Ivana Krtinić: 'Mediteran treba živjeti, a ne prodavati u sezoni'

U Ogranku Matice hrvatske u Zadru predstavljena je knjiga »Mediteranizam dubrovačkog scenskog prostora 17. stoljeća« dr. sc. Ivane Krtinić u kojoj donosi novo i temeljito istraživanje mediteranskog duha dubrovačke komediografije. O knjizi su govorile autorica i poznata teatrologinja dr. sc. Ana Lederer, a razgovor je vodila Anica Serdarević.

Autorica Krtinić u svojoj knjizi donosi svježe čitanje hrvatskih komedija druge polovice 17. stoljeća, s posebnim naglaskom na dubrovačke »smješnice«. Temi pristupa otvoreno i interdisciplinarno, povezujući teatrologiju, književnu antropologiju i analizu urbanog prostora.

Kroz takav pogled otkriva kako su se te komedije stvarale, izvodile i doživljavale u živom mediteranskom okruženju, u kojem su prostor, društvo i kazalište činili nerazdvojnu cjelinu. Kombinirajući suvremeni pristup, jasno postavljene analitičke okvire i izraženu kulturnu osjetljivost, Krtinić nadilazi granice stručnog proučavanja književnosti te Mediteran prikazuje kao prostor živog iskustva, a ne samo znanstvenog pojma.

Njezina knjiga mogla bi jednako privući znanstvenike i širu publiku, jer dočarava vrijeme, prostor i ljude 17. stoljeća na način koji je istodobno živ, pristupačan i poticajan. Iako ne nudi konačan odgovor na pitanje »što je Mediteran«, pokazuje da se on ne skriva samo u tekstovima, već u svakodnevici, gradovima i pričama koje ga oblikuju i čine neiscrpnim izvorom inspiracije.

Autorica Krtinić je za naš list otkrila što je privuklo njezin interes za stariju hrvatsku književnost i zbog čega su dubrovačke smješnice, unatoč vremenskoj udaljenosti, i danas iznenađujuće žive i bliske suvremenom čitatelju.

Od studentskih dana

Vaša knjiga otvara novo čitanje hrvatske komediografije. Kako je uopće došlo do Vašeg interesa za to razdoblje i za taj, pomalo zanemaren, dramski žanr?

– Interes za stariju hrvatsku književnost razvila sam još tijekom studija, kada sam kao temu diplomskog rada odabrala mediteranski trg i Marina Držića. Već tada susrela sam se s pojmom scenskog prostora koji je ostao moja preokupacija do danas.

Ni Držićevu komediografiju ni smješnice nisam promatrala iz strogo književno-teorijskog kuta, nego me zanimao upravo scenski prostor i njegova uloga u kazališnoj izvedbi i doživljaju. A ljubav prema Dubrovniku priča je za sebe…

Mislim da je taj grad fascinacija svakog kroatista. Imala sam sreću upoznati ga izvan klasičnih turističkih posjeta, osjetiti kako »diše«. Taj, naizgled petrificirani grad, i danas živo govori o svojoj prošlosti, kazalištu i ljudima – samo ga treba znati »čitati«.

Već u naslovu knjige spajate Mediteranizam i scenski prostor. Što za vas znači pojam »mediteranizma« – je li to kulturni kod, način života, pogled na svijet, ili možda specifičan oblik senzibiliteta koji određuje i kazalište?

–​ Mediteran i mediteranizam danas su pojmovi kojima se označava gotovo sve – od hrane do mentaliteta. Jasne odrednice tih pojmova teško je pronaći, pa su često podložni subjektivnim, poetičnim i samorazumljivim interpretacijama.

Ne mogu reći da sam u ovoj knjizi ponudila konačan odgovor na pitanje što je mediteranizam, ali nastojala sam ga objasniti kroz dvije temeljne okosnice – urbanizam i mentalitet. To je široka tema, za koju, rekla bih, treba »kupiti knjigu«.

Mediteran je denotat, a mediteranizam konotacija koju taj denotat stvara. Mediteranski prostor i mediteranski mentalitet međusobno su uvjetovani, ali nose i specifičnosti koje ih razlikuju od drugih.

Mediteranizam bih opisala kao svojevrsno vjerovanje u postojanje prostora koji ima svoje geografske, religijske, antropološke, arhitektonske i filozofske odrednice, ali prije svega – kao kulturološki konstrukt s pomalo poetskim predznakom.

Srce, trbuh i glava

U središtu Vašeg istraživanja su dubrovačke »smješnice«, komedije koje često prate svakodnevicu običnih ljudi. Kako te male, često »pučke« priče odražavaju velike društvene i identitetske slojeve tadašnjeg Dubrovnika?

