih trenutaka

Iako je izložba usmjerena na njegove radove i prikaze brojnih sugrađana, Zaninovićev autoportret nije uključen.

– Zadarski fotograf Ante Brkan snimio je njegov autoportret, pa postoji mogućnost da ga naknadno izložimo ako posjetitelji budu iskazali interes. Tako bismo možda dodatno upotpunili priču o čovjeku koji je desetljećima bilježio živote drugih, a rijetko stajao s druge strane objektiva, kaže Dražić.

Najuzbudljiviji dio nakon otvaranja izložbe, ističe, bila je upravo interakcija s publikom i njihove reakcije na fotografije. Kod mnogih su snimci izazvali snažan osjećaj nostalgije, dok su se oko pojedinih fotografija razvile zanimljive rasprave o tome što ili tko je prikazan.

– Upravo ta komunikacija – ne samo između posjetitelja i izloženih radova, već i između publike i nas kao Muzeja – bila je jedan od glavnih ciljeva izložbe. Željeli smo potaknuti ljude da se povežu s prošlošću, da kroz Zaninovićeve fotografije prepoznaju dijelove svog života, grada i povijesti.

U tome smo itekako uspjeli, a svaka nova reakcija ili priča koju posjetitelji podijele dodatno obogaćuje naše razumijevanje i dokumentaciju njegova opusa, kaže nam autorica likovnog postava izložbe.

I za kraj razgovora, Dražić nam je objasnila u čemu se krije umjetnička vrijednost fotografija Zaninovića.

– Njegove fotografije primarno pripadaju dokumentarnoj i fotoreporterskoj fotografiji, no njegov rad je puno više od puke dokumentacije – on ostavlja neprocjenjiv vizualni zapis uličnih trenutaka za buduće generacije. Njegov stil prožet je spontanošću, a često se u njegovim radovima isprepliću dokumentarna i fotoreporterska fotografija do te mjere da je teško povući jasnu granicu gdje jedna završava, a druga počinje.

Zaninovićeve fotografije ne govore samo kroz reportaže – mnoge od njih nastale su jednostavno zato što je u nekom trenutku, šetajući gradom, ugledao prizor koji ga je inspirirao i odlučio ga uhvatiti. Upravo u tim spontanim snimcima otkriva se suptilan, ali snažan dijalog između ljudi i grada.

Njegov fotografski opus time dobiva umjetničku vrijednost – kroz njegove slike možemo osjetiti puls Zadra, bilo kroz svakodnevne interakcije stanovnika, bilo kroz prikaz samog grada kao živog subjekta. Osim ljudi, Zaninović je znao ispričati cijelu priču kroz fotografiju i bez prisustva ijedne osobe.

Grad je za njega bio više od kulise – bio je živi organizam s vlastitim ritmom i atmosferom, bilo u fazama izgradnje, bilo nakon što su se građevine već stopile s urbanim pejzažem, zaključuje Dražić.

Zaninovićev fotografije nam zasigurno donose ne samo vizualnu kroniku prošlih vremena, već i nove perspektive koje nas potiču da promatramo i promišljamo prostor oko sebe na neki drugačiji način.

Tko je Vicko Zaninović?

Kako piše njegova kćer Antica Zaninović u katalogu izložbe, Vicko Zaninović rođen je 16. lipnja 1926. godine na otoku Visu. Nakon četvrtog razreda osnovne škole s obitelji se najprije preselio u Šibenik, a zatim u Zadar. Kao 16-godišnjak 1942. godine sudjelovao je u Narodnooslobodilačkoj borbi, a po završetku rata nastavlja svoje školovanje u Zadarskoj gimnaziji, gdje i maturira 1948. godine.

Nakon srednjoškolskog obrazovanja zaposlio se kao dopisnik Narodnog sporta i potom nastavio školovanje na Višoj novinarskoj školi u Zagrebu. Nadalje, kako opisuje, bio je svestran športaš, atletičar, odbojkaš, stolnotenisač, rukometaš i plivač. Začetnik je i osnivač velikog broja športskih organizacija u Zadru.

Među ostalim, osnivač je i plivačkog kluba »Jedinstvo« i prvi instruktor plivanja u Zadru. Ipak, najpoznatiji je kao savezni nogometni sudac. Vodio je utakmice »Prve savezne lige« za što je dobio i mnoga priznanja (među njima i »Trofej SFK Hrvatske«). U sezoni 1964./65. godine svrstan je na drugo mjesto najboljih sudaca.

U kolovozu 1954. godine, u Zadru preuzima dužnost zamjenika glavnog urednika »Narodnog lista« u kojem radi kao novinar, i kasnije kao glavni urednik do prijevremenog odlaska u mirovinu 1982. godine. Uz novinarstvo, s blokom u džepu i fotoaparatom o ramenu, ispisao je svojevrsnu povijest Zadra kroz fotografski rad dug trideset godina.

Premda je novinarstvu posvetio cijeli svoj život, fotografija je bila dio njegova zvanja, o čemu nam svjedoči veliki opus negativa pohranjen u Narodnom muzeju Zadar. Upravo zahvaljujući ljubavi prema svim oblicima športa, kao i fotografiji, danas smo svjedoci brojnih športskih događaja koje je ovjekovječio svojim fotoaparatom.

Svu svoju životnu energiju posvetio je novinarstvu, odgajajući mnoge mlade novinare, a kao športaš potiče mladež na zdrav život uz športske aktivnosti. Fotografiranje i fotografija bili su konstanta i svakodnevica njegova rada i želje da ovjekovječi svakodnevne događaje oko sebe.