I u 92. godini, stvaralaštvo umjetnika Zvonka Govorčina ne jenjava

Sutra je zadnja prilika za razgledavanje izložbe 92-godišnjeg Zvonka Govorčina pod znakovitim naslovom »Snaga životnog kruga« u Gradskoj loži. Autor u ovoj izložbi donosi presjek svog bogatog umjetničkog opusa u kojem se zrcali njegova neiscrpna dječačka radoznalost i duboko razumijevanje života. U predstavljenim crtežima u tehnici suhe krede te skulptorskim radovima u drvu i gipsu pruža nam uvid u svoj osebujni umjetnički svijet u kojem je njegov rad u prvom redu obilježen motivom kruga – kruga kao simbola života i stvaranja.

Govorčin je rođen 21. ožujka 1933. godine u Malom Ižu, a od ranog djetinjstva pokazivao je sklonost propitivanju svijeta oko sebe, pa nam je tako na početku razgovora podijelio jednu zanimljivu anegdotu iz tog vremena.

– Kao dijete sam ukrao dogorjelu svijeću iz crkve, a onda ujutro brojao prste da vidim jesu li mi otpali, jer mi je majka to uobičavala govoriti da božje oko stalno prati i govori što smiješ, i da ako ukradem nešto iz crkve da će mi otpasti prsti, prisjeća se lucidni Govorčin s osmijehom, otkrivajući nam svoju nestašnu naravan koja ga prati cijeli život.

Ujedno s tim riječima započinje i svoju knjigu »Smijeh i pokoja suza« u kojoj donosi mnoštvo crtica iz svog dugog života, podsjećajući nas iznova na važnost humora, ali i introspekcije.

Crtica je to iz njegova najranijeg djetinjstva kojom nas uvodi u svoj karakter, koji je već od najranijih dječačkih dana bio sklon propitivanju svijeta oko sebe; a u poznim godinama ga prati isto, uz nevjerojatnu mudrost i jednostavnost stečenu tijekom života, što se ocrtava na koncu i u njegovim crtežima i skulpturama.

Umjetničko putovanje

Nadalje, Govorčin nam u razgovoru otkriva da je odrastao u jednoj arhaičnoj otočkoj sredini u razdoblju između dva svjetska rata, gdje je postojalo tek nekoliko zanimanja – ribar, mornar, eventualno kovač, krojač i slično; dok se škola, spletom društveno-političkih okolnosti, ponavlja više puta.

– Išao sam u prvi razred osnovne škole za vrijeme Kraljevine, pa je onda došao Drugi svjetski rat, talijanska okupacija i talijanska učiteljica. Kada je Italija pala, onda su došli partizani, koji su održavali polupismeni učiteljski tečaj, pa sam morao ponovno u prvi razred. Tako da se zapravo ne sjećam ničega iz prva četiri razreda. To je bilo takvo vrijeme, prisjeća se Govorčin.

Njegovo umjetničko putovanje započelo je u Splitu, gdje je 1954. godine završio srednju primijenjenu školu – smjer kiparstvo.

– U Split sam došao kao dijete iz jedne posve arhaične sredine i morao sam puno toga nadoknaditi. Vratio sam se potpuno drugačiji, opčaran – konačno sam pronašao sebe.

Po prirodi sam jako radoznao, sve me zanimalo, što god vidim, želio sam to sam vidjeti, tako da sam prvi put i sam otišao u splitsko kazalište, a prva opera koju sam gledao bila je »Ero s onog svijeta«. Nakon toga bio sam na svakoj, te, pored toga, posjećivao muzeje i ostalo, prisjeća se ovaj umjetnik.

Također, podijelio nam je i jednu anegdotu iz srednjoškolskih dana.

– Jedna od profesorica potužila se direktoru da učenici slabo znaju hrvatski jezik, a on je njoj na to odgovorio: »Tko ne zna Prešerna i Crnogorski vijenac, daj mu jedan«. A, pazite, nije Crnogorski vijenac, nego Gorski vijenac, od Ivana Mažuranića!

Možete misliti koliko je znao hrvatski, a slično kao i danas, priča nam Govorčin, dodavši kako se i tada, slično kao danas na neke funkcije dolazilo po ključu pogodnosti, a ne na temelju znanja. Međutim, ističe kako je završavao razrede vrlo dobrim uspjehom, a imao je sreću, kako kaže da su profesori bili dobri.

Tako je istaknuo profesora Živka Jeličića, koji mu je predavao hrvatski i usadio mu duh književnosti, poznatog po ulozi u komediji »Buža« iz 1989. godine.

