Mladi hrvatski glazbenik, gitarist Filip Mišković, predstavio se i zadarskoj publici

U okviru koncertne sezone 2025./2026. Koncertni ured Zadar u sklopu programa »Klasika« ugostio je jednog od najtalentiranijih mladih hrvatskih glazbenika – Filipa Miškovića. Mladi virtuoz predstavio se premijerno zadarskoj publici u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači u okviru ciklusa »Mladi u palačama« koji je posvećen promicanju novih generacija hrvatskih glazbenika.

Publika je imala priliku doživjeti vrhunsku interpretaciju španjolske glazbene tradicije, ali i upoznati mladog gitarista čiji se umjetnički put ubrzano razvija na međunarodnoj sceni. Rođen u Splitu, Mišković je svoje glazbeno obrazovanje započeo vrlo rano, a već sa 17 godina upisao je studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao mlađi kandidat u klasi profesora Darka Petrinjaka, osnivača poznate zagrebačke gitarističke škole. Studij je nastavio pod mentorstvom profesora Zorana Dukića, jednog od najcjenjenijih svjetskih gitarista. Danas se usavršava u Nizozemskoj, gdje djeluje i razviju svoju međunarodnu karijeru. Kroz dosadašnji rad surađivao je s uglednim orkestrima i dirigentima, a od 2021. godine postao je član prestižne EuroString Artist platforme, što mu je otvorilo vrata europskih pozornica.

Pred domaćom publikom

Nakon svog prvog koncerta pred zadarskom publikom, Mišković nam je otkrio više o svojoj ljubavi prema gitari, o glazbi koja ga nadahnjuje te o snovima i izazovima koji prate njegov put mladog koncertnog umjetnika.

Nastupio si u sklopu ciklusa »Klasika – Mladi u palačama«, što je svojevrsni povratak domaćoj publici nakon brojnih inozemnih uspjeha. Koliko ti znače takvi nastupi u Hrvatskoj?

– Ovo je bio moj prvi nastup pred zadarskom publikom i tome sam se jako veselio. Svaki nastup u Hrvatskoj za mene je poseban i uzbudljiv, jer svirati domaćoj publici uvijek nosi toplinu i emotivnu povezanost. Iznimno sam sretan što sam imao priliku ponovno nastupiti pred hrvatskom publikom u sklopu ciklusa posvećenog mladim glazbenicima. Zahvaljujem Koncertnom uredu Zadar na pozivu, a posebno na inicijativi za organizaciju ciklusa »Mladi u palačama«. Također, iznimno sam se veselio i velika mi je čast što ću tijekom Glazbenih večeri sv. Donata u ljeto 2026. godine ponovno održati solistički koncert za zadarsku publiku, što je za mladog glazbenika doista velika prilika.

Publici si se predstavio programom »Homenaje a la guitarra«, posvećen španjolskim skladateljima. Kako si zadovoljan izvedbom i reakcijom publike?

– Atmosfera je bila sjajna, a publika je imala priliku osjetiti duh španjolske glazbe i njezinu posebnost u mojoj interpretaciji. Bio sam iznimno zahvalan na toplom odazivu publike, koja me uvijek potiče da dam sve od sebe i pružim kvalitetan i iskren glazbeni doživljaj.

Ta glazba nosi snažan temperament i emociju. Koliko si se ti osobno pronašao u tom izrazu? Ima li među izvedenim djelima ono koje ti je posebno drago, možda zbog osobne povezanosti ili zato što ti predstavlja glazbeni izazov?

– U meni oduvijek postoji snažna strast prema glazbi, a upravo je ta strast duboko utkana i u španjolsku glazbu. Ovim sam programom želio publici prenijeti svoju ljubav prema tom izrazu jednako kao i prema gitari, zbog čega sam ga simbolično nazvao »Homenaje a la guitarra« – U čast gitari.

Program je bio bogat raznolikim tehnikama sviranja, izraženim dinamičkim kontrastima, raznim artikulacijama i, najvažnije, nezaboravnim melodijama koje prizivaju autentičan duh španjolske glazbe. Većina skladatelja zastupljenih u programu nisu bili gitaristi – Manuel de Falla, Joaquín Rodrigo, Joaquín Turina i Isaac Albéniz – dok su Fernando Sor i Francisco Tárrega, jedini gitaristi, imali ključnu ulogu u razvoju gitarske literature i tehnike sviranja. Na svom poslijediplomskom studiju istraživao sam obrade klavirskih djela iz »Suite española« Isaaca Albéniza za gitaru. Na prvi pogled, taj prijelaz s klavira na gitaru može djelovati neobično, no rezultat je iznimno zadovoljavajuć. Zapravo, čini se kao da je »Suite española« bila stvorena upravo za gitaru. Zanimljivo je da je i sam Albéniz bio oduševljen kada je čuo gitarske obrade svojih djela na jednom koncertu.

