Osnivači Kino Zone: Uspjeh "Čovjeka koji nije mogao šutjeti" pokazuje snagu domaće produkcije

O vrhunskom kratkometražnom filmu redatelja Nebojše Slijepčevića, “Čovjeku koji nije mogao šutjeti”, u zadnje vrijeme baš nitko ne šuti. I to s pravom. Slijepčević je ovim filmom ucrtao hrvatsku produkciju na kartu svjetske kinematografije, osvojivši pohvale struke te prestižna međunarodna priznanja. “Čovjek koji nije mogao šutjeti” prikazan je na više od osamdeset festivala, a značajan uspjeh ostvario je na čuvenom Festivalu u Cannesu gdje je postao prvi hrvatski film koji je osvojio Zlatnu palmu. Koliko je Slijepčević zadužio hrvatsku kinematografiju svjedoči i nominacija za Oscara Američke akademije umjetnosti i znanosti u kategoriji kratkometražnog filma, koja dolazi nakon osvojenog takozvanog Oscara starog kontinenta, Europske filmske nagrade.

Povodom uspjeha hrvatske filmske senzacije pričali smo, kako o domaćoj kinematografiji, tako i o samom Slijepčevićevom filmu s vrsnim lokalnim poznavateljima sedme umjetnosti – osnivačima zadarske nezavisne kinoteke Kino Zone: voditeljem Andrejem Fricom te umjetničkim savjetnikom Mariom Županovićem.

Voditelja kinoteke pitamo za retrospektivni pregled razvoja hrvatskog filmskog identiteta, od osamostaljenja do današnjih dana. Odgovor koji dobivamo savršeno sumira nastojanja poslijeratnih redatelja da se referiraju na još svježu kolektivnu traumu, ali i otkriva posljedice koje je takav senzibilitet imao na dugoročnu percepciju domaćeg filma.

FOTO: ČOVJEK KOJI NIJE MOGAO ŠUTJETI

Važnost lokalnog konteksta

– Prvih petnaestak godina od osamostaljenja do danas obilježili su filmovi ratne tematike, teške i komorne drame uz nerijetko nerealni književni hrvatski jezik. Takav pristup utjecao je negativno na publiku pa mnoge čak i danas pojam “hrvatskog filma” asocira na to razdoblje i stvara startnu odbojnost. Od uspostave Hrvatskog audiovizualnog centra primjetan je veliki napredak u kvaliteti koji je posljedično donio i brojna festivalska priznanja, započinje Fric te ističe kako postoje domaći filmaši koje bismo mogli okarakterizirati kao originalne budući da nadilaze lokalne okvire.

– Svakako imamo sjajne originalne redatelje i redateljice, u igranoj i dokumentarnoj formi, a kao recentne primjere koji su me prilično oduševili bih istaknuo debitantski film “Stric” autorskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca te kratki eksperimentalni film Sare Jurinčić “Valerija”. Potencijal sjajne priče i originalnog pristupa filma “Stric” prepoznao je Miki Manojlović te im je pomogao mentorski i glumački, zajedno kreiravši originalan žanrovski film lišen lokalnog konteksta. “Valerija”, primjerice, baš lokalni kontekst stavlja u fokus kroz pomno osmišljenu maestralnu filmsku i fotografsku emocionalnu igru, objašnjava Fric pa dodaje kako osim lokalnih, na domaću produkciju itekako utječu i globalni trendovi.

Voditelj Kino Zone Andrej Fric/Foto: Mislav Klanac

– Globalni trendovi sigurno utječu na hrvatsku kinematografiju, posebno ako se želi plasirati vani, na festivale i u globalnu distribuciju. Lakši je put s temama koje su u trendu, globalne jer se donekle smanjuje zaostatak ne-engleskog govornog područja koji u startu je otežavajući faktor. To svakako pridonosi i potencijalu koprodukcija koje olakšavaju financiranje filmova, nastavlja voditelj Kino Zone, a razgovor se razvija u smjeru pozicioniranja hrvatske kinematografije u širi kontekst one europske. Nagrađivani Slijepčević jednom je prilikom izjavio kako primat daje lokalnim temama, smatrajući da treba raditi filmove lokalnih dosega te da su filmovi koji riskiraju da ih nitko izvan Hrvatske ne razumije najvažniji za domaću kinematografiju. Važnost lokalnog konteksta uviđa i Fric.

