POETSKA IGRA Milan Bešlić predstavio svoju drugu po redu zbirku pjesama "Boje riječi"

Čuveni hrvatski likovni i književni kritičar, esejist i pjesnik Milan Bešlić predstavio je prošlog tjedna u Zadru svoju drugu zbirku pjesama Boje riječi u kojoj, na sebi svojstven način, nastavlja istraživati ludički odnos prema jeziku, tu poetsku igru koju je započeo u svojoj prvoj zbirci Slagalice. Ne iznenađuje što je knjiga predstavljena upravo u Zadru, budući da Bešlić već gotovo pola stoljeća gaji simpatije prema Donatovom gradu te njeguje prijateljske i profesionalne veze s akademicima i umjetnicima zadarske provenijencije.

Uz poeziju, Bešlić potpisuje značajan broj monografija, osvrta, dokumentarnih filmova te izložbi koje prate suvremenu domaću likovnu i književnu produkciju. Svoj je obol ovaj autor dao i Zadru u vidu ostvarenih izložbi o njegovim umjetnicima, a ovom je prilikom najavio i intrigantne buduće projekte koje namjerava realizirati upravo u Narodnom muzeju Zadar. S ovim svestranim intelektualcem razgovarali smo o njegovom kritičarskom, publicističkom, književnom te interdisciplinarnom djelovanju.

Autor ste eseja, monografija, ali i dokumentarnih filmova na temu hrvatskih književnika i likovnih umjetnika. Iz Vašeg iskustva, može li medij filma pobuditi interes šire publike, osobito one mlađe, za suvremene domaće umjetnike?

Dokumentarni filmovi imaju utjecaja, ne samo na mlađu publiku i mlađe gledateljstvo, s obzirom na činjenicu da medij dokumentarnog filma otkriva uvijek neke nove pojedinosti koje mogu biti edukativne i poučne onima koji se za to zanimaju, neovisno o dobi. Zatim, daju uvid u sam prostor gdje autor, odnosno umjetnik, radi. To je najčešće atelje ili njemu sličan prostor. Na taj način se stječe uvid u proces nastanka umjetničkog djela. Sam umjetnik je s toga motrišta dokumentiran za buduća pokoljenja kako ne bismo, primjerice, imali situaciju da naši klasici, pjesnici, književnici, dramski pisci ili likovni umjetnici nisu uopće u mediju filma dokumentirani. To je, naravno, jedan mali minus, ako mogu tako reći, s obzirom da živimo u doba slike i svijeta gdje su vizualna i likovna kultura daleko rasprostranjene. Primjerice, za kakvih pedeset, sto ili više godina nećemo imati video bilješku o nekom našem umjetniku. Historiografija bi bila u tom smislu siromašnija, ili bogatija da je što snimljeno. Film se može prikazati i kroz samu izjavu, dijalošku formu, intervju. Na taj se način upoznaje sa stajalištima umjetnika, njegovim estetskim i drugim motrištima u kontekstu, društvenom i umjetničkom, u kojem živi. Sama likovna scena se kroz dokumentarni film lakše vidi i prepoznaje, jednostavnije se percipira. Dokumentarna autentičnost svjedoči o umjetniku i o kontekstu u kojemu je stvarao svoja djela.

Hrvatska likovna kritika

Možete li se osvrnuti na neke Vaše dokumentarne filmove za koje smatrate da su posebno značajni ili zanimljivi?

