Poznati književnik: 'Književnost mogu njegovati kao najljepšu ljubavnicu, a mogu je i spremiti i na dno ormara'

Pod nazivom »Babići« nedavno se u Hrvatskoj pojavio, nakon skoro deset godina stanke, novi roman poznatog hrvatskog književnika Hrvoja Šalkovića, čitateljima znanog po kratkim romanima koji su uspješno ocrtavali život u suvremenoj Hrvatskoj. Šalković to čini i u svom novom romanu kojeg su protagonisti braća Babić, mladi ljudi koji nedugo po ulasku Hrvatske u EU – djelomično i zbog obiteljske tragedije – odlučuju napustiti Hrvatsku.

Niz godina Ivan i Tibor Babić žive i rade kao imigranti, odnosno gastarbajteri, strani radnici u Nizozemskoj, čak i na Tajlandu, a onda ih smrt bake vraća natrag u Hrvatsku gdje se počinje odvijati jedna sasvim nova priča. Naravno, čitateljima nećemo uskratiti zadovoljstvo otkrivanja zanimljive radnje, a razgovor s autorom počinjemo pitanjem koliko ga dugo nije bilo u hrvatskoj književnosti, i zašto tolika stanka.

Okupacija percepcijom imigranta

– Nije me bilo devet dugih godina, i s jedne strane mi se čini kao da su se moje bivše književne aktivnosti događale u nekom pretprošlom životu, evo toliko daleko. A opet, s druge strane, u zadnjih mjesec dana sam odradio promociju knjige, desetak medijskih i promotivnih nastupa i toliko mi je sve opet prirodno sjelo da mi se čini kao da uopće nisam toliko dugo izbivao. Rupa od devet godina nije mala, ali zaista je ne znam previše suvislo objasniti, a valjda nema niti neke velike potrebe. Istina je, zapravo, prilično gola, bio sam izuzetno aktivan pisac, jedan od onih koji objavljuju jedan roman godišnje. Onda mi se prestalo pisati, skroz sam zaboravio na tu aktivnost. Bavio sam se ugostiteljstvom, djetetom, putovanjima, skroz se povukao iz javnog života. Dugo je trajalo. I onda mi se odjednom opet jako počelo pisati, sjeo sam i napisao roman. Kako će se stvari dalje razvijati, zaista nemam pojma, možda napišem još deset romana, možda više ne napišem niti retka. Sreća je da imam neke druge izvore prihoda, bavim se turizmom, suvlasnik sam putničke agencije, za mene je književnost ljubav, strast, nešto što ne plaća račune, i zato s književnošću mogu raditi što mi se prohtje, mogu je njegovati kao najljepšu ljubavnicu, a mogu je i spremiti na dno ormara, da tamo miruje devet godina.

FOTO: MARKO UZELAC

Što je motiviralo povratak književnosti?

– Zaista ću sada zvučati kao neki pretenciozni lik koji glumi ne znam kakvog umjetnika, ali nakon zaista duge pauze odjednom me samo zgrabila želja da pišem. Dugo me već grebe ta percepcija imigranata, volim razmišljati o tim stvarima. Mislim, volim razmišljati o mnogo stvari, ali imigranti mi baš stružu po glavi već godinama. A kako godinama nisam pisao, nažalost sam čak smanjio i čitanje. Onda sam prošle jeseni, ničim izazvan, obišao hrpu knjižara i antikvarijata i pribavio si oko trideset knjiga i pročitao ih u ludom ritmu. Tada sam već lagano počeo shvaćati da se nešto događa u glavi ludari. I onda, ako se dobro sjećam, za neke šetnje Maksimirom, jer stalno negdje šetam, obožavam to, počeo se u mojoj glavi kristalizirati novi roman. Ali još uvijek nisam bio siguran, pa dugih devet godina nisam napisao niti retka! Konačni okidač se dogodio kada mi je moj prijatelj Ivan Vuković poslao novu knjigu koju je napisao i zamolio me da mu napišem pogovor. Naravno da sam prijatelju napravio uslugu i napisao mu pogovor. I pišući taj tekst, nakon dugih devet godina pauze, bez da sam napisao retka, osvijestio sam da mi se opet luđački piše.

Nismo li svi isti

Na jedan je način roman »Babići« priča o gastarbajterstvu, ekonomskom izbjeglištvu kojem svjedočimo posljednjih desetak, pa i više godina, godina u Hrvatskoj. No, za razliku od romana nekih drugih autora, vaši se likovi vraćaju u Hrvatsku te – istina, zahvaljujući bakinoj oporuci – daju šansu Hrvatskoj. Može li iz toga iščitavati i poruka onima koji žele otići?

