Maruška Aras: "Važno je da se kroz umjetnost bavimo teškim temama i da tako pokrećemo razgovor"

Maruška Aras perspektivna je zadarska glumica koja, nakon završene Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, iz predstave u predstavu, iz projekta u projekt iznova dokazuje svoju kvalitetu. Simpatije kritike osvojila je igrajući u monodrami Školjka šumi redatelja Hrvoja Korbara, nastaloj prema motivima iz romana Slobodana Novaka Izvanbrodski dnevnik.

Za ovu je ulogu Aras zaslužila glumačku nagradu na 8. Festivalu monodrame u Bečeju, a kazališna publika imala je priliku gledati ovu talentiranu glumicu i u predstavama kao što su Kronika nestajanja te Wittgensteinovi učenici.

Nije joj strana ni sedma umjetnost, pa tako u dokumentarnom filmu Nun of your business Ivane Marinić Kragić tumači jednu od glavnih uloga, dok se u nagrađivanom Samo kad se smijem pridružuje zadarskim glumačkim snagama.

Maruškin interes za priče koje nisu lake, no trebaju biti ispričane, kao i njena ljubav prema formama koje, premda izazovne, otvaraju prozor u podsvijest, upućuju na umjetnicu koja se ne zadovoljava konvencijama, a time i obećavaju interesantnu sugovornicu.

Svoja razmišljanja o kazalištu, filmskoj industriji, društvenim pitanjima, prošlim projektima te drugoj velikoj ljubavi – dramskoj pedagogiji, podijelila je Maruška kroz razgovor u nastavku.

U kazalištu od malih nogu

Tipično pitanje za otvaranje razgovora: odakle interes za glumu? Koliko je odrastanje uz iskusnog zadarskog glumca Juraja Arasa utjecalo na Vaš karijerni izbor?

Definitivno su roditelji utjecali i na izbor karijere i na moj ukus. Od malih nogu sam u kazalištu i to me sigurno značajno oblikovalo i usmjerilo u životu. Dosta surađujem s ocem, učim od njega i produkcijske vještine. Preko njegove umjetničke organizacije Teatro VeRRdi ostvarila sam tri predstave, a sa svakom sljedećom preuzimam sve više odgovornosti i zadataka.

Trudim se da što više toga svladam, da ga ne moram više zvati za svaku bezazlenu administrativnu prepreku. U tom smislu imam i sreće što sam od samog početka karijere iza sebe imala već postojeću umjetničku organizaciju na koju sam se mogla osloniti razvijajući svoje prve ideje.

Puno mi znači što mogu razgovarati s roditeljima o stvarima koje me zanimaju i koje radim, što nemam samo podršku, već i konkretnu pomoć u kreativnom i u produkcijskom smislu.

Skloni ste fizičkom teatru i klauneriji. Možete li približiti čitateljstvu fizički teatar? Zašto Vam je on toliko zanimljiv?

Kad kažem fizički teatar mislim na teatar u kojem se narativ ne prenosi samo govorom i realističnim, naturalističkim pokretom; teatar koji ne imitira stvarnost, već ju nadograđuje, gleda iz drugog ugla, koji kako izvođača, tako ni gledatelja ne udara prvo u intelekt, već komunicira s našim nesvjesnim.

Takvo kazalište bogatije rastvara maštu, ljekovito je u smislu odmora od čovjekove zarobljenosti u umnom kavezu. Za izvođača ono zahtijeva posebnu fizičku i mentalnu disciplinu, a meni je to uzbudljivo. Pomiče granice našeg shvaćanja stvarnosti.

Puno je smjerova fizičkog teatra, klaunerija je samo jedan od njih. Vrlo sam ponizna pred vještinom klaunerije, često odlazim na radionice i to uglavnom radim radi sebe. Teško da bih se usudila izaći kao klaun profesionalno pred publiku.

Možda jednog dalekog dana, ali zasad mislim da sam samo vrhom prsta dotakla površinu cijelog oceana te discipline i to čuvam za sebe, to me obogaćuje kao osobu i kao izvođačicu.