Posebno mjesto u programu zauzimale su »Sevilla« i »Asturias«, skladbe koje, iako često izvođene, za mene predstavljaju poseban izazov. Težio sam tome da publici ponudim svjež pristup – u »Sevilli« sam naglašavao eleganciju i plesni karakter, dok sam u »Asturiasu« gradio dugi glazbeni luk kroz prepoznatljiv ostinato bas. U tom sam se procesu često oslanjao na klavirske izvođače kao glavnu interpretativnu referencu.

Španjolska glazba prisutna je kroz cijelo moje glazbeno obrazovanje i toliko mi je prirasla srcu da mogu reći kako mi je već duboko ušla pod kožu – gotovo sam »hispaniziran«. Upravo zato teško mi je izdvojiti jedno djelo koje mi je posebno; svako nosi svoju jedinstvenu čar i energiju.

Dragocjeno iskustvo

Iza tebe je više od 40 međunarodnih nagrada. Kada danas pogledaš taj niz uspjeha – što ti je najvažnije: priznanja, iskustvo ili ljudi koje si upoznao putem?

– Dok sam bio učenik, nagrade su mi predstavljale potvrdu rada i truda te su me poticale da još predanije radim na svom sviranju. S vremenom sam shvatio da mi svako priznanje donosi dragocjeno iskustvo, a svako natjecanje svoj jedinstveni izazov. Kroz njih sam naučio kako se nositi s nastupima na važnim pozornicama i kako razvijati samopouzdanje. Danas mi je, ipak, najvrjednije ono što ostaje iza svega toga – ljudi koje sam upoznao putem. Kroz svaki nastup trudio sam se ostvariti upravo tu ljudsku povezanost, jer ona daje pravi smisao svemu što radim.

Nastupao si u dvoranama poput Musikvereina u Beču ili Kings Placea u Londonu. Kako se, kao mladi glazbenik snalaziš na svjetskim pozornicama?

– Za svaki nastup osjećao sam uzbuđenje, kao što sam ga osjećao i za ovaj u Zadru. Nastupi u inozemstvu uvijek su nosili dodatnu dozu odgovornosti i privilegije, osobito u vrijeme kada sam studirao u Zagrebu. Tada mi je bilo posebno važno dostojno predstavljati zagrebačku gitarističku školu, kao što to i danas čine starije generacije koje su iz nje potekle. Vjerujem da je za svaki nastup potrebna određena količina uzbuđenja. To je pozitivna energija koja glazbenicima služi kao gorivo u stvaranju umjetnosti. Bez tog unutarnjeg uzbuđenja teško je stvoriti pravu glazbenu čaroliju.

Posebna čar

Imaš iskustvo i solističkih i orkestralnih nastupa. Što ti je osobno draže – biti sam na sceni s gitarom ili dijeliti energiju s orkestrom i dirigentom?

– Biti sam na sceni s gitarom uvijek je bio poseban osjećaj, osobito kada sam publiku pozivao u svoj svijet glazbe. No, nastupi s orkestrom nosili su još posebniju čar – rijetko se viđa gitara uz orkestar na velikim pozornicama, za razliku od klavira ili violine. Takve sam prilike doživljavao kao veliku privilegiju jer tada glazba poprima bogatiju i slojevitiju dimenziju. Imao sam veliku sreću surađivati s izvrsnim orkestrima poput Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a i Švedskog komornog orkestra te dijeliti pozornicu s iznimnim glazbenicima i umjetnicima. U prosincu ove godine očekuje me debitantski nastup s jednim od najpoznatijih i najljepših koncerata za gitaru i orkestar – »Conciertom de Aranjuez« Joaquína Rodriga – u Nizozemskoj. Pod ravnanjem maestra Marca Bonsa, sa Simfonijskim orkestrom Carpe Diem sa sjedištem u Hagu. Nadam se da će u budućnosti biti još mnogo takvih nastupa, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu

Član si EuroStrings Artist platforme, što je velika čast. Koliko ti je to otvorilo vrata prema međunarodnoj sceni i novim suradnjama?

– Od 2021. godine jedan sam od članova EuroStrings Artist platforme i imao sam priliku održati niz koncerata diljem Europe. Ta su iskustva bila neprocjenjiva jer sam svirao na izvrsnim lokacijama i upoznao divne glazbenike, što je kasnije dovelo do formiranja Uppsala Guitar Quarteta. U njemu sviramo Cristina Galietto iz Italije, Jack Hancher iz Engleske, Álvaro Toscano iz Španjolske i moja malenkost. Nastupali smo na festivalima diljem Europe, a vrhunac je bio koncert sa Švedskim komornim orkestrom pod ravnanjem maestra Christiana Karlsena, kada smo izveli »Concierto de Andaluz« Joaquína Rodriga.

Drugačiji pristup radu

Učio si od nekih od najvećih imena, poput profesora Darka Petrinjaka i prof. Zorana Dukića. Kako je svaki od njih utjecao na tvoj glazbeni razvoj i identitet?

