Kako Jasen Boko kroz svjetska putovanja ruši mitove o narodima, nacijama i granicama

Jasen Boko proputovao je svijet na najrazličitije načine. Radio je u rudnicima zlata u Australiji i tvornici ribe na sjeveru Norveške, brao maline u Kanadi, studirao u New Yorku, autostopirao Burmom i Iranom, penjao se po Himalaji i kupao u Titicaci. Nosio je eksploziv u kamenolomu, rušio dimnjake, spuštao se niz kanjone, putovao Putem svile, istraživao srce Afrike i pontsko-kaspijske stepe u potrazi za slavenskim korijenima.

Tražio je Aleksandra Velikog među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru širom Južne Amerike. U Bjelorusiji ga je ispitivao KGB, a Balkan je obilazio džipom. Osobnim automobilom stigao je i do ratne Odese, plovio Gangesom i Mekongom, penjao se slobodnim stilom u ekstremnim stijenama – uvijek iznova na putu.

A u Zadru je nedavno gostovao u Gradskoj knjižnici Zadar te predstavio svoju putopisnu knjigu »Od Dnjepra do Jadrana«, o čemu nam je više otkrio u razgovoru.

Pitanje identiteta

Što vam je prvo prošlo kroz glavu kad ste odlučili krenuti putem »Od Dnjepra do Jadrana«?

Dvije su mi stvari bile polazište – pitanje identiteta kao jedno od ključnih za suvremenog čovjeka i društvo, te potreba za pripadanjem — svrstavanjem u »naše« i »sigurno«, što u racionalnom zapadnom društvu pojednostavljuje život kroz stalnu klasifikaciju svega što nas okružuje.

Druga polazna točka su migracije koje posljednjih godina snažno dolaze s istočnih granica Europe, izazivajući strah, jer »ovo je naš prostor, mi smo ga prvi obilježili i drugi nemaju pravo dolaziti u našu Europu«. Migracije nas brinu, a zaboravljamo da smo svi nekad bili migrant – dolazili kao barbari i osvajači, prisvajali prostor asimilacijom ili uništenjem starosjedilaca.

Potraga za sigurnijim i bogatijim prostorom osnovna je ljudska potreba, prisutna još od prvih hominida. Homo erectus je iz Afrike krenuo prije dva milijuna godina – i migracije od tada ne prestaju. To nam je, reklo bi se, u krvi. Dakle, pitanje »tko smo i odakle dolazimo?« nije ništa novo, ali je postalo ključno otkako su izmišljene nacije u prvoj polovici 19. stoljeća.

Sva moja putovanja i putopisi snažno se oslanjaju na znanstvene činjenice – povijesne, političke, geografske – ali s dozom nevjerničkog cinizma obračunavam se s mitovima koji i danas hrane nacionalne i političkim pseudo-povijesnim izmišljotinama. Povijest je, uz pravo istraživanje i autorsku slobodu, itekako zabavna, ako joj se priđe s prave strane.

Jeste li na putu prepoznali nešto što povezuje ljude bez obzira na mjesto i okolnosti? Jeste li susreli one koji se osjećaju »među svjetovima« – ni tamo, ni ovdje?

Identitet bi trebao biti stvar osobnih osjećaja, ali ovisi koliko slušamo ono što nam se intenzivno sugerira na dnevnoj bazi kroz medije, ali i kavanske razgovore. Ako nismo skloni samo ispitivanju i kritičnosti, onda je najlakše prihvatiti neki sugerirani identitet koji je posljednja dva stoljeća nacionalni.

Naravno da ljudi koje sam upoznao u svim dijelovima svijeta, ne samo na ovom putu, imaju puno više zajedničkog, onog što nas povezuje, nego stvari koje nas razdvajaju. Svi smo emotivni, zaljubljujemo se, boli nas kad se udarimo, osjećamo glad i žeđ, imamo potrebu razgovarati s drugima…

Ali, kad ne bi postojali »drugi«, koji su, naučili su nas, nama inferiorni, ne bi bilo ni »nas«, pa nam je nametnut svijet koji samo »nas«povezuje, a druge čini potencijalnim neprijateljima koji »nas« mogu ugroziti. Naravno da postoje posvuda ljudi koji sebe i svoj identitet ne definiraju pripadnosti nekim imaginarnim »nama«, ugrađenima još kroz obrazovni sustav.

Takvi su češći među obrazovanima i onima sklonima kritičkom (samo) preispitivanju. Ali ne tvrdim da je obrazovanje isključivi uvjet za kritičnost i objektivni stav prema svijetu, svi poznamo puno visoko obrazovanih idiota. Iako, raznim Trumpovima malo obrazovanja sigurno ne bi štetilo!

Društveni konstrukt

U knjizi jasno tvrdite da je nacija društveni konstrukt. Kako su ljudi reagirali kada ste im rekli da ne postoje »čisti« narodi? Jeste li tijekom putovanja primijetili da ljudi ponekad ne vjeruju u vlastite mitove, a ipak ih i dalje njeguju? Zašto mislite da je to tako?

Ne tvrdim ja da je nacija društveni konstrukt, veliki je broj ljudi koji o tome pišu i koji su apsolutno suglasni s gotovo pola stoljeća starom definicijom Benedicta Andersona kako je nacija imaginarna, zamišljena (izmišljena!) zajednica. Ljudi posvuda uglavnom vjeruju u svoje mitove jer su još u školi takve tumačili kao povijesne činjenice.

A kad vam se laž ponovi dovoljno puta počnete u nju vjerovati. Ukratko, narod koji vjeruje u svoju superiornu povijest lako je mobilizirati za sve što država treba, pogotovo kad je u pitanju rat protiv »drugih« koji nas ugrožavaju.

Postoji li zajednički osjećaj pripadnosti koji povezuje zemlje Istočne Europe, ili su razlike dublje nego što se želi priznati?

Ne vjerujem u neki osjećaj slavenske pripadnosti, ta su se plemena, koja će puno kasnije postati nacije, raširila na ogromnom prostoru od Jadrana do Tihog oceana i kroz povijest su pripadali različitim sustavima i organizacijama.

Ali rekao bih da postoji taj slavenski element koji još uvijek ima neki svoj mentalitet, a kojeg su bizantski povjesničari prepoznali pri prvoj povijesnoj pojavi Slavena, malo prije sredine 6. stoljeća u vrijeme vladavine Justinijana.

Povjesničari Prokopije i Jordan koji su prvi spomenuli Slavene, jer su počeli upadati u Bizant preko Dunava, dali su im i ime, ne znamo kako su ta razjedinjena plemena sebe zvala. Prokopije spominje kako žive u demokraciji, ali nemojte pomisliti da je to kompliment, bolji bi termin bio anarhija.

Iz perspektive uređenog Bizantskog carstva s čvrstom političkom hijerarhijom, ovi »barbari« bez vođa koji se na kratko ujedine samo kad se pruži prilika upasti u Bizant i nešto opljačkati.

I tako su Slaveni ušli u pisanu povijest kao crvenokosi, gologuzi, visoki, neobično jaki, prljavi, zapušteni, u bijednim kolibama, »hunske naravi« i nesposobni ujediniti se u savez. Je oni su »bez vođa i mrze jedni druge«. Ipak i takvi do kraja istog stoljeća protutnjali su Bizantom, čak do Krete i naselili pusta poljoprivredna zemljišta, ispražnjena njihovim upadima i Justinijanovom kugom.

Jako su zanimljivi ti prvi opisi Slavena Prokopija i Jordana i mislim da su mnoge prepoznatljive karakteristike tog slavenskog mentaliteta ostale i do danas, kad su toliko izmiješani s ostalim plemenima koja su živjela na širokim teritoriju na kojem su se naselili.

Ljubav prema avanturama

Što vam je putovanje otkrilo o tome kako društva stvaraju osjećaj »mi« i gdje povlače granicu prema »drugima«? Nakon svega što ste vidjeli i doživjeli, što vas u tim raspravama najviše brine, a što vam ulijeva nadu?

»MI« je osjećaj koji je oduvijek postojao, od prvih obiteljskih pa onda plemenskih zajednica, potreba pripadanja širem krdu ugrađena je u nekakav genetski kod, kako bi se lakše preživjelo u nesigurnom i nepoznatom svijetu. S jačanjem društvene organizacije jačao je i taj »MI«, koji je puno, puno kasnije pretvoren u nacionalni identitet.

Uspostavljaju se, uz naciju i jezik, kao odrednice identiteta svakako i zajednička vjera, a u 20. stoljeću s pojavom komunizma, ideologija je zavladala u dijelu svijeta, potpuno isključujući vjeru i naciju kao temeljni identitet. Granica prema drugima postavljena je po tim kriterijima, a dokle granica seže, ovisi o tome koliko se prostora osvoji ratom.

Tada sav osvojeni prostor postaje »naš« i vrlo brzo mu se nameće zajednički »naš« identitet. Danas, kad je bjesomučni profit – kojemu se onda prigodno već izmisli neki identitet – preuzeo kontrolu nad svijetom, a jako mu pomažu manipulirani mediji, perspektive za pretjeranu nadu i nisu baš sjajne.

Ali, čovjek uvijek nekako preživi, pogotovo ako se uspije othrvati manipulaciji i kontroli. Znam da su takvi rijetki, ali – ima nas!

