Kapitalno djelo otkriva pravo bogatstvo hrvatske pisane baštine: 'Bili smo među najboljima u Europi...'

U izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice objavljeno je kapitalno djelo hrvatske kulture “Incunabula Croatica”, monografija o najstarijim hrvatskim tiskanim knjigama i njihovoj ulozi u europskome kulturnom kontekstu. Monografija je rezultat dugogodišnjeg rada na identifikaciji i obradi hrvatskih inkunabula koje se čuvaju u 40 crkvenih i svjetovnih knjižnica u 20 gradova u Hrvatskoj.

Daje uvid u 96 naslova, u 180 primjeraka hrvatskih inkunabula, od čega su četiri glagoljične i 92 latinične. Urednica izdanja je profesorica na Odjelu za informacijske znanosti i tehnologije Sveučilišta u Zadru, prof. dr. sc. Marijana Tomić, a ova je vrijedna monografija svakako i zasluga glavne ravnateljice NSK-a, prof. dr. sc. Ivanke Stričević, svih autora te uredništva.

Kulturna revolucija

Što su inkunabule, koliko ih je u Hrvatskoj i što to govori o značaju hrvatske baštine?

– Inkunabulama nazivamo sve knjige koje su bile otisnute od izuma tiskarskog stroja, dakle od 1455. do kraja 1500. godine. Prvi je taj termin upotrijebio Bernard von Mallinckrodt 1639. godine, nazivajući to razdoblje onim u kojem je knjiga bila u “kolijevci”, što dolazi od latinske riječi incunabula – povoji, začetak, odnosno od cunae – kolijevka. Ubrzo se termin uvriježio i zadržao svoje značenje sve do danas. U hrvatskoj se stručnoj i znanstvenoj literaturi često kao istoznačnice pojavljuju termini inkunabula i prvotisak, no uvrježenije je terminom inkunabula nazivati sve knjige otisnute do konca 1500. godine, a terminom prvotisak nazivati onu inkunabulu koju smatramo temeljem nacionalne tiskarske produkcije. Takav je pristup primijenjen i u monografiji Incunabula Croatica, pri čemu je termin Prvotisak upotrijebljen samo za prvu knjigu otisnutu na hrvatskom jeziku i na glagoljici, Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine.

Naslovnica kapitalnog djela hrvatske kulture

Izum tiska jedan je od prijelomnih događaja u razvoju zapadne civilizacije kakvu danas poznajemo. Prvom tiskanom knjigom smatra se latinska Biblija koju je godine 1455. otisnuo Johannes Gutenberg u njemačkom gradu Mainzu, i to na 1.282 folije, u dva stupca od po 42 retka, zbog čega se u literaturi najčešće navodi kao Biblija 42. Tisak se od tada vrlo brzo širi Europom, a do kraja 15. stoljeća tiska se u oko 250 europskih gradova. Najmanje je jedna tiskara u to doba djelovala i na hrvatskim prostorima. Tisak je stubokom promijenio i demokratizirao način prijenosa informacija, obrazovanja i znanosti, omogućio je umnažanje knjiga i širenje ideja do tada nezamislivom brzinom te na taj način potaknuo kulturnu i intelektualnu revoluciju koja je preoblikovala Europu.

Na to kada će se pojedini narod uključiti u tiskarsku industriju, utjecao je čitav niz čimbenika; od razvijenosti njegove rukopisne knjižne kulture i pismenosti, uključujući razinu standardizacije pisma i razvijenost čitateljske zajednice, preko kulturne, intelektualne i ekonomske razine i snage nositelja kulture i pismenosti određenog naroda, pa sve do političkih, vjerskih i mnogih drugih okolnosti. Unatoč tomu što se Hrvatska u drugoj polovici 15. stoljeća nalazila u izuzetno teškim okolnostima koje se ogledaju u političkoj i teritorijalnoj rascjepkanosti, turskoj ugrozi i mnogim drugim politički nepovoljnim okolnostima, hrvatski su se intelektualci uključili u tiskarsku produkciju vrlo brzo nakon Gutenbergova izuma, već početkom 70-ih godina 15. stoljeća, a dosezi Hrvata u području onodobnog tiskarstva mogu se izjednačiti s dosezima značajno bogatijih zapadnoeuropskih naroda. Time se potvrđuje visoka kulturna i intelektualna razina Hrvata toga doba, europska usmjerenost hrvatskih intelektualaca, diplomata, svećenstva i kulturnih djelatnika, ali i snažne i dobre veze Hrvata s velikim središtima europske kulture toga doba, osobito s Venecijom.

