Foto: Mislav Klanac
Povodom sutrašnjeg otvorenja izložbe Igora Rončevića »Zlato i srebro Zadra« u Gradskoj loži, koja će biti otvorena za javnost sve do 1. veljače 2025. godine, posjetili smo atelje ovog renomiranog hrvatskog slikara kako bismo razgovarali o njegovom stvaralaštvu i umjetničkoj sceni koja ga je oblikovala. U prostoru gdje nastaju njegovi radovi – među platnima, pigmentima i skicama – Rončević nas je poveo kroz priču o svojim počecima, razvoju likovne scene u Zadru te važnim inicijativama poput osnivanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zadru i Salona mladih u kojima je sudjelovao kao jedan od inicijatora.
– Diplomirao sam 1976. godine i nakon toga došao u Zadar. Nedugo prije toga u Zadar se vratio i Ivan Zelić, kao slikar-grafičar. U to vrijeme je tu bio i kustos Antun Travirka. Zajedno smo se prihvatili osnivanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zadru s umjetnicima koji su onda već bili tu, i onima koji su dolazili. S jednom izložbom smo gostovali u Zagrebu, gdje smo bili pohvaljeni kao najbolja izložba jednog pokrajinskog HDLU-a, započinje Rončević, dodajući kako su prikazali na toj izložbi regularnu produkciju.
Na pitanje kakva je to regularna slikarska produkcija bila tijekom 1970-ih godina, odgovara kako je on u prvom redu bio uključen u tadašnje umjetničke tendencije koje su se zvale transavangarda.
Povratak interesa za slikarstvo
– Bila je to tendencija koja je imala ambiciju povratiti interes za slikarstvo, u vremenu kada se umjetnički objekt sve više dematerijalizirao. To znači da umjetnički objekt nije morao niti fizički postojati, već se o njemu govorilo – pojavljivao se kao ideja, koncept, i slično. To je zapravo bio američki minimalizam, iz kojeg je konceptualna umjetnost bila jedan od rukavaca ili izraza, kaže ovaj umjetnik.
Takva umjetnička scena, kako navodi, bila je uobičajena u dalmatinskim gradovima, s brojnim umjetnicima koji su tada stvarali. Međutim, kako ističe Rončević, svjedoci smo kako je danas sve manje tih umjetnika.
– Primjerice, nedavno je preminuo Mario Kotlar, jedan od osnivača HDLU-a, a potom i Ivan Zelić. Umro je i Kosta Kostov, koji je također bio član ove organizacije, zatim Tomljanović, pa Antun Boris Švaljek i Maja Pavin, koja je bila i moja studentica. Nedavno nas je napustio i Tomo Čerina, a i Šibenčanin Velibor Janković, koji je gravitirao Zadru. Toliko je slikara, odnosno umjetnika, preminulo da je za ovako malu sredinu to zaista velik gubitak. Ipak, imamo sreću što se pojavljuje i nova generacija mladih umjetnika koji su u međuvremenu završili studije i započinju vlastito stvaralaštvo. Sada nam dolaze izuzetno mladi i talentirani ljudi, poput Josipa Rončevića, sina mog bratića, koji je već predavač na Akademiji. Imamo zatim Mirka Marušića iz Arbanasa, kao i sestre Mihatov, izuzetno talentirane. Tu je i Alba Miočev, koja se već sada ističe kao iznimna pojava – sigurno će postati velika umjetnica. Tako, ovaj će se gubitak umjetničke scene donekle nadoknaditi, a već se i drugi mladi talenti spremaju upisati Akademiju. Ne smijemo zaboraviti ni crtača Marija Javorana, napominje.
Nakon osnivanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zadru, ubrzo je uslijedilo osnivanje Zadarskog salona mladih, u kojemu je Rončević također sudjelovao.