Ja sam radio dvadesetak dokumentarnih filmova, a među njima bih izdvojio filmove o Vatroslavu Kulišu, Kuzmi Kovačiću, Hrvoju Šerceru, Edi Murtiću i Ranku Marinkoviću. Književnik Ranko Marinković posve je specifičan po tome što se nije dao fotografirati ili snimati. Odbijao je to s različitim izlikama, odgađao. Ipak, nekako je prihvatio s obzirom na činjenicu da je njegovo lice bilo izbrazdano borama, reklo bi se čak reljefno i da je kao takvo bilo zanimljivo da se memorira. Portret kanonskog pisca Ranka Marinkovića bio bi intrigantan u likovnom smislu, i od slikara, grafičara, kipara, ali ovaj je film utoliko zanimljiv što je filmski snimatelj na njemu diplomirao radeći, između ostalog, portret Marinkovića. U tom smislu je on od osobite važnosti, s obzirom da spaja dvije činjenice: bio je višegodišnji profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a student koji je pohađao Akademiju imao je za diplomski rad portretirati upravo njega. Na taj način je Marinković toj instituciji odao dužno poštovanje, premda je bio u mirovini, a student je diplomirao. To ga je malo emocionalno i moralno potaknulo te je iz tih razloga prihvatio biti pred kamerom.

Nedavno ste izdali zbirku ogleda u kojoj pišete o odnosima književnika i likovnih umjetnosti. Možete li se osvrnuti na ovo djelo? Koji su to naši autori s istančanim likovnim senzibilitetom?

U knjizi koja je naslovljena Eseji problematiziram, odnosno opserviram odnos između književnika i likovnih umjetnosti. Taj je odnos interdisciplinaran, multimedijalan, a postoji otkad postoji pisana riječ. Još su se u grčkoj kulturi književnost i likovna umjetnost prožimale, a napose, pak, u novovjekovnoj umjetnosti su ti dodiri češći, brojniji i intenzivniji. To se može vidjeti kroz njihov odnos koncem 19. stoljeća, a kroz 20. se može govoriti čak o svojevrsnoj ekspanziji. Umnožile su se likovne produkcije u različitim medijima. Osim tradicionalnih likovnih medija: crteža, slikarstva, skulpture i grafike, pojavili su se i drugi, suvremeni mediji: art, video-art, instalacija, i tako dalje, a koji su interesantne teme mnogim književnicima i pjesnicima koji su ih komentirali u svojim tekstovima. Stoga i postoji disciplina koja se zove likovna kritika, a likovnu kritiku su uglavnom pisali pjesnici, počevši od Baudelairea koji je utemeljitelj europske likovne kritike, do Antuna Gustava Matoša u Hrvatskoj koji je i sam frankofon i bodlerijanac te utemeljitelj hrvatske likovne kritike. Možemo govoriti o cijeloj povijesti hrvatske likovne kritike te spomenuti kanonske pisce, primjerice Miroslava Krležu, Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića… ili novije likovne kritičare: Igora Zidića, Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića koji su ostavili važnih zapisa o suvremenim hrvatskim likovnim umjetnicima, likovnim klasicima, pojedinim likovnim temama, fenomenima i problemima u likovnom području i, dakako, o samome opusu. Neki su kiparski opusi interpretirani kroz monografske i velike retrospektivne izvedbe koje potpisuju pjesnici likovni kritičari.

Izbor pjesama

Može li se reći da ste Vi išli obrnutom putanjom: prvo likovni kritičar pa pjesnik?

