Mlada zagrebačka umjetnica predstavila jednodnevnu izložbu: 'Ljudi često ni sami nisu sigurni je li ovo umjetnost'

U Galeriji Menze u Nigdjezemskoj predstavljena je jednodnevna izložba zagrebačke likovne umjetnice Monike Milas. U izložbi znakovitog naslova »#000000 – između destrukcije i transformacije« mlada umjetnica suočava se s materijalima koji obilježavaju suvremeno postojanje, ponajprije plastikom, istražujući njezino spaljivanje kao umjetničku gestu koja ne nudi rješenje ni konačan odgovor, nego otvara prostor suočavanja.

U svijetu zasićenom ekološkom tjeskobom upravo u tom činu pronalazi vidljivu, ali nestabilnu estetiku našeg sintetičkog doba. Istodobno, kroz proces spaljivanja i simboliku vatre kao pročišćenja i obnove razotkriva toksičnu i krhku prirodu suvremenog društva. Cjelina je bila popraćena instalacijama i videoprojekcijom, koje s plastikom čine jedinstven procesualni rad. Kako ističe sama autorica, materijal prolazi kroz »nultu točku«, iz stanja u kojem prestaje biti ono što je bio, a još nije ono što će postati.

– Ta nulta točka nije praznina, naglašava Monika, objašnjavajući kako je riječ o pragu transformacije, mjestu na kojem se raspadanje i nastanak susreću.

Igra s materijalom

Paralelno s instalacijom, video rad »Eho« funkcionira kao njezina manifestacija u digitalnom dobu.

– Umjesto dokumentiranja fizičkog objekta, kroz video prevodim materijal u pokret, sloj i strukturu. To je svojevrsni vizualni eho instalacije, način da promatrača približim unutarnjoj strukturi samog materijala, pojašnjava Monika, koja je 2022. godine diplomirala na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu.

Od 2019. godine aktivno stvara i izlaže u galerijskom i kulturnom prostoru, pritom se fokusirajući na prostorne i skulpturalne instalacije, crteže te video radove. Sudjelovala je na više grupnih izložbi te realizirala tri samostalne. Također je sudjelovala u nekoliko kazališnih produkcija u području scenografije i likovnog oblikovanja u Sloveniji i Mađarskoj. Od 2022. godine ostvaruje suradnje s različitim akterima regionalne elektroničke i glazbene scene, a 2024. se s kolegama upustila u program eksperimentalno-ambijentalnih događanja SNOP. Uz samostalnu umjetničku praksu, djeluje i kao restauratorica.

U razgovoru za naš list Zagrepčanka otkriva kako je u svijetu umjetnosti i kreativnosti od malih nogu, pa je bilo prirodno da tim putem nastavi i dalje. Ova izložba, kako objašnjava, predstavlja svojevrsni presjek njezina rada pod nazivom »#000000«, koji se svaki put iznova mijenja – ne samo kroz naslov, nego i kroz sam oblik. Naime, rad se transformira kako ulazi u nove izložbene prostore, prilagođava se ambijentu i poprima drugačiju formu iz izvedbe u izvedbu.

– Svoj rad uvijek prilagođavam prostoru. Ovo je svojevrsna igra s plastikom i mojim crtežima – instalacija proizlazi iz crteža, odnosno skica. Riječ je o trodimenzionalnom, apstraktnom radu, o energiji i atmosferi koju doživljavam, iskreno će mlada umjetnica.

Upitali smo je znači li to da je direktno palila plastiku i stvarala rad u Nigdjezemskoj.

– Došla sam s već dosta toga napravljenog unaprijed jer uglavnom palim u dvorištu u svom ateljeu. Većinu toga što sam pripremila sam ručno postavila i zavezala, pojasnila je.

Kinetička energija

Plastiku u radu najčešće pali brenerom ili plinskom bocom, no nikada agresivnom vatrom.

– Sve, naravno, ovisi o vrsti plastike. Većinski je recikliram. Kako sam zadnjih sedam godina zapravo u tome, nakupilo se puno materijala, a ljudi mi često donose plastiku, pa sam s vremenom stvorila veliku zalihu. Igram se s tim materijalom. Doživljavam ga kao neku vrstu grafizma, gotovo kao grafiku u prostoru – kad se zapali, on se skruti. U tom trenutku izgleda jako teško i debelo, ali je zapravo vrlo lagan materijal i jednostavan za prenošenje, priča Monika dodajući kako je zanimljiv materijal jer se lako može razvući po prostoru.