– Nije teško nešto osnovati, ali je pravi izazov održati. Zadarski salon mladih smo inicirali i osnovali Igor Gluić i ja. Ostali nisu bili toliko involvirani, drugi su se samo pojavili na drugom Salonu. Ipak, već na tom drugom izdanju počeli su se javljati problemi koji će se odraziti na treći. Imali smo sreću da je bilo jako puno umjetnika s mnogo radova, ali, znate kako to ide ovdje – malo i slabo. Kasnije nije bilo dovoljno slika da napravimo izložbu, priznaje ovaj zadarski slikar, jasno ukazujući na izazove s kojima su se suočavali.
Neminovna digitalizacija
Pitali smo ga kakvu je ulogu u svemu tome imala Pedagoška akademija koja je u to vrijeme odgajala i educirala nove naraštaje umjetnika.
– I sam sam bio na njoj jedno vrijeme, i sve je funkcioniralo odlično. Na njoj mi je jedan od prvih predavača bio Ivan Zelić. Sada mi je tako krivo što je preminuo, pa neće vidjeti ovu moju izložbu u Gradskoj loži, koja je takva kakva jest, kaže Rončević sa sjetom.
Osim što se bavio slikanjem, imao je priliku dugi niz godina prenositi svoje iskustvo i talent radeći kao profesor na Akademiji. U razgovoru nam je otkrio kako je pristupao studentima i što im je prvenstveno nastojao prenijeti kroz svoja predavanja.
– Na kraju svoje profesorske karijere, pitao sam se što sam ih zapravo naučio. Tada sam se sjetio da ni mene moj profesor nije naučio bogzna čemu. Nema tu mnogo prostora za poučavanje – student mora učiti sam. No, pritom treba pokazati volju i interes, dok se ponekad nađemo. Imao sam naviku razgovarati s njima više kao s kolegama, a ne kao sa studentima. Jer, činjenica je da Akademija, barem naša u Zagrebu, nema fiksan program za predmete poput slikarstva – sve se oslanja na osobni angažman i vlastite ideje o umjetnosti. Na kraju sam im rekao: »Nisam vas možda naučio mnogo, ali sam vam prenio virus slikanja.« I s pravom to mogu reći jer, nakon svih ovih godina, moji studenti još uvijek slikaju. Možda nisu svi ostvarili velike karijere, ali redovito slikaju i nadaju se nečemu, iskreno će ovaj profesor slikanja.
Temelj na geometriji
Tijekom 2021. godine, Rončević je imao samostalnu izložbu pod nazivom »Zlato i srebro Zadra« u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a potom i u Sveučilišnoj galeriji Rodoč u Mostaru. Ova izložba trenutno se može pogledati u Gradskom muzeju Bjelovar. S obzirom na nadolazeću izložbu u Zadru, koja će biti otvorena sutra, Rončević je s nama podijelio detalje o pripremama u svom ateljeu.
– Napravio sam mnogo slika koje sam izlagao u Zagrebu, Mostaru i Bjelovaru, a za Zadar sam pripremio nešto slično. Međutim, prvotno sam se nadao izlagati u gornjim prostorijama Providurove palače, ali one su trenutno zauzete, uključujući i jednu moju sliku koja se tamo nalazi i koja je prikazana u knjizi »Trans-Avantgarde International«, koju je teoretičar umjetnosti Achille Bonito Oliva objavio 1982. godine. Moja slika pod nazivom »Prizor iz bračnog života« iz 1981. godine objavljeno među renomiranim svjetskim imenima, ponosno naglašava, pokazujući nam stranicu iz knjige.
– Nudili su mi donje prostorije u Kneževoj palači, ali razmišljao sam zar ćemo izlagati tri slike ovdje, dvije ondje, četiri tamo – da se sve parcijalizira? Tada sam im rekao da u Gradskoj loži postoji taj prekrasan zid na kojem bih volio postaviti sve u jedan blok. Tako smo odlučili prikazati devet velikih formata u nizu. Kada kažem velikih, mislim na tri metra širine – to je doista veliko za naše prilike. Slike su visoke oko metar, postavljene su u tri reda, i ukupno zauzimaju gotovo deset metara zida, objašnjava Rončević.
Nadalje, pojasnio nam je kako sve slike iz ciklusa povezuje upravo njegov slikarski pristup – nešto što, kako kaže, nije neuobičajeno u slikarstvu.
– Ciklus karakterizira jednostavan, ali precizan pristup koji se temelji na geometriji i pažljivom odabiru kolorita. Na toj osnovi počinjem slikati, dodajući slojeve boje, koje postupno nadopunjavam novim slojevima. To nije impulzivan, ekspresivan prikaz nekog duhovnog nemira, kako se često voli reći, već promišljen, sustavan rad. Vjerujem da će slike, poredane u niz, ostaviti poseban dojam na promatrače, kaže ovaj likovni veteran.
Cilj – ostaviti dojam
Na pitanje o poruci koju želi prenijeti ovim ciklusom, skromno ističe da mu je, prije svega, cilj ostaviti dojam – jer sebe vidi kao estetičara.
– Pogledajte, imate velikog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina kojeg je jednom netko upitao: »Oprostite, imate tako prekrasne knjige, najskuplje i najveće. Jeste li ih sve pročitali?« A on mu odgovori: »Jeste li vi ludi, tko će to sve čitati! Što mi rade ovdje? Ostavljaju dojam.« Tako i ja želim da moje slike ostave dojam, razumijete? Jer ovakav blok slika se ne vidi svaki dan, takva praksa nije uobičajena, govori Rončević, objašnjavajući kako ovaj njegov ciklus funkcionira kao serija, poput lego kockica koje zajedno grade cjelinu. Njegove slike, ističe, traže gledatelja da ih promatra u kontinuitetu, kao jedinstveni vizualni niz. I doista, snažna koloristika njegovih radova ostavlja snažan prvi dojam, ne nužno kroz poruku, ali kroz izražajnu snagu boje i kompozicije.
Također, dodaje da će izložbu pratiti dva predgovora – jedan njegov i drugi kustosa Milana Bešlića, s kojim je već surađivao na izložbi u Zagrebu.
– Bešlić piše na način kako se inače piše o izložbama, dok sam ja svoj predgovor posvetio značenju prostora Gradske lože u kojem izlažem, priča ovaj autor koji s posebnim poštovanjem ističe važnost tog prostora.
Pritom se posebno osvrnuo na izložbu Plavi salon – međunarodnu izložbu crno-bijele fotografije koja je nekoć bila održavana u tom prostoru.
– Nema velikog svjetskog fotografa onog vremena koji nije izlagao u Plavom salonu. Bio je to jedinstveni prostor, mjesto gdje su se susretali umjetnici iz SSSR-a i sa Zapada, jedno od rijetkih mjesta gdje su mogli razmijeniti ideje s obje strane željezne zavjese. Nije to mala stvar – to je značenje tog prostora, ističe Rončević, dok njegov povratak u ovaj prostor čini neku vrstu hommagea tradiciji koja se, nažalost, izgubila, ali i podsjetnikom na moć umjetnosti da povezuje različite svjetove.
Stalno eksperimentiranje
Tako se Rončević prisjetio i da je svoju prvu izložbu u Zadru imao upravo u Gradskoj loži, gdje su njegovi transavangardni utjecaji prirodno isplivali iz njegovog stvaralačkog pristupa, čak i prije nego što su dobili ime.
– Kad sam počeo slikati u toj maniri, nisam ni znao da je to transavangarda. Tek je kasnije taj pravac definirao Achille Bonito Oliva, koji je posjetio Hrvatsku i razmatrao radove umjetnika. I od cijele Jugoslavije, odabrao je samo Slovence i Hrvate, jer druge jednostavno nije smatrao uvjerljivima, objašnjava.
Uz propitivanje, umjetnicima je inherentna sklonost pomicanju granica i stalnom eksperimentiranju. Tako i Igor Rončević, govoreći o svojoj stilskoj evoluciji, ističe da eksperiment dolazi prirodno, kao neodvojivi dio stvaralačkog procesa.
– Svaki rad prati doza eksperimenta, ali moje slikarstvo uvijek ostaje štafelajno. Iako sam povremeno radio projekte koji nisu bili klasično slikarstvo, prije svega sam uvijek bio slikar, posvećen vlastitoj estetici. Prožvakao sam ponešto tuđe estetike, ali glavnina ostaje moja, kaže Rončević.