Igra svjetla

– Onda je iz Arheološkog muzeja Zadar u školu došao predavati Petar Zrinski, slikar i scenograf u kazalištu. Jednom prilikom nazvao ga je tadašnji direktor AMZd-a, Mato Suić, i rekao mu kako mu nedostaje preparator-konzervator i upitao ga ima li netko iz Zadra koji je u umjetničkoj školi, a ja sam jedini bio na kiparskom odjelu, i tako sam dospio u muzej. Jeste li čuli za Josu Špralju?

On se bavio umjetničkom fotografijom i radio je u AMZd-u, govori Govorčin, pokazujući nam fotografiju na kojoj se nalazi upravo on, kao mladić, dok uređuje maketu starohrvatske crkvice Stomorice, dok ispred njega stoji bista Špralje, koju je izradio za njega.

– Na izložbi možete pogledati moj »Autoportret«, »Sovu« i »Akt«, koji vas prate pogledom kako god se okrenete. Riječ je o igri svjetla koju sam otkrio kada sam radio portret Jose Špralje 1954. godine. Naime, kada je kroz kalup ušlo svjetlo slika se obrnula, ono što je udubljeno, postalo je »ispupčeno«.

Zaboravio sam na tu fotografiju, ali sam je našao nakon 50 godina i tada sam pokušao ponovno dobiti isti optički efekt, i uspio sam u tome. Dakle, kada gledate na izložbi moj »Autoportret« on je izdubljen u gipsu, ali se čini ispupčen i s koje god ga strane gledate čini se kao da vas prati pogledom, pojašnjava nam ovaj umjetnik.

Poslije školovanja radio je kao konzervator u Arheološkom muzeju Zadar, gdje je nastavio raditi honorarno i nakon umirovljenja. Tamo je izradio niz maketa, uključujući povijesne prikaze Zadra iz 1490., 1790. i 1910. godine. Ali isto tako i rekonstrukciju antičkog Foruma, Kopnena vrata s mostom, te niz starohrvatskih crkvica Zadra i okolice.

Osim toga, do umirovljenja je radio kao nastavnik likovne kulture u Osnovnoj školi u Arbanasima, gdje je odgojio brojne generacije učenike.

– U Arheološkom muzeju Zadar me pokojni akademik Ivo Petricioli dao na kušnju da vidi koliko mogu pridonijeti, budući da su me primili kao konzervatora i preparatora. Zahvalan sam mu što me je naučio radnoj disciplini, govori Govorčin, koji je osim maketa, radio i crteže u Muzeju.

Pedagoški rad

U razgovoru se dotaknuo i svog pedagoškog rada u Osnovnoj školi Arbanasi, koji je posebice obilježio njegov radni vijek.

– Djecu sam volio školsku, a pogotovo one koji su se vrtjeli po sjedalici jer sam u njima vidio sebe. Najveća mi je nagrada kada me netko zaustavi na ulici, prepoznaju me, da im je drago što me vide i kažu – bili ste čovjek, to je velika nagrada. Svaki školski sat započeo bih s jednom smiješnom upadicom ili pričom.

Mnogi znaju unijeti strah u djecu, ali dijete mora biti opušteno da bi moglo likovno raditi. Budući da sam ja dobro poznavao svoj zanat, mogao sam to prenijeti na njih. Evo, primjerice, dolazim kod doktorice Krstić, specijalististice za uho koja je sad u mirovini, prepoznala je ona mene više nego ja nju. Pitam čije su to lijepe slike, a ona će meni da sam ja kriv.

Ima puno takvih, sjećam se i jednog učenika koji je došao kao teška porodična sirotinja iz Ulcinja dolje iz Crne Gore. Vidim u imeniku sve jedinice, a ja mu dajem +5. I ne dam mu nijednu sliku koju je napravio, već skupljam u fasciklu i nosim na sjednicu razrednog vijeća jer pada, a ja uporno tvrdoglavo ne dam da pada, i govorim kako takvo što može raditi samo inteligentno dijete, i ja uporno tako do osmog razreda.

Upisao je nakon toga Umjetničku školu u Splitu. Njegov otac me kasnije sreo i prepoznao, čini mi se kod zvonika ’96-e, i upitao me znam li gdje je njegov sin sada i kaže mi: »On je na Akademiji u Rimu!«, prisjeća se Govorčin s iskrom ponosa u svojim očima.

No, s obzirom na to da je prosvjetna plaća bila mala, nisu mu bili niti strani dodatni poslovi, poput ribarenja ili pomaganje klesarima pri izgradi nadogradih spomenika, a sve kako bi školovao i vlastitu djecu.