Ispod radara

– Ukoliko nam je prioritet podići interes hrvatske publike za domaći film, a trebao bi biti, svakako se slažem da bi fokus usmjereniji prema lokalnim temama mogao lakše privući veći broj publike. Primjerice, lokalni kontekst komedije “Nosila je rubac črleni” iz 2022. donio je jako dobru posjetu publike Sjeverne i Srednje Hrvatske. Uz dobru temu, kvalitetu samog filma, ključnu komponentu čini i promotivna kampanja na koju se nerijetko “zaboravi”. Sjajan primjer odlično smišljene kampanje je biografski film “Dražen”, navodi Fric i nastavlja kako se unatoč sjajnim kampanjama, hrvatske produkcije suočavaju s financijskim izazovima, budući da je broj filmova koji mogu dobiti potpore na godišnjoj razini od HAVC-a limitiran dostupnim budžetom. Postoje alternativne mogućnosti kako doskočiti financijskom opterećenju, no i one dolaze s otegotnim okolnostima.

– Koprodukcije s drugim zemljama nude mogućnosti lakše realizacije projekata. Ipak, projekti se rade od pet do sedam godina u prosjeku, a tijekom tog vremena mnoge okolnosti se promjene, tumači Fric.

Međutim, režiseri koji uspiju realizirati svoju kreativnu viziju unatoč otežavajućim vanjskim faktorima, nerijetko bivaju za svoj trud nagrađivani, kako u Hrvatskoj, tako i inozemstvu. Premda Slijepčevićeva nominacija za zlatni kipić evocira davni uspjeh Vukotićeva “Surogata” koji je ostao urezan u kolektivnoj svijesti Hrvata, postoje izvrsni recentni filmovi koji su ostvarili priznanje struke, ali su, nažalost, prošli ispod radara šire publike.

Nebojša Slijepčević je ovim filmom ucrtao hrvatsku produkciju na kartu svjetske kinematografije/Foto: Davor Kovačević

– Prije koju godinu na festivalu u Cannesu je nagrađena “Murina”, u Karlovim Varima nagrađena je “Zbornica”, na Berlinaleu nagrađen je “Otac” te među ostalim u Puli je nagrađen film “Mater”. Ovi filmovi mi prvi padaju na pamet kao primjeri onih koji su prošli ispod radara, prvenstveno jer su imali nesreću izaći u pandemiji. Ograničeni broj ljudi ih je mogao pogledati, nije bilo prave kampanje, sve se odvilo skromno, iako zaslužuju puno veću pozornost, priča Fric, a mi ga pitamo za prošlogodišnje filmove vrijedne pažnje.

– Uz “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, kao najbolja ostvarenja prošle godine istaknuo bih sjajnu ekranizaciju romana Damira Karakaša “Proslavu” redatelja Brune Ankovića, a koju ste imali priliku pogledati u Kino Zoni i susresti se s autorom; zatim atmosferičnu i potresnu “Svetu obitelj” Vlatke Vorkapić; intimni “Šlager” Nevia Marasovića koji uskoro ide u kino distribuciju te “Frku” Svebora Mihaela Jelića kao jedinstven primjer filma za mlade nastalog u izrazito skromnoj produkciji koji uspješno rezonira i sa širom publikom, nabrojio je voditelj Kino Zone koji ima iskustva u biranju filmova za zadarsku publiku pa nam otkriva koliko Zadrani cijene domaće filmove.

Izolirana baklja herojstva

– Zadrani imaju izuzetno kalibrirani kompas za kvalitetan hrvatski film. Lako prepoznaju kvalitetu pa kad film izuzetno vrijedi te su projekcije rasprodane. Svakako vole i kad imaju prilike upoznati se s autorom i glumcima: dobije se potpuni dojam filmskog djela te se povežu u punom filmskom susretu. “Čovjek koji nije mogao šutjeti” prikazan je na ljetnoj pozornici Kino Zone ljetos uz gostovanje filmskih aktera, zadarskih glumaca Silvija Mumelaša i Lare Nekić. Bila je to jedna od prvih projekcija u Hrvatskoj, a na projekciji je bilo oko 250 gledatelja u atriju Palače Cedulin, prisjeća se Fric golemog odaziva koji nimalo ne iznenađuje, s obzirom da ovaj film već mjesecima generira interes i laika i branše.