Može se reći da je to istodobno. Zapravo, prvo sam počeo pisati pjesme pa potom likovne kritike, ali pjesme koje sam pisao nisam objavljivao tada. S tog formalnog motrišta, prvo sam objavio likovne kritike pa knjige pjesama. Likovne kritike pišem više desetljeća, kao i pjesme, ali njih sam objavio prije par godina. Pjesme pišem kontinuirao, ali ih nisam objavljivao jer sam smatrao da treba proći malo vremena da te pjesme, ja obično volim reći, “u ladici prežive”. Riječi, stihovi, pjesme koji se pišu u mladosti ili kroz vrijeme u samoj strukturi teksta možda hlape. Izgube onaj prvotni impuls kojega su imale kada su bile napisane. Vidjet ćete da kada postoji puno zbirki nekog pjesnika, radi se izbor njegovih pjesama. Onaj tko radi izbor pjesama dolazi baš u tu situaciju da mora odlučiti koja pjesma može ući u izbor. Izabrana pjesma je živa, ona funkcionira u jednom kronološkom pregledu i nju književni kritičar koji radi selekciju prepoznaje i vrednuje u odnosu na pjesme u slijedu ili kronološkoj liniji, s motrišta različitih mijena. To su pjesme koje su evergreen, one su uvijek čitljive i uvijek žive. Ne kaže se slučajno da se pjesnik pamti po pet ili najviše deset pjesama. Drugih pjesama ima, ali jednostavno nisu preživjele. Mnogi su književnici važni samo u jednom kontekstu. Kada se promijeni društveno-politički kontekst, ono što je bilo kod njih u tom trenutku čak i hrabro, više nije živo u onom smislu u kojem je živo bilo tada, već je važno s povijesnoga motrišta. To djelo onda drugačije govori, ako uopće govori, jer izgubi na aktualnosti. Iz toga je razloga bilo i moje mišljenje da pjesme koje sam pisao prvo budu u ladici. Nakon što su preživjele, počeo sam ih objavljivati. Mislim da su te pjesme funkcionalne i aktualne pa sam zaključio da ih treba ukoričiti u knjigu i objaviti.

Kako je književna kritika vrednovala Vaš izbor?

Književna kritika je visoko vrednovala moje pjesme, naglasivši ludičku komponentu u njima. Desetak pisaca vrlo su seriozne tekstove napisali o njima, od Luka Paljetka, Božidara Petrača, Sanje Knežević, Tomislava Marijana Bilosnića i drugih te apostrofirali moj odnos prema tradiciji i klasicima, napose prema Matošu ili Slamnigu. Smatram da ono načelo “tradicija i individualni talent” svakako ulazi u književnost. Talent nije samonikao, nego je sazrijevao čitajući, učeći prethodnike. Kažu Francuzi da je gotovo nepristojno biti originalan. Originalan može biti naivac ili netko tko je izvan kulturnog konteksta. Nužna je tradicija i odnos prema tradiciji onoga tko danas piše.

Kao pjesnik dolazite u situaciju da ste “s one druge strane” književne kritike. Koliko razmišljate o književnoj kritici i recepciji Vašeg djela prije nego ga objavite?

Naravno da razmišljam i o tome, ali to što razmišljam neće promijeniti moju odluku da knjigu objavim. Poštujem interpretacije mojih tekstova ili, kako se često kaže, kritičke i studijske osvrte. Dvojbe ne utječu na to hoću li knjigu objaviti. Knjigu objavim u nadi da će biti dobro shvaćena. Dakako da ću poštivati mišljenja onih koji to komentiraju, ali ako smatram da su sve pjesme koje sam odlučio objaviti vrijedne te pozornosti u profesionalnom smislu riječi, onda je moja odluka konačna.

Ludička komponenta

Zadrani su imali priliku prisustvovati promociji Vaše najnovije zbirke poezije Boje riječi, a ranije ste objavili i zbirku pod nazivom Slagalice. U čemu se razlikuju ove dvije knjige? Možemo li govoriti o razlikama u motivima i poetici ili nastavljate utabanim stazama?

Njihova poveznica je u onome što je kritika i naglašavala: u toj igri, u ludičkome odnosu prema jeziku i svijetu koji me okružuje. Slagalice su i motivom takve: ironijske, vedre, imaju u sebi elemente humora pa i cinizma. Boje riječi su zadržale ludičku komponentu kao poveznicu, no razlikuju se po motivu. Igra je prepoznatljiva u samome jeziku: hrvatskome jeziku i hrvatskome jeziku u odnosu na druge jezike, napose njemački, engleski ili talijanski jezik. Hrvatski jezik se isprepliće s tim jezicima u proizvodnji ludičke komponente koju je kritika prepoznala i apostrofirala kao jedno od osnovnih obilježja te knjige. Posve prihvaćam te procjene i drago mi je da je to kao takvo prepoznato.