Osim plastike, tu je i video koji predstavlja njezin svojevrsni eksperiment.

– Posljednjih nekoliko godina igram se videom i vizualima. Radim svoje ambijentalne vizuale kroz glitchirane snimke i trodimenzionalne oblike, a zatim ih slažem u slojeve, govori Monika, koja je kroz taj proces shvatila da zapravo radi istu stvar kao i s plastikom: gradi rad u vidljivim slojevima. Međutim, pojašnjava kako se taj proces ne primijeti kod plastike koja se brzo pali.

– Proces paljenja plastike brzo se dogodi i često ga jedva stignemo primijetiti – ona se u trenutku zaustavi, promijeni ili jednostavno nestane. S druge strane, »Eho« upravo vodi kroz taj trenutak paljenja: zadržava ga, razlaže i vizualno prelama, tako da promatrač može doživjeti ono što se u stvarnosti odvija prebrzo, pojašnjava autorica.

Kad smo ušli u prostor, osim same instalacije i videorada, dočekala nas je i zvučna kulisa koja je neizostavan dio cjelokupnog doživljaja. Monika pritom naglašava kako joj je glazba oduvijek bila važna, ne samo kao podloga, već i kao svojevrsna vodilja u radu. Upravo je ton ono što je usmjerava u pristupu stvaranju, ali i način na koji pronalazi prostor za vlastitu ekspresiju.

– Kroz glazbu nastojim povezati sve elemente u jedinstven prostorni ambijent i stvoriti neku kinetičku energiju koja se osjeća u prostoru. U ovom postavu to mi je posebno važno jer bez zvuka rad ne bi mogao prenijeti istu snagu, niti bi u potpunosti »oživio«, priča Monika.

Unutarnje emocije

Uz zvuk, pažnju privlači i prigušeno crveno svjetlo, koje je također promišljeno uklopljeno u koncept, stvarajući kontraste i atmosferičnost. Umjetnica priznaje kako u većini slučajeva voli raditi u mraku, ostavljajući posjetitelju mogućnost da se sam odluči na koji će način pristupiti djelu.

– Ako je netko dovoljno znatiželjan, upalit će bljeskalicu i otkriti detalje, kaže, a ta odluka, smatra umjetnica, pripada svakome pojedinačno.

Također, ne brani nikome da dođe ili uđe unutar rada ako ga zanima što je »unutra«.

– Moj rad se može i dotaknuti, naravno ne povlačiti svom snagom, ali dodir je dopušten. Mislim da rad sam po sebi vodi prema toj znatiželji, da se želiš približiti i shvatiti o čemu se radi. Meni je važno da čovjek ima taj osjetilni moment, da može opipati materijal i kroz to bolje razumjeti cijeli doživljaj, otkriva likovna umjetnica te ističe kako joj je važno da se ljudi igraju, jer se i ona igra dok postavlja rad.

– I sama kroz proces postavljanja otkrivam što se tu zapravo događa, što me vuče i što me veseli, dodala je.

Što se tiče reakcija publike, ima dojam da su ljudi ili bez konkretne reakcije ili su iznenađeni.

– Neki se pitaju: »što ovo smeće radi tu« (smijeh), a neki su pak iznenađeni da nešto takvo može imati drugačiju ideju i značenje. Meni je važno da ljudi uopće razmišljaju i da imaju mišljenje, a ne da im serviram gotov čin. Zanimljivo mi je to mjesto gdje ni sami nisu sigurni je li ovo umjetnost i u kojoj se sferi uopće nalazimo. I upravo je to ono što mi je zanimljivo: da se svi zajedno pitamo što je zapravo to što gledamo, kaže Monika te otkriva što je za nju umjetnost.