“Čovjek koji nije mogao šutjeti” dramatizira zločin na stanici u Štrpcima iz 1993. godine kada je paravojna postrojba Beli orlovi iz vlaka izvukla bošnjačke putnike kako bi ih pogubila. Naslovni junak je Kaštelanin Tomo Buzov koji se usprotivio napadačima te svoju hrabrost platio životom. Premda tematizira povijesni događaj, Slijepčevićev film referira se na unutarnja ljudska previranja i moralne dileme koje su univerzalne. Sam je redatelj jednom prilikom izjavio kako se film treba baviti sadašnjošću, čak i kad se bavi prošlošću, a za komentar na tu izjavu pitali smo Marija Županovića, filmologa, izvanrednog profesora Sveučilišta u Zadru te umjetničkog savjetnika Kino Zone.

Umjetnički savjetnik Kino Zone Mario Županović/Foto: Luka Jeličić

– Slijepčević se u nastavku te izjave referirao primarno na nedostatak solidarnosti i na izostanak otpora bezumlju, mržnji, tiraniji – u filmu grupnog, u kontekstu šest putnika u tom vagonu, a u društvu kolektivnog djelovanja protiv raznih oblika opresije i represije, objašnjava Županović te nastavlja, referirajući se na podtekst filma.

– U tom smislu u lancu događaja koji je prikazan u filmu izolirano herojstvo jednog čovjeka – koliko god bilo iznimno jer je spašen jedan ljudski život samoizabranom žrtvom drugog čovjeka – i dalje ostaje samo izolirana baklja herojstva i ljudskosti. Sadašnjost pokazuje da grupna, kolektivna i društvena solidarnost prečesto zakazuje u rubnim/egzistencijalnim pitanjima i to je, čini mi se, podtekst i esencijalni kontekst “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, govori Županović i tumači na koji način Slijepčević nadilazi okvire regionalne politike kako bi progovarao o univerzalnim etičkim pitanjima.

Pitanje koje nadilazi granice

– Slijepčević poentira na granicama etičkog, humanističkog, kulturnog i civilizacijskog – dakle upravo u aspektima koji se poništavaju u ratnom miljeu, posebice u kontekstu ratnog zločina. Samo okrilje događaja je svima na ovim prostorima trenutno spoznatljivo, no način na koji je izolirano i individualno herojstvo Tome Buzova riječju i djelom suprotstavljeno šutnji i paralizi lika kojeg igra Goran Bogdan, postaje bez obzira na politički i povijesni kontekst rata, univerzalno etičko, egzistencijalno i društveno pitanje koje nadilazi granice bivše države i balkanske politike. Mislim da kod Tome Buzova dileme nije bilo – što je u konačnici i platio životom. Etičko djelovanje pojedinca i grupe koje se povlači pred opresijom i tiranijom zbog straha, komocije, konformizma, pa možda i nihilističke procjene da se ništa ne može promijeniti kroz suprotstavljanje – da, to su suštinska pitanja koja proizlaze iz filma, govori Županović te objašnjava vremensku i prostornu odrednicu filma: kratkometražna forma i skučen prostor vagona izabrani su kako bi film vjerodostojno prikazao mjesto i trajanje zločina nad civilima.

– Situiranje radnje i narativa podešeno je naravno prema rekonstrukciji stvarnog događaja pri čemu klaustrofobija vagona iz kojeg nema bijega određuje i atmosferu straha. Blizina kamere i glumaca također akcentuira neizvjesnost pri čemu kadrovi s detaljima lica aktera i srednji plan snimanja samog vagona uvlače gledatelje gotovo u stvarno vrijeme događaja. Kratka forma i desetak minuta trajanja filma u tom kontekstu je apsolutno pogođena da što bliže korespondira sa stvarnim događajima sa stanice u Štrpcima iz 1993., tumači ovaj sveučilišni profesor koji je dobro upoznat s opusom Nebojše Slijepčevića.

