Izložba iz vukovarskog Muzeja vučedolske kulture spaja prapovijesne figure i ruho u AMZd

Nedavno otvorena izložba “X Files”, koju do 17. travnja 2026. godine mogu razgledati posjetitelji Arheološkog muzeja Zadar, plod je suradnje s vukovarskim Muzejem vučedolske kulture, a donosi novi pogled na prapovijest kroz prizmu etnologije, istražujući odjevne elemente čije se interpretacije vide i na šokačkoj narodnoj nošnji Baranje. Posebna pozornost posvećuje se simbolu X na prsima prapovijesnih figura, kao i zajedničkim motivima vučedolske keramike i šokačkog tkanja.

Naziv izložbe sugerira “nepoznanice” i istraživački pristup razumijevanju prapovijesne odjeće i simbola, naglašavajući kako univerzalni motivi oblikuju kulturne izraze kroz stoljeća. Narodna je nošnja odrednica identiteta, ali i najrječitiji izraz statusa osobe koja ju nosi. Dob, bračni status, prilike u obitelji, korota ili vrijeme za opravu; sve je bilo jasno pogledom na nošnju, a da se pritom ništa nije moralo reći, posebice u zatvorenom patrijarhalnom društvu poput baranjskoga.

Rijetki nalazi

Promatrajući prapovijesne figure – posebice iz razdoblja vučedolske, ali i badenske kulture – moguće je uočiti prikaze odjeće. Pojedini elementi te odjeće u stručnim interpretacijama imaju neke sličnosti sa suvremenom baranjskom šokačkom nošnjom, tj. opisuju se kao stražnje resaste pregače ili plisirane suknje. Pregledom baranjskoga šokačkog vunenog ruva pronaći ćemo obje spomenute interpretacije – stražnje pregače ponjavke u pet podunavskih, a plisirane suknje u pet podravskih sela.

Ponjavke čine dio nošnje za hladnije dane, iako su ih žene, posebice starije, nosile tijekom cijele godine. Uvijek su se tkale u paru, po dvije jednake. Razlog je taj što bi se u hladnim zimskim danima nosile obje, prednja i stražnja. Šokice bi rekle ponjavka prida se i ponjavka za se. U slučaju nošenja obiju ponjavki, prvo bi se pripregla stražnja, pa onda prednja, a za ženu koja ih nosi govorilo se da se zastrla. Svaki uočeni motiv na prapovijesnoj keramici koji se ponavlja na baranjskoj nošnji otvara novo pitanje.

Sva ova pitanja i promišljanja o njima objedinjena su simbolom X. U kontekstu ove izložbe X ima dvostruko značenje – simboličke oznake za nepoznanicu i doslovnog simbola vidljivog, kako je prethodno rečeno, na prsima pojedinih figura.

Rijetki nalazi tekstilnih ostataka unutar arheološkog konteksta često rekonstrukciju prapovijesne odjeće svode na proučavanje antropomorfnih figura. Figure u pravilu prikazuju žensku osobu, nerijetko bogato ukrašenu različitim motivima. Jedna takva antropomorfna figura pronađena je na lokalitetu vučedolske kulture Vinkovci – Hotel 1977. godine. Sa stražnje strane navedene figure uočava se motiv koji zasigurno predstavlja element odjeće za kojega stručna literatura nudi nekoliko interpretacija. Između ostalog, spominju se stražnje resaste pregače. Takav tip ovojnog ruha – premda ne resast, nego tkan od vune – prisutan je do naših danas u šokačkoj narodnoj nošnji podunavskih sela Baranje pod nazivom ponjavke.

Pravila nošenja

Sedamnaest je osnovnih vrsti ponjavki, a proces njihove izrade dugotrajan je i složen, dok je središnji postupak tkanje.Teško je i zamisliti koliko je vještine, preciznosti i truda bilo potrebno uložiti kako bi se brojni složeni motivi na jednom komadu tkanja pozicionirali identično motivima na drugom.

Sličan, gotovo identičan princip tkanja i šivanja primjenjivao se i u prapovijesti. Kontinuitet u prakticiranju vještine tkanja očituje se i u činjenici da je i u prapovijesti prema većini autora tkanje smatrano ženskim poslom.

Plisirane suknje tkane od vune integralni su dio narodne nošnje podravskih šokačkih sela u Baranji. Pojava prvih vunenih suknji u Baranji datira u drugu polovinu 19. stoljeća, a nosile su se do početka 21. stoljeća.

S obzirom na širinu tkanja na vučedolskom tkalačkom stanu autori izložbe zaključili su kako se i vučedolska odjeća radila na isti način, spajanjem užih komada tkanja. Na tu nas mogućnost upućuju pronađene koštane igle te kalemi manjih i većih dimenzija, koji svjedoče o raznim vrstama i debljini niti s rasponom od finih do debljih koje su se upotrebljavale u tkanju.

Sedamnaest je osnovnih vrsta sukanja. Redoslijed je bio određen običajnim pravilima te se znalo koje se suknje nose u koroti, koje za otkojavanje, a koje za opravu te koja vrsta suknje priliči pojedinoj životnoj dobi.

Trajni motivi

Antropomorfne figure vučedolske kulture ukazuju na raznoliku i bogato ukrašenu odjeću. Važno je naglasiti kako je takva odjeća vjerojatno bila rezervirana za kultne svrhe ili je služila kao statusni simbol istaknutijih članova zajednice, dok je svakodnevna odjeća zasigurno bila jednostavnija. Navedeni su obrazac zadržala gotovo sva društva tijekom povijesti, a jasno se očituje i u suvremenom društvu. Simbolički prikazi materijalne baštine vidljivi na prapovijesnoj keramici ostali su gotovo nepromijenjeni do današnjih dana, bez obzira na protek vremena. Ne čudi stoga da identične motive u određenim varijacijama nalazimo na prapovijesnoj keramici, ali i na tradicionalnom ruhu baranjskih Šokaca.

Na pojedinim antropomorfnim figurama badenske i vučedolske kulture pronalazimo motive urezanih linija koje se križaju na prsima, a ponekad i na leđima. Te linije vjerojatno predstavljaju elemente odjeće, vrpce ili trake, koje imaju praktičnu ulogu naramenica te prekrižene izgledaju poput slova X. Smatra se kako je pojava tog simbola označavala posvećenost božanstvu ili osobe u službi božanstva, a križ na prsima zasigurno je imao i zaštitnu ulogu.

Vrpce ili marame koje se križaju na prsima tvoreći simbol križa, odnosno X, nalazimo i na tradicionalnom ruhu šokačkih mladenki, što odgovara tumačenju kako su ga od prapovijesti nosile osobe koje se ističu svojim položajem.

Šokice su vjerovale kako će se križem na prsima zaštiti od “zlog pogleda”. Osoba koja uza sebe ima križ – simbol Sunca u koji se “ne može gledati”, zaštićena je.

NIKOLINA LUCIĆ