Nikola Zmijarević: Umjetnost ne mora nužno biti estetski privlačna - ona može biti sve što ljudi žele

Nikola Zmijarević na ovogodišnjem 12. Zadarskom salonu mladih ističe se kao jedan od autora koji kroz realizam svakodnevice donosi intimne i prepoznatljive prizore iz života. U svom ciklusu »A day in life« (Dan u životu) kroz četiri portreta mlade djevojke iz svoje neposredne okoline fokusira se na naizgled banalne trenutke – ostatke hrane na tanjuru nakon obroka, listanje sadržaja na pametnom telefonu, brigu o vlastitom izgledu – u kojima otkriva suptilnu refleksiju slojevitosti suvremenog društva u kojem živimo.

Kako navodi kustosica Koraljka Alavanja u katalogu, Zmijarević i ostali autori koji se okreću realizmu posvećuju pažnju upravo onome što nam je poznato, odražavajući utjecaj danas popularnog koncepta »mindfulness« – usmjerenosti na sadašnji trenutak. Slične ideje prepoznaju se i u gestalt psihoterapiji kroz princip »ovdje i sada«. Ovaj samouki figurativni slikar u svom radu prvenstveno portretira ljude iz vlastite okoline u svakodnevnim i intimnim trenucima. Uz umjetnički rad, djeluje i u akademskoj zajednici – asistent je na Odjelu za povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zadru te ondje pohađa doktorski studij, gdje istražuje suvremeno reprezentacijsko slikarstvo. Njegova promišljanja obuhvaćaju i filozofiju umjetnosti, kulture i politike, kao i pitanja identiteta, reprezentacije te materijalnih uvjeta umjetničke produkcije i recepcije. Proveo nas je kroz svoje radove u kojima naizgled svakodnevni trenuci zadobivaju jedno posve drugo i dublje značenje.

Iza kulisa

– Ovo su tihi trenuci koji možda nisu najatraktivniji za javnu prezentaciju, barem ne onako kako inače doživljavamo vlastite rutine. Na neki način, ovo je »behind the scenes« jedne osobe. U ovom ciklusu želio sam postići stilsku dosljednost – kroz format, tehniku i proporcije – kako bi se ista osoba prepoznala, iako je prikazana kroz potpuno različite tehničke pristupe i formalne aspekte. Htio sam naglasiti suptilnost tih intimnih, ambijentalnih trenutaka rutina koje većina ljudi ne primjećuje. No, ovo nije voajerski pogled, već nešto puno osobnije – jer mi je ta osoba doslovno najbliža u svim svojim izdanjima. Izvana se možda čini da kao autor držim distancu od subjekta, ali meni se ne čini tako. Naprotiv, slikarski proces mi omogućava intimnu kontemplaciju i dublje promišljanje o osobi koju prikazujem. S druge strane, možda sam podsvjesno želio naglasiti i osjećaj izoliranosti figure, čak i u društvenim situacijama – primjerice, dok pali cigaretu nakon jela, ili pak dok čita vijesti na mobitelu navečer u čemu se svi na neki način možemo pronaći. Naravno, ovo nije kritika površnosti, da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, priča nam Nikola, čija je najveća muza upravo njegova dugogodišnja partnerica Mirna koja je prikazana na ovim slikama.

Kada je započeo sa slikanjem, upravo mu je njezino lice bilo prvo polazište – najpoznatije i najprirodnije za istraživanje. Paralelno s tim, okušao se i u nekoliko autoportreta.

– Mislim da smo oboje naučili gledati sliku kao nešto odvojeno od osobe koja je prikazana. S vremenom smo postali svjesni da ne promatramo samo nju, već sliku neke osobe. Naravno, teško je potpuno se odvojiti – kada ljudi vide svoj portret, prvo primijete i najmanja odstupanja. Tu se onda postavlja pitanje što je važnije – portretna točnost ili sama slika? Za mene je ipak slika primarna, ali uvijek postoji taj suptilan odnos koji nastojim izbalansirati prilikom slikanja, objašnjava talentirani samouki slikar, čija djevojka na ovim slikama zrači nevjerojatnom smirenošću. Kako on dodaje, zanimljivo je i to što se zove Mirna.