Fizički teatar je i suvremeni ples, kao gledateljica najviše uživam u predstavama koje su dobar spoj glumačkog i plesnog teatra. Kod nas se to još uvijek rijetko može gledati, ali situacija se polako mijenja: čini mi se da plesači i glumci sve više surađuju.

FOTO: Adrijana Vidić

Jednom ste izjavili kako Vas vještine i sredstva prenošenja sadržaja zanimaju više od samog sadržaja. Kako istražujete načine izražavanja i prenošenja poruke? Postoje li ipak neke teme, neki sadržaji kojima ste skloni?

Sjećam se te izjave, mislim da sam je danas malo prerasla, kao što ću vjerojatno i većinu ovoga što sada pišem. Tada je to zaista bilo tako, odonda sam radila dosta predstava s različitim redateljima i glumcima i nahranila sam tadašnju potrebu za svjesnim istraživanjem forme prije svega, jasno mi je da će se to stalno mijenjati.

Kroz rad na predstavi Kronika nestajanja, koja je autorski projekt kolegice Lucije Matković i mene, otkrila sam da me zanimaju socijalno osjetljive teme i da me zanima društvo u kojem živim. Zvuči možda banalno i naivno, ali kad sam bila mlađa i tek izašla s Akademije i dalje sam bila pod dojmom različitih formi i pristupa kazalištu i zaista mi je bilo svejedno kojim se sadržajem bavim.

Sad mi se čini da sam isprobala dovoljno različitih pristupa da mi oni više nisu u prvom planu i napokon sam počela razmišljati o sadržaju i temama koje me se tiču, a forma onda izlazi iz sadržaja.

Spomenuta predstava bavi se otuđenošću starijih žena u našem društvu, na koje sve načine starenje utječe na ljude, kako se nosimo s gubitkom sebe i naših bližnjih, a s tom predstavom sam se suočila i s time na koji način publika percipira moj rad, što me je dosta promijenilo.

Nisam mislila da će neki moj autorski rad ikada biti na ovaj način katarzičan za ljude koje ne poznajem, koji dođu kao anonimna publika, a kasnije ostaju da bi podijelili svoje dojmove i dirnuti se vraćaju svojim životima.

Granica normalnosti i ludila

Za jednu drugu predstavu, monodramu Školjka šumi bili ste nagrađivani. Prema kritici, Vaša interpretacija Novakovog Magistra bila je snažna, naročito u načinu na koji ste demonstrirali, kako veli Nataša Govedić, “osjetljivost za filozofske i humorne nijanse”. Kako ste pristupili ovoj složenoj ulozi, osobito u kontekstu suočavanja s temama poput granica normalnosti i ludila?

Moj rad na toj predstavi bio je vrlo instinktivan, a s godinama otkrivam sve više nijansi kojih nisam bila ni svjesna kad sam bila u procesu stvaranja predstave. Vjerujem da je to zato što je Novak kao književnik sa mnom od moje četrnaeste godine života kad zaista većinu toga što on piše nisam mogla racionalno shvatiti, ali su me se njegov jezik, ritam pričanja priče, humor i stav već tada dojmili, na nekoj djetinjoj, razigranoj razini.

Redatelj Hrvoje Korbar pomogao je i dramaturški da ta predstava bude pametnija nego što bi bila da je sve ovisilo samo o meni. Već sam izlazak na scenu i interpretacija neke priče pred publikom na granici je normalnosti i ludila. Mlada djevojka koja se hvata u koštac s takvim likom kao što je Slobodan Novak i igra tri muške uloge sama na sceni, pa to je isto neko ludilo samo po sebi, zar ne?

To tek sad uviđam, meni je to bilo potpuno prirodno, nisam bila opterećena time kako će to ljudi tumačiti i što ta predstava kome može značiti, ja sam to htjela igrati i u tom smislu nisam puno mislila. Vjerujem da je baš iz tog razloga to ispalo dobro i da su radi te neopterećenosti Novakov humor i filozofija mogli s lakoćom izaći van.

Imala sam pametne, kreativne i posvećene suradnike koji su moju igru oblikovali u predstavu. Glazba Stanka Juzbašića, svjetlo Martina Šatovića, kostim Katarine Perić, Jure Aras kao producent, svi ti elementi su jako odredili i obogatili predstavu.