Kulturno dobro

Među inkunabulama svakog naroda posebno mjesto uvijek zauzimaju nacionalne inkunabule. Hrvatske inkunabule, na čelu s hrvatskim Prvotiskom – Misalom po zakonu rimskoga dvora koji je otisnut 1483., samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije, živo svjedoče o uklopljenosti hrvatske kulture u najviše europske tokove kulturnog i tehnološkog razvoja toga vremena. Rano uključivanje Hrvata u tiskarstvo, i to na visokoj razini u pogledu sadržaja, jezika, tipografije i likovne opreme, neupitno potvrđuje i visoku razvijenost rukopisne knjižne kulturne i pismenosti Hrvata. Upravo ta visoka razina pismenosti u tom teškom razdoblju hrvatske povijesti omogućila je prijelaz u tiskanu kulturu čiji se dosezi u potpunosti izjednačuju s dosezima značajno bogatijih zapadno-europskih naroda. Analiza hrvatske rane tiskarske produkcije jasno ukazuje na to da su Hrvati u mnogim tipografskim, ali i drugim knjižnoumjetničkim pristupima bili među najboljima u europskim razmjerima. Sve to potvrđuje visoku kulturnu i intelektualnu razinu Hrvata toga doba te europsku usmjerenost hrvatskih intelektualaca.

Monografija daje uvid u 180 primjeraka hrvatskih inkunabula

NSK u Zagrebu čini iznimne napore u svrhu identificiranja, zaštite i očuvanja najstarijih hrvatskih tiskanih knjiga koje predstavljaju hrvatsko kulturno dobro. Tako je u sklopu projekta pod nazivom Hrvatski prvotisci u hrvatskim svjetovnim i crkvenim ustanovama koji se provodio od 2009. godine pod vodstvom dr. sc. Ivana Kosića, tadašnjega voditelja Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK, popisano i opisano 1.740 primjeraka inkunabula, odnosno 1453 naslova, što predstavlja znatan broj inkunabula i u europskim i svjetskim razmjerima i stavlja nas uz bok velikih europskih kultura i naroda. Projekt je bio usmjeren na identificiranje i opisivanje inkunabula koje se čuvaju u hrvatskim javnim i privatnim knjižnicama i baštinskim zbirkama, a oslanjao se na rad zaslužnih prethodnika, osobito Šime Jurića i fra Vatroslava Frkina. Nakon dr. Kosića, projekt su vodili stručnjaci za staru knjigu, vrsni inkunabulisti, konzervatori, fotografi i drugi knjižničari NSK, i to Lucija Ašler, Ivan Volarević i Tamara Štefanac. Projekt je kasnije, od 2017. do 2023. godine, bio vođen uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH, što mu je osiguravalo mogućnosti nesmetanog terenskog rada na popisivanju inkunabula.

Kamen temeljac tiskarstva

Kada Hrvati počinju tiskati svoje inkunabule i po kojim se kriterijima dijele hrvatske inkunabule?

Hrvati se vrlo rano uključuju u europske tiskarske tokove, već početkom 1470-ih godina. Hrvatske inkunabule, a njima smatramo one koje su otisnute na hrvatskom tlu, koje su djelo hrvatskih autora ili tipografa, inkunabule na hrvatskom jeziku, kao i one u kojima su sudjelovali hrvatski prevoditelji i urednici ili koje su posvećene temama vezanima uz Hrvatsku, živo svjedoče o visokoj intelektualnoj i kulturnoj razini Hrvata u to doba te o snažnoj uklopljenosti hrvatske kulture u europske kulturne, znanstvene i tehnološke tokove toga vremena.