– Riječ je o vrsnom dokumentaristu koji se ne libi obrađivati teške, često i tabuizirane teme poput etničke i vršnjačke nesnošljivosti i patrijarhalnih odnosa. Posebice je u tom kontekstu važan njegov dugometražni dokumentarac “Srbenka” s kojim je bio i gost u nezavisnoj kinoteci Kino Zona u Zadru. U kratkoj formi osim “Čovjeka” ističu se i filmovi “Šamar” i “Muški film” koji senzibiliziraju pitanja vršnjačke netrpeljivosti i nasilja među njima, dok kod dugometražnih treba istaknuti osim “Srbenke” i nagrađivani film “Gangster te voli” koji donosi priču o staromodnom bračnom posredniku, nastavlja ovaj filmolog i član Hrvatskog društva filmskih kritičara, a mi ga pitamo da nam približi koje kriterije struka uzima u obzir prilikom odabira filmova koji su, poput “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, zavrijedili titulu najuspjelijih.

– Struka se u kontekstu valorizacije nekog filma mora baviti raznim aspektima proizvodnje filma od onih formalnih poput kamere, kadriranja, montaže, scenografije, zvučnih i glazbenih elemenata do onih estetskih, poetskih, narativnih i filozofskih aspekata koje film ostvaruje. Poseban dio otpada, naravno, i na odabir i rad s glumcima i na njihovu izvedbu koja u konačnici često i presuđuje koliko je određena režijska koncepcija uspjela ili ne. Tema i način na koji ona korespondira s nekim bitnim psiho-socijalnim, političkim ili egzistencijalnim pitanjima također u bitnome određuje iznad-zanatsku kakvoću nekog filma, otkriva Županović te nam prikazuje valorizaciju filmova upravo na primjeru “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”.

Prognoze za 2. ožujka

– U kontekstu Slijepčevićevog filma to je zajednički poduhvat svih koji su sudjelovali u ostvarenju svih navedenih elemenata. Možemo reći da je “Čovjek koji nije mogao šutjeti” izuzetan spoj teme koja kroz individualni otpor i žrtvu progovara o elementarnim ljudskim boljkama u liminalnim situacijama- on je ostvaren kroz upečatljiv kontrast likova koje igraju Goran Bogdan i Dragan Mičanović, kao i kroz situiranje radnje u taj jedan klaustrofobični vagon u kojem strah i paraliza postaju još dojmljiviji. Završni kadrovi u tom smislu dovode do etičko/egzistencijalnog suočavanja lika kojeg igra Bogdan s vlastitom paralizom hrabrosti i postavljanja pitanja gledatelju: biste li i vi postupili isto? To su elementi koji izdižu film daleko iznad prosjeka filmske adaptacije stvarnog događaja, približava nam sugovornik profesionalni pristup sedmoj umjetnosti, a mi ga, budući da je uvijek lijepo vidjeti naše gore list na podijima prestižnih natjecanja, pitamo kakve su prognoze za 2. ožujka te ima li hrvatski kandidat za Oscara šanse, nakon Zlatne palme, osvojiti i zlatnog muškarca.

– Zlatna palma na festivalu u Cannesu za “Čovjeka koji nije mogao šutjeti” je iz perspektive struke možda i važnija potvrda vrijednosti od potencijalne pobjede na ovogodišnjim Oscarima. Oni pak, s druge strane, u marketinškom, infrastrukturnom i komercijalnom kontekstu otvaraju puno šire tržište, ne samo za Nebojšu, već i za hrvatski film u globalu, što je reklama koju je nemoguće ignorirati niti kupiti. Zbog svega navedenog Slijepčevićev film ima realne šanse da osvoji Oscara, iako je konkurencija u kategoriji najboljeg kratkog filma izuzetno oštra zbog filmova koji tematski također korenspondiraju s opsesivnim temama današnjice: imigracijom (“A Lien”), odnosom robota i ljudi (“I’m not a Robot”), nedostupnim obrazovanjem (“Anuja”). Nadamo se ipak da će kipić sa sobom odnijeti ekipa “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”, govori Županović, a uzbudljive vijesti otkriva nam voditelj Fric, najavljujući zanimljive projekcije i potencijalna gostovanja u sklopu kinoteke.

– Ukoliko obveze nakon dodjele Oscara dozvole, očekujemo Nebojšu Slijepčevića kao gosta na proljeće uz nekoliko njegovih ostvarenja među kojima i “Čovjeka koji nije mogao šutjeti”. Vjerojatno ćemo uskoro također upriličiti nekoliko projekcija našeg kandidata za Oscar prije dugometražnih filmova u veljači. Pozivamo vas da pratite naš program i otkrijete kad, zaključuje Fric.