– Odluka da netko napusti Hrvatsku ili ostane u njoj je lavovski teška, i zaista mislim da je to prevažna odluka da bi na nju utjecao roman nekog tamo pisca Šalkovića. Moja je poruka, nadam se ne previše pretenciozna, da bi se svi mi trebali zamisliti nad percepcijom imigranata. Naime, dobar dio Hrvata se posprdno podsmjehuje kad ugleda nekog vrijednog, poniznog Nepalca s dostavljačkom kutijom na leđima. Ima kretena koji ih i mlate. Ima visoko pozicioniranih političara koji ih zovu škurim i glupim. Osobno se krećem u društvu obrazovanih ljudi, ali čak i u mojem krugu prijatelja čujem jako ružne riječi. Hej, ljudi, što mislite kako na sve Hrvate koji stignu u Irsku ili Njemačku gledaju Irci ili Nijemci?! Zar zaista mislite da ste jako kul i da ste super prihvaćeni?! Vjerujte, nema svijet tako bajno mišljenje o nama kakvo imamo sami. Osjetio sam to na svojoj koži, dok sam devedesetih živio i studirao u Londonu. Bilo je situacija kad sam bio gledan s visoka, kao onaj – s Balkana. I zato hajmo malo smanjiti doživljaj, realno sagledavati stvari. Hajmo shvatiti gdje smo na mentalnoj mapi svi skupa, i mi i oni, i škuri i garavi, i visoki i niski, svi smo mi ljudi, sisavci.

Čovjek blage naravi

Izvrsne su stranice vezane uz Ivanov život u Tajlandu, posebno dio koji govori o mjesecima kad se brinuo o slonovima. Odlično je i tu, kao i u scenama iz Nizozemske, prikazan svijet velikih korporativnih tvrtki. Kako se u tom svijetu opće danas može snaći »čovjek blage naravi koja odgovara slonovima«?

– Ne želim uvrijediti nikoga, ali mislim da se u korporativnom svijetu može snaći svatko onaj koji ima određenu razinu obrazovanja i konjske živce da trpi sve te iscrpljujuće korporativne sastanke i ludorije. Ivan, glavni junak mojeg romana, po habitusu nema veze s korporativnim svijetom, tamo je zalutao, što je shvatio relativno na vrijeme, pa je okrenuo kormilo i zavrtio stvari u kontra smjeru. U jednome dijelu romana on zaista završi kao čovjek koji brine o slonovima u jednom prihvatilištu u Tajlandu. Kao pisac, inspiriram se zaista svačime. Jednom sam zaista bio u prihvatilištu slonova u Kanchanaburiju, i tamo upoznao jednog Engleza koji je tamo zaglavio i njegova je životna priča bila luda i neobična. Nema nikakve veze s Ivanovom, ali valjda mi se taj Englez urezao u pamćenje, njegova luda odluka da dio života provede uz rijeku Kwai, daleko od civilizacije i svega na što je navikao. Pisanje je nevjerojatno luda i zabavna stvar. Želiš ispričati neku priču, o nekoj temi koja te žulja. Stvoriš tog lika Ivana, udahneš mu život, daješ mu karakter, dijaloge, promišljanja, odnos sa svijetom. I onda ga odvedeš u prihvatilište slonova zato što ti je na pamet pala životna priča nekog Engleza, kojeg si upoznao tko zna prije koliko. Eto, zato se toliko volim baviti pisanjem, možeš što god hoćeš, nebo je granica. Naravno, u okvirima književnih pravila koje se uče ili na fakultetu, ili od dobrih majstora urednika koji s tobom rade na tekstu.

Odnos fikcije i fakcije

Koliko vam je trebalo da napišete roman te je li sve fikcija ili postoji, možda, u stvarnosti utemeljena slična zanimljiva priča?

– Roman sam smišljao oko tri mjeseca. Realizacija, odnosno pisanje prve verzije trajalo je mjesec dana. I onda još na sve to dodajemo oko dva mjeseca intenzivnog rada s urednikom, u kojem mi je jedno četiri ili pet puta vraćao rukopis na nova i nova brušenja, u početku opsežna, a kasnije vezana za detalje. Priča koju sam napisao nema nikakve veze sa mnom, ali neki su fragmenti vezani za neke ljude koje sam upoznao, kao što je Englez iz prethodnog pitanja. Jedan moj dobar prijatelj Luka, veliki stručnjak za energetiku, zaista je živio u Bangkoku i radio za korporaciju Agodu, i ima tu nekih sličnosti, ali to je samo lagani poguranac u radnji. Devedeset devet posto svega napisanog je čista fikcija, jer ako ne znaš proizvesti devedeset i devet posto fikcije, onda se ne bi trebao nazivati punokrvnim piscem.

Recepcija romana

U kolikoj ste mjeri sada zadovoljni odrađenim poslom te kakve su prve reakcije?

– Reakcije čitatelja su za sada super, putem društvenih mreža mi se već javilo stotinjak ljudi s lijepim riječima. Ja sam zadovoljan, ali znate kako to ide s pisanjem. Da sada krećem iz početka, vjerojatno bih sve napisao na neki drugi način. Tko zna… dva glavna lika u romanu su dva brata Babić. Da ponovo pišem, možda bi to bile sestre Babić, pojma nemam… zato pisanje i jest toliko lijepa aktivnost.

Slijedi li opet duža stanka, ili ćemo uskoro moći čitati nešto novo?

– Zaista ne znam, za sada uživam u lijepim reakcijama na Babiće. Kako ono kaže TBF – ništa mi neće ovaj dan pokvarit.