Iako je Nikola nekoliko puta pokušao slikati djevojku u klasičnom akademskom pristupu, brzo je od toga odustao smatrajući da je dugotrajno poziranje iscrpljujuće i da nepotrebno troši njezino vrijeme. Umjesto toga, odlučio se osloniti na fotografiju kao alat za bilježenje trenutaka i kao polazišnu točku za slikanje.

Počelo iz dosade

– Naravno, slike ne nastaju u mjerilu 1:1 prema fotografiji, da se ne bi krivo shvatilo. Tijekom procesa dolazi do puno promjena. Upravo me ta medijalnost slike fascinira – odnos materijalnih aspekata slike i fotografije, pa čak i uvjetne »greške« koja nastaju tijekom procesa. Zanimljiva su mi ta odstupanja. Primjerice, ova četvrta slika s ostacima hrane na stolu nije nastala na temelju jedne slike, već spletom različitih kompozicija, odnosno kolaža fotografija, objašnjava autor.

Počeo je slikati u četvrtom srednje, uglavnom iz dosade, na satovima kad mu nije bilo zanimljivo. Sestra mu je tada kupila prvi paket uljanih boja i od tada je krenuo slikati, prateći YouTube tutorijale, a najviše su ga inspirirali videozapisi Boba Rossa – koje čak i danas gleda, kako priča, da se opusti prije spavanja.

– Najviše me zanima figuracija jer smatram da je to najizazovniji dio slikarstva, pogotovo ljudska lica koja su najkompleksniji motivi. Moja djevojka mi je, uz to, velika muza, jer je najbliža osoba u mom životu, pa često posežem za njenim likom kao modelom. To je možda više slučajnost, ali proizlazi iz mog svakodnevnog života i bliskosti koju imam s njom. Još uvijek mislim da se na mojim radovima vidi da savladavam tehniku. Do sada sam se uglavnom bavio akademskim problemima slikarstva jer nisam imao formalno obrazovanje na akademiji, pa su me zanimale te podjele na žanrove, motive i tehnike. Puno me zanima i materijalnost slike. Do sada sam imao svakakvih faza, ali ništa od toga ne doživljavam kao gotova djela. Zapravo, ovo mi je prvi ciklus koji bih se usudio izložiti, nešto što mogu nazvati cjelinom i barem donekle objasniti. Sve prije toga bili su pojedinačni radovi, rađeni u različitim formatima i tehnikama. Kako bih slušao kolegije iz povijesti umjetnosti, tako bih se uživljavao u određena razdoblja. To mi je zapravo pomoglo da teorijski razumijem suštinu neke motivike ili žanra. Međutim, sve te radove doživljavam kao dio »radioničkog procesa«, nešto što bi se moglo nazvati »atelijerski rad« – iako nemam atelje. Zato ih ne smatram gotovim slikama koje bih izložio, priča ovaj mladi slikar.

Odstupanje od akademskog

Kao svoje uzore iz povijesti slikarstva navodi renesansnog slikara Giovannija Bellinija, te kako su mu općenito najzanimljivije kasne faze velikih slikara – primjerice Tiziana ili pak Rembrandta.

– Što se tiče 20. stoljeća, posebno mi rezonira Andrew Wyeth, američki realist. Njegovi radovi, gdje prikazuje ljude iz svoje okoline, hvataju te tihe, suptilne momente – gotovo da se može osjetiti strujanje zraka u sobi, ona prašina u zraku. Od drugih figurativaca, tu su britanski slikari Lucian Freud, ili pak Francis Bacon – Bacon je manje realističan, ali vrhunski, možda i najbolji slikar po mom mišljenju. Anselm Kiefer me također jako privlači svojim pristupom materijalnosti slike. Od suvremenih slikara inspirira me mnogo autora koji nisu toliko poznati široj javnosti, primjerice Nicola Samorì. O njima zapravo i pišem u doktoratu, pokušavam napraviti ozbiljniju stručnu analizu te vrste slikarstva koja me ujedno motivira i u mom praktičnom radu, pojašnjava Nikola, dodajući kako mu je pomalo teško objektivno opisati vlastiti stil, pogotovo jer se u doktoratu bavi upravo suvremenim realizmom od njegovih oblika, genealoških slojeva, različitih pristupa figuraciji i materijalnosti.

