Redateljica Ana Prolić: 'Kazalište mora biti hrabrije i iskrenije, mora postojati prostor za složenije i ozbiljnije teme'

Zagrebačka redateljica Ana Prolić posljednjih godina kontinuirano surađuje s Kazalištem lutaka Zadar (KLZ), od predstave »Juha od bundeve« preko »zEZOP« i »Nikomu pravo« do najnovije predstave »Jagor«. Njezine predstave karakterizira suptilan rad s antropomorfnim likovima, reducirana scenska sredstva i naglasak na ideji koja se razvija kroz odnos izvedbe i publike.

Povodom nedavne premijere predstave »Jagor« prema priči Ivane Brlić Mažuranić u razgovoru za naš list se osvrnula na svoj rad u lutkarstvu, suradnju s ansamblom KLZ-a te način na koji gradi predstave, balansirajući između onoga što izravno pokazuje i onoga što prepušta gledatelju, osobito kada je riječ o najmlađoj publici.

Ulazak u lutkarstvo

Govoreći o vlastitom pristupu, ističe kako autorski rukopis ne gradi samo kroz odabir tema ili način njihova oblikovanja, nego i kroz cjelokupan odnos prema kazalištu kao živom i komunikacijskom mediju.

– Moj autorski rukopis proizlazi iz dramaturških i redateljskih postupaka, iz načina na koji gradim i rastačem scensku sliku, iz pogleda na izvođače i samu izvedbu, ali i odnosa prema kazalištu kao, za mene još uvijek, magičnom mjestu sukreacije. To je živi organizam, prostor u kojem vjerujem u polisemantičnost, u njegov jezik i u živost kazališnog čina, kao i suigru s publikom u konkretnom vremenu i prostoru, započinje Prolić.

U tom kontekstu prirodno se razvijao i njezin odnos prema različitim kazališnim formama, pa tako i prema lutkarstvu, s kojim se susretala postupno, kroz vlastiti rad i projekte u KLZ-u. U to je kazalište došla na poziv nekadašnje ravnateljice Iris Pavić Tumpa, kojoj je, ističe, zahvalna na povjerenju da u projektu »Nikome pravo« od kratke narodne pripovijetke oblikuje snažnu i suvremenu predstavu. Suradnja se nastavila i s novom ravnateljicom Ivanom Modrić, a samo Kazalište, kaže, vrlo joj se brzo »uvuklo pod kožu«.

O vlastitom odnosu prema lutkarstvu priznaje kako mu u početku nije pristupala s lakoćom.

–​ Lutkarstvo je za mene dugo bilo područje koje sam pomalo zaobilazila, iz straha da ga ne poznajem dovoljno. No, ono se postupno počelo pojavljivati u mom radu kroz animaciju objekata, specifičan pristup materijalu, pa sve do klasične lutke koja se u »Jagoru« pojavljuje kao igračka, prijelazni oblik, a ne kao doslovni lik iz priče. Tako sam se, polako, ali sigurno, počela oslobađati u lutkarskom izrazu, objašnjava redateljica.

Budući da su sve predstave nastajale prema književnim ili dramskim predlošcima, proces rada već u početnoj fazi zahtijevao je niz odluka i prilagodbi. Upravo se to jasno vidi i u najnovijoj predstavi »Jagor«, nastaloj prema bajci Ivane Brlić Mažuranić, koja joj je bila i polazište i izazov.

– S ravnateljicom sam se dogovorila da ćemo raditi predstavu po bajci Brlić Mažuranić, a meni je ostalo na izbor po kojoj. Najviše me zaintrigirao »Jagor«, možda baš zato što je i najmanje poznata i eksponirana Ivanina bajka, koja – koliko mi je poznato – još nije dobila svoju inscenaciju, govori Prolić.

Od teksta do scene

Dodaje kako je proces dramatizacije bio iznimno zahtjevan zbog fragmentarnog narativa i specifične strukture teksta.

– Dramatizacija, koja se pretvorila u suautorstvo s Ivanom, bila je vrlo zahtjevna jer je narativ fragmentaran, mnogi su likovi funkcionalni, a tematski je priča disperzirana. Preuzela sam njezin čaroban svijet, vječno pitanje odnosa dobra i zla, okrutnost, ali i protektivnost života te tipološke odnose likova. Istodobno sam željela istaknuti snagu njezina pripovjedačkog diskursa i poetskih slika, pa glumci izgovaraju fragmente originalnog teksta, stvarajući kolektivnog pripovjedača, objašnjava redateljica.