Ispričao nam je i jedan zanimljiv san koji je bio prekretnica u njegovom likovnom stvaralaštvu, ali i životu nakon smrti voljene supruge.

Likovno čudo

– Moja žena je bila toliko bolesna da je 2005. godine umrla nakon trećeg infarkta. Uvijek smo se šalili, pa sam je jednom pitao: »Jasna, ima li išta zdravo kod tebe?«, a ona kaže: »Ima – jezik!«. Ostao sam jednom fizički sam na otoku, naravno da su moja djeca bila u kontaktu sa mnom, ali sam ostao doslovno fizički sam sredinom prosinca 2007. i dogodilo se jedno čudo – likovno čudo – sanjao sam da kiparim, a osnova je bila krug!

Iznenadio sam se, digao sam se rano ujutro i počeo luđački stvarati u gipsu, glini. I to sam radio jedno petnaest dana, nikome nisam htio reći, pa čak niti svojoj djeci. Kada sam ih obavijestio, svi su mi dali podršku, i moja djeca, i moji kolege likovnjaci.

Toliko sam luđački stvarao, da sam znao napraviti i po tri ovakva crteža – toliko su mi navirale ideje. I od toga dana, do danas, uvijek me drži krug, krug je život – jaje je život – u tom krugu stvaram skulpture i crteže. Potom su došle i druge teme – materinstvo, ljubav, pa čak, iako nisam vjernik, i neke biblijske teme, koje drugačije čitam nego netko drugi.

Od tada sam napravio dvjestotinjak skulptura te sedamstotinjak crteža čija je prosječna visina oko metar, a širina oko 60 centimetara. S obzirom na to da prije izrade skulptura radim pripremne crteže (krokije) u prvom redu tehnikom suhe krede, bio sam i ostao najveći potrošač suhe krede na Ižu, ali i gela, koji koristim za fiksaciju crteža, govori nam Govorčin i smije se, dok se mi ne možemo oteti dojmu snažne sugestivnosti njegovih crtačkih radova, gdje uz minimalne, precizne i odmjerne pokrete evocira snažnu izražajnost i emocije.

– Nikad nisam imao modele – sve radim iz glave. Pokušavam biti škrt u potezima jer vjerujem da stilizacija govori više, ističe ovaj umjetnik, dok nam pokazuje svoj crtež »Da je ovakova i onakova« i otkriva nam kako je taj nadahnut pjesmom Mate Balote o ćakuli nonica, a kao i brojni drugi, u kojima sažima duh otočkog stanja uma, nerijetko prožetog humorističnom notom.

– Primjerice u crtežu »Ono gredu« (Ono idu) prikazao sam svoju majku koja gleda kad ćemo stići s riba. Odlazili smo svaki vikend loviti. A tamo gdje sam se ja rodio je brijeg i moja mater bi svake subote dežurala i gledala prema malom Ždrelcu hoće li se moj brod pojaviti, i da možete reći teti da počne frigati krumpire.

Upravo u ovom prikazu donosim asocijaciju na nju, kada bi stavila ovako desnu ruku na čelo jer joj je smetalo sunce, pa bi povikala: »Ono gredu!«, opisuje nam Govorčin, objašnjavajući nam kako je »ludar« jedna vrsta ribolova.

Najveći ulov su imali na jednom malenom otočiću nedaleko Ista, gdje su uhvatili 3.000 tona u jednom danu.

Odlična posjećenost

Tu su skulpture »Ljubav«, »Moje zlato«, »Don Quiota« te mnoge druge u kojoj donosi krug kao glavni gradivni element svojih kompozicija, aludirajući na majčinsku ljubav i život; pa sve do crteža »Ruke«, koje ostaju njegova trajna fascinacija, jer kako ističe: »ruke miluju, grade, uništavaju«.

Tu je i skulptura u hrastovini pod nazivom »Čekanje«, ali i još jedan rad koji nas je dojmio svojom uvjerljivošću koju Govorčin ostvaruje s tako malo pokreta, baš kao što malo riječi govori više, a riječ je o crtežu u suhoj kredi »Vapaj«.

– U skulpturi »Bolje ružno pivati nego lipo plakati« donosim prikaz vrličkog kola, a u naslovu je jedna uzrečica. Naime, prema priči udovice su stalno bile u vinogradu i počele su pjevati, odnosno ojkati, a ojkale su tako da su dospjele čak u Pariz.

