Istina, blues i zajedništvo: Globalni griot iz New Yorka oduševio zagrebačku publiku

Američki roots pjevač, tekstopisac i gitarist Eric Bibb je nedavno nastupio u Kinu Studentskog centra na 16. Zagreb Jazz Festivalu. Svirao je uz gitarista Steffana Astnera i bas gitarista Desmonda Fostera. Mnogobrojnu je publiku oduševio izvedbama blues i ne samo blues standarda, ali i vlastitih skladbi kao što su »Silver Spoon«, »Refugee Moan«, »The Happiest Man in the World« i druge. Bibb svoje stvaralaštvo zasniva na delta bluesu, američkom folku, predratnom gospelu i retro-soulu. Iako su njegove izvedbe mirne, nježne, iskrene, nepretenciozne, bez velikih ekstravagancija, redovito uspijeva pokrenuti publiku i ozariti njihova lica. Upravo tako bilo je na zagrebačkom koncertu. Svira s bendom, ali i solo, upuštajući se u izvedbe raznih žanrova bliskih bluesu – tradicionalnom ili suvremenijem – spajajući radne pjesme, folk, gospel, pa i popularnije idiome. No bez obzira na to koji to kontekst bio, publika mu vjeruje. On je više od blues trubadura; on je pripovjedač i filozof.

Bibb je odrastao u obitelji ispunjenoj glazbom, a obiteljski prijatelji u 1950-ima i 1960-ima bili su Pete Seeger, Odetta, Bob Dylan, Joan Baez i pokojni glumac, pjevač i aktivist Paul Robeson, njegov kum. Kao sedmogodišnjak počeo je svirati gitaru sa čeličnim žicama. Tom prilikom, Dylan mu je dao savjet koji nikada nije zaboravio: »Neka bude jednostavno, zaboravi sve te otmjene stvari.« Kad je imao 16 godina, otac ga je zamolio da svira gitaru u kućnom bendu za njegov TV talent show »Someone New« u kojem je basist bio Bill Lee, otac filmskog redatelja Spikea Leeja.

S 13 godina upisao je njujoršku Srednju školu za glazbu i umjetnost, gdje je studirao kontrabas, vokal, klasičnu gitaru i klavir, što mu je pomoglo u stjecanju muzikalnosti i shvaćanja sviranja u suradnji s drugim glazbenicima. Rano je počeo pisati vlastite pjesme. Tijekom karijere, koja traje pet desetljeća, Bibb je snimio pedesetak albuma kao voditelj ili suvoditelj sastava. Na snimanjima nekih od njih pridružili su mu se slavni glazbenici koji djeluju u raznim stilovima, primjerice Taj Mahal, Odetta, Russell Malone, Charlie Musselwhite, Ron Carter, Guy Davis, Mamadou Diabate, Habib Koité, Danny Thompson, Bonnie Raitt i Ruthie Foster.

Godine 1970. napustio je New York i otišao u Pariz, gdje se usredotočio na blues gitaru. Potom, nakon preseljenja u Stockholm u Švedskoj, zaljubio se u predratni blues i gospel. Nastavio je pisati vlastite pjesme i izvoditi ih u klubovima i kafićima. Bibb se 1980. vratio u New York gdje je nastavio karijeru folk i blues pjevača, unapređujući svoj glas i sviranje gitare. Bio je nominiran za nagradu Grammy za albume »Shakin’ a Tailfeather« iz 1997. i »Migration Blues« iz 2017. Nominiran je za nekoliko nagrada Blues Music Awards, ranije poznatih kao W. C. Handy Awards. Osvojio je nagradu za akustičnog izvođača godine 2012. i 2013. Godine 2017. osvojio je nagradu za akustični album godine za »The Happiest Man in the World«. Njegov album »Ridin« iz 2023. bio je nominiran za Grammy u kategoriji Najbolji tradicionalni blues album.

Destilirati i sintetizirati

Bibbov ujak bio je pijanist i skladatelj John Lewis, vođa Modern Jazz Quarteta. Njemu u čast napisao je skladbu »Dear John«. Zahvaljući toj povezanosti bio je blizak i s Davorom Kajfešom, jer Lewis i Kajfeš su oženili sestre, Zagrepčanke. »Moja majka i on odrasli su zajedno u Albuquerqueu u Novom Meksiku«, objašnjava. »John je bio nekoliko godina stariji od nje. Na kraju su se oboje nastanili u New Yorku. John je bio moj junak kad sam bio mlad jer nije bio samo glazbenik poput mog oca, već je putovao po cijelom svijetu, tako da sam dobivao darove iz cijelog svijeta. Bio je sofisticiran čovjek, kultiviran, obrazovan, sjajan skladatelj. Ponekad sam mu svirao svoju glazbu, ali uglavnom smo slušali zajedno. Dolazio bih u njegov stan. Prekrasno mjesto. Volio je fine stvari. Velik dio vremena provodio je u Europi i na drugim uzvišenim mjestima. Imao je profinjen ukus i smisao za estetiku. Odjeća, vino, hrana… I Mirjana je bila takva. U svom stanu imao je dva velika klavira: Bechstein i Baldwin. Tu je bilo i čembalo moje ujne Mirjane. Antikni čembalo.

