RAZGOVOR Zadarski gvardijan koji je pronašao najstariju inkunabulu u Hrvatskoj: 'Od 2010. razmišljam gdje je'

Gvardijan Samostana svetog Frane u Zadru fra Stipe Nosić pronašao je najstariju inkunabulu u Hrvatskoj, za koju se godinama smatralo da je izgubljena. O svom je otkriću izvijestio javnost, donijevši sa sobom fragmente koji, kako kaže, predstavljaju najstariji sačuvani tiskani trag u Hrvatskoj.

Naime, riječ je o fragmentu latinskog teksta Biblije (Vulgate), tiskanom 1462. godine u Mainzu, u tiskari Johannesa Fusta i Petera Schöffera. Sačuvana su četiri lista, odnosno osam stranica, otisnutih na pergameni, a gvardijan naglašava kako je riječ o najstarijem tisku koji danas postoji u našoj zemlji. Radi se o tzv. četvrtom izdanju, odnosno četvrtoj knjizi Vulgate, u vremenu kada je Mainz bio kolijevka tiskarstva, nakon Gutenbergova otkrića tiska, a Schöffer njegov najbolji učenik i čovjek koji je tu vještinu dodatno usavršio.

– To je Biblija Vulgata, latinski tekst, narodni jezik, kako se kaže, prijevod Jeronima koji je s izvornika prevodio s grčkog i aramejskog. A ovo je dio koji je još 1916. ovdje registrirao austrijski antikvar i bibliofil Ernst Philip Goldschmidt. Tada je ova inkunabula ušla i u svjetske popise, kao fragment za koji se navodi da je u Samostanu sv. Frane, objasnio je zadarski franjevac.

Sumnja na krađu

Upravo je Goldschmidt, kaže, prvi zabilježio da se u samostanskoj knjižnici nalaze »dva lista« pergamene, otisnuta i korištena kao omot drugim knjigama, što je bila česta praksa jer je pergamena, zbog čvrstoće, bila praktična za uvez. Zbog toga su listovi savijeni, bili su dio korica, omota, uveza. Na njima se nalaze i ručno oslikani inicijali crnom i crvenom bojom, što je karakteristično za najranije tiskane knjige, u kojima su se pojedini ukrasi dovršavali ručno nakon tiska.

U stručnim se izvorima ova inkunabula spominjala desetljećima. Gvardijan podsjeća kako ju je u svojoj knjizi »Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj« naveo i Josip Badalić, uz signaturu knjižnice sv. Frane »I – 8«. O njoj su potom pisali i Šime Jurić te Vatroslav Frkin 1985. i 1990. godine, no, kako ističe, nije posve jasno jesu li je doista i vidjeli ili su se oslanjali na ranije podatke.

Posebnu težinu cijeloj priči daje činjenica da franjevci koji su posljednjih dvadesetak godina živjeli u samostanu nisu znali gdje se fragment nalazi. Zbog toga su i konzervatori, prilikom izrade inventara umjetnina samostana 2010. godine, uz navedenu signaturu zapisali »nedostaje«.

Gvardijan priznaje kako je i sam dugo mislio da je fragment možda ukraden, osobito zato što je samostanski muzej 1974. godine opljačkan, kada su nestali križ i još četrdesetak umjetnina. Križ je, podsjeća, vraćen tek 2023. godine, dok se ostali predmeti nikada nisu pronašli. Budući da tada nije bilo preciznog popisa svega što se nalazilo u muzejskom postavu, mogućnost da je nestanak ovih listova prošao neopaženo činila mu se realnom.

– Kad sam došao ovdje, vidio sam u popisima da nema te inkunabule. Konzervatori su 2010. godine napisali »nedostaje«, i ja sam već tada počeo razmišljati gdje je. Nedavno sam se ozbiljnije počeo baviti tim problemom i gotovo sam bio zaključio da je ukradena iz muzeja, ali da nikad nije registrirano jer se nije znalo točno što je sve bilo izloženo, govori.

Znak vremena

Preokret se dogodio dok je pripremao tekst za samostanski mjesečnik. Listajući dokumentaciju i fascikle s isječcima starih omota, rukopisa i fragmenata koji su se s knjiga skidali tijekom obnova, prisjetio se jednog detalja: Badalić je u svojoj knjizi iz 1952. objavio fotografiju jedne stranice tog fragmenta.

– Otvorio sam to i kad sam pogledao, rekao sam: »Pa to je to!«. Samo inicijali nisu identični jer su ručno rađeni, nisu u tisku, nego se boja nanosila rukom. U tom trenutku sam pomislio da je fotografiju možda uzeo negdje drugdje, jer tih Schöfferovih Biblija ima više po svijetu, sve su popisane, objašnjava.

Dodatno se oslonio i na digitalne izvore, usporedio je tekst s online izdanjima Schöfferove Biblije, dostupnima po stranicama, i tada počeo slagati mozaik. U prvom trenutku, prema onome što je bilo prepisivano iz Goldschmidta, vjerovao je da se radi o »dva lista i četiri stranice«, jer je u njemačkom zapisu stajalo »zwei Blätter« ili dva lista. No, neposredno prije nego što je informaciju objavio, dogodilo se nešto neočekivano – u istoj fascikli pronašao je još jedan fragment s istom signaturom.