U jednom trenutku vas je zaustavila bjeloruska vojska, pa čak i ruskih obavještajaca… Jeste li tada požalili zbog puta?

Ne srljam u avanture, ali one uvijek nekako nađu mene, vjerojatno zbog urođene radoznalosti. Čujte, što su ti jadni vojnici mogli pomisliti kad su u bjeloruskoj prašumi duboko u vojnoj zoni, u prvoj godini napada na Ukrajinu, a neposredno uz granicu i Černobil, ugledali automobil splitske registracije i mene za volanom?

Bilo je to vrijeme kad se ozbiljno pričalo u otvaranju drugog fronta prema Kijevu iz Bjelorusije, upravo na mjestu gdje sam ja bio. Istina do prije rata to je bio prirodni rezervat, ali je s ratom dobio drugu funkciju, a ja sam se odlučio pretvarati da to ne znam.

Slijedilo je gotovo deset sati jako temeljitog ispitivanja i pretraživanja, ali dali su mi jesti i pušiti i zaista se nisam osjetio posebno ugroženim. Na kraju sam pristao potpisati priznanje i iscjenkao se za povoljnu novčanu kaznu – 12 eura. Što sam potpisao ni do danas nisam preveo, ali sigurno sam bio neki špijun, ukrajinski ili američki oni se nisu uspjeli dogovoriti.

Naravno da ni tada nisam požalio zbog putovanja, odavno znam da ono što u datom trenutku izgleda opasno ili jako loše – postane najzanimljiviji dio knjige.

Ništa bez humora

U knjizi spominjete i izmišljenu verziju slavenskog razilaženja. Koliko vam je humor pomogao da izdržite i napišete ovu knjigu?

Ako povijest tretirate isključivo ozbiljno prijeti opasnost da postanete dosadni. Kako imam odmak (i) od povijesti imam pravo sebi dopustiti imaginarne dijelove i potpuno imaginarne konstrukcije, za koje je, naravno, jasno da nemaju veze s povijesnom znanošću i te mi budu najzabavnije.

Bez humora ništa zaista nema pretjeranog smisla. U svakom slučaju, drago mi je da je moja knjiga značajan doprinos povijesti Slavena i Hrvata, jer u njoj po prvi put otkrivam kako je zapravo došlo do razdvajanja Slavena i tko je bio misteriozni knez Borna, kojega bilježe kao jednog od prvih hrvatskih knezova.

Kako ti koji ga navode kao hrvatskog kneza nemaju baš nikakve dokaze za to, onda imam i ja pravo iznijeti svoju radikalnu i vrlo zabavnu teoriju! Jedini lijek protiv izmišljenih mitova meni je – izrugivanje. Tko je dakle bio knez Borna? E za to ćete morati pročitati knjigu.

Je li vam neka anegdota, možda iz razgovora s »običnim« ljudima, posebno ostala u pamćenju?

Kao i uvijek puno njih, ali izdvojit ću ovdje samo Maxa i Dašu, izbjeglice iz Rusije s kojima sam se družio u Minsku, a koji su mi dokazali kako u Rusiji postoje mnogi, posebno mladi ljudi koji se nimalo ne slažu s Putinovom politikom »čvrste ruke« i okupacijom teritorija suverenih zemalja.

Nakon što su više puta bili u zatvoru zbog prosvjeda odlučili su pobjeći iz Rusije i preseliti u Gruziju, koju puno ljudi nekadašnjih sovjetskih zemalja vidi kao »svjetionik slobode« u moru diktature. Kako su se u Rusiji morali skrivati od policije, nisu mogli putovati izravno u Gruziju pa su odlučili to napraviti preko Bjelorusije.

Kako ni tu granicu nisu mogli prijeći legalno, platili su »trgovcima ljudima« da ih prebace ilegalno u Bjelorusiju. Odatle su, kad sam ja već napustio Minsk uspjeli konačno odletjeti u Gruziju, a ja sam mogao ispričati njihovu priču, a bez da ih ugrozim.

Kako je Max šest godina radio prljave poslove, uglavnom utjerivanje dugova za rusku mafiju u New Yorku, cijela mi je priča bila zaista zanimljiva.

Osjećaj pripadnosti

Što mislite gubi li se osjećaj pripadnosti u današnjem ubrzanom društvu, ili ga samo redefiniramo?

Ma pripadnost, identitet je individualna stvar, ili bi to trebao biti. Evo, konkretno u hrvatskom slučaju, postoji li išta, osim zajedničkog službenog jezika, nametnutog u 19. stoljeću, što bi bilo zajedničkom svim tim ljudima koji žive od Konavala i Dalmacije, preko Istre pa do krajnjeg istoka Slavonije?