U procesu je, kaže, dio elemenata izostavila, dok je druge dodatno razvila kako bi postigla jasniji scenski fokus.

– Neke sam elemente isključila, a mnoge likove i situacije razvila kako bih dobila fokusiranu priču i jasan razvoj likova. Najviše me zanimao Jagor i njegov put od dječaka izloženog nasilju, nebrizi i usamljenosti do dječaka koji postaje osnažen i samosvjestan. Taj put prolazi kroz niz teških iskustava i gubitaka, kao što to često biva i u životu, ističe Prolić.

Jedna od ključnih redateljskih odluka odnosila se na transformaciju likova pomagača.

– U bajci su njegovi pomagači dvije životinje i mitski duh Bagan, ali ja sam ih reducirala i transponirala u neživi objekt – lutku koze koja je istodobno prijelazni objekt i simbol njegovog unutarnjeg pomagača. Time sam htjela naglasiti da Jagor snagu, unatoč vanjskim okolnostima, pronalazi u sebi, objašnjava suradnica KLZ-a.

U toj liniji vidi i temeljnu poruku predstave.

– U jednom trenutku Jagor izgovara: »Doći ću ja sam po sebe.«. To je nešto što bih voljela da predstava prenese gledateljima – da svi imamo odgovornost, ali i snagu i moć, bez obzira na okolnosti, doći »po sebe«, poručuje Prolić.

Takav pristup oblikovanju predloška potvrđuje i njezin opći način rada.

– Uvijek je bilo nužno raditi redukcije i interpolacije kako bi se iznio željeni narativ i izgradio prepoznatljiv izraz. Imala sam tu prednost što sam i autorica tekstova, pa sam ih mogla mijenjati do samog kraja, do konačne verzije izvedbe. Često se dogodi taj »pad ideje u materiju«, pa neke ideje transformiram ili napuštam, ali istovremeno nastaju nove, otkriva redateljica, ističući kako upravo u tome vidi ljepotu sukreacije.

Prepoznatljiva nit

Iako u rad ulazi s jasnom vizijom, jednako joj je važna otvorenost prema promjenama.

– Zadam si određena ograničenja unutar kojih stvaram, ali ostajem otvorena za ono što materijal donosi. Taj dijalog između ideje i izvedbe ključan je za cijeli proces, kaže Prolić.

Govoreći o radu za djecu, posebno naglašava svoj odnos prema didaktičnosti, od koje se svjesno distancira.

– Zazirem od »funkcionalnih« predstava koje slijede provjerene obrasce. Ne želim svesti kazališno iskustvo samo na poruku. Ako već govorimo o didaktičnosti, ona se ne odnosi samo na sadržaj, nego i na način na koji se kazalište promišlja i koristi, ističe kazalištarka.

Pritom kao ključnu ističe vjeru u publiku, osobito onu najmlađu, upozoravajući kako se kazališni jezik često nepotrebno pojednostavljuje.

– Iznimno poštujem svaku publiku, a osobito onu najmlađu. Vjerujem da imaju puno veći potencijal za recepciju nego što im se pripisuje. Na nama koji stvaramo odgovornost je da im ponudimo sadržaj koji će im otvoriti nove načine gledanja i poimanja, a ne ih zadržavati u postojećim obrascima, naglašava redateljica.

Promatrajući predstave koje je realizirala u suradnji s KLZ-om tijekom posljednjeg desetljeća, jasno je da ih povezuje dosljedan autorski interes za stvaranje zaokruženih scenskih svjetova i propitivanje kazališnog jezika.

– Od prve predstave do ove recentne prošlo je deset godina i tu promjenu u autorskom pristupu ne mogu odvojiti od osobne promjene. Sazrijevanje donosi sigurnost, jasnoću i odvažnost koja se prenosi i na rad, kaže Prolić kod koje, unatoč razvoju, ostaje prepoznatljiva nit.

– Ono što ih povezuje jest želja da se ispriča priča i stvori svijet koji pulsira po vlastitim pravilima, ali i potreba da se propituje sam kazališni mehanizam, dodaje Prolić te ističe kako u toj kombinaciji vidi i temeljni motiv koji ih povezuje – ljubav prema mediju, procesu i svim sukreatorima.

Znanje kao temelj

U njezinu pristupu jasno je da iza svakog projekta stoji promišljen odnos prema kazalištu kao mediju, ali i snažna autorska svijest koja proizlazi iz obrazovanja i dugogodišnjeg iskustva. Dolazeći iz dramaturgije i teorije, taj sloj ne doživljava kao ograničenje, nego kao temelj koji radu daje dodatnu dubinu.

