Igor Gluić stvarao je na svoj način i bio uvijek tu za druge

U utorak, 11. veljače, preminuo je zadarski akademski slikar, likovni pedagog i intelektualac Igor Gluić u 72. godini života, a trebao je napuniti 73. rođendan 30. ožujka. Na osobit je način sudjelovao u društvenom i kulturnom životu Zadra te ostavio svoj neizbrisiv trag.

Od njega se opraštaju brojni prijatelji, kolege, poznanici te generacije učenika koje je podučavao. Posebno emotivna objava stigla je od Zadarskog plesnog ansambla na Facebooku, u kojoj se ističe kako je Gluić bio njihov suradnik, prijatelj, podrška i najdraži grafički urednik od samih početaka Ansambla.

Osjećaj za pravdu

Gluić je, između ostalih, s Igorom Rončevićem inicirao i osnovao Zadarski salon mladih. Pritom, Koraljka Alavanja, kustosica Narodnog muzeja Zadar, ističe da je upravo Gluić 1977. godine dizajnirao plakat za prvi Salon. S obzirom na to, kontaktirali smo Rončevića kako bi podijelio s nama sjećanja na njega i po čemu će ga pamtiti.

– Kao prvo, bio je jako uspješan student. Osim toga, njegova nastojanja da postane profesionalni slikar također su bila vrlo uspješna. Međutim, zbog okolnosti u malom gradu u kojem se vratio, okrenuo se likovnoj pedagogiji i drugim interesima.

Stanovali smo zajedno u jednom stanu u Zagrebu dok smo bili studenti i uvijek ću ga pamtiti zbog njegove strasti prema nogometu, a posebice filmu. Obožavao je švedskog redatelja Ingmara Bergmana, kao i njegovog kamermana, koji je stvarao slike po kojima pamtimo Bergmanove filmove, iako se sada ne mogu sjetiti njegovog imena.

Imao je snažan osjećaj za pravdu i uvijek je branio studente pred agresivnim profesorima, podijelio je akademski slikar Rončević.

Razgovarali smo i sa slikarom Nilom Karucom, koji je duboko potresen ovom viješću, pa nam je ispričao da se još uvijek ne može otresti dojma i da ga sanja, budući da je bio jako blizak s njim i poznavao ga je još od mladih dana.

Uvijek spreman pomoći

– ​Igor Gluić, Igor Rončević i ja smo zajedno organizirali Zadarski salon mladih, a tu su bili i cijela plejada ostalih poput Kuzme Kovačića, Hraste i mnogi drugi koji su studirali na Akademiju u Zagrebu. Meni je žao što nisam bio u materijalnim mogućnostima da im se pridružim, ali ostali smo u kontaktu i surađivali kroz godine.

S Gluićem sam prvi put radio na sitotisku, jer je on bio taj koji je prvi počeo s tim. Imao je opremu, a ja nisam, pa smo tako surađivali sve do tako reći prekjučer. Bio je nevjerojatan, uvijek je bio spreman pomoći, bilo da je trebala stručna pomoć ili bilo kakav savjet. Meni je vijest o njegovoj smrti došla kao udarac kad mi je prijatelj Željko Karavida javio.

Razgovarali smo o svemu – sportu, umjetnosti, nogometu… Mario Javoran je radio s njim u ateljeu, a ja stalno sam svraćao do tamo kad sam čuo da je bolestan.

Čuo sam da je dobio neku bakteriju, da je bio doma i da se nije mogao micati, ali nikako nisam mogao dobiti pravu informaciju. A kada mi je stigla vijest, to me potreslo gore od potresa, govori Karuc, prisjećajući se i divne Gluićeve osobnosti.

– Gluić je stvarao na svoj način, uvijek se držao podalje od politike i društvenih previranja, imao je svoj svijet. Za mene je to bio normalan svijet, bez pretjerivanja u bilo kojem smjeru. Volio je nadrealizam, kao i ja, pa smo tako bili bliski u tom senzibilitetu nadrealno-realnog.

Znate, priroda je najveći umjetnik – sve ono što ona nudi, poput čvorova na maslini, pruža inspiraciju za umjetnost. Životinjski i biljni svijet mnogo je realniji od ljudskog, iako se ponekad čini nadrealan.

Lav, na primjer, neće pojesti sve, nego ostaviti nešto za drugoga, kao što je i on bio – spreman pomoći, pitati kolegu za savjet, bez egoizma. Takav je bio Igor – stvarao je na svoj način i bio uvijek tu za druge, zaključio je Karuc.