Ne mogu preskočiti Vašu ulogu u dokumentarcu Ivane Marinić Kragić Nun of your business. U filmu igrate Maritu, časnu sestru koja se zaljubi u drugu sestru s kojom napušta redovnički habit. Kako je na Vašu izvedbu reagirala protagonistica priče, prava Marita? Koliko je izazovno glumiti stvarne ljude; nosi li taj zadatak sa sobom i veću dozu odgovornosti?

Maritu i Fany (koju je igrala kolegica Mia Anočić Valentić) upoznala sam tek na premijeri filma, objema se film jako svidio i lijepu smo večer provele zajedno. Družile smo se još svega nekoliko puta nakon premijere, ali vjerujem da smo jedne drugima preko tog filma zauvijek ostale u životu.

Pričanje nečije stvarne intimne priče sa sobom nosi veliku odgovornost, pa tako i igranje stvarne osobe. Ne znam je li to veća odgovornost ili je samo drugačija od one kakvu kao glumci inače imamo. Kad razmislim, vjerojatno je i veća, pogotovo jer takav film zauvijek mijenja živote ljudi o kojima govori.

Kad takvo nešto izađe pred javnost nema više povratka za njih. Mi koji smo stvarali film idemo dalje, bavimo se nekim drugim temama, a ti ljudi ostaju zauvijek izloženi i promijenjeni u očima javnosti. Ako na taj način gledamo, ogromna je odgovornost.

Više od razonode

Pojavljujete se u filmu Samo kad se smijem, inspiriranom istinitom, tragičnom sudbinom Zadranke Ane Magaš. Što za Vas znači sudjelovati u ovom projektu, snimanom u Vašem rodnom gradu, sa zadarskim glumcima, inspiriranom teškom pričom iz naše lokalne sredine?

Drago mi je da sam dio tog filma, često me dopadnu filmski projekti koji su inspirirani stvarnim događajima. Važno je da se kroz umjetnost bavimo i teškim temama i da na taj način pokrećemo razgovor. Kazalište i film ne bi smjeli služiti samo za razonodu, odgovornost je i gledatelja da bira raznolike sadržaje: nekad gledaš nešto samo da se odmoriš i zabaviš, a nekad da učiš, oblikuješ se kao društveno, empatično i misleće biće.

U društvu u kojem je svakom godinom sve veći broj femicida, priča o ženi koja uspijeva spasiti svoj život jedino ubojstvom iz samoobrane vrlo je važna. Ljudi su i dalje neosjetljivi na taj problem. Kad otvorim članke na portalima koji se tiču takvih tema i pogledam komentare ljudi ispod, kad čujem ljude u kafićima ili na ulici i otkrijem na koji način reagiraju na ovakve probleme, mrak mi padne na oči.

Prikazivanje svakodnevice žena koje su zarobljene u zlostavljačkim brakovima; važno je da se ljudima prikaže koliko je lako naviknuti se na nasilje i koliko je teško izaći iz takvog odnosa iz toliko razloga. Krenem li sad o tome, nikad neću završiti. Da ne duljim, samo ću reći da ne poznajem ni jednu ženu koja nije doživjela neki oblik nasilja.

Daleko od toga da muškarci ne doživljavaju nasilje i od društva, i od žena, i jedni od drugih, možda je vrijeme i da se to počne tematizirati kroz film. Treba biti pažljiv s tim temama, ne smijemo biti isključivi i razdvajati nas na neprijatelje, umjetnost je tu da spaja. Osim toga, veseli me da se filmovi počinju snimati i u drugim gradovima, čini mi se da uglavnom na platnu gledamo Zagreb i Split.

FOTO: Luka Dubroja

Glumili ste i u nekoliko kratkometražnih filmova, kao što su Album gospođe Bovary i MRŠ. Smatrate li da se pridaje dovoljno pažnje hrvatskom kratkom igranom filmu?

Ja malo živim u balonu i nemam realnu sliku, idem na festivale, gledam kratke filmove, što propustim pogledam i na platformi croatian.film gdje se mogu pogledati mnogi hrvatski kratkometražni i dugometražni filmovi.