Kada je upoznao moju ujnu, rodom iz Zagreba, upoznao je još jednu glazbenicu, jer je ona bila klasično obrazovana sviračica čembala. Oboje su voljeli Bacha i zajedno su svirali i snimali njegovu glazbu. Mirjana bi svirala napisanu glazbu, a moj ujak bi improvizirao oko toga. Volio je big band glazbu, volio je blues. Od njega sam naučio koliko je bavljenje glazbom ozbiljna aktivnost. Bio je jedan od najozbiljnijih glazbenika koje sam ikada upoznao. Bio je ozbiljan skladatelj. Bio je zainteresiran za to kako točno notirati glazbu, jer notu možete staviti na stranicu, ali njega su zanimale nijanse. Otkrivao je nove načine notiranja glazbe, u cilju stjecanja osjećaja za nju, a ne samo čitanja nota. Bio je specifičan u vezi s tim. Također, bio je divan glazbeni pedagog. Kad sam mu rekao da me zanima blues, rekao je: ‘Sviraj mi nešto!’ Svirao sam mu pjesmu ‘Come Back Baby’, a on mi je rekao: ‘Slušaj Muddyja Watersa!’ Bio je jako sretan kad je moja majka, njegova sestra, dobila blizance i napisao je skladbu ‘D&E Blues’, o meni i mojoj sestri blizanki, u našu čast. Objavio ju je na jednoj od njegovih ranih ploča. Uvijek sam bio pomalo zastrašen njime, jer je bio toliko upućen. U njegovoj prisutnosti svi su se uvijek osjećali kao učenici.«

Bibbovo upoznavanje s bluesom bilo je preko country blues izvođača poput Big Billa Broonzyja, Leada Bellyja, Mississippija Johna Hurta, Sona Housea, Skipa Jamesa i drugih velikana ranog bluesa. »Fasciniralo me sviranje gitare, sviranje akustične gitare, country blues«, rekao je. »Gledao sam Sona Housea 1965. uživo na Newport Folk Festivalu. Moj magnet bili su blues izvođači koji su pjevali i svirali gitaru. Budući da sam studirao klasičnu gitaru, shvatio sam da mogu svirati svim prstima. Nisam svirao trzalicom. To je bila veza s dečkima koji sviraju prstima, kada je u pitanju blues gitara. To je za mene bilo fascinantno – imati potpunu pratnju, iako bez benda, svirajući sam. Želio sam samoga sebe pratiti.«

Preko oca, koji je bio iz Louisvillea u Kentuckyju, naučio je više o životu crnaca na segregiranom jugu SAD-a. Kasnije, kada je kao srednjoškolac počeo slušati, ne samo country blues, već i čikaški blues, zainteresirao se za cijelu tradiciju glazbe koja dolazi s delte Mississippija. »Kad sam imao 19, 20 godina, u Parizu sam upoznao sjajnog jazz gitarista Mickeyja Bakera. Iako je bio jazz velikan, bio je uključen u projekt s country blues glazbom, znao je svirati blues i zanimao se za tu glazbu. On me upoznao s glazbom Roberta Johnsona. Dao mi je kasetu i kasetofon i rekao: ‘Uđi u sobu, poslušaj snimku, a potom dođi razgovarati.’ Rekao sam: ‘OK, Mickey« i poslušao glazbu. Odmah sam shvatio da je nevjerojatna. Rekao sam: ‘To sviraju dva gitarista i jedan pjevač, zar ne?’ Rekao je: ‘Ne, ne, ne, ne, to je jedan tip, jedan gitarist, a isti tip pjeva. Idi poslušaj ponovo!’ To je bio uvod u moj delta stil sviranja s malo slidea. Robert Johnson je, naravno, bio genijalac u nekim aspektima, jer je uspio destilirati najbolje od country blues stila i drugih stilova, sintetizirati ih u vlastiti način sviranja i pjevanja. Mislio sam da je to vrhunac, Mount Everest country bluesa.«

