Frontmen klape Puntamika Denis Maričić - Dendo: 'Cijela priča rodila se iz entuzijazma nekoliko nas'

Malo je onih koji ne znaju stihove »Oči boje lavande«. Ta je pjesma ušla u kolektivno pamćenje, ali rijetki znaju da iza nje stoji Zadranin Denis Maričić – Dendo, glazbenik, tekstopisac, frontmen i srce klape Puntamika. Osim što je autor tog velikog hita, potpisuje i većinu repertoara, a svoj je glazbeni put započeo još ’80-ih s bratom kroz popularni duo Pino & Denis. No, njegova povezanost s pjesmom seže još dublje – odrastao je u Kampo Kaštelu, u uličici kod Gospe od Zdravlja, gdje se ispod njegova balkona noćima pjevalo u staroj konobi koja se zvala Kod Perine. Boemi, profesori, novinari… ondje su se okupljali, a mali Dendo upijao sve vokalne dionice.

Budući da klapa ove godine slavi 35 godina postojanja, Denis se vratio na sam početak priče – u kraj ’80-ih, kada je klapa neslužbeno osnovana, pa u ratne godine u kojima su nastupali humanitarno, ali i svirali gaže po hotelima. Prisjetio se i slučajnog susreta sa zadarskim slavujem Mladenom Grdovićem, koji im je otvorio vrata diskografije 2012. godine i doveo do snimanja kultne pjesme »Oči boje lavande«. Upravo tada klapa je doživjela snažan uzlet, pjesma ih je izvela iz »anonimnosti« i dovela pred širu publiku, a Puntamika je od tog trenutka počela graditi ozbiljnu karijeru.

Za naš list Dendo je otkrio i koje su mu pjesme posebno drage, što ga inspirira i kako je Puntamika stasavala kroz desetljeća. Podijelio je i svoj stav prema glazbi, kako uvijek treba ići naprijed, tražiti nešto novo i ne bojati se eksperimentirati. I zato Puntamika i danas, predvođena njim kao osnivačem, stoji beskompromisno na raskrižju tradicije i suvremenosti, koja se ni nakon tri i pol desetljeća ne boji slijediti svoj put.

Duo Pino & Denis

Priča o klapi Puntamika počinje još krajem ’80-ih, u vrijeme kad u Zadru nije bilo mnogo klapa. Možete li nas vratiti u te dane i ispričati kako je krenuo vaš put?

– Cijela priča rodila se iz entuzijazma nekoliko nas koji smo već tada pjevali u različitim zadarskim klapama. Tada u Zadru nije bilo puno klapa, pa smo odlučili osnovati jednu novu, ali uz instrumentalnu pratnju, kako bismo se lakše organizirali za gaže. Paralelno s bendom koji smo imali, moj brat i ja smo nastupali i kao duo Pino & Denis, a iz tog dua je na neki način izrasla i klapa Puntamika. Osim mene kao frontmena, solista i baritona, u prvotnoj postavi bili su Pinućo Maričić (prvi tenor), Boris Bulić (drugi tenor i gitara), Drago Sikirić (drugi tenor), Nedjeljko Zrilić (bas-bariton i mandolina), Saša Mario Mešić (harmonika). Ako sam nekoga izostavio, neka oproste – prošlo je puno godina. Uostalom, kroz klapu je, figurativno rečeno, prošlo sigurno 150 ljudi kroz ova tri desetljeća (smijeh).

S obzirom na to da smo službeno osnovani 90-e, neposredno prije Domovinskog rata, glavni zadatak su nam bili humanitarni koncerti. Pamtim tako, između ostalog, veliki humanitarni koncert za HVIDR-u 1994. godine u Jazinama. Cijela dvorana je bila puna, a cijeli grad i mediji su dali podršku. Osim toga, humanitarno smo tada nastupali i u Starigradu, Paklenici, ali i radili paralelno gaže po hotelima.

Od prvih glazbenih koraka, pa do klapa u kojima ste pjevali prije Puntamike i dua s bratom, kako je tekao vaš put i što vas je najviše oblikovalo kao pjevača?​

– Prije osnutka klape Puntamika, kao što sam već spomenuo imao sam duo s Pino&Denis s bratom, a osim toga već sam imao iskustva iz klape Gajeta i klape Donat. Kroz to smo se, rekao bih, svi nekako isprofilirali. Inače, ja sam rođen u Kampo Kaštelu, kod Gospe od Zdravlja. U mojoj ulici, dok sam bio dječak, bila je jedna konoba u kojoj su se okupljali boemi i pjevalo se do kasno u noć. To je bilo točno ispod mog prozora. Tada bariton nije postojao kao fiksna dionica, a danas postoji prvi, drugi, treći.., pa se moglo improvizirati. Tako sam zapravo naučio pjevati bariton slušajući te ljude. Naravno, kasnije ti treba stručna osoba da te usmjeri, ali osjećao sam ga odmah. Znao sam odmah »uhvatiti« intonaciju baritona, iako sam zapravo bariton-tenor. Sve to, naravno, dolazi s iskustvom. Vjerujem da se treba stalno nadograđivati. Mi se trudimo biti produktivni, ulažemo puno u pjesme, u probe, u snimanja, a to sve košta. I spotovi, i studijski rad, sve je to veliki trošak. Ali bez toga nema napretka.

Dalmatinski pop

Postave su se tijekom godina mijenjale, no uvijek ste ostali prepoznatljivi. Tko danas stoji uz vas na pozornici?

