Poznati glumac gostovao u Gradskoj knjižnici Zadar: 'Najviše sam doma - na setu'

U Gradskoj knjižnici Zadar nedavno je gostovao poznati glumac i autor slikovnica Slavko Sobin, gdje je predstavio drugi dio popularnog serijala »Doktor Jabuka«. Mališani su ga dočekali s veseljem, a on im je kroz priču i smijeh govorio o važnosti prijateljstva te razumijevanja. No, Slavko nije samo dječji pripovjedač – on je i jedno od najprepoznatljivijih lica domaće kazališne, filmske i televizijske scene.

U razgovoru za naš list, osim o pisanju, govorio je i o svojim aktualnim glumačkim projektima, među kojima je nova HRT-ova serija »Blaž među ženama«, u kojoj tumači šarmantnog, ali ranjivog Špiru. Otkrio je kako likove uvijek gradi iz njihove krhkosti, vjerujući da je upravo ranjivost ono što ih čini istinitima i bliskima.

S jednakom iskrenošću pričao je i o važnosti prijateljstva – kako u životu, tako i na setu, o iskustvu studiranja u SAD-u, o povratku na hrvatsku scenu te o tome zašto mu je rad pred kamerom »čarolija u punom smislu riječi«.

Uz glumačku karijeru, Sobin posljednjih godina sve više gradi i onu književnu. Kroz slikovnice »Doktor Jabuka« progovara o emocijama i temama koje se u djetinjstvu često guraju »pod tepih« – poput anksioznosti, straha ili ega, vjerujući da se o njima mora govoriti od najranije dobi.

Pisanje mu je meditacija i način da iz sebe pusti i nježnije stvari, kaže glumac koji jednako strastveno govori o pripovijedanju, čitanju i potrebi da umjetnost bude human, empatičan i osnažujući prostor – bilo na papiru, na sceni ili pred kamerom.

Ispod komične maske

U novoj HRT-ovoj seriji »Blaž među ženama« utjelovljujete Špiru. Što nam možete reći o tom liku, koliko vam je blizak i u čemu se razlikuje od vas samoga?

– Špiro je na papiru glasna, duhovita i naprasita figura – i publika će ga tako doživjeti. Kada bi se povlačila neka paralela s likovima koje već poznajemo, on bi bio izvanbračno dijete Joeyja Tribbianija i Kramera, za koje dosad nismo znali da postoji.

No nisam tražio inspiraciju u njima ni u komičnim situacijama, već, kao i uvijek, likove gradim iz njihove ranjivosti. Vjerujem da ljudi, pa tako i Špiro, većinu stvari koje rade »na van« zapravo rade iz nesigurnosti i obrambenih mehanizama.

Iza te fasade krije se usamljen čovjek, u strahu od starenja i nerealiziranosti. On stalno negdje žuri, a zapravo ne radi ništa – posao mu je testiranje videoigara u vlastitom dnevnom boravku, a i to uglavnom prepušta drugima. U panici je jer mu mladost curi kroz prste, trenira kao manijak i nabacuje se svakoj ženi koja mu uđe u radijus od sto metara.

Ulazi u krizu srednjih godina i drži se slike vječnog momka, iako je svima osim njemu jasno da to više nije slučaj. Upravo to ga dovodi u genijalne i apsurdne situacije.

Mogao sam igrati samo komediju i rezultat bi bio zabavan, ali meni je pravi užitak tražiti ono što lik skriva. Te njegove mane vrlo sam lako prepoznao – vjerojatno su dijelom i moje – samo što sam ih za potrebe uloge potencirao do krajnjih granica.

U seriji glumite s Mijom Bujan, s kojom ste već surađivali na njezinom autorskom prvijencu. Koliko vam je važno podupirati mlade kolege i u kojem smislu vas oni inspiriraju?

– ​Mia je izuzetna glumica i čovjek, i beskrajno mi je drago što me odabrala za svoj film »Ljeto iza nas« te što su nam se putevi u tako kratkom vremenu ponovno isprepleli. Jako smo slični, i često se znam našaliti da je ona »Mini Me«. Mladi ljudi koji ne čekaju da im materijal padne s neba, nego ga sami stvaraju, sve su potrebniji ovoj industriji. To doprinosi stvaralačkoj raznolikosti, ali je i izvrsna lekcija svima.

Glumački posao je takav da postoje faze kada te nitko ne traži, ne treba ili te čak ne želi, i u takvim je trenucima važno znati da kreativnost ne traži tuđe dopuštenje – stvarati možeš i sam. Mlade kolege ću uvijek podupirati, štititi i diviti im se kad god treba.

Lekcije s pozornice

Prije nekoliko godina u Zadru ste snimali film »Samo kad se smijem« s Tihanom Lazović, s kojom vas veže i privatno prijateljstvo. Na nedavnoj promociji slikovnice u Zadru istaknuli ste važnost prijateljstva u svom životu. Možete li podijeliti što vam to iskustvo znači i kako se prelijeva u vaš profesionalni rad?