Traumatska glazba

Bibb je dijete srednje klase, odrastao je u privilegiranoj obitelji, kao tinejdžer putovao je Europom, njegov ujak je bio globalno poznati jazz svirač, studirao je klasičnu gitaru. Zbog svega toga neočekivana je bila odluka da postane blues glazbenik. »Moji roditelji bili su jako iznenađeni kada su otkrili da sam ozbiljan u vezi bluesa«, prisjetio se. »Zapravo, počeo sam slušati folk glazbenike poput Odette. No, u svom repertoaru imala je i blues. Ona je bila moja mentorica, moj idol. Dakle, bio sam duboko u revoluciji folk glazbe, renesansi 1960-ih. Svi kantautori, Richie Havens… Kad sam se preselio u Stockholm, nakon Pariza, pronašao sam prijatelja koji je imao trgovinu ploča, Early Bird Records. Zvao se Bjorn Hamrin. Imao je najbolju kolekciju country blues glazbe koju sam ikada vidio u Stockholmu. Dopustio bi mi da ostanem u njegovoj trgovini, čak i kad bi je zatvorio. Donio bih svoj Revox kasetofon pomoću kojeg sam snimao ploče. I tako, nekoliko godina. Mogao bih reći da sam se u tom dućanu krstio u country bluesu.

Neprestana konzumacija country bluesa. Bilo je to 1971., tako nešto. Bio sam fasciniran raznolikošću te glazbe. Bila je to glazba kojom ste se definitivno mogli zabaviti, ali ujedno je bila puno više od zabave. Bio je to jezik koji je za mene imao veliku moć. Bio mi je blizak način na koji su ti glazbenici pjevali, pričali i svirali. Shvatio sam da je to nešto više od same glazbe. To je povijest afroameričkog naroda. Osjećam kao da nema kraja otkrivanju. Ljudi misle da se blues sastoji od četiri akorda, ali on je toliko detaljan, profinjen… Naravno, može biti i grub, ali može biti tako suptilan, i u pogledu vokala i sviranja. Možda sam tako gledao na to zato što sam već bio u Skandinaviji, daleko od SAD-a. To je od samog početka bila veza s mojom vlastitom kulturom. Bio je to način da kroz glazbu ostanem povezan i da otkrijem više o sebi i svojoj kulturi, posebno zato što sam živio u Europi.«

Bibb ima osobnu viziju te glazbe. Blues je za njega istina. S njime se povezuje. »Blues i istina idu zajedno«, govori. »Moram imati taj element istine. Od samog početka blues je glazba u kojoj muškarac ili žena pjevaju iz vlastitog iskustva, na istinit način, ne da bi ugodili nekome drugome, već gotovo za samoizlječenje. Patnja je neizbrisiv dio te glazbe. Ne možete odvojiti blues od patnje koju su iskusili ljudi koji su ga stvorili. Ako ste bili crnac na jugu SAD-a, patili ste na jednoj ili drugoj razini, na mnogo različitih načina: fizički, psihički, duhovno. Zahvaljujući jedinstvenom, traumatičnom iskustvu afroameričkog naroda koji je prošao kroz ropstvo, nastala je traumatska i dramatična glazba. Ta glazba ima univerzalnu kvalitetu s kojom se mnogi ljudi diljem svijeta mogu povezati iz nekog razloga. Postoji razlog zašto svi na svijetu znaju ponešto o blues glazbi. Moje putovanje, kada sam bio mladić, kada sam napustio SAD i došao u Europu, nije bilo bez problema. Imao sam poteškoća s preživljavanjem, bio sam bez novca, daleko od kuće, tako da sam se mogao poistovjetiti s bluesom, ne samo estetski, već i iskustveno. Znao sam kako je biti gladan, kako je biti stranac, nemati mjesto koje bih zaista mogao nazvati domom, ali za mene, budući da sam bio mlad i volio glazbu, to je bilo i romantično. Nisam se pretvarao.«