– Neven Stella je naš prvi tenor, dok sam ja drugi tenor, solo vokal, frontmen, autor, skladatelj i osnivač. Josip Beram (koji je prije svirao u bendovima Combo, Amadeus, Pino&Denis), je drugi tenor i svira električnu gitaru. Tu je i Georg Pavičić, bariton i elektro-akustična gitara, povratnik iz Njemačke, brzo se uklopio u klapski zvuk. Hrvoje Torbarina je bariton, a svira klavijature i ritam mašinu. Ante Jurić, naš stalni član, bas; vrsni je vokalni pjevač i voditelj. Uz članstvo u našoj pop klapi Puntamika, član je i drugih a cappella klapa, voditelj klape Puntadura (Vir) i Kampaneli (Donja Kaštela), a dobitnik je zlatnih odličja, te je vodio i nekoliko drugih klapa koje su osvojile brojne nagrade.

U repertoaru kombinirate autorske pjesme, obrade i modernije aranžmane. Kako biste opisali zvuk kojem težite?

– Naš zvuk bih opisao kao dalmatinski pop s malo oštrijim prizvukom. Koristimo i distorzije, pa tradiciju spajamo s modernim. Pjevamo uz instrumentalnu pratnju, uključili smo i električnu gitaru (koju svira Josip Beram). Na repertoaru obično krenemo s desetak ili petnaestak naših autorskih pjesama, a onda prelazimo na obrade. Neki znaju komentirati kako to nije čista a cappella klapa. Međutim, ja vjerujem kako je glazba širi pojam. U glazbi se sve svodi na sedam osnovnih tonova, i treba eksperimentirati. Mi se ne bojimo spojiti tradiciju s popom i modernijim zvukom – mislim da je to dobro.

Kako na vaše nastupe reagira domaća publika, a kako strana?

– Reakcije publike ovise o mjestu i vremenu. Evo, nedavno smo po prvi put svirali u Privlaci, pred kraj ljetne sezone, i ljudi su bili oduševljeni – i domaći i turisti. To im je bilo nešto novo. Rekao bih da je problem što se kod nas osniva jako puno klapa koje zapravo nisu produktivne. Nauče univerzalnih dvadesetak pjesama koje svi znaju i tu stanu. Gostima možda to bude zanimljivo na početku, pa im nakon dvije-tri a cappella pjesme postane jednolično. Kad se još na to doda spuštanje cijena među klapama, kvaliteta pada, a publika to osjeti. Mi smo zato odlučili biti drugačiji i stalno tražiti nešto novo.

Suradnja s Grdovićem

Poznati ste po tome da redovito objavljujete nove pjesme i spotove. Hoće li i ova godina, u kojoj slavite 35 godina postojanja, donijeti nešto posebno?

– Tako je. Prošle godine, primjerice, snimali smo u Vrsima, gdje su nas odmah objeručke podržali oko realizacije iz Općine. Imamo dobru logistiku, a upravo tamo planiramo i predstaviti naš nadolazeći peti album i ujedno proslaviti 35 godina karijere. Što se tiče albuma, trenutačno imamo šest pjesama koje su snimljene, dok još tri-četiri radimo. Sve je više-manje spremno. Čekamo još Tomislava Pehara, mog jako dragog prijatelja koji svira u Intradama. Oni imaju jako puno nastupa, pa je teško uskladiti termine. Drago nam je zbog njih i njihova uspjeha; uzor su nam, iako mi idemo drugim zvukom. Podržavamo se međusobno.

Vaš autorski rad temelj je klape Puntamika – napisali ste većinu pjesama, među kojima su »Oči boje lavande«, »Škuribanda«, »Tija bi te svojom zvati«, »Još me bura Velebitom nosi«, »Lipa i divlja«, »Čuvaj mi Anticu moju« – sve redom hitovi koje publika pamti. Kako je izgledao vaš put od prvih pokušaja do trenutka kada je Puntamika postala prepoznatljivo ime na hrvatskoj sceni?

– Pjesma »Oči boje lavande« donijela nam je drugu nagradu publike festivalu Melodije hrvatskog juga u Opuzenu, gdje je predstavljena 1997., dok je originalno snimljena 1995. godine u sastavu Pino & Denis. No, usprkos uspjehu, nije se vrtjela na zadarskim radio stanicama, pa smo već na neki način odustali. Onda je prijatelj poslao pjesmu na tek osnovani Novi radio, iako sam bio skeptičan, ali nakon toga se zakotrljala cijela priča. Od tada je pjesma doživjela brojne obrade, od klapskog izričaja do pop-rocka, ali 99 posto obrada nema moje odobrenje, kao vlasnika i autora glazbe i teksta iste. Međutim, prvi okidač bio je slučajni susret s Mladenom Grdovićem, koji mi je izrazio želju da bi htio snimiti tu pjesmu. Pristao sam, snimili smo i nakon toga su nam se otvorila neka druga vrata. Zahvalan sam Mladenu na tome, znamo se cijeli život, još od malih nogu.

Podno Velebita

Osim toga, velika prekratnica u vašoj karijeri bio je i humanitarni koncert na Višnjiku »Hit Hitova« za djecu s Down sindromom, gdje ste nastupili uz najjače klape, kao klapa s instrumentalnom pratnjom u usponu?

– Tako smo izašli s pjesmom »Tija bi te svojom zvati« te je nagrada »Hit Hitova« pripala upravo nama glasovima slušatelja Novog radija. A zanimljivo je da su me mnogi odbili za tu pjesmu, a kada je postala hit, kasnije su zvali, ali sam ih odbio. Aranžman za tu pjesmu je napