Ivan Božičević nastupio u Zadru: "Orgulje imaju budućnost i izvan crkvenog prostora"

U atriju Providurove palače u Zadru održan je autorski koncert »Orgulje u novom svjetlu« u sklopu 7. Zadar Organ Festivala. Atmosfera je bila intimna, a publika je s velikim zanimanjem pratila svaki ton. Mogla se čuti nesvakidašnja kombinacija zvuka, od spoja orgulja sa saksofonom i kontrabasom do suvremenih eksperimenata s računalnom obradom. U svijetu suvremene orguljaške glazbe orgulje se, naime, sve češće povezuju s računalom putem MIDI sustava. U praksi to znači da tipke, pedale i registarske komande ne proizvode samo akustični ton, nego šalju signal računalu koje ga može obraditi, izmijeniti ili spojiti s potpuno novim zvukovima. Tako se tradicionalni instrument poput orgulja, stoljećima vezan uz sakralni prostor, pretvara u svojevrsni laboratorij za eksperimentiranje, sposoban stvarati kombinacije koje nadilaze njegove uobičajene mogućnosti.

Koncert je donio spoj virtuoznosti i istraživačkog duha, ostavljajući dojam da orgulje imaju živu i aktualnu budućnost i izvan crkvenog prostora. Za takav doživljaj zaslužan je bio trio predvođen hrvatskim skladateljem, orguljašem i jazz glazbenikom Ivanom Božičevićem, čija se djela izvode diljem Europe, Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Dobitnik je niza međunarodnih skladateljskih nagrada, a od 2018. vodi klasu kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. U Zadru su mu se pridružila dvojica nizozemskih glazbenika – međunarodno priznati alt-saksofonist Ben van Gelder i mladi kontrabasist Tijs Klaassen.

FOTO: TEA SOKOLOV

Zadarski program obuhvatio je niz Božičevićevih skladbi, od komada za računalno kontrolirane orgulje i video (»Organic Steam«), preko djela pisanih za saksofon i orgulje (»Clear Cascade, Sotto Voce 2«), do eksperimenata za orgulje i vrpcu (»Organic Steelworks«). Izvedene su i nove varijante ciklusa »Sotto Voce« za flautu, saksofon i orgulje, zatim solo skladba »The Moonpiper« za orgulje te dvije sezonske minijature, »Spring Passes« i »Summer in the World«, za trio saksofon, orgulje i kontrabas. Večer je zaključena skladbom »Color of Time« za saksofon, kontrabas i računalno kontrolirane orgulje, koja je na upečatljiv način zaokružila koncert, što je potvrdio i veliki aplauz okupljenih.

Izvan okvira

Božičevićeva suradnja s Van Gelderom i Klaassenom započela je u amsterdamskom Orgelparku, prostoru posvećenom inovativnim pristupima orguljama, gdje su zajedno održali prvi koncert. Dvije godine kasnije ponovno su se okupili pred zadarskom publikom, nastavljajući započetu amsterdamsku priču i otvarajući novo poglavlje svog zajedničkog rada. U razgovoru nakon koncerta Božičević je za naš list otkrio više o programu izvedenom u Zadru, o samim orguljama i suradnji s nizozemskim kolegama te objasnio zašto ovaj instrument, s pravom, nosi naziv kraljice instrumenata.

Možete li nam ukratko opisati svoj glazbeni put – kako ste došli do orgulja?

– Nikada nisam dugo ostajao na istom mjestu. Kao i mnogi, u srednjoj školi učio sam klavir, a profesor me usmjeravao prema studiju klavira. Međutim, to me nije dovoljno zanimalo, pa sam se okrenuo kompoziciji – i to je išlo uspješno, sve dok se nakon nekog vremena nisam zasitio. Upravo tada, tijekom studija u Beogradu, otvorio se odjel za orgulje i učinilo mi se da je to nešto novo i zanimljivo. Tako sam krenuo na studij orgulja, a 1984. otišao sam u Frankfurt na četverogodišnji studij.