Šifrirane poruke

Tekstovi njegovih pjesama pružaju temelj u istini i potiču viziju jedinstva usred svijeta ispunjenog razdornom retorikom. O njegovim nakanama u stvaralaštvu možemo zaključiti i iz naslova njegovih albuma. Među ostalima to su »Rainbow People«, »Blues People«, »Songs for Peace«, »Global Griot« i »Hellow Stranger«. Njegov stav najjasnije se očituje u glazbi što ju je snimio za album »Ridin« iz 2023., nominiran za nagradu Grammy. Nadahnut slikom »A Ride for Liberty« Eastmana Johnsona, koja prikazuje crnačku obitelj u bijegu od ropstva tijekom Građanskog rata, napisao je istoimenu skladbu. Naime, traumatična iskustva mogu se povezati s njegovim pisanjem tekstova za skladbe. »Eastman Johnson je naslikao tu prekrasnu, evokativnu sliku«, priča. »Mala obitelj: muškarac, njegova žena i dijete, bježe na konju iz ropstva u zoru, pokušavaju stići negdje gdje ih neće loviti i vratiti u ropstvo. Ta slika simbolizira putovanje afroameričkog naroda općenito. Podsjeća i na Freedom Riderse tijekom Pokreta za građanska prava, na studente sa sjevera koji se voze autobusima prema jugu pokušavajući pomoći ljudima da se registriraju za glasanje pod prijetnjom smrću. Bilo je opasno, ljudi su ubijani, a to nije bilo tako davno; 1960-e nisu bile tako davno. To je aktualno i danas, pogotovo kada pomislite na to da se puno toga vraća, da se ponovo oduzimaju prava nakon svih tih zakonodavnih postignuća, mijenjanja zakona kako bi se ljudi učinili ravnopravnima. To je kao da počinjemo ispočetka. Trebam koristiti glazbu, posebno tradiciju bluesa, da podsjetim sebe i slušatelje da, volite li ovu glazbu, privlači li vas ova glazba, morate biti svjesni glazbenika koji su je stvorili i kontinuiranog putovanja u potrazi za slobodom. Ride for freedom je nešto stvarno. Još uvijek pokušavamo doći do cilja.

Moramo koristiti tradiciju kako bismo podsjetili ljude na povijest, posebno zato što toliko ljudi pokušava izbrisati povijest. Upravo sada negdje spaljuju knjige. Te se lude stvari još uvijek događaju. Glazba može igrati, kao i uvijek, važnu ulogu u osvješćivanju ljudi o tome što je važno. Promijenite to! O tome razmišljam u smislu obrazovanja. Mislim da rješenje nije revolucija, iako sam dijete 1960-ih. Odrastao sam misleći da preko noći možemo promijeniti svijet. Pripadnik sam tog naraštaja, ali kao starija osoba, shvaćam da radimo dva koraka naprijed, a jedan natrag. Uvijek će biti to guranje i povlačenje. Dakle, volim pisati pjesme koje održavaju nadu u bolji svijet. Glazba mi je uvijek govorila što se dogodilo, što se događa i što bi se moglo dogoditi. Tako sam gledao na pjesme koje sam slušao, ali i pjesme koje sam pisao. To su pjesme koje će nas pokretati. I u tome sam povezan sa svim vrstama glazbenika: Leadom Bellyjem, Curtisom Mayfieldom… Pete Seeger je također odigrao veliku ulogu u mojem odgoju. Bio je, također, netko tko je bio svjestan moći glazbe i pjesama. Naime, pjesma može biti puno moćnija od bilo kojeg oružja.«

Riječ je o protestnoj glazbi. Naime, rođen u New Yorku, Bibb je odrastao u obitelji glazbenika i aktivista. Sin je folk pjevača Leona Bibba, koji je bio ključna figura u pokretu za građanska prava, koji je hodao u povorkama uz dr. Martina Luthera Kinga. U jazzu je to bilo očito, o tome su svojom glazbom izravno progovarali Oscar Peterson, Sonny Rollins, Max Roach, Amiri Baraka. Neki od njih bili su izravno uključeni u pokret za ljudska prava, Nina Simone također, iako ona je djelovala u raznim žanrovima. Ali s bluesom je to bilo drukčije. »Većina mojih blues junaka bila je s juga SAD-a«, pojašnjava. »Doživjeli su vrstu rasizma koja je bila najbrutalnija, puno strašnija od onoga što sam doživio na sjeveru. Zato što bi bilo lako biti linčovan, zapravo biti ubijen zbog otvorenog izražavanja mišljenja, blues je igrao posebnu ulogu u prosvjedu protiv rasizma i ugnjetavanja. Kroz tu glazbu izvođači su odašiljali poruke u šiframa. Kažeš nešto bez da to kažeš izravno. Svi koji su bili svjesni kulture znali su o čemu tekstovi zapravo govore. Rijetki su blues glazbenici s juga izravno govorili o rasizmu. Lead Belly je to radio s bluesom. J. B. Lenoir je također bio specifičan. Govorio je o prosvjedu, velikom pohodu na Selmu. Napisao je pjesmu ‘Alabama March’.