– Prijateljstva su osnova života. Odnosi. Nježnost prema drugima. Bliskost. To je jedino što ostaje iza tebe – kakav si bio prema ljudima. Prijateljstva su na setu iznimno važna jer ovaj posao zahtijeva razinu otvorenosti, ranjivosti i intime koja može biti bolna ako nisi okružen ljudima kojima vjeruješ.

Bitna su i u zabavnim, obiteljskim serijama poput »Blaž među ženama«. Činjenica da smo funkcionirali kao obitelj i da je u ansamblu bilo toliko ljubavi pomogla nam je da se igramo i prenesemo upravo onu razinu humora i topline koja je potrebna za ovakav projekt. Nadam se da ljudi to prepoznaju i uživaju gledajući – kao što smo mi uživali stvarajući.

Na konkretnom primjeru filma »Samo kad se smijem«, Tihanino i moje prijateljstvo bilo je presudno da možemo otići na setu u toliki mrak, jer smo znali koliko si vjerujemo, koliko smo tu jedno za drugo i koliko ćemo se pridržati ako odemo predaleko u ulogama – osobito u scenama fizičkog nasilja.

Tihana je fenomenalna partnerica, virtuoz u poslu i prava inspiracija. Taj film nam je oboma bio važan – i nama, i redateljici Vanji Juranić. Htjeli smo filmom doprijeti do ljudi, pomoći ženama kojima je potrebna podrška, osvijestiti društvo o jezivom sustavu – i vjerujem da smo u tome donekle uspjeli.

Glumačku ste izobrazbu stjecali u SAD-u. Koliko je to iskustvo oblikovalo vaš profesionalni i osobni pogled na glumu i umjetnost općenito? Po čemu se američki pristup razlikuje od europskog, i zašto ste se odlučili vratiti u Europu?

– Studirao sam samo u Americi, tako da ne znam koja je razlika – ne mogu uspoređivati. Svakako smatram da sam najviše naučio kasnije, na pozornici i kroz sate provedene na setu. Na Akademiji dobiješ alate koje možeš koristiti, ali meni je trebalo vrijeme, iskustvo i sazrijevanje da osjetim koji od tih alata funkcioniraju za mene osobno, a koji ne.

Na kraju dana, neke se stvari jednostavno ne mogu naučiti – bez obzira na to radi li se o Americi ili Europi. Emotivna otvorenost, glumačka inteligencija, dobar instinkt… to više dolazi od života nego od ičega drugog.

U Europu sam se vratio jer mi je istekla viza, a po povratku sam odmah počeo raditi i vrlo brzo se zaposlio u GKM-u Split. S obzirom na to da me sada putevi opet nekako vode prema vani, mislim da se sve dogodilo točno onako i onda kada je trebalo.

Poziv iznutra

Iza vas su brojna kazališna, filmska i televizijska iskustva. Gdje se osjećate najviše »svoj« i što vam svako od tih područja donosi na različitim razinama?

– Najviše sam doma na setu. Često znam reći da sam ondje najbolja verzija sebe. Volim i te duge sate, rana ustajanja, dolazak na set i ono prvo »dobro jutro svima« – ljudima s kojima provodiš nekoliko intenzivnih mjeseci i postaneš prava mala obitelj. Volim kad smo svi premoreni, ali i dalje potegnemo jedni za druge. Volim tu kreativnu razmjenu, brzinu sitnih promjena dok zajedno tražimo što bolje funkcionira za scenu.

Volim istinu koju kamera zahtijeva, minimalizam koji u kadru funkcionira. Možda je to samo moj osobni nedostatak tehnike, ali nikada na kazališnoj sceni nisam dosegnuo tu razinu »bivanja u liku« kao pred kamerom. Meni je rad na filmu (i televiziji – jer danas tu više gotovo i nema razlike, pogotovo u inozemstvu) prava čarolija u punom smislu te riječi.

Kada ste prvi put osjetili da je gluma baš vaš životni poziv?

– Ne znam točno, jer mi se čini da sam oduvijek nešto maštao, glumio, predstavljao. Odluku da upišem dramsku grupu u Splitu donio sam tek početkom srednje škole, nakon što me profesorica glazbenog, Ines Kezić, pitala da se pridružim predstavi za LiDraNo. Radili smo »Što je muškarac bez brkova« i to je prošlo odlično. Mislim da se tada negdje u meni rodila ideja da bih se mogao ozbiljnije posvetiti glumi.

Oduvijek sam volio pozornicu – svirao sam violinu cijeli život i poznat mi je onaj osjećaj kada s pozornice uspiješ doprijeti do nekoga u publici. Samo sam u jednom trenutku shvatio da bih radije progovarao kroz sebe nego kroz instrument. Sve se poslije nekako spontano posložilo.

Osobna arhiva

Gluma nije samo igra

Koje biste prednosti glumačkog posla izdvojili kao najveće i najljepše?

– ​Ethan Hawke je u svom romanu napisao nešto što je toliko rezoniralo sa mnom da tu rečenicu sada uzimam i kao svoju: »Smisao glume je prenijeti i osvijestiti humanost, prizvati sućut i osloboditi sram«. Mi glumci se, kao, samo »igramo«, ali ako dobro obavimo svoj posao, zaista možemo dotaknuti ljude na jednoj predivnoj razini.

To sam osjetio s »Crno-bijelim svijetom«, gdje se publika toliko povezala s likovima i pričom da su postali djelićem njihovih života – spajali su generacije, donosili radost. Dogodilo se to i na mnogo dubljoj razini s filmom »Samo kad se smijem«, koji je mnogima bio potreban – da ih osvijesti ili osnaži.

Glumci doista imaju utjecaj na publiku, i taj se utjecaj mora njegovati, poštovati i usmjeravati u smjeru koji, kako je Ethan rekao, mora biti human, nježan i osnažujući. Eto, to je najljepši dio ovog posla. To – i kad ti u restoranu daju besplatan desert jer vole Žungula (smijeh).

A koje su one manje vidljive, zahtjevne strane profesije o kojima se u javnosti rijetko govori?

– Svaki posao ima svoje zahtjevne strane. Meni je najteže prihvatiti onaj osjećaj da sam dobar samo onoliko koliko je dobra moja posljednja uloga. To znači da, čim završiš nešto s čime si zadovoljan, već te počne brinuti kada ćeš opet dobiti takvu priliku.

Teško je i to što zapravo cijeli život moraš biti »odabran« za nešto. Netko te mora htjeti – odnosno, mora se poklopiti cijeli jedan tim ljudi koji žele baš tebe za tu ulogu. I taj stalni balans između javne osobe i potrebe za privatnošću zna biti poprilično zamoran.

Kreativni ventil

Postoji li neka uloga, tekst ili autor kojega priželjkujete odigrati, a još niste imali priliku?

– Mislim da postoji puno veći broj mogućnosti koje se mogu poklopiti da ostvarim neku predivnu ulogu nego što ja u svojoj glavi mogu zamisliti. Možda se negdje, tko zna gdje, upravo školuje neka redateljica/ica s kojima ću za 20 godina napraviti ulogu života, a trenutačno ni ne znam da postoje.

Zato se ne fokusiram na pojedinačne ideje, ali imam jasnu želju – volio bih da moje uloge budu relevantne, da dopiru do ljudi, da mijenjaju i mene i publiku, da nas »voze«. Ali evo, da dam barem nešto konkretno – jedva, ali jedva čekam ponovno dijeliti kadar s Tihanom Lazović.

Osim glume, pišete i dječje knjige. Kako se taj kreativni proces nadopunjuje s glumačkim radom?

– Pisanje knjiga u svojoj je suštini isto ono što volim raditi kroz glumu – »storytelling«, pripovijedanje. Sve sam knjige napisao u razdoblju kada sam na filmu i televiziji dobivao vrlo mračne uloge, pa mi je pisanje došlo kao neka vrsta privatne meditacije i omekšavanja samoga sebe. Trebao mi je, valjda, kreativni ventil da iz sebe pustim i neke ljepše, nježnije stvari.

Često naglašavate da bez čitanja ne biste mogli postizati ono što danas postižete. Što vam čitanje znači u osobnom i profesionalnom smislu?

– Čitanje je najljepša stvar na svijetu. Umjesto da živiš u samo jednom svijetu, imaš priliku živjeti u njih bezbroj. A ponekad se dogodi da pročitaš nešto što tako duboko rezonira s tobom, rastavi te sa zemljom, i onda se zapitaš – zašto me baš ovo toliko taknulo? I upravo tada naučiš nešto novo, i o svijetu i o sebi.

Najteže godine

U više ste navrata istaknuli da kroz svoje slikovnice želite otvarati teme s kojima se djeca često ne suočavaju, poput anksioznosti ili ega, a kasnije u odrasloj dobi ostaju nespremna. Zašto vam je važno progovarati baš o tim temama i kakve reakcije dobivate od roditelja i djece?

– Pa važno mi je – jer su te teme važne. Smatram da se mladi trebaju barem upoznati s tim pojmovima, kako bi im kasnije bilo lakše navigirati kroz život kada te sve počne »stiskati«. Najteže godine u mom životu bile su rane 20-e, jer me tada mnogo toga zaskočilo i dočekalo nespremnog. Ako mogu barem malo pripremiti druge na to – rado ću pokušati. I pokušavam.

Na čemu trenutačno radite? Možemo li uskoro očekivati novu knjigu, novu ulogu ili možda nešto sasvim drugačije?

– Trenutačno odmaram – možda i malo predugo za svoj ukus – ali idući projekt mi počinje tek u veljači. U međuvremenu će izaći britanski film »Surviving Earth«, u kojem igram glavnu ulogu, zatim serija »The Night Manager« koju sam snimao lani, te film »Dioklecijan« Domagoja Burića. Sad puštam sve te projekte da odu u svijet i »žive svoj život«.

Do tada radim malo na sebi – na strpljenju, na pokušaju razumijevanja svega što se događa oko nas u svijetu – i, naravno, jedva čekam sljedeći set. A uživam i u gledanju »Blaža među ženama«, naravno.