Ipak, ponovno se javila potreba za promjenom. Vratio sam se komponiranju, pa malo ovamo, malo onamo – uvijek na svojevrsnoj klackalici između skladateljstva i orgulja. Nikada nisam mogao biti isključivo jedno. Društvo često očekuje da se čovjek smjesti u jednu ladicu, ali ja nisam takav. Trebalo je vremena, ali danas sam prihvaćen i kao skladatelj i kao orguljaš, a ponešto i kao jazz glazbenik. Primjerice, Jazz orkestar HRT-a izveo je i snimio nekoliko mojih skladbi, premda za jazz nikada nisam mogao izdvojiti onih potrebnih sto posto.

Na splitskoj Akademiji danas predajem kompoziciju i teorijske predmete. Orgulje se ondje ne studiraju – za sada postoji samo studij u Zagrebu, koji njeguje crkvenu i klasičnu koncertnu tradiciju. To je itekako važno, ali vjerujem da bi bilo još zanimljivije kada bi se spektar proširio. Orgulje su moćan i sveobuhvatan instrument i zaslužuju da ih ljudi doživljavaju i izvan isključivo sakralnog konteksta. U tom smislu Tea Kulaš, voditeljica Zadar Organ Festivala, radi sjajan posao kroz taj festival, šireći vidike publike i predstavljajući orgulje u jednom novom svjetlu.

Nove mogućnosti

Što znači »novo svjetlo« u kontekstu zvuka, pristupa i tehnologije, ponajprije u kombinaciji s orguljama, u kojima takvi elementi nisu uobičajeni?

– Navikli smo da se orgulje doživljavaju prvenstveno kao sakralni instrument, vezan uz bogoslužje. Donekle je poznata i njihova koncertna upotreba. Međutim, ono što sam predstavio na zadarskom koncertu su kombinacije koje nisu uobičajene – »crossover« prema jazzu s jedne strane, te povezivanje orgulja s instrumentima koji nisu tipični suputnici, poput saksofona i kontrabasa. A potom, ono što mi je posebno priraslo srcu – računalna kontrola orgulja, što otvara sasvim nove mogućnosti izraza.

FOTO: TEA SOKOLOV

Na programu su izvedena i vaša nagrađivana djela. Možete li izdvojiti te skladbe i predstaviti zašto su značajne?

– Jedna od njih je »Organic Steelworks« za orgulje i traku – skladba ispirana čeličanama. S njom sam sudjelovao na skladateljskom natjecanju u Luksemburgu 2022. godine, gdje sam osvojio i nagradu žirija i nagradu publike. Drugo djelo je solo skladba »The Moon Piper«, nagrađena u Sjedinjenim Američkim Državama 2016. godine. Riječ je o nagradi Američke gilde orguljaša (American Guild of Organists, AGO), koja se dodjeljuje svake dvije godine za novu solo skladbu za orgulje.

Vaša skladba »Organic Steelworks« nastala je za natjecanje s unaprijed zadanom temom industrijske estetike, što nije vaš uobičajen izraz. Kako općenito pronalazite inspiraciju za skladanje?

– Ponekad inspiracija dođe izvana, kroz zadane okolnosti, tako je nastala i ta skladba, koju inače nikada ne bih napisao sam od sebe. Nemam taj temperament da se bavim industrijskom estetikom, a nisam ni poklonik heavy metala. No, zbog prepozicija natjecanja tema je bila zadana i, zanimljivo, na kraju je upravo tako zazvučalo. Inače, inspiracija dolazi iz vrlo širokog spektra slušanja glazbe. Katkad je teško i reći odakle točno – jednostavno se dogodi.

Amsterdamska priča

Spomenuli ste da volite slušati vrlo raznoliku glazbu. Što vam je trenutačno na listi za slušanje?

– Ne biste pogodili, ali slušam Dvořákove gudačke kvartete. Ne znam zašto mi je to palo na pamet, ali odlučio sam ih sve prostudirati. Nema to izravne veze s ovim koncertom, ali ima s mojim poslom. Naime, profesor sam kompozicije na splitskoj Akademiji, pa pretpostavljam da će netko od studenata poželjeti pisati kvartete. Zapravo, jedan moj student upravo priprema izvedbu svog kvarteta, a izvest će se s jednim Dvořákovim. Do prije mjesec dana bio sam potpuni neznalica kada je riječ o Dvořákovim kvartetima, a sada sam, nakon što sam ih sve preslušao, postao gotovo ekspert. Eto, tako to ide (smijeh).

Zadarska publika je prvi put imala priliku čuti ovaj program u vašoj izvedbi s Nizozemcima – Benom van Gelderom i Tijsom Klaassenom. Kako je došlo do te suradnje?

– Ovo je bilo naše drugo zajedničko izvođenje ovog programa. Prvi put odsvirali smo ga 2023. godine u sjajnoj dvorani Orgelpark. Tamo se nalaze orgulje koje se mogu računalno kontrolirati – prave, cijevne, ogromne, a ne digitalne. Zovu ih »hiperorgulje« jer nude nevjerojatno mnogo dodatnih mogućnosti. Sve je počelo kada sam u Amsterdamu sudjelovao na jednom skladateljskom natječaju. Tamo sam osvojio nagradu za skladbu koja je uključivala čembalo i računalno kontrolirane orgulje, a nakon toga me umjetnički voditelj Orgelparka primijetio i ponudio mi autorski koncert. Budući da sam oduvijek želio spojiti orgulje s jazzom, pitao sam ga može li mi nekoga preporučiti. Preporučio mi je Bena van Geldera, sjajnog saksofonista koji voli orgulje i često surađuje s orguljašima, iako je u suštini totalni jazzer. On je pak predložio Tijsa za kontrabasista – i tako smo se spojili.

FOTO: TEA SOKOLOV

Računalna kontrola

Ovakvi programi zahtijevaju poseban instrument i prostor. Koliko je zapravo teško pronaći orgulje koje se mogu računalno kontrolirati i što nam možete reći o onima na kojima ste svirali na zadarskom koncertu?

– Doista je teško. Takvih orgulja u Hrvatskoj nemamo, nema ih čak ni u Velikoj Britaniji, a u Francuskoj tek ponegdje. Najčešće se nalaze u Nizozemskoj i Njemačkoj. Na ovom koncertu smo svirali na digitalnim orguljama. To je instrument koji prekrasno zvuči, a najveća mu je prednost što se može premještati i ponijeti bilo kamo. Istina, težak je oko 200 kilograma, ali nije vezan za jedno mjesto. Orgulje su samplirane iz dvorane filharmonije u Essenu, pa zapravo imate osjećaj da svirate upravo na tim orguljama. Sustav funkcionira tako da se svaka svirala zasebno snimi, a zatim reproducira putem snažnog računala ugrađenog u instrument. Tako se vjerno oživljava originalni zvuk. Sretni smo što je voditeljica festivala agilna i otvorena za nove ideje. Upravo njezina inicijativa omogućila je da ovakvi instrumenti i programi budu prikazani u novom svjetlu.

Zadar Organ festival na kojem ste nastupili održava se već sedmu godinu zaredom. Kako ga vi doživljavate?

– Iskreno, ne mogu vjerovati da sve to organizira praktički samo Tea sa svojom obitelji. Festival izgleda kao da iza njega stoji tim od barem dvadeset ljudi. Primjerice, dan prije koncerta, dolazeći autom iz Splita, na ulazu u grad vidio sam vlastito lice na »billboardu« – to je zaista poseban osjećaj. Način na koji je sve osmišljeno, organizirano i promovirano jednostavno je fantastičan. Mislim da je velika sreća za Zadar što ima osobu poput Tee koja koja snažno doprinosi kulturnom životu grada.

Kraljica instrumenata

Orgulje često dobivaju nadimak »kraljica instrumenata«. Možete li objasniti njihovu posebnost – u povijesti, mogućnostima i suvremenoj primjeni?

– Orgulje imaju iznimno bogatu povijest, ali ono što ih čini posebnima nije samo raspon – on je zapravo manji nego kod klavira. Registri omogućuju proširenje zvučnog spektra jer najdublji tonovi mogu zvučati i do dvije oktave niže, a najviši nekoliko oktava više. To daje dojam nevjerojatne širine, iako se zapravo radi o spektru, a ne o fizičkom rasponu tipki. Prava čarolija orgulja nije u visini ili dubini tona, nego u beskonačnim kombinacijama boja i zvukova koje registri omogućuju. U tom smislu, orgulje su gotovo ravne orkestru – na dobrom instrumentu možete stvoriti naizgled beskonačno mnogo zvučnih kombinacija i bogatih harmonija.

Već samo po sebi jasno je zašto se orgulje nazivaju »kraljicom instrumenata« zbog tehničkih i zvučnih mogućnosti. A tek s računalnom kontrolom! Tada je moguće svirati enormno brzo, proizvesti ogroman broj nota u sekundi ili graditi teksture koje zvuče kao da svira ne jedan izvođač, nego šesnaest pari ruku i nogu. Tako nastaje glazba koja bi bila potpuno neizvediva samo s dvije ruke. Upravo to me privlači kod računalne kontrole – mogućnost da se stvori nešto izvan dosega fizičkog izvođenja.

Što se tiče prostora, u Europi postoje koncertne dvorane s orguljama, uglavnom u filharmonijama, ali ih rijetko daju na korištenje jer su prioritet orkestri. Orgelpark u Amsterdamu, koji sam već spomenuo, jedan je od rijetkih europskih prostora posvećenih isključivo orguljaškoj glazbi. U crkvama sve ovisi o otvorenosti – primjerice, u pariškoj Saint-Eustache, gdje svira Thomas Ospital, koji je nedavno nastupio u zadarskoj katedrali, često se eksperimentira s trakom, pa čak i s disco ili techno elementima. Dakle, u svijetu to nije tako rigidno kao kod nas. U Hrvatskoj je publiku još potrebno »otopiti« i privući, ali uvjeren sam da će se i ovdje postupno otvarati nove mogućnosti zahvaljujući, između ostalog, Zadar Organ festivalu i Tei Kulaš.

O glazbeniku

Ivan Božičević (1961.) hrvatski je skladatelj, orguljaš, pijanist, aranžer i jazz glazbenik. Studirao je kompoziciju na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, a usavršavao se na Ljetnim tečajevima za novu glazbu u Darmstadtu. Orgulje je studirao na Glazbenoj akademiji u Frankfurtu te se specijalizirao za ranu iberijsku orguljsku glazbu na Sveučilištu u Salamanci. Od 2018. godine vodi klasu kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Njegov opus obuhvaća pet simfonijskih skladbi, orkestralna, komorna, zborska i solistička djela, kao i brojne elektroničke kompozicije. Istražuje različite žanrove – od rane i barokne glazbe do elektronike, jazza i world musica – s težnjom prema stilskoj sintezi. Njegova djela izvode se u Europi, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama, a snimke su nastale i za nacionalne radio i TV postaje u Hrvatskoj, Srbiji i Švedskoj. Dobitnik je brojnih međunarodnih skladateljskih priznanja, među kojima se posebno ističu nagrade za djela s orguljama: AGO/ECS Publishing Award (2014.), AGO/Marilyn Mason Award (2016.), Premio Cristóbal Halffter (2016.), Prix De Man (2021.) i European Organ Composition Competition (2022.).