Ali većina blues glazbenika nije se osjećala ugodno izravno govoriti o tome, jer imali su obitelji koje su još uvijek živjele na jugu i bile su ranjive. Dakle, o tome se nije izravno govorilo na isti način na koji su to činili Nina Simone, Max Roach ili Abby Lincoln. No, to je bilo zabilježeno u kodu njihovih pjesama. To je činjenica njihovog stava, njihovog ponosa. Kada Muddy Waters kaže: ‘I’m a man’, to je, zapravo, snažan protestni iskaz. U tu je izjavu uložio sav svoj osjećaj. Stajao je iza toga. Dakle, blues je sam po sebi protest, kakav god bio tekst. Trebali bismo slušati tu glazbu u kontekstu. Slušate li neke od najranijih blues snimaka iz 1920-ih i 1930-ih, čujete lijepu glazbu, rasnu glazbu za rasno tržište. U to vrijeme to nije bilo za svakoga. Naime, početak te glazbe bio je za crnce. Poslije je postalo za svakoga, ali od početka publika za ovu glazbu bili su Afroamerikanci. Zato ste mogli reći određene stvari na način koji šira publika ne bi razumjela, jer im je to bilo kulturno previše strano. Ali crnci su znali o čemu govorite.«

Dugino pleme

No to nisu sve poruke koje Eric Bibb želi odaslati svojom glazbom. Njegovo se nasljeđe ne očituje samo u notama koje svira ili pozornicama koje posjećuje, već u pitanjima koja postavlja, o duhovnosti koja se skriva u toj glazbi. »Najvažnija poruka je prilično jednostavna«, tvrdi. »To je podsjetnik da je sam život čudo. Čudesan je. Uzimamo ga zdravo za gotovo, ali mi smo živa ljudska bića, imamo tijela koja nas mogu odvesti na razna mjesta, koja se mogu sama izliječiti, živimo u prirodnom svijetu.

Ako ga ne uništimo, može nam dati sve što nam treba, uključujući i veliku ljepotu. U životu ima toliko toga divnog. To je, prije svega, veza između ljudi, između plemena. Glazba ima način da nas podsjeti da smo povezani, iako dolazimo iz različitih mjesta. Pratite li glazbu, možete u njoj iščitati činjenicu da smo obitelj. Mi smo braća i sestre. Ovaj razgovor je dokaz tome. To je poruka nade, kao što je oduvijek bila. Ne odustajte i ne popuštajte laži da smo odvojeni, da imamo razlog da se međusobno borimo! Nemamo! Imamo sve razloge da se sjetimo koliko je sam život divan, koliko je glazba divna i kako smo povezani.«

Njegove skladbe, između ostalih »Connected«, »Make a Change«, »Global Griot« i »Songs for Peace«, simboliziraju takav stav, nastale su nadahnute takvim razmišljanjima, ali i potrebom da drugima prenese poruke zajedništva i mira.

»U Švedskoj sam 1970-ih upoznao divnog glazbenika, Ahmada Jaha iz Sierra Leonea«, prisjeća se. »On je otac glazbenice Neneh Cherry, koja je odrasla sa slavnim trubačem Donom Cherryjem, jer su se njezini roditelji razveli. Dona sam također upoznao u Švedskoj. Već je tada pokazivao velik interes za afričku glazbu. Bio je istinski poznavatelj svjetskih glazbenih tradicija. Mnogo je putovao, a Švedska je u to vrijeme bila idealno mjesto za ovu vrstu istraživanja. Njegova je odluka da napusti Ameriku i živi u Švedskoj, na selu, bila savršeno rješenje za njegovu strast prema svjetskoj glazbi. I Ahmad je zato došao u Švedsku.

On me upoznao s mnogo lijepe glazbe iz zapadne Afrike koja nije bila dostupna, jer tada nije bilo Spotifyja, ničega. Dao mi je ploču s glazbom koja se izvodi na kori, glazbalu iz Malija. Ta ploča promijenila mi je život. Bio sam opčinjen korom. Poslije sam pratio zapadnoafričke glazbenike kada su dolazili u Švedsku, posebno svirače kore. Bio mi je fascinantan koncept griota koji nisu samo glazbenici i pripovjedači, već i povjesničari, osobe koje kroz usmenu povijest održavaju kulturu živom. Grioti su i iscjelitelji. Kad sam upoznao griote, autentične Jalije iz zapadne Afrike, shvatio sam da sam neka vrsta američkog griota, sa sličnom svrhom, sličnim putovanjem. Stoga, kad sam snimio album, dijelom s prijateljem Solom Cissokhom iz Senegala, odlučio sam ga nazvati ‘Global Griot’, jer to sam ja.

Jedan sam album nazvao ‘Rainbow People’ jer, iako sam Afroamerikanac, zapravo pripadam duginom plemenu ljudi koji dolaze odasvud i povezani su glazbom.«