Možete li nabrojiti jednu stvar koja bi nam svima bila zajednička? Teško, kod nas je izrazita regionalnost i različiti osvajači kroz povijest bitno usmjerila mentalitete – termin koji radije koristim nego pojam nacije – u različitom pravcu. Pa vi nađite tu neki zajednički nazivnik osim tog »Hrvatska« koji bi objedinio sve te ljude.

A kad smo kod »Hrvatska« volio bih podsjetiti na malo poznatu činjenicu da samo ime nacije koju danas zovemo Hrvatima (kao ni imena onih sedmoro legendarnih braće i sestara koji su jednom, kao, doselili ovdje) uopće nisu hrvatskog/slavenskog podrijetla.

Osim toga ta nevelika grupa dobro naoružanih konjanika koji su se na prostoru Dalmatinske Zagore od Nina do Knina pojavili baš u vrijeme kad je Franačko Carstvo uništilo Avarski kaganat, krajem 8. i početkom 9. stoljeća, nisu sebe nazivali Hrvatima da bi odredili nekakav svoj imaginarni etnicitet.

Ne, slažu se ozbiljni povjesničari, bila je to isključivo društvena oznaka elitne grupe koja se izdvajala od ostatka stanovništva na tom prostoru. I pripadali su vjerojatno franačkim konjaničkim jedinicama koje su pomogle poraziti Avare, čime im je pripao dio bogatog plijena.

Ta je činjenica tek mala kockica u mozaiku priče koji tek treba složiti da bi se mit pretvorio u povijest. Nažalost, jedino što sigurno znamo o tome odakle su i kad došli ti Hrvati jest da ništa sigurno ne znamo, jer dokaza (još) nemamo. Stvoreni smo na mitovima i maštovitim pretpostavkama.

Dom na Mediteranu

Što biste odredili kao svoj identitet?

Zbog svega što spominjem mislim da imamo pravo individualno odlučiti koji to identitet, pripadanje osjećamo kao svoj. Ja se, konkretno, osjećam prije svega čovjekom Dalmacije i Mediterana, to nekako osjećam kao svoje, dio sam toga. A Hrvat sam jer se u nacionalnim vremenima treba izjašnjavati i nekom nacijom, a moja je slučajno, baš ta.

Usput, a to smatram bitnim, jedino što nemamo upisano u genetskoj slici ljudi na prostoru današnje Hrvatske, jedino što nije upisano ni u kakvu genetiku jest upravo nacija. I kad smo kod genetike, moramo prihvatiti činjenicu da otprilike tri četvrtine gena ljudi ovog prostora seže još u paleolitik.

Dakle, još uvijek smo genetski oni primordijalni lovci/sakupljači koji su oduvijek živjeli ovdje. Sve kasnije migracije, sve »velike seobe« – koje nikad nisu bile tako velike kako još uvijek učimo u školi – još od Indoeuropljana, tek su kap u moru naše miješane genetike.

Kako je to jednostavno sažeo genetičar David Reich: »Današnje populacije mješavine su prošlih populacija, koje su već i same bile mješavina (…) Miješanje populacije ključno je u ljudskoj prirodi.«.

Što za vas znači »biti odnekud«? Je li to doista toliko stvarno ili smo samo naučeni da tako mislimo?

Kako sam već spomenuo, moje »odnekud« je taj Mediteran, tu se osjećam doma i nisam sklon istraživati svoju genetsku sliku do Homo erectusa i napuštanja Afrike. Ovdje nekako pripadam, a još sam davno putujući Mediteranom otkrio fascinantnu činjenicu da su sličnosti života i mentaliteta u gradovima na tom moru, čak i kad su u različitim državama, puno sličniji, nego što su sličnosti između tog grada i glavnog grada države kojoj pripada.

Ne znam za vas, ali meni su Aleksandrija, Hania, Palermo, Napulj, Izmir, Barcelona, Marseille… nekako puno sličniji mentalitetu moga Splita, nego što je njima sličan mentalitet njihovih glavnih gradova ili meni onaj Zagreba. Ljudi skloni istraživanju, čitanju, propitivanju, kritičkom promišljanju, putovanju, svi oni spremni razmišljati o sebi i svijetu koji ih okružuje odredit će to svoje »odnekud«. Ostalima ostaje ono što im je netko servirao i naučio ih što da misle, to je sigurno jednostavniji izbor.

Paradoks je to da će ovi drugi, vjerojatno biti sretniji u životu, kritička misao ne čini nas često sretnima. Mnogima je jednostavnije prepustiti drugima da misle i serviraju nam naše mišljenje, dok mi vrijeme provodimo u shoppingu, pred mobitelom i na kauču pred televizorom.

Umjesto zamornog razbijanje glave oko nekakvih identiteta, tko smo, što nam je svrha i zašto živimo, možemo se jednostavno s užitkom prepustiti slobodi našeg lijepog zatvora.