Naravno, osobito su nam važne inkunabule otisnute na hrvatskom, odnosno na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika. Tiskanje Prvotiska bilo je dovršeno 22. veljače 1483., a riječ je o prvoj knjizi tiskanoj glagoljicom i na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika već i o prvom misalu uopće koji nije otisnut latinskim jezikom i na latinici. Smatra se najljepšom glagoljičnom tiskanom knjigom. Do sada nije pouzdano utvrđeno gdje je tiskan jer u kolofonu taj podatak nije zabilježen, no pretpostavlja se da je bio otisnut u Veneciji, iako je prema nekim teorijama možda tiskan u Istri ili pak u Kosinju u Lici. Prvotisak otvara put k tiskanju i ostalih hrvatskoglagoljskih inkunabula te predstavlja kamen temeljac hrvatskog tiskarstva i nakladništva uopće.

Na hrvatskom jeziku i glagoljicom, uključujući Prvotisak, otisnuto je pet inkunabula, i to dva misala (1483. i 1494.), dva brevijara (1491. i 1493.) te priručnik za obavljanje ispovijedi Spovid općena (1496.). Na temelju podataka sačuvanih u Tkonskom zborniku znamo i to da je godine 1492. glagoljicom otisnut i traktat o ispovijedi, no ni jedan primjerak te inkunabule do sada nije poznat. Uz to, na hrvatskom jeziku latinicom su bile otisnute tri inkunabule, i to dva molitvenika tiskana oko 1490., te Lekcionar Bernardina Splićanina 1495. godine.

U prvim fazama hrvatskog ranog tiska Hrvati tiskaju svoja djela na latinskom jeziku u europskim tiskarama. Stoga, važnu skupinu hrvatskih inkunabula čine inkunabule hrvatskih autora otisnute u inozemstvu. Iako su inkunabule sv. Jeronima otisnute i ranije, uvriježeno se prvom poznatom inkunabulom hrvatskih autora smatra nadgrobna pohvalnica, odnosno govor posvećen Pietru Riariju koji je modruški biskup Nikola održao u Rimu godine 1474. na latinskom jeziku. Govor je otisnut više puta, između godine 1474. i 1484., i to u Rimu, Padovi i Rostocku. Slijedi čitav niz inkunabula hrvatskih autora, među kojima su Juraj Šižgorić, Šimuna Dalmatinca, Koriolana Cipika, Šimuna Paskvalića, Jurja Dragišića, Franje Nigera, Jakova Bunića, Karla Pucića, itd. Najbrojnije su one sv. Jeronima, crkvenog oca i naučitelja, za kojeg se smatra da je rođen 340. godine u Stridonu u Dalmaciji. U hrvatskim se ustanovama čuva 21 izdanje njegovih inkunabula u 46 primjeraka, te je po broju inkunabula najzastupljeniji u Hrvatskoj, što svjedoči o njegovu utjecaju i štovanju.

U monografiji je opisano i 12 inkunabula koje se čuvaju u zbirkama zadarskih ustanova

Sudbine primjeraka

Valja istaknuti i hrvatske ugledne tipografe koji tiskaju u europskim tiskarskim središtima, a čije inkunabule, od kojih su mnoge prisutne u ovoj monografiji, svjedoče o vrhunskom tipografskom umijeću, ali i visokoj knjižnoj kulturi Hrvata toga doba. Naime, u mnogobrojnim europskim tiskarskim središtima djeluju hrvatski tipografi koji su postali poznati i priznati majstori tiskarske umjetnosti. Prije svega, riječ je o Andriji Paltašiću, Dobriću Dobrićeviću i Grguru Senjaninu, koji su za tiskar priredili i otisnuli više od stotinu inkunabula. U Veroni je Dobričević otvorio vlastitu tiskaru u kojoj je otisnuo sedam inkunabula, među kojima je najznačajnije djelo Robertusa Valturiusa, De re militari koje tiska 1483. i oprema s 96 drvoreza koji prikazuju ratne sprave. To se izdanje smatra najljepšom ilustriranom talijanskom inkunabulom svoga vremena. Dobrićevićeva izdanja opremljena su drvoreznim ilustracijama koji zauzimaju istaknuto mjesto u povijesti ilustriranih inkunabula uopće. Među njima, bogatim tiskanim inicijalima i sa 67 drvoreza diče se i njegove Ezopove basne iz 1487. godine, a posebno se ističe Danteova Božanstvena komedija, također iz 1487., koja je ukrašena sa 68 drvoreza.

Tko je koristio inkunabule, kome su bile dostupne?

Pitanje čitanosti, čitanja i korištenja starih knjiga jedno je od važnih pitanja u području povijesti knjige. Odgovor leži u detektiranju i interpretaciji tragove koje su čitatelji ostavljali na knjigama. Osim raznih bilježaka i zapisa, u današnje se vrijeme razvija čitava metodologija digitalne knjižne forenzike uz pomoć koje se nastoji utvrditi porijeklo mrlja, oštećenja, ogrebotina, ureza, i svih ostalih tragova na knjigama, kako bi se otkrila provenijencija, odnosno prijašnji vlasnici knjiga, razdoblja njihova vlasništva, a uz malo sreće i pojedinosti o načinima njihova korištenja knjiga, načina čitanja i razumijevanja pročitanog, kao i razlozima promjene provenijencije i ostalim pojedinostima sudbine pojedinačnih primjeraka. Silno zanimljivo znanstveno područje!

Kada govorimo o primjercima hrvatskih inkunabula opisanim u ovoj monografiji, na mnogima se nalaze tragovi uporabe. Prije svega, poznato je da su inkunabule bile prodavane bez uveza i često s ostavljenim praznim prostorima predviđenim za ručno ukrašavanje, odnosno iluminacije koje su rukom u pojedine primjerke unosili vrsni sitnoslikari. Uvez i vrsta iluminacija može nam stoga reći ponešto o vlasnicima pojedinih primjeraka. Ipak, više će nam o čitanju i vlasništvu reći zapisi na marginama ili praznim stranicama inkunabulama. U njima možemo otkriti prijašnjeg vlasnika, kao što je slučaj s primjerkom Lactantiusove inkunabule Opera koju su godine 1478. u Veneciji zajedno otisnula dva znamenita hrvatska tiskara, Andrija Paltašić i Dobrić Dobrićević, a u kojem se na posljednjem listu nalazi zabilježeno rukom devet heksametara o Navještenju Marijinu. Prema Kruni Krstiću ta je inkunabula bila u vlasništvu Marka Marulića, a uz tekst ima mnogo njegovih rubnih zabilješki.

I u Državnom arhivu u Zadru čuva se inkunabula hrvatskog autora, Trogiranina Koriolana Cipika objavljena u Veneciji 1477., a u koju je bilješke također svojom rukom unosio Marko Marulić. Zanimljivo je da Marulić posebno važne dijelove teksta označavao tzv. manikulom, simbolom koji prikazuje ruku s prstom koji upire k osobito važnim dijelovima teksta. Riječ je o načinu označavanja teksta tipičnom za srednjovjekovne i ranonovovjekovne čitatelje, odnosno njihove knjižne zabilješke. Takvu manikulu i mi smo iskoristili kao simbol koji se provlači kroz monografiju pa njome, između ostalog, ukazujemo na to koji je od primjeraka inkunabule predstavljen digitalnom preslikom do koje vodi QR kod. U nekim su inkunabulama prisutne posvete, pa tako u dubrovačkom primjerku inkunabule Jurja Dragišića De natura angelica nalazimo vlastoručnu posvetu Sir Arthura Evansa, znamenitog engleskog arheologa, koji je knjigu poklonio gradu Dubrovniku.

Svaka inkunabula nosi neke svoje tragove, od kojih velik dio tek treba pročitati.

Jesu li i u drugim zadarskim ustanovama pohranjene neke hrvatske inkunabule?

U monografiji je opisano i 12 inkunabula koje se čuvaju u zbirkama zadarskih ustanova, na što smo, naravno, osobito ponosni. Riječ je o Znanstvenoj knjižnici Sveučilišta u Zadru u kojoj se čuvaju tri inkunabule, jedna se čuva u Državnom arhivu u Zadru, sedam ih je u Franjevačkom samostanu sv. Frane te jedna u Nadbiskupijskom ordinarijatu. U Znanstvenoj knjižnici Sveučilišta u Zadru se uz već spomenutu Lactanitiusovu inkunabulu čuva i inkunabula čiji je autor Flavius Blondus koju je otisnuo znameniti hrvatski tiskar, Dobrić Dobrićević u Veroni 1481.-1482. Tu je inkunabulu tada Naučnoj biblioteci u Zadru godine 1954. predao Državni arhiv u Zadru. Osim njih, ondje je pohranjena i jedna inkunabulu kojoj je autor sv. Jeronim, koga smo uvrstili u red hrvatskih autora na temelju brojnih znanstvenih rasprava.

Već smo spomenuli i Cipikovu inkunabulu je pohranjena u Državnom arhivu u Zadru. U samostanu sv. Frane se čuvaju čuvaju inkunabule čiji je autor Bartolus de Saxoferrato, a koje je u Veneciji otisnuo hrvatski tiskar Andrija Paltašić između 1490. i 1492. godine, te inkunabule sv. Jeronima, dok je jedna inkunabula sv. Jeronima pohranjena i u Nadbiskupijskom ordinarijatu.

Kako ste se odlučili na rad na ovoj monografiji?

Već sam istaknula da je kroz projekt NSK u Zagrebu popisano i opisano 1.740 primjeraka inkunabula, od čega 1.453 naslova. Ja sam u projektu sudjelovala u posljednjoj fazi, u jednoj od radnih grupa čiji je zadatak bio pregledati popise inkunabula i izdvojiti hrvatske inkunabule, primjenom suvremenih međunarodnih kriterija koji počivaju na jeziku i prostoru tiska te hrvatskim autorima i tiskarima. Zadatak je bio zaista izazovan jer smo često zastajali pred dvojbenim primjercima, posebno kada je riječ o granicama hrvatskih prostora koje su se kroz povijest mijenjale, ali i kada je riječ pripadnosti nekog od autora Croatici. Dobar primjer je sv. Jeronim. Bilo je potrebno dobro istražiti mnoge izvore i dobro argumentirati odluku da ga uvrstimo među hrvatske autore.

Umjetnost među koricama

Budući da je u sklopu projekta posebna pozornost bila pridana upravo hrvatskim inkunabulama, u NSK je bilo odlučeno da objava rezultata toga projekta započne objavljivanjem znanstvene monografije posvećene hrvatskim inkunabulama. Glavna ravnateljica NSK, prof. Ivanka Stričević, inače bivša prorektorica Sveučilišta u Zadru i profesorica na Odjelu za informacijske znanosti i tehnologije s kojega i sama dolazim, ponudila mi je da budem urednica te monografije. Zadatak je bio zaista izazovan i moram priznati da nisam odmah pristala jer su mi odmah kroz glavu prošli svi slavni prethodnici koji su takav posao radili prije nas, kao što su Ivan Kukuljević Sakcinski, Velimir Deželić, Josip Badalić, Šime Jurić, fra Vatroslav Frkin. Ta činjenica u kombinaciji s ogromnim strahopoštovanjem prema tako značajnom korpusu koji morate predstaviti, svakome stvori ogroman pritisak. No, u trenu je prevagnula moja trajna posvećenost hrvatskoj pisanoj baštini, osobito staroj knjizi, a pitanjima prelaska iz rukopisne u tiskanu kulturu na primjerima hrvatskoglagoljskih rukopisa i inkunabula, bavila sam se i u svom doktorskom radu i nakon njega. Osjetila sam da je valjda došao taj neki tren kad se okolnosti poklope i kada znanstvenik dobije priliku nešto što je godinama istraživao, znanja koja su se taložila, prikazati na ovako lijep način javnosti. Osim toga, osobno smatram da je izuzetno važno objavljivati ovakva izdanja u kojima javnosti prezentiramo bogatstvo i vrijednost hrvatske kulturne baštine, u isto ju vrijeme ponovno valorizirajući, preispitujući neke uvriježene stavove, donoseći nove spoznaje. U svom znanstvenom i u nastavnom radu bavim se bibliografijom i bibliografskom heuristikom te sam itekako svjesna da izrada bibliografija čini temelje znanstvenih istraživanja baštine u okvirima mnogih disciplina i predstavlja osnovni preduvjet objektivne interpretacije podataka o pisanoj baštini i kulturi. Nedostatak pouzdanih bibliografija može uzrokovati donošenje krivih, neutemeljenih, subjektivnih zaključaka o važnim povijesnim događajima i fenomenima.