I sad, one su mrtve već neko vrijeme, a jedna žena izjavi: »Bolje ružno pivati nego lipo plakati, dosta smo se naplakale«, govori nam Govorčin koji u svojoj knjizi »Smijeh i ponekada suza«, osim vizualnih umjetnosti, također okušao i umjetnosti riječi te tako na nagovor svoje obitelji počeo zapisivati anegdote, uzrečice, zagonetke i mudre izreke koje je kasnije pretočio u knjigu 2020. godine, u suradnji sa svojom kćerkom Nedom Grbin. Osim toga, član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Na otvorenju izložbe je bilo jako puno posjetitelja, a otvorenje je vodila glumica Tamara Šoletić, dok je cjelokupni događaj uveličala klapa Slanac. Autor Govorčin je svoj govor započeo jednom Držićevom rečenicom.

– Dragi i plemeniti puče toliko ste me, ovoliki broj, obradovali da mi je puna duša, puno srce, i hvala vam na ovako velikom posjetu, da nemam riječi kojima bih vam zahvalio. Pogotovo zahvaljujem Narodnom muzeju Zadar na organizaciji ove izložbe, a posebno kustosima Mariji Vidučić i Hrvoji Perici.

Zahvaljujem se svojoj obitelji jer bez njih ne bi moglo biti ovo. Tako da mogu reći da je ova izložba moja i moje obitelji, koja mi je od prvog dana dala podršku, i ovo je i naša izložba, zaključio je umjetnik, koji je prvu samostalnu izložbu pod naslovom »Makete« imao 1999., a potom je 2009. uslijedila i izložba kiparskih radova, dok je 2011. u Gradskoj loži, baš kao i na aktualnoj izložbi, izlagao crteže i skulpture.

Neumorni stvaratelj

Viši kustos i voditelj odjela Muzej grada Zadra Narodnog muzeja Zadar, i kustos ove izložbe Hrvoje Perica, koji je s Marijom Vidučić zaslužan za likovni postav, istaknuo je kako je Govorčin čovjek iznimne energije i kreativnosti, simbol neumornog stvaratelja čiji rad prožima nevjerojatna širina i dubina.

– Zvonko Govorčin ističe se tehničkom preciznošću, koju je usavršio u suradnji s akademikom Ivom Petriciolijem. Ta preciznost postala je zaštitni znak njegova rada, posebno vidljiva u povijesnim maketama, danas smještenima u Narodnom muzeju Zadar.

No, njegova umjetnost nadilazi samu tehniku – kroz nju istražuje univerzalne teme poput ljubavi, majčinstva i ljudske povezanosti.

Središnji simbol njegova opusa je krug, metafora životne cikličnosti, povezanosti i neprekinutosti. U djelima poput skulpture »Vrličko kolo«, krug poprima emotivnu dimenziju zajedništva i harmonije. Posebno ga fasciniraju ruke, čiju simboliku često ističe – ruke koje miluju, stvaraju, ali i uništavaju.

U njegovim skulpturama ruke nisu samo tehnički elementi, već središnji motiv koji prenosi suštinu ljudskog djelovanja. Njegov opus odlikuje raznolikost materijala, od drva masline, oraha i trešnje, do gline, gipsa i suhe krede. Crteži u suhoj kredi osobito su upečatljivi po svojoj mekoći i lirskoj kvaliteti.

Njegovi motivi pokrivaju širok raspon – od animalističkih figura psa i mačke, preko pejzaža i veduta, do sakralnih tema. Posebno mjesto zauzimaju portreti, poput onog »Brkana«. Unatoč godinama, njegova stvaralačka energija ne jenjava – nastavlja raditi s nevjerojatnom strašću, stvarajući djela koja nose svježinu i inovativnost.

Svaka njegova linija i forma nose osobni pečat, gotovo poput forenzičnog otiska prsta. Njegov rad nije samo umjetnički izraz, već i dokaz da umjetnost može nadilaziti vrijeme, povezujući prošlost, sadašnjost i budućnost, istaknuo je viši kustos Perica.

Okupljenima se obratila i recenzentica Ana Stragačić-Trninić, predstavivši autorovu knjigu »Smijeh i poneka suza« kroz nekoliko smiješnih priča iz nje, kojima je nasmijala publiku. Izložbu je otvorila Dina Bušić, pročelnica Upravnog odjela za kulturu i šport.

U svom obraćanju istaknula je kako Govorčinov rad i utjecaj na učenike samo na temelju osnovnoškolskog likovnog obrazovanja predstavlja iznimnu vrijednost za zajednicu. No, uz likovna djela, naglasila je da ostaje i nešto dublje – ljudska dimenzija koja se prenosi generacijama.