Putopisne crtice s mirisom nostalgije Jane Prević Finderle

Književni klub Knjigozemska na adresi Rikarda Katalinića Jeretova 5 ponovno je otvorio svoja vrata ljubiteljima kulture. U goste je prošli tjedan stigla Jana Prević Finderle – spisateljica, pjesnikinja, putopiskinja, arhitektica, planinarka, proučavateljica biljaka, i još štošta. Kako ističe Želimir Periš, program je organiziran na osobnu inicijativu, bez potpore javnih organizacija i financiranja, s ciljem poticanja nove priče o kulturi i književnosti. Periš je uz Doru Mihanović moderirao ovo druženje.

Jana Prević Finderle piše od početka svog školovanja, a prvu knjigu je objavila nakon gostovanja na Goranovom proljeću 2014. godine. Članica je Hrvatskog društva pisaca, te sjajno balansira u različitim sferama interesa, od proze, poezije, arhitekture, a pred zadarskom publikom pričala je o svojim knjigama i putovanjima, koja se provlače kroz većinu njezinih djela.

Autorica je šest objavljenih knjiga: »Šum mladosti« (s Marijom Bogeljić, Gimnazija Daruvar, 1997.), »Ti još pričaš o nogometu« (Knjižnica Pazin i Matica hrvatska Pazin, 2013.), putopisa »Most od sedre« (Mala zvona, 2022.), »Herbarij, priče o biljkama« (Mala zvona, 2022.), putopis »Put u Santiago« (Fotopoetika, 2024.) i zbirka poezije »Zootrop« (Jesenski i Turk, 2024.).

Prema životnim etapama

Govoreći o svojoj prvoj samostalnoj zbirci poezije »Ti još pričaš o nogometu«, kazala je kako su pjesme nastajale kroz dugi niz godina, točnije od njezine sedamnaeste do negdje tridesete godine.

– Pjesme koje su u ovoj zbirci nastajale su tijekom dugog razdoblja, kroz sve te promjene u životu, od preseljenja iz Daruvara u Zagreb zbog fakulteta, upoznavanja supruga, i preseljenja u Pazin. Sve te stvari su me oblikovale i kroz njih sam prolazila kroz svoje pisanje. Međutim, unatoč pokušajima da objavim te pjesme, iskusila sam razne prepreke, od pobjede na studentskom natječaju koji nije rezultirao objavom, a obećanje Matice je također ostalo neostvareno. Ipak, nakon svega, ravnateljica Gradske knjižnice Pazin mi je predložila da knjigu objavi knjižnica i to je bila prava prilika, kazala je Prević Finderle.

Uz to, objasnila je kako je zbirka podijeljena u četiri dijela, dok su pjesme kronološki raspoređene prema njezinim životnim etapama. Zbirku otvara s prvim ciklusom naslovljenim »Baka Julka«, a nakon toga slijedi Daruvar, Zagreb i Pazin, u kojima ne donosi samo izraze emocija, već i refleksije o promjenama u svom životu i okolini.

Na pitanje o tome zašto u svojoj književnosti često prelazi iz poezije u prozu i obrnuto, objasnila je kako ponekad ima potrebu pisati puno, a ponekad mjesecima ne napiše ništa.

– Poezija je kod mene nastajala u onim trenucima kada sam imala inspiraciju, kada su se poklopili trenutak i prostor. Često bih zaustavila auto, izvukla papir i zapisala ono što mi je došlo u tom trenutku. To je bila nekakva osnova iz koje su nastajale pjesme. S druge strane, za prozu mi je trebalo vrijeme i prostor, da mogu biti sama i posvetiti se pisanju. Kada sam počela pisati prozu, odlučila sam se za veliki korak – dala sam otkaz, otvorila svoj ured i krenula organizirati svoje radno vrijeme. Tako sam mogla dopustiti da inspiracija preuzme kontrolu, govori ova arhitektica, koja je nesuđena povjesničarka umjetnosti.

– Kada sam upisala arhitekturu, nisam ni znala što to točno znači. Na faksu sam shvatila da je to tehnička znanost. Nekako u mojim pričama ima mnogo više promatranja tuđe arhitekture, nego moje, podijelila je Prević Finderle.

Slike iz djetinjstva

Na ovom književnom susretu, između ostalog, osvrnula se i na svoju prvu proznu zbirku pod naslovom »Most od sedre«, koja je zapravo nastala kao rezultat njezinih putovanja i interakcije s ljudima iz različitih dijelova svijeta i kultura. Riječ je zbirci putopisnih crtica koje funkcioniraju poput originalnih razglednica koje su prožete dojmovima, humorom, ali i nostalgičnim notama. Tako je Jana Prević Finderle uvela prisutne u svijet svojih priča evocirajući slike iz djetinjstva i obiteljskih putovanja.