Koliko znam, na HRT-u nekad prikazuju kratke filmove, ne gledam televiziju pa ne znam je li to još uvijek tako i u kojem je uopće terminu. Generalno imam dojam da šira hrvatska publika ne obraća toliko pažnju na kratki film koliko bi mogla.

Možda se to malo promijeni sad nakon velikog i apsolutno zasluženog uspjeha Slijepčevićevog filma Čovjek koji nije mogao šutjeti. Naš se narod vječito diči nekim domoljubljem koje je toliko isprazno i temeljeno na fiktivnim vrijednostima, a prezire ono što ga zaista obilježava kao narod.

Hrvati preziru svoj jezik, svoju kulturu i nasljeđe, a to je zapravo ono što nas čini drugačijima. Jedino sa čime se Hrvati identificiraju je to da su Hrvati, a ne neki drugi. I da smo kao narod katolici, iako ti najglasniji katolici najmanje njeguju stvarne katoličke vrijednosti.

Otpor svijetu

U filmu MRŠ igrate mladu glumicu koju se nastoji nagovoriti da na filmskom platnu ponovno proživi intimne trenutke iz osobnog života. Možemo li ovaj film gledati kroz perspektivu #MeToo i sličnih pokreta? Suočavaju li se glumice danas s voajerizmom muških filmaša?

Da, ona proživi intimne, ali i vrlo traumatične trenutke iz osobnog života, što muškarac s kojim razgovara nikako ne može shvatiti i uporan je u tome da je uvjeri da na to pristane. Ova je tema za mene vrlo važna i o njoj bih mogla nadugo i naširoko, ali potrudit ću se biti kratka.

Redateljica Nikica Zdunić i ja dugo surađujemo i nikome ne vjerujem koliko njoj. Znam da ona poznaje moje mogućnosti možda i više od mene i isto tako znam da će me, ako odem ukrivo, vratiti tamo gdje treba.

U filmu MRŠ sam odlučila probati pristupiti glumi nekako kako se do tada nisam usudila, rekla sam Nikici da ću probati ne glumiti, da neću raditi ništa što sam naučila ili što mislim da treba, nego samo biti ja u nekoj situaciji.

To je ispalo vrlo dobro i mislim da nigdje nisam postigla tu prirodnost i uvjerljivost kao u filmu MRŠ. Film nismo prijavljivali ni na kakve festivale, odlučili smo ga staviti na YouTube, Facebook i Instagram platforme tako da se može besplatno pogledati na našim profilima.

To je također bio neki potez otpora svijetu u kojem se moraš natjecati, naguravati, uvlačiti ‘bitnim’ ljudima, igrati tuđu igru da bi dobio prostor da se izraziš i da tvoj rad bude viđen. Film je snimljen prije nego je #MeToo pokret došao do Hrvatske, ali taman smo ga u tom nekom periodu izbacile van.

Žene trebaju rano naučiti reći ne, a mislim da većina nas to vrlo kasno nauči i to nakon niza neugodnih iskustava. Neke nikad ne nauče. Gledam sad studente i studentice na Akademiji i čini mi se da se nešto s novim generacijama u tom pogledu ipak mijenja. Mladi su danas spremniji izraziti svoj stav i izboriti se za njega.

Srećom, počeli smo napokon reagirati na nasilnike, govoriti o njima u javnosti, nazivati ih imenom i prezimenom. Nažalost, stradavaju samo pojedinci i time se zadovolji masa, a nasilnika je na svakom uglu. Društvo nam je potpuno poremećenih vrijednosti, ljudi si svašta dozvoljavaju.

Da, naravno da se glumice suočavaju s voajerizmom muških kolega, ali problem je puno širi od toga. Mi smo se poslužile odnosom glumice i redatelja, ali komuniciramo problem koji se tiče bilo koje žene ili muškarca. Bilo koje osobe koju se u rukavicama pokušava natjerati da radi nešto što joj evidentno nije ugodno.