– Imao sam veliku čast započeti svoj studij već sa sedamnaest godina, kao mlađi kandidat, i to kod profesora Darka Petrinjaka, osnivača zagrebačke gitarističke škole, jedne od najpriznatijih u svijetu. Uveo me u svijet glazbe na poseban način. Naučio me da samo slušanje glazbe ima golem utjecaj na interpretaciju te mi pomogao da naučim voljeti glazbu u cijelosti. Studij s profesorom Zoranom Dukićem bio je prirodan nastavak tog puta, s naglaskom na glazbene detalje i način na koji ih sugestivno prenijeti na gitaru.

Posebnu zahvalnost dugujem i svojim ostalim profesorima, koji su također imali važnu ulogu u mom glazbenom razvoju – profesoru Vicku Novaku, koji je prvi prepoznao moj entuzijazam za gitaru, te profesoru Maroju Brčiću, koji me naučio temeljnima sviranja. Svaki od njih bio je važna stanica na mom glazbenom putu.

Sada studiraš na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu. Po čemu je to iskustvo posebno i razlikuje li se pristup radu u Nizozemskoj od onoga u Hrvatskoj?

– Oduvijek sam smatrao da je hrvatski glazbeni obrazovni sustav na vrlo visokoj razini, što potvrđuju i zavidni rezultati naših glazbenika u svijetu. Često mislimo da je sve izvan naših granica bolje, no istina je da studij u inozemstvu donosi prije svega veliko životno iskustvo i drugačije pristupe radu.

U Hrvatskoj je naglasak više na prijenosu znanja i iskustva s profesora na studenta, što daje izvrsne temelje u obrazovanju. U Nizozemskoj se studentima daje više slobode da istražuju vlastite interese, dok ih profesori usmjeravaju prema individualnom razvoju. U ovoj fazi života takav pristup smatram iznimno vrijednim i svakom ga mladom glazbeniku toplo preporučujem.

Gitara se često opisuje kao instrument koji progovara između prstiju i duše. Kako ti doživljavaš taj odnos? Koliko ti je važna tehnička perfekcija, a koliko emocija i spontanost u izvedbi?

– Skoro bih se mogao složiti s time, ali ipak – prsti su samo sluge kojima upravlja mozak. S te strane, moj je odnos prema glazbi uvijek bio spoj razuma i duše. Smatram da su tehnička perfekcija i izražajnost izvedbe jednako važni i da jedno bez drugoga ne može postojati. Ako se zanemari jedno, odmah se osjeti nedostatak drugog. Zato se u svom domu, u idealnim uvjetima, posvećujem i glazbi i tehničkim zahtjevima sviranja. Glazbu stavljam u prvi plan jer moram imati jasnu ideju koju želim prenijeti publici, kako bih ju mogao tehnički dotjerati do kraja.

Ponekad se dogodi da namjerno ostavim prostor za spontanost na pozornici, i upravo su mi ti trenuci posebno dragi i bitni. Posebno kad osjetim pozitivnu reakciju publike, koja zna prepoznati iskrenost i cijeniti ono što dolazi iznutra.

Pravi izazov

Kada pripremaš koncert? Imaš li neki svoj ritual da se pripremiš prije izlaska na pozornicu?

– Važno mi je bilo biti potpuno prisutan u trenutku i prostoru, pa koristim vizualizaciju kao mentalnu pripremu prije nastupa. Osim toga, volim se zagrijavati tehničkim vježbama i kratkim glazbenim fragmentima koje ću svirati, ili pak slušati drugu glazbu koja me umiri i pripremi za izlazak na pozornicu.

Nakon svih nagrada i priznanja, što ti danas predstavlja pravi izazov?

– Najveći izazov za mene je stalna potraga za glazbenim savršenstvom, ono što, vjerujem, većina glazbenika traži cijeli život. Kao mladi izvođač koji se afirmirao na sceni klasične glazbe, podrška publike mi je iznimno važna. Želim dijeliti ljubav prema glazbi i njezine suptilnosti, kako bi i publika mogla osjetiti ljepotu klasične glazbe onako kako je ja doživljavam. Jedna od mojih misija je i okupiti što veći broj ljubitelja klasične gitare, a u konačnici i klasične glazbe uopće.

Imaš li neki glazbeni san koji još čekaš ostvariti – možda suradnju, projekt ili repertoar koji bi volio izvesti?

– Imam mnogo želja – od novih projekata do suradnji koje mi trenutačno djeluju pomalo nedostižno, ali vjerujem da će se s vremenom ostvariti. Moj najveći san je imati karijeru koncertnog umjetnika i ulažem puno energije, rada i strasti kako bi se to ostvarilo. Taj poziv smatram velikom privilegijom, jer rijetkima to na kraju postane njihov stvarni životni poziv. Još jedan od mojih dječačkih snova, koji dijelim s mnogim gitaristima, jest jednog dana svirati uz svoje uzore – Petrita Çekua ili Zorana Dukića – možda čak i s obojicom zajedno. Život je još preda mnom i nadam se samo najboljem.