– Budući da je moj otac veliki avanturist, odlučio je nadoknaditi mojoj majci sve ono što nije imala priliku vidjeti zbog skromnog odrastanja, ali i nama djeci. Vozili smo se malim »jugićem«, spavali u šatoru pored auta i istraživali svijet na jedan vrlo jednostavan i skroman način, prisjetila se ova autorica, pročitavši jednu crticu o njihovim pustolovinama kroz Sloveniju, ili pak u Engleskoj, prilikom čega bi im se »jugić« kvario, ali bi otac uvijek našao rješenje za svaki problem.

Nakon preseljenja u Pazin, priznaje, osjećala se pomalo usamljeno te je ispričala svoju priču o platformi Couchsurfing.

– U našoj kući u Pazinu smo tijekom petnaest godina ugostili oko 400 ljudi. Svaki od njih donio je priče iz svojih krajeva, od američkih putnika koji nikada nisu čuli za Hrvatsku, do kineske penzionerke koja je provela nekoliko dana kod nas. Takvi susreti ispunili su prazninu i monotoniju u malom gradu kao što je Pazin, kazala je Prević Finderle, dodavši kako su i ona i njezina obitelj također koristili Couchsurfing za putovanja, što im je omogućilo da dodatno upoznaju različite kulture i načine života.

Svoju proznu zbirku »Most od sedre« strukturirala je u tri ključna dijela.

– U prvom dijelu donosim različite anegdote o ljudima koje sam ugostila, dok u drugom dijelu donosim priče o našem obiteljskom putovanju. U trećem dijelu donosim mikroputovanja, odnosno istraživanja bliskih lokacija poput Istre i Dalmacije i planinarenja, kazala je ova zaljubljenica u putovanja, ističući kako putovanje ne mora nužno uključivati neke daleke destinacije jer se nešto zanimljivo može pronaći i u obližnjem selu.

Važnost malih stvari

Kao najdraže putovanje ističe svoje posljednje, u svibnju ove godine, kada je išla u Iran.

– Putovanje je bilo neplanirano, vidjela sam jeftinu avionsku kartu za Iran i odlučila otići. Iako su vijesti tjedan dana prije bile pune napetosti, lokalno stanovništvo je pokazalo nevjerojatnu gostoljubivost, ispričala je Prević Finderle, prisjetivši se kako ih je pekar pozvao k sebi na večeru, ako nemaju gdje drugdje.

– Nisam nikada naišla na neki problem na putovanju, vjerujem kako se sve može riješiti, a to sam nekako naučila iz ranih obiteljskih avantura s »jugićem«, kazala je, te dodala kako je svake večeri zapisivala dojmove, iako nije planirala ništa objaviti, ali ju je prijatelj zamolio da napiše putopis.

Moderatorica Mihanović pohvalila je njezin stil pisanja rekavši kako svaka priča traje tek stranicu ili dvije, a sadrži toliko dojmljivih detalja bez ikakvog dociranja. S druge strane, Periš je istaknuo subverzivnost njezinih priča, odnosno kako putopis ne mora nužno uključivati daleka putovanja jer ona kroz tuđa iskustva, kao i vlastite impresije, dočarava jednaku vrijednost.

U razgovoru su se dotaknuli i njezine knjige »Herbarij – priče o biljkama«, zbirku lirskih priča u kojoj istražuje svoj odnos s biljkama kroz zbir osobnih doživljaja.

– Na početku sam htjela pisati o biljkama na način stručnjaka, ali sam ubrzo shvatila da nisam za to stručna. Umjesto toga, fokusirala sam se na ono što biljke znače meni, na asocijacije, sjećanja i osobne priče. Posložila sam ih kronološki, počevši od najranijih uspomena, poput sjećanja na grašak koji sam obožavala kao dijete, pa sve do kasnijih trenutaka, podijelila je ova proučavateljica biljaka, prije nego što je pročitala crticu o grašku, kojom je nasmijala okupljene i dirnula svojom jednostavnošću izraza i toplinom, istodobno osvjetljavajući univerzalnu važnost malih stvari.

Također, predstavila je i svoj najnoviji putopis »Put u Santiago«, u kojem bilježi dojmove s hodočašća na drvenoj trasi dugoj 800 kilometara. Naime, u taj pothvat je krenula kako bi ispunila želju svome ocu nakon njegovog umirovljenja.

Sirovi zapisi

– Njegov motiv je bio religiozni, dok sam ja više željela provesti vrijeme s njim. Na kraju je to bilo intenzivnih 35 dana, od čega smo 30 dana hodali. Dnevno smo prelazili od 25 do 30 kilometara. Prvi dan, prelazeći Pirineje iz Francuske po kiši i magli, već smo naučili da moramo rezervirati smještaj unaprijed, iako je u gotovo svim priručnicima i knjigama pisalo da se ne treba brinuti za smještaj, dok smo mi zbog toga što smo ostali bez smještaja, morali po lošem vremenu propješačiti još tri kilometra dalje. Budući da sam bila prepuna emocija i dojmova, svaku večer sam bilježila sve na mobitel i po povratku sam imala preko stotinu stranica sirovih, autentičnih zapisa, bez uljepšavanja, podijelila je Prević Finderle.