Bogat korpus

Izazovnost zadatka je bila velika, osjećala sam neprestanu tremu koju osjećam i sada kada vidim da ju netko lista, čita, silno želim čuti komentare, dojmove, ne samo o knjizi, nego prije svega o hrvatskim inkunabulama. Pred sobom smo imali izuzetno bogat i zaista impresivan i predivan korpus hrvatskih inkunabula pa je najizazovnije bilo u suženom prostoru između dviju korica iznijeti njegovu potpunu analizu i prenijeti to bogatstvo i ljepotu čitateljima. Nismo mogli sve reći i pokazati, a odabir onoga što ćemo reći, a što ćemo ostaviti za daljnje studije i daljnjim istraživačima uvijek je težak. Sve ti se čini bitnim i svako rezanje i odbacivanje me je boljelo, ali bilo je nužno. O svakoj od tih inkunabula mogla bi se napisati ovakva, pa i veća, knjiga, a mi smo prostor morali pružiti za njih 180. Ipak, nadam se da smo uspjeli, zahvaljujući sjajnim autorima i bibliografima, te uredništvu i fotografima, podastrijeti ono najvažnije o ovom bogatom i važnom korpusu.

Moram ipak priznati da sam u vrijeme kada sam radila na ovoj knjizi zaista kao znanstvenica uživala u tim nebrojenim satima u kojima sam istraživala hrvatske inkunabule i inkunabulistiku, uređivala bibliografiju i tekstove, odabirala slike pregledavajući na stotine digitalnih preslika hrvatskih inkunabula iz najrazličitijih hrvatskih ustanova, zastajala kod pojedinih stranica, korica, zapisa, promatrala i nastojala dešifrirati bilješke upisane nečijom rukom, uranjala u taj nevjerojatno bogat i uzbudljiv život tih 180 primjeraka, životne okolnosti i umijeća njihovih tiskara, autora, naših glagoljaša… Uranjanje u tako bogat korpus zaista jest privilegij i zato sam silno zahvalna na ukazanoj prilici da radim na takvom projektu.

Kako je ova monografija plod dugogodišnjeg rada NSK u Zagrebu, moj je posao bio olakšan time što su glavna ravnateljica, prof. Ivanka Stričević, i urednički odbor, osobito dr. sc. Sofija Klarin Zadravec i Ivan Volarević, već dobro znali što žele i pružali mi punu potporu u pronalaženju načina da te zamisli zajedno provedemo u djelo. Kao urednica nisam bila ostavljena sama, nego sam imala sjajne sugovornike i suradnike koji su podnijeli zaista velike terete organizacije rada na ovako zahtjevnoj monografiji pa i ovom prilikom od srca zahvaljujem cijelom uredništvu. Timski rad je najvažnija odrednica ove monografije i bez tako velikog tima toliko posvećenih osoba, nje sigurno ne bi ni bilo.

Volim razmišljati na način da ovdje nije riječ samo o popisu i opisu knjiga, nego da ova knjiga predstavlja riznicu hrvatske tiskane baštine u kojoj je oslikan život inkunabula od 15. stoljeća naovamo. Takve nam knjige pomažu razumjeti ne samo inkunabule, nego i čitav jedan svijet ideja, vještina i vrijednosti koje su oblikovale naše nasljeđe.

Inspiracija novim istraživanjima

Objava monografije koja sadrži bibliografiju nacionalnih inkunabula i znanstvene studije koje ih kontekstualiziraju iznimno je važna za svaku zemlju. Bibliografija je osnovni alat znanstvenika u povijesti knjige, književnosti, povijesti umjetnosti, teologiji, jezikoslovlju i drugim humanističkim disciplinama. Bez točnih i pouzdanih popisa nemoguće je provoditi objektivna istraživanja. Znanstvene studije u monografiji pružaju interpretativni okvir, objašnjavajući nastanak, izgled, sadržaj i društveni značaj tih knjiga. Namjena je ove knjige i da bude inspiracija novim istraživanjima, projektima i otkrićima kojima ćemo ne samo produbiti svoja znanja o vlastitom kulturnom identitetu, nego ih i ponosno podastrijeti svijetu.

Što sve čitatelji u njoj mogu saznati?