– I onda sam vidio da je to Markovo evanđelje, upravo kako je Goldschmidt i napisao: Amos i Marko. Prvi fragment ima Amosa, a drugi list je iz Marka. Tad mi je postalo jasno da nije riječ samo o »dva lista«, nego da ukupno imamo četiri lista, odnosno osam stranica. Morao sam ispraviti govor i sve što sam pripremio, kaže zadarski franjevac kroz smijeh.

Pronađeni fragmenti tako sadrže ulomke iz Starog i Novog zavjeta, dio iz proroka Amosa te list iz Evanđelja po Marku, a upravo ta kombinacija potvrđuje autentičnost zapisa iz 1916. godine. Fra Stipe Nosić naglašava kako se ovdje ne radi o knjizi u cjelini, nego o fragmentima koji su nekad služili kao omot dvjema drugim knjigama, što dodatno svjedoči o njihovom povijesnom »životu« i načinu na koji su se knjige nekad koristile.

– To je znak jednog vremena. Ne bih ja to sada »ispravljao« odnosno ravnao ili vraćao u neko idealno stanje. To pokazuje da je pergamena bila korištena kao omot. Možda bi se, kad bi se našli stari popisni listići, moglo utvrditi koja je točno knjiga bila omotana tim pergamenama, dodaje.

Nema cijene

Na pitanje o vrijednosti, gvardijan je jasan – cijenu ovom fragmentu, kaže, nije moguće odrediti.

– Cijene zapravo nema. To je za hrvatsku kulturu neprocjenjivo, jer se svugdje navodi kao najstarija tiskana knjiga u Hrvatskoj, ističe.

I doista, u kontekstu europske kulturne povijesti, riječ je o iznimnom svjedočanstvu rane tiskarske epohe. Pritom ovaj franjevac podsjeća i na povijesnu pozadinu same tiskare u Mainzu.

– Nakon što je Gutenberg razvio tiskarski postupak, došlo je do sukoba oko financija, zbog čega su Fust i Schöffer preuzeli tiskaru, dok je Gutenberg kasnije radio u drugoj. Schöffer je, kao njegov učenik, u toj fazi dodatno usavršio tisak i sudjelovao u izdanjima koja se danas ubrajaju među najvrjednije u povijesti knjige, govori.

Spominje i podatak koji je nedavno pročitao, a to je da je Schöfferova Biblija u dva toma prodana u Njemačkoj za više od milijun eura, kao jedna od najskupljih Biblija prodanih na tamošnjim aukcijama. No, dodaje, za nas je važniji kulturni značaj od tržišne vrijednosti.

– Ovo za nas znači samo jedno – da moramo čuvati. U našim franjevačkim samostanima postoji stotinjak inkunabula, a u cijeloj provinciji bilo ih je mnogo više, gotovo polovica svih hrvatskih. To svjedoči o povezanosti s Europom. Ali danas ih ne možemo svugdje držati, pa se vodi briga o onima koje su ostale, ističe.

Zaštita ispred svega

Samostan sv. Frane, naglašava, svake godine obnavlja barem jednu knjigu ili primjerak, jer su mnogi oštećeni s vremenom, korištenjem i starošću, a restauracije se financiraju postupno. U tom smislu, najvažnije je da se sada zna gdje se fragment nalazi nakon što je bio »izgubljen« dvadeset, a možda i više godina.

– Nema tu nekog posebnog plana. Važno je da se zna da je tu. Bila je »zagubljena«, a zapravo je cijelo vrijeme bila ovdje, samo nitko nije znao. Sad će ići među tih stotinu inkunabula koje su gore. Ako interes bude velik, možemo napraviti i vitrinu, ali inače… u Mainzu, u Gutenbergovu muzeju, te najstarije inkunabule su u mraku i nema diranja, kaže.

Dotaknuo se i odnosa sa strukom, napominjući kako je nakon medijske objave dobio i poruku iz Konzervatorskog odjela, uz dozu šale i čuđenja što su vijest doznali iz medija. No, zadarski franjevac vjeruje kako je ovdje sve jasno jer signatura postoji, tekst je prepoznatljiv, a fragment je nepobitno povezan s ranijim zapisima.

Za kraj, uz napomenu da se radi o kulturnoj baštini koja pripada samostanu i Hrvatskoj, gvardijan ističe kako je najvažnije da se ovakva građa sačuva, dokumentira i zaštiti. Prodaja, kaže, nije tema, iako bi, teoretski, prema europskim pravilima takvo što podrazumijevalo stroge procedure i obvezu ponude državi i zajednici. No sve to je u ovoj priči, naglašava, sporedno.

– Jer ono što je pronađeno nije tek papir ili komad starog uveza, nego ulomak najranije europske tiskarske povijesti i ujedno najstariji sačuvani tiskani trag u Hrvatskoj, koji je, nakon desetljeća neizvjesnosti, ponovno dobio svoje mjesto u Samostanu sv. Frane u Zadru, zaključuje fra Stipe Nosić te dodaje kako se u samostanu danas nalazi stotinu inkunabula, a u čitavoj provinciskoj zajednici sv. Jeronima njih šestotinjak.