Periš se osvrnuo na ovaj njezin putopis iz perspektive člana žirija Festivala putnika, istaknuvši da je Camino česta tema.

– Stotine je knjiga napisano o Caminu jer to iskustvo zaista inspirira ljude da pišu. No, Janin tekst je bio poseban kad smo uronili dublje u njega, dojmljiv i iskren, zbog čega je knjiga na kraju postala finalist, kazao je ovaj zadarski književnik.

Međutim, Mihanović je istaknula kako knjiga odražava određenu težinu i izazove koji je put donosio pred nju i oca.

– Svaka rečenica nosi psihički i fizički napor, od vremenskih nepogoda i neprestanih izazova. Ali kroz taj napor provlači i nevjerojatna ljudskost kroz susrete sa strancima, dijeljenju malih stvari poput šalice kave, što je u takvim trenucima neprocjenjivo, kazala je Mihanović, te posebno pohvalila prikaz njezinog odnosa s ocem, koji se u ovom putopisu posebno ističe, ali i u njezinim drugim djelima.

Na pitanje koliko joj je teško pisati autofikciju, odgovorila je kako pazi i filtrira kako ne bi povrijedila druge ljude. No, neke intimne stvari koje ne bi mogla reći, lako napiše.

– Smatram da je važno zapisati takve teme jer mnogi ljudi prolaze kroz iste ili slične situacije, a misle da su sami u tome. Iskrenost ljudima može olakšati vlastite probleme, iskreno će ova talentirana spisateljica, nakon čega je pročitala završni dio ove knjige, u kojem opisuje osjećaj gubitka zajedništva po završetku puta, kada se ljudi vraćaju svojim normalnim životima.

– Na Caminu smo svi isti, dijelimo iste izazove. Na kraju, nestane to zajedništvo, i ljudi više nisu isti kao na putu, podijelila je svoj doživljaj s kraja ove avanture.

Rekonstrukcija priča

Osvrnula se i na svoju zbirku poezije »Zootrop« koju je, kako kaže, napisala prije Camina.

– Te pjesme su posebno po tome što imaju nekakav narativ od onih najranijih sjećanja iz djetinjstva, života koji je zapravo neobičan. Živjeli smo u centru Daruvara u jednoj kući s dvorištem. A danas kada gledam na to, to je bio nekakav miks između urbanog i ruralnog života, jer bi moja baka klala kokoši u dvorištu, petkom se jela riba, pa bi onda šaran pri tome bio dva dana u kadi, pa se nismo mogli kupati. Takve stvari su danas nezamislive, a meni je to sve bilo normalno tada. Pokušavala sam se sjetiti što više toga i zapisati te sličice. Kada sam ih napisala, onda sam ih krenula reducirati, izbacujući sve viškove, da ostane neka impresija koja nije do kraja dorečena. Onaj tko ne zna ništa o tome možda dobije osjećaj, ali nije sad sve apsolutno precizno ispričano, pojašnjava Prević Finderle, nakon čega je objasnila što znači »zootrop«.

– Moje pjesme su poput zootrop-a, uređaja koji velikom brzinom vrti slike stvarajući dojam nekog filma odrastanja – kreću s ranim djetinjstvom i igrama, zatim prelaze kroz mračniji period rata i izbjeglištva, poraća, tinejdžerska doba, povratka u Daruvar, te preseljenja u Zagreb na fakultet.

Periš je spomenuo još jednu knjigu na kojoj ova autorica trenutačno radi, a za koju je ideju dobila tijekom njihovog zajedničkog tjedna na radionici pisanja.

– Imala sam ideju napisati knjigu o povijesti svoje obitelji, ali iz perspektive koliko sam toga zaboravila. Naime, u srednjoj školi sam radila obiteljsko stablo za sociologiju. Bake su mi bile žive i pomogle su mi da se sjetim svega što su znale, pa sam napravila obiteljsko stablo na kojem je bilo gotovo 700 imena. Baka Julka voljela je pričati priče o povijesti obitelji, mnoge su bile bizarne, ali bilo je tu i mnogo ljudi o kojima ne znam ništa, ili samo jednu rečenicu.

Onda sam se zapitala kako se od čovjeka zapamti samo jedna rečenica, anegdota? Ne ostanu, primjerice, podaci poput datuma rođenja ili škole koju je pohađao. Recimo, ne znam puno o svom pra-pradjedu, osim da je bio ženskaroš. Tko je to mogao zapamtiti? Iz te perspektive sam pokušavala rekonstruirati priče, temeljeći ih na samo nekoliko rečenica, objasnila je Prević Finderle, dok je Periš dodao kako će u tim pričama, poznavajući njezin stil, zasigurno biti jasno razgraničeno što je stvarno, a što je autofikcija, ili ono što je možda moglo biti.