– Meni je umjetnost igra. Igra i sloboda. To je način da nečemu pristupim tako da ja to osjećam i da kroz to pokažem nešto svoje, a ne nešto nametnuto. Ljudi često kažu: »Ah, pa to bih i ja mogla napraviti«, i naravno da svatko može. Ali važan je taj proces u kojem sam odlučiš napraviti nešto, čak i kad ni sam ne znaš što je umjetnost. Bitno mi je da te taj proces razveseli, da te ispuni samim nastankom. Jer meni završeni rad u tom smislu nije toliko važan koliko je važan proces stvaranja. Dok radim, prolazim kroz emocije i osjećaje, i to mi je najzanimljivije. Možda ljudima, kad dođu, sve to djeluje malo agresivno ili napeto, ali to je vjerojatno i moj doživljaj svijeta –i tih unutarnjih emocija koje svakako nosim u sebi, iskreno će ova Zagrepčanka.

Filmska kulisa

Govoreći o emocijama koje su je pratile tijekom stvaranja ovog djela, Monika priznaje kako su u pitanju vjerojatno njezini najdublji osjećaji.

– Ne želim biti previše mračna, ali možda su to moji najdublji osjećaji, ili nešto u tom smislu. Uvijek je tu to paljenje plastike i taj fizički dio. Nije to neko ekstremno vješanje i natezanje, ali sve sama dižem, postavljam, radim. Malo je muka sve to napraviti, ozlijediti se, zapaliti se, držati vruću plastiku… Malo je mazohistički, je. Ali mislim da, ako nema malo mazohizma, onda… što onda uopće želim pokazati? Moraš se malo pomučiti za nešto da bi to možda netko osjetio dublje, priznaje zagrebačka umjetnica.

U kontekstu ostalih umjetnika koji rade slično, Monika kaže kako je s vremenom upoznala mnogo ljudi u Hrvatskoj, ali i izvan Hrvatske te vidjela različite pristupe i prakse.

–Netko tko mi je trenutačno baš istaknut je Boris Ackert. On je više u elektroničkoj sceni i radi audiovizualne instalacije od lagane plastike koja se obavija kroz cijeli prostor. Ogromne su, a istovremeno lagane, vijore se i imaju posebne mehanizme na sebi. To je već jedna produkcija koja očekuje ekstrem i ide u taj smjer. Ja, s druge strane, mislim da ne idem za tim da budem »velika« u tom smislu. Ne trudim se ići u ekstreme, nego jednostavno uživam u tome što radim, pa što god se dogodi, skromno će mlada umjetnica.

S obzirom na to da njezin rad podsjeća na neku vrstu kulise za filmove, Monika priznaje kako joj je to lako zamisliti, no kako je danas takve stvari teško realizirati, ponajprije zbog financijskih okvira i produkcijskih uvjeta.

– Da, moj rad bi stvarno mogao funkcionirati kao kulisa za filmove, festivale ili nešto slično, ali mislim da se to danas teško može dogoditi. Budžeti za ručno rađenu scenografiju su ekstremni, a imam dojam da ljudi sve manje idu u tom smjeru. Danas se često oslanjaju na umjetnu inteligenciju ili kompjuterske vizuale umjesto na fizičku scenografiju, kaže.

Intima rada

Ipak, iskustva u tom području već ima. Radila je scenografiju u kazalištu, među ostalim i za predstavu »Amadeus«, pri čemu je koristila i plastiku kao materijal.

– To mi je bilo jako zanimljivo raditi. Ta predstava se i dalje igra i putuje, a ja volim kazalište, tako da tu osjećam i neku poveznicu, otkriva Monika.

Osim kazališta, radila je i scenografije za trance, techno i elektroničke zabave diljem Hrvatske, mahom u underground kontekstu.

– Zvali su me na razne stvari, bilo je tu dosta projekata, ali dio toga je s vremenom propao. Mislim da možda jednostavno nisam bila spremna otići u tom smjeru do kraja. Nekad mi je važno sačuvati i neku intimu vlastitog rada, jasno će umjetnica kojoj je ovo ujedno bilo i prvo izlaganje u Nigdjezemskoj, a poziv ju je, kaže, posebno obradovao.

– Prvi put izlažem ovdje i jako sam zahvalna što su me pozvali. Meni je ovdje stvarno super. Volim ovakva, malo drugačija mjesta, ne nužno klasične galerijske prostore. Uvijek je zanimljivo surađivati s ljudima i biti izvan očekivanja jer se svašta tu može dogoditi; a i svašta možda ne može funkcionirati, ali na kraju uvijek ispadne jako zanimljivo. I meni je iskreno opuštajuće, zaključila je Monika.