– Mislim da je ta raširena ideja da teoretsko znanje stoji na putu stvaranju pogrešna. Za mene je znanje uvijek benefit i bogatstvo koje donosi slojevitost i »gustoću«. Uostalom, puno toga što nazivamo umjetnošću ujedno je i vještina i umijeće utemeljeno na znanju i iskustvu, priča Prolić.

Istodobno upozorava kako samo znanje, bez kreativnog impulsa, može postati prepreka.

– Bez iskričavosti, kreativnosti i slobode u stvaranju, to znanje može postati ukočeno. Problem nastaje kada se počne demonstrirati, kada predstava postane poligon za dokazivanje vlastite »nadređenosti«. Takav teatar, koji često završava u svjesnoj hermetičnosti, mene ne zanima niti ga gledam, a još manje stvaram. Jednako tako ne zanima me ni suprotna krajnost »odrađenih« projekata koji postoje samo radi efekta, navodi redateljica.

Takav pogled na kazalište odražava se i u njezinu redateljskom procesu, u kojem odbija hijerarhiju elemenata poput teksta, slike ili scenskog rješenja.

– Teško mi je razmišljati u tim kategorijama jer je sve to jedno tkivo. Nema nadređenosti ni dominacije, niti bilo koji element doživljavam kao nadopunu ili dekoraciju, kaže Prolić koja vjeruje da predstave koje su promišljene holistički ostvaraju drugačiji učinak na publiku. Tada, kako kaže, nema potrebe da se pojedini dijelovi razdvajaju i analiziraju, jer funkcioniraju zajedno kao jedinstvena cjelina.

Režija se u njezin život ušuljala neplanski, kroz dugogodišnji rad u kazalištu.

– Radim u kazalištu od prve godine studija i, nakon dugo vremena u poziciji dramaturga kojoj se stalno i rado vraćam, osjetila sam potrebu za režijom. Oduvijek sam bila sklona režijskom promišljanju, objašnjava Prolić.

Djeca mogu više

U njezinu radu često se ističe kako ideja ima prednost pred spektaklom, što i sama prepoznaje kao važan dio vlastitog izraza.

– Mislim da smo zasićeni praznim spektaklom kojem se uporno pripisuje vrijednost. Iako sam sklona redukciji i »čistoći« scenske slike, ne bježim od efektnosti i snage vizualnog, ali ono mora imati smisao, jasno će ova redateljica i dramaturginja koja u odnosu prema publici nastoji zadržati ravnotežu između jasne komunikacije i otvorenosti interpretaciji.

– Nitko od nas ne »čita« isto jer svatko polazi iz vlastitog iskustva, ali vjerujem da predstave prenose temeljne misli. Najviše mi znači kada dobijem povratnu informaciju o prepoznavanju.

Govoreći o kazalištu za djecu, upozorava na sve prisutnije pojednostavljivanje.

– Mora postojati prostor za složenije i ozbiljnije teme. To strogo odvajanje »ozbiljnog« i »zabavnog« smatram zabrinjavajućim, naglašava Prolić.

Na pitanje što joj danas nedostaje u kazališnom prostoru, otvara širi pogled na stanje u struci.

– Kazalište uvijek reflektira društvo u kojem nastaje, ne samo tematski nego i kroz vlastitu strukturu. Voljela bih da je teatar hrabriji i iskreniji, da je manje poligon nečije osobne progresije, a više stvarna progresija. Da bude više dionizijski, jasna je Prolić.

Njezina osobna iskustva, uključujući i majčinstvo, neminovno ulaze u proces rada, ali nastoji ih držati u ravnoteži.

– Sve naše uloge i iskustva na neki se način reflektiraju na ono što stvaramo, ali nastojim ne opteretiti predstavu sobom – za to imam poeziju, govori Prolić koju kroz sve njezine projekte, pa tako i suradnju s KLZ-om, uvijek vodi potpuna posvećenost projektu i želja za najboljim mogućim rezultatom, bez obzira na publiku, grad ili vidljivost.

– Neki to zovu profesionalizam, a ja to zovem ljubav ili potreba za stvaranjem. Vraćam se predavanjima i radu sa studentima, dovršavam zbirku poezije, a novi kazališni projekti već su u tijeku. Neki su započeli ranije i nastavljaju se dalje, najavljuje redateljica.