Oda istinskom prijateljstvu dvojice književnih velikana

U Ogranku Matice hrvatske u Zadru održano je predstavljanje velebne knjige izdane tijekom 2024. godine u Nakladi Bošković – »Jedan niže držeć, drugi više pojuć – lirska, i ina korespondencija 1984. – 2020.«, koja na 623 stranice donosi pisma, dopisnice, stihove i sonete dvojice vrhunskih intelektualaca, akademika, pjesnika, prevoditelja i bliskih prijatelja – Luke Paljetka i Tonka Maroevića, koji su se dopisivali 36 godina.

Književni fenomen

Naime, nakon što je Maroević iznenada preminuo u kolovozu 2020. godine, njegova udovica Iva Grgić Maroević predala je Paljetku svu građu koju je njezin suprug primio od njega, vjerujući da će on najbolje znati što učiniti s tim opsežnim materijalom. I doista, Paljetak je priredio ovo grandiozno djelo, obogaćeno mahom neviđenim fotografijama, kao posvetu svom prijatelju.

Nakon Paljetkove smrti knjiga ostaje kao svojevrsni poetski dnevnik svakodnevice i još jedan prilog njihovom velikom književnom djelu, istaknuto je na predstavljanju u Ogranku, čiji je predsjednik, profesor Radomir Jurić, s ponosom naglasio kako su obojica desetljećima bili članovi Matice. Prisjetio se i svoje suradnje i prijateljevanja s Paljetkom, ali naglasio i vrijedne susrete s Maroevićem i njegovom suprugom. Između ostalog, dodao je kako su obojica surađivali na časopisu »Zadarska smotra« te drugim izdanjima, ali i da je Zadar imao posebno mjesto u Paljetkovu stvaralaštvu – upravo je tu napisao svoju prvu knjigu »Nečastivi iz ruže«, ali i svoju posljednju.

Sanja Knežević, pročelnica Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, kazala je kako ovo djelo svjedoči o jedinstvenom književnom fenomenu i odnosu dvojice autora koji su oblikovali hrvatsku postmodernu književnost, pritom neminovno ostajući vjerni mediteranskoj baštini.

Mediteranski postmodernizam

– Njihova dugogodišnja korespondencija nije bila samo razmjena pisama, već i dijalog o književnosti, umjetnosti, baštini. U toj igri s tradicijom su se nadopunjavali – Paljetak sa sonetima, a Maroevićev s kartolinama. Paljetak je, ostajući u svom Dubrovniku, u svemu pronalazio inspiraciju za sonete, dok je Maroević putovao, predavao i neumorno radio, a njegove kartoline su pune dosjetki i lepršavosti. Unatoč suvremenoj tehnologiji, ostali su vjerni tradiciji – nisu koristili e-mail, nisu pisali na računalu, već su slali faksove i tipkali na pisaćim strojevima. Dobivali bismo recenzije pisane pisaćim strojem, nisu željeli pristati na digitalnu kulturu. Ova knjiga ne samo da dokumentira njihovo prijateljstvo, već i čuva njihovu predanost staroj hrvatskoj književnosti, ponajviše renesansnoj, i mediteranskom duhu. Vjerujem kako će ova knjiga postati simbol »mediteranskog postmodernizma« jer su se s ponosom nosili odrednicu mediteranskih ljudi i živjeli tu baštinu. Obnovili su hrvatsku suvremenu književnost, vraćajući je renesansnom idealu čovjeka koji stvara, divi se svemu i slavi umjetnost u svim njezinim oblicima, dok im je obojici na prvom mjestu bila – ljubav, rekla je profesorica Knežević.

Skladatelj i profesor glazbene kulture Darko Matičević imao je čast surađivati s Paljetkom na stvaranju knjige koja je tiskana u ožujku 2024. godine, dok je Paljetak preminuo 12. svibnja iste godine.

– Unatoč bolesti pomno je pratio završetak ovog djela do posljednjeg dana. Svjestan da neće dočekati predstavljanje, zamolio me da knjigu dostojanstveno predstavim u njegovom rodnom Dubrovniku, Maroevićevu Splitu, mom Metkoviću, Trogiru, Zadru i Zagrebu. Predložio je da se na kraju knjige uvrsti njegov sonetni vijenac koji je napisao tri dana nakon Maroevićeve smrti, a također je želio da snimimo videozapis njegovog čitanja uz moju instrumentalnu glazbenu podlogu. U knjigu je uvrstio i desetak fotografija koje su mu bile posebno drage. Zanimljivo je i da je bio zaslužan za kompletan vizualni dizajn, od slova u boji »vina« do sivo-plave »golubove« pozadine, podijelio je Matičević, te zaključio kako je ova knjiga prava oda istinskom prijateljstvu dvojice velikana.