Film MRŠ definitivno spada među meni najvrijednije suradnje. Sniman je u vrlo gerilskim uvjetima i u dugom vremenskom periodu, a zapravo je nastao iz scena koje su izbačene iz drugog filma kojeg smo tada snimali. Možemo reći da smo MRŠ iskopali iz smeća kao slučajni dragulj.

Pedagoški rad

Spomenuli ste Akademiju, pa da stavimo stvari u kontekst: preuzeli ste ulogu asistentice na Akademiji dramskih umjetnosti. Kako ste se snašli u toj obrazovnoj ulozi? Kako je to biti s druge strane katedre? Primjećujete li razlike između današnjih brucoša i Vaših akademskih početaka?

Diplomirala sam na temi suvremene pedagogije u radu s glumcima i vrlo sam strastvena u otkrivanju zdravog pedagoškog rada. Fascinira me rad s glumcima i veseli me pomoći studentima da se oslobode i razviju u najbolje verzije sebe, u krajnjoj liniji želim biti okružena što kreativnijim i sposobnijim kolegama, a rad na tome počinje na Akademiji.

Volim taj posao i imam sreću što asistiram profesoru Borni Baletiću koji me od samog početka tretira vrlo ravnopravno u nastavi. Vidim razlike u novim generacijama. To su generacije koje su preživjele koronu za vrijeme školovanja, generacije koje, kao što sam ranije spomenula, reagiraju na nepravdu i nasilje i znaju svoja prava.

Mi nismo razmišljali o svojim pravima, radili smo što nam se kaže. Naravno, nije sve tako crno-bijelo, ali generalno govoreći, drugačija je atmosfera. Uostalom, već se i nastava znatno promijenila. Moja generacija je bila svakodnevno na Akademiji od jutra do ponoći, većinu semestra nismo imali ni jedan slobodan dan.

Studenti danas imaju slobodne vikende i nastava prvu polovicu semestra završava već oko 18 sati, a i satnica kolegija glume duplo je kraća.

Mislim da je i ta promjena u rasporedu koja je ostala nakon korone dosta promijenila odnos studenata prema Akademiji. Mislim da je dobro da su rasterećeni, ali isto tako mislim da bi morali imati dostupne prostorije za rad izvan nastave. No, da je to tako jednostavno valjda bi to onda tako i bilo.

Rekli ste da Vas zanima dramska pedagogija, a pročitala sam i da ste vodili dramske radionice za djecu i mlade. Zašto su važne upravo ovakve radionice za odgoj djece? Što Vaši polaznici mogu od njih dobiti?

Radionice sam držala protekle dvije godine, ali zaključila sam da nemam dovoljno vremena da se tome posvetim kako treba, tako da sam sad uzela pauzu od toga. Pedagogijom se još uvijek bavim na Akademiji. Radionice su važne za djecu, ali i za odrasle.

U zadnje vrijeme razmišljam o tome da organiziram radionicu glupiranja za odrasle, haha. Mislim da nam svima nedostaje da se malo otkačimo i izađemo iz tih tvrdih okovanih glava. A za djecu je vrlo važno da, osim što idu u školu (a školski sustav nam je odavno u alarmantnom stanju, već se i udavio u vlastitom blatu), idu i na aktivnosti kao što je dramska.

Dramske grupe su prostor gdje se djeca druže u kreativnoj atmosferi, gdje ih voditelji potiču da nježno pomiču svoje granice, da šire vidike, slušaju jedni druge, da izraze svoje mišljenje ali i maštu, uče se empatiji, timskom radu i, najvažnije, njeguju igru.

Za kraj, moram spomenuti kako ste se vratili doma. Odnosno, zadarska publika mogla Vas je gledati u gostujućoj predstavi UBU OVO ONO. O tom sam komadu čula svašta: da je provokativan, komičan, bizaran… o čemu se zapravo radi?

Uh… Pa rekla bih jednostavno: dobra zabava. Ispostavilo se da je ta predstava maksimalno koliko može biti – predstava za svakoga. Komunicira s obrazovanima i neobrazovanima, mladima i starima, pametnima i glupima, desnima i lijevima, ovima i onima…

Trupa se uostalom i zove Trupa Ovo Ono. To je jedna rasterećujuća predstava nastala u divljoj igri. Nadam se da su Zadrani uživali.