Kritičar i književnik Davor Šalat u Bojama riječi prepoznaje tri glavne poetike. Slažete li se s njim? Što nam Vi možete reći o vlastitoj zbirci?

Moje su pjesme vezane uz teme hrvatske tradicije kroz ciklus od pet pjesama naslovljenom Matoš i Slamnig u kojima pokušavam povezati ta dva kanonska hrvatska pjesnika u jednu cjelinu, a ta cjelina problematizira naš narod, našu unutrašnju situaciju. To je ono što je i Matoša odredilo kao pjesnika koji skrbi, zabrinut za sudbinu svojega naroda i jezika u kontekstu Europe i svijeta. Slamnig je dijelio isto osjećanje, istu percepciju problema o kojima je i sam pisao. To je jedna tema za koju bi se moglo reći načelno, školski da je domoljubna. Zatim, tu je Bog, tu je moja kršćanska vjera u Boga koju ja svjedočim tim ciklusom pjesama. Druga dva ciklusa obuhvaćaju pjesme koje su po svojoj naravi refleksivne i koje se odnose na sam svijet, pejzaž i urbanu sredinu u kojoj živim. To su doživljaji koji kroz sličice pokazuju postojanje čovjeka, lirskog subjekta, odnosno mene u kontekstu u kojem svakodnevno živim.

Kroz svoju se poeziju dotičete duhovnosti. Kao pjesnik, na koji način pristupate duhovnom prostoru? Koliko se u tom smislu naslanjate na tradiciju?

Na tradiciju se oslanjam u tom smislu što su mnogi hrvatski i europski pjesnici pisali s motrišta religioznosti. Dakle, svjedočili su svoju vjeru u Boga na kršćanskom nauku. Današnja se pjesnička produkcija malo očituje na taj način pa se može govoriti da je odnos pjesnika vjernika prema Bogu u lirici zanemariv. Nema ga baš puno. Ja sam time posvjedočio svoju vjeru i iskazao svoju narav kroz pjesme koje vjeru svjedoče.

Piše li se dovoljno o duhovno religioznoj poeziji u okviru domaće književne kritike?

Postoje pjesnici, nisu brojni, koji se u svojim pjesmama osvrću, komentiraju ili iznose svoje svjedočanstvo o svojoj kršćanskoj vjeri u Boga, ali nisu dominantni. To nije trend, no činjenica je da ih ima. Kada bi se to kao tema prikazalo, pokazalo bi se da je to velika i intrigantna tema pa bi se moglo čak zaključiti da je ona neistražena. Kada bi se ona kao tema istražila i prikazala, vidjelo bi se da broj pjesnika koji na taj način pišu nije baš zanemariv.

Postao “suZadranin”

Čula sam da ste povezani sa Zadrom, zadarskim institucijama i pojedincima. Kako komentirate Vaš odnos s ovim gradom i njegovim ljudima?