Monografija Incunabula Croatica sastoji se od dviju cjelina, i to znanstvenih studija i bibliografije. Osim što sam urednica cijelog izdanja, ja sam i autorica prve studije u kojoj pružam iscrpan osvrt na povijest hrvatske inknabulistike i zaslužnih inkunabulista te, koliko je bilo moguće u suženom prostoru knjige, analiziram hrvatske inkunabule. Naravno, nastojala sam se posebno osvrnuti na one koje su zastupljene u bibliografiji objavljenoj u ovoj knjizi. Prof. dr. sc. Milan Pelc na izuzetan način opisuje likovnu opremu hrvatskih inkunabula, s naglaskom na one koje se čuvaju u hrvatskim ustanovama, ali uz potrebnu pozornost i na one osobito vrijedne primjerke koje u Hrvatskoj ne posjedujemo, ali su važne za potpunije razumijevanje likovnosti hrvatskih inkunabula. U posljednjoj se studiji dr. sc. Irena Galić Bešker posvećuje detaljnom opisu stvaranja i rada Zbirke rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, odnosno zbirke inkunabula, oblicima i načinu njihove nabave i izgradnje te zbirke, s posebnim osvrtom na posebnosti primjeraka i uopće osobitostima te najveće zbirke hrvatskih inkunabula u Hrvatskoj.

Svjedok vremena

Drugu cjelinu čini bibliografija Incunabula Croatica, dakle bibliografija hrvatskih inkunabula koje se čuvaju u hrvatskim ustanovama. Riječ je o hrvatskim inkunabulama koje su zastupljene u 180 primjeraka, odnosno 96 naslova, od čega su četiri glagoljične i 92 latinične inkunabule. Zapisi u bibliografiji ujednačeni su i dorađeni na način da su za svako izdanje inkunabule opisane svojstva tzv. idealnog primjerka, odnosno ona svojstva koja se odnose na izvornu namjeru tiskara i koja su prisutna na svim primjercima. Potom su opisane specifičnosti pojedinačnih primjeraka (nedostaci, oštećenja, ukrasi, podaci o prijašnjim vlasnicima, uvezu i dr.) te dodan naziv ustanove u kojoj se primjerak čuva i njegova signatura kada je bila poznata. Riječ je o primarnoj bibliografiji, što znači da je izrađena uvidom u izvornu građu. Bibliografija je popraćena kazalima, čime se čitatelju omogućuju dodatni načini njezina pretraživanja i istraživanja. Autor bibliografskih zapisa je dr. Ivan Kosić uz suradnju dr. Irene Galić Bešker i Kristine Grgić za zapise inkunabula koje se čuvaju u NSK, a Tamara Runjak obavila je redakciju bibliografskih zapisa te uredila bibliografiju i izradila kazala.

U modernom ruhu

S obzirom na to da je dio inkunabula digitaliziran, imali smo mogućnost uz tiskani sadržaj, putem QR kodova omogućiti pristup njihovim digitalnim preslikama. Takvim pristupom hrvatske inkunabule probile su granice monografije i omogućile čitatelju uživanje i u listanju tiskane knjige jednako kao i u dubljem upoznavanju hrvatskih inkunabula kroz pregledavanje cjelovitih digitalnih preslika dostupnih u digitalnoj zbirci NSK.

Posebnu je dušu knjizi udahnula grafička urednica, Ana Pojatina. Poigravši se grafičkim elementima koji su dijelom tipografije hrvatskih inkunabula, kao i elementima u njih rukom unesenih bilježaka, učinila je da ova knjiga čitatelja u potpunosti uvuče u ljepotu hrvatskih inkunabula, i straničnim postavom i drugim tipografskim elementima. Izdvojit ćemo ovdje samo uporabu tzv. manikule, simbola ruke koja ukazuje na osobito važne dijelove teksta tipična za srednjovjekovne i ranonovovjekovne čitatelje, a prisutnu i u inkunabulama, koju Ana Pojatina vješto uklapa u monografiju ukazujući uz pomoć njih na primjerak koji je dostupan putem QR koda.

Most između prošlosti i budućnosti

Na predstavljanju monografije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek poručila je kako Incunabula Croatica sa svojom iscrpnom bibliografijom, znanstvenim studijama i suvremenim digitalnim dodacima predstavlja most između prošlosti i budućnosti.

– Ona omogućuje da to neprocjenjivo blago ne ostane skriveno samo u knjižničnim trezorima i muzejskim vitrinama, nego da postane dostupno svima istraživačima, studentima, ali i široj javnosti, istaknula je ministrica.