–​ Smješnice su, zapravo, smijeh onodobnog čovjeka koji se ostvaruje u nizu depoetiziranih scena lišenih »intelektualnog uvijanja«, ogoljenih u svojoj intenciji da proizvedu smijeh koji je nerijetko grub, katkad vulgaran, ali po svemu »sočno« životan.

Od smješnica ne možemo očekivati političko-subverzivnu ili društveno-kritičku dimneziju kakvu nalazimo u Držićevim komedijama, ali ih ne treba ni marginalizirati pod klasifikacijom balanih, jer svaka komedija razrješava neki društveni agon koji se skriva iza maske dramske igre.

Koliko je stvarnih likova »prošetalo« pozornicom pri izvedbi ovih komedija, iz današnje je perspektive teško prosuditi, ali jasno je da su se onodobni Dubrovčani opravdano bojali mogućnosti da završe na palu.

Sa sigurnošću se može tvrditi da su stvarne ličnosti uprizorene u likovima Židova Arona Koena u komediji »Jerko Škripalo« i Samuela Pappa u komediji »Sin vjerenik jedne matere«, jer se o njima pronalazi trag u arhivskim dokumentima, što dodatno pomaže pri rasvjetljavanju događaja vezanih uz samu izvedbu komedija i njihovu kontekstualizaciju u vremenu.

Iako stereotipne, one dotiču i teme koje su bile itekako bitne onodobnim Dubrovčanima, kao što su brak i uz njega vezan miraz, razlike u godinama između bračnih partnera, te razotkrivaju i odnos prema marginaliziranim skupinama onog vremena – ženama i Židovima.

U knjizi pokazujete koliko je prostor, ulica, trg, krčma, ključan za razumijevanje kazališta tog vremena. Možemo li reći da je na Mediteranu kazalište uvijek bilo »između ljudi«, a ne zatvoreno u zidine teatra?

–​ Mediteransko kazalište diše i živi s otvorenim tipom izvedbenog prostora – konkretno trgom. Mediteranski trg prvo je pučko kazalište i ono organski diše sa svojom publikom. Prenamjenom Arsenala u prostor izvedbe – a to se događa i u drugim priobalnim gradovima, ne samo u Dubrovniku – kazalište teži ekskluzivizaciji.

Mediteranski je trg mjesto društvenog kontakta, prostor integracije svih društvenih slojeva, gospodarskog i javnog života. To je prostor svakodnevnog životnog teatra gotovo svakog mediteranskog grada. U svijesti Mediteranca trg, koji je pozicioniran u samom nukleusu grada, predstavlja »srce«, »trbuh« i »glavu« jedne urbane sredine.

Čitajući smješnice kroz prizmu prostora, naravno, mijenjala se i moja percepcija i njih i izvedbe onodobne komediografije. Takvi tekstovi pravu vrijednost dobivaju tek u izvedbenom trenutku – tekst je samo fiksirani predložak. Kazališna izvedba cjelokupan je produkcijsko-recepcijski proces, a prostor, uz glumca, igra značajnu ulogu.

Društveni i kulturni konstrukt

Vaš pristup je interdisciplinaran, spajate teatrologiju, književnu antropologiju i urbane studije. Koliko je taj način čitanja tekstova promijenio Vaš pogled na kazalište, možda i na književnost uopće?

–​ Smješnice su »snimak« vremena koji nastaje u razdoblju tektonskih i društvenih potresa. One, naravno, nisu klasičan dokument, niti ih tako možemo analizirati, ali progovaraju o preokupacijama onodobnih ljudi.

Odnos prema Drugom i drugačijem možemo promatrati kao temeljnu preokupaciju i današnjice. Akteri se mijenjaju, predrasude ostaju…

Spominjete odnose staro–mlado, likove Židova i prepoznatljive stereotipe. Koliko teme iz 17. stoljeća, o kojima pišete, odjekuju i danas? Vidite li u njima obrasce društvenih odnosa koji su i dalje prisutni u suvremenom svijetu?

– Naravno. Revalorizacija prostora trga, mediteranske arhitekture i očuvanje mediteranskog načina života danas, možda više nego ikad, mora se crpiti iz odnosa prema prošlosti. Ambijentalni teatar slikovito progovara o tome koliko je prostor izvedbe bitan.

Shvaćanje da je tiramola element komunikacije, a ne samo uže za sušenje rublja, da škura nije samo element zgrade koji se u urbanom središtu može zamijeniti PVC stolarijom, nego zaštita intime – svi su ti mali detalji esencija mediteranskog života koje treba štititi i živjeti, a ne samo prodavati u sezoni.

U knjizi pišete o Mediteranu kao prostoru dijaloga. Kada biste ga morali sažeti u jednu rečenicu, što bi za vas osobno bio Mediteran?

– Za mene je Mediteran društveni i kulturni konstrukt koji nadilazi geografsku odrednicu.