Prijatelj sam toga grada gotovo pola stoljeća. Tu sam počeo dolaziti zahvaljujući slikaru Zadraninu Igoru Rončeviću kojega sam upoznao u Zagrebu za vrijeme studija pa sam išao njemu u posjetu i tako sam otkrivao ljepote toga grada, upoznavao ljude, institucije i sam život grada Zadra. Danas sam, mogu reći, suZadranin utoliko što sam i prve likovne kritike pisao za časopis Čovjek i prostor na jednoj velikoj likovnoj manifestaciji za koju se nadam da će ponovno zaživjeti u Zadru – Plavi salon. Pisao sam o velikim i poznatim majstorima fotografije, Zadranima braći Brkan prije četrdeset i više godina. Odonda sam često dolazio u Zadar surađivati i s institucijama, uglavnom likovnim, pripremajući ili komentirajući izložbe za novine ili časopise. Imam i nekoliko projekata koji će zaživjeti u Zadru: izložbe hrvatskih umjetnika u Narodnom muzeju Zadar 2027. godine. Među njima pripremam i retrospektivnu izložbu multimedijalnog suvremenog umjetnika Zadranina Tomislava Marijana Bilosnića koji je slikar, fotograf, umjetnik vrijedan pozornosti. Zatim će biti i izložba Petra Barišića i Tomislava Buntaka koja je u finalnim dogovorima s Narodnim muzejom Zadar. Pripremamo i retrospektivnu izložbu Antuna Borisa Švaljeka koji je Zagrepčanin oženjen u Zadru i Zadranin jer je u Zadru živio i preminuo te je tamo i sahranjen. Njegova retrospektivna izložba bit će otvorena ove godine u Varaždinu u svibnju, a potom će ići u Zadar. Mogao bih reći da je Zadar meni grad kojeg imam u srcu i u svojoj profesionalnoj aktivnosti intenzivno, često, a vjerujem da će se tako i nastaviti. I danas imam u Zadru prijatelje, počevši od poštovanoga rektora Josipa Faričića pa akademika Nikole Bašića s kojim surađujem i s kojim ću pisati knjigu o zadarskim orguljama. Još bih mogao navesti profesoricu Sanju Knežević, slikara Zankija, Vesnu Sabolić, Nevenu Tokić i mnoge druge intelektualce koje u Zadru držim svojim profesionalnim suradnicima, a mnoge među njima, privatno, i svojim prijateljima.

Konačno, kao likovni kritičar, kako komentirate zastupljenost likovne umjetnosti u Zadru te zadarsku likovnu scenu? Koliko su domaći umjetnici reprezentirani u ovom gradu?

Ja sam radio nekoliko vezanih izložbi kroz koje sam povezivao Zadar s drugim hrvatskim gradovima. Na primjer, izložba Igora Rončevića koja je prije dvije godine bila po prvi put predstavljena u Gliptoteci HAZU, potom je išla u Bjelovar pa u Mostar na Sveučilište. Na taj način je Zadar bio u kontekstu izložbenih prostora drugih hrvatskih gradova, napose ovdje glavnog hrvatskog grada Zagreba i krovne institucije HAZU te se na taj način Zadar na kulturnoj karti Hrvatske prepoznaje kao referentna i važna adresa. Izložbe koje sam spomenuo i koje pripremam također će biti povezane. Na taj način će Zadar funkcionirati, ako mogu tako reći, na nacionalnoj razini kao referentan izložbeni prostor. To je moj prilog tome da se Zadar prepoznaje kao važna adresa na kulturnoj karti Hrvatske.

O autoru

Milan Bešlić, pjesnik, esejist, likovni i književni kritičar, piše u novinama, stručnim časopisima i elektroničkim medijima. Diplomirao je na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Rođen 1953. godine u Slavonskom Brodu, porijeklom iz Dalmatinske Zagore pokraj Sinja. Član Matice hrvatske i u dva mandata 2006. do 2014. član Glavnog odbora. Od 2004. do 2008. član Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Sabora RH, Savjetnik za kulturu Glavnog ravnatelja HRT 2006. i 2007. godine. Bio član savjeta mnogih galerija i prosudbenih tijela, danas Predsjednik Umjetničkog savjeta Galerije Vladimir Filakovac.

Autorski priredio više od stotinu izložbi suvremenih hrvatskih umjetnika u muzejima i galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te za njih napisao kataloške tekstove, predgovore i studije. Autor je brojnih dokumentarnih filmova o hrvatskim slikarima, kiparima i književnicima u produkciji HRT. Napisao je monografske knjige i monografiju te uređivao brojne knjige. Godine 2017. postao je počasni građanin Hrvatske Kostajnice, a 2022. dobio je nagradu HAZU.