U svom radu oslanja se na tehnike ulja na platnu i akrila, kombinirajući ih na način koji mu omogućava bogatstvo teksture.
– Slike koje sutra izlažem u Gradskoj loži imaju akrilnu podlogu, preko koje nanosim slojeve ulja. Samo s akrilom ne bih mogao postići ovaj učinak, objašnjava ovaj slikar, koji je tako dočarao svoju zadarsku viziju.
Pred kraj razgovora, dok nas je provodio kroz svoj atelje prepun radova, kistova, pigmenata, knjiga i raznih zanimljivih sitnica, Rončević je dodao kako nije od onih koji slijede neku posebnu životnu filozofiju. No, govoreći o životu i umjetnosti, istaknuo je jasan stav o njihovom međusobnom odnosu.
– Kada govorimo o životu i umjetnosti, uvjeren sam da je život daleko veća kategorija. Ljudi koji tvrde »moj život, to je moja umjetnost« – teško ih je razuvjeriti. To su tipovi koji se upuštaju u takve, nazovimo to, podvale. Ali, istina je da je život veći od umjetnosti, zaključuje Rončević, jednostavnim riječima koje ostavljaju snažan dojam, kao i njegovi potezi na platnu.
Zadarski salon mladih
S obzirom na to da je Zadarski salon mladih ponovno pokrenut nakon dvadeset godina pauze, upitali smo ga što očekuje.
– Svakako neće biti prikazan kontinuitet budući da se dugi niz godina nije održavao, nego prije neki diskontinuitet na likovnoj sceni. Uz to, sve zavisi i do toga tko će birati radove, odnosno tko će biti izbornik, ali i tko će se prijaviti na natječaj. Pitanje je vjeruju li ljudi više u to. Nekako je prije bilo jako puno energije i volje da se pokaže sve to skupa, a sada nekako vjerujem da nije više toliko važno kao nekad. Mislim da to ljudi sve više kompenziraju preko digitalnih alata. Ta digitalnost je neminovna, makar još uvijek nije sasvim jasna. Ali, znate što, digitalna umjetnost se javlja tamo gdje je tržište najbolje, a mi svakako nemamo tržište jer ljudi, ruku na srce, ne kupuju. Jednostavno nema tog tržišta kod nas, a da bi postojalo netko ga treba organizirati i treba postojati navika kupovanja. Osobno se ne mogu žaliti, prodavao sam nešto svoje radove. Najčešće kolekcionarima, koji bi mi rekli, e sada trebamo vas i tako, od slučaja do slučaja, priča Rončević.
najnovije
najčitanije
Zadar
međunarodna znanstvena konferencija
Na Odjelu za filozofiju obilježavanje 300. godišnjice rođenja Immanuela Kanta
Ostali sportovi
Davis Cup
Australija pobjedom protiv SAD- izborila plasman u polufinale Davis Cupa
Crna Kronika
zloupotreba položaja
Zadarskim liječnicima odbijena žalba, rješenje o provođenju istrage pravomoćno
Županija
velika obljetnica
Društvo dobrovoljnih darivatelja krvi otoka Silbe proslavilo 50 godina
Plodovi zemlje i mora
statistički podaci
Proizvođačke cijene poljoprivrednih proizvoda porasle za 2,4 posto
Županija
TUŽNI ODLAZAK
VIŠE OD BRODA Šarini su živjeli s ‘Princem Zadra’: ‘Godinama smo radili s njim, živjeli, dizali…’
Kultura
Alba Miočev
Mlada zadarska slikarica osvojila Grand Prix: “Bitno je da svaki dan uđem u atelje, čak i ako ne slikam…”
Zadar
OD KALELARGE DO AUSTRALIJE
Zadarski kantautor Marin Modrić objavio svoj prvi singl: ‘Ulična svirka je kao otvorena proba…’
Županija
POTPORE
Božićnice za umirovljenike će isplaćivati većina općina i gradova u Zadarskoj županiji, donosimo iznose
Scena
IRIS PETRAČ