– Realizam je, naravno, širok pojam. Ljudi ga često prvo spomenu kada vide moje slike – neka realistična figuracija, nešto prepoznatljivo – ali mene više zanimaju odstupanja od akademskog realizma. Zanimaju me te vidljive promjene poteza kista, ta skicoznost u određenim trenucima, grubo nanesene podloge u kontrastu s preciznijim dijelovima, razlike u teksturama. Slikarski jezik je ono što mi je najvažnije. Primjerice, prvu sliku iz ovog ciklusa radio sam na drvu i pokušao cijelu figuru definirati s minimalnim brojem poteza, ostavljajući pozadinu potpuno vidljivom. Umjesto da imitiram teksturu drva, pustio sam da materijal ostane prisutan kroz sve slojeve slike. Na drugim radovima koristim kaširano platno, ali uvijek mi je važan balans između vidljivosti poteza kista i uvjerljive figuracije. Koristim četke s ravnim vrhovima jer mi je zanimljiv njihov nanos i trag na slici. Pokušavam pronaći ravnotežu između vidljivog poteza i uvjerljivosti prikazanog lika. Najuzbudljiviji momenti su mi posebice tamo gdje je potez grublji, gdje se boja suhim kistom trlja po površini ili ostavlja dojam izgrebanosti. Upravo ti dijelovi slike, gdje se slikarstvo samo po sebi najviše osjeti, meni su najvažniji, ističe ovaj predstavnik mlade zadarske likovne scene kojem je ovo druga skupna izložba – prvi put je izlagao na Međunarodnom trijenalu portreta u Kninu 2022. godine.

Zadarska umjetnička scena

Osim razgovora o slikarskim počecima, preokupacijama i izloženim radovima, Nikola je prokomentirao i ponovno pokretanje Zadarskog salona mladih nakon 20 godina pauze, ali i zadarsku umjetničku scenu.

– Očito je da je umjetnička scena u Zadru prisutnija nego što sam očekivao – ili nego što sam uopće znao. Osobno sam imao osjećaj izolacije u gradu, nisam bio svjestan da postoji neka živa umjetnička scena. Zadar je uvijek bio više grad fotografije nego slikarstva i drugih likovnih umjetnosti, pa me to nije ni čudilo. Kod nas je kulturni diskurs uvijek centraliziran, primjerice Zagreb ima potpuno drugačiju scenu. Na otvorenju su spomenuli da je nekada ovdje postojala Pedagoška akademija koja je omogućavala povezivanje teorijskog i praktičnog rada mladih umjetnika, i mislim da bi nešto slično danas bilo odlično za Zadar. Salon se pokazao kao iznimno stimulativan događaj, drago mi je vidjeti toliko imena, ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću. Na izložbi stvarno ima kvalitetnih radova u različitim medijima. Nadam se da će se ovakvi događaji nastaviti, a volio bih vidjeti i samostalne izložbe autora i autorica. Očito je da talenata ima – bilo bi odlično da se to dalje razvija, naglašava Nikola, otkrivajući nam dalje u razgovoru čiji su mu radovi ostavili poseban dojam.

– Recimo, skulptura Lucije Jelić mi je stvarno ostavila snažan dojam. Podsjeća me na nešto između Georga Segala i Giacomettija, ta figuracija koja je na neki način bezlična, ali vrlo ekspresivna i snažna, to me baš impresioniralo. Također, Alba Miočev sa slikama koje kombiniraju ušivenu tkaninu na platnima s realističnom figuracijom. To mi je jako zanimljivo, ima tu nekih Kiferovskih trenutaka, tog neoekspresionističkog tipa. Zatim, slike Ane Jagić, posebno »ABC sir« – to mi je predobro. Jako mi je zanimljivo, baš se radi o nečem što ja osobno ne bih mogao napraviti jer nemam tu disciplinu – ta repetitivnost proizvoda, i kako je ukomponirala svoju viziju konzumerizma. Na prvu izgleda kao fotografija, ili čak neka instalacija tih sireva na polici, a onda kad se približiš, vidiš ta odstupanja koja podsjećaju na Chuck Closea ili na Warholovu pop-art distorziju, kaže Nikola.

Za sebe kaže da odgovora onom stereotipu o samozatajnom i povučenom umjetniku. Tako iskreno priznaje kako je donedavno radio gotovo u vakuumu, skoro potpuno izolirano, gdje mu je slikarstvo više bilo izlika za mirne trenutke navečer, za kontemplaciju.

‘Outsiderska’ umjetnost

– Kad svi spavaju, obično bih slikao do sitnih jutarnjih sati – to mi je bila neka rutina. Ponekad bih radio nešto vezano za doktorat, ali najčešće bih slikao kad bih želio razbistriti mozak. Bilo je to više ritualna potreba za slikanjem. Naravno, očekivao sam da će jednog dana netko vidjeti moj rad, ali nisam bio opterećen time. Nisam razmišljao o tome što će ljudi misliti, prepuštam im slobodu za interpretaciju. Nadam se samo da ljudi neće gledati ove slike kao klasične portrete, kao nešto što glorificira subjekt. Meni je bitan taj intimistički motiv, prikaz tih tihih trenutaka, emocija. Iako sam imao neke monumentalne ideje, uvijek bih se vraćao na nešto što mi se činilo jednostavnim, a zapravo me najviše privlače ti intimni trenuci jer u njima prepoznajem i sebe, iskreno će Nikola.

Za kraj razgovora, kao povjesničar umjetnosti, podijelio je kako mu je najbliža definicija umjetnosti ona koju su ponudili Arthur Danto i Geroge Dickie, a prema kojoj umjetnost predstavlja zbir različitih formi koje su povezane s našom percepcijom svijeta i koje ujedno oblikuju način na koji razumijemo samu umjetnost.

– To je koncept koji je potvrđen početkom 20. stoljeća, naročito s pojavom konceptualne umjetnosti. Jedan od ključnih trenutaka bio je, primjerice, Duchamp kada je postavio pisoar na postament i izložio ga u kontekstu drugih umjetničkih djela, čime ga je legitimizirao kao umjetnost. Pokazao je da umjetnost ne mora nužno estetski biti privlačna i da ona može biti sve što ljudi žele. Dakle, umjetnost može biti sve što želimo, ali mora proći kroz određeni proces institucionalizacije. U tom smislu, ako nešto nije izloženo, ako nije praćeno nekim tekstovima, kritikom, izložbom, ili čak prodajom, kao to u tom širem kontekstu ne postoji. Međutim, to ne znači da takav rad ima manju vrijednost. Uostalom, čak me više zanima umjetnost koja nije prošla kroz službenu institucionalizaciju, tzv. »outsiderska umjetnost«, koja je »amaterizam« u očima nekih, ali za mene to ne igra nikakvu ulogu u ocjenjivanju kvalitete. Iako je institucionalizacija bitna u umjetničkom svijetu, ne mislim da je akademska edukacija nužna za stvaranje kvalitetnog umjetničkog djela. Primjerice, kada govorimo o 19. stoljeću, puno više govorimo o onim umjetnicima koji nisu završili akademiju, objašnjava Nikola, zaključujući kako je umjetnost kompleksna i amorfna, dok je njezina definicija usko vezana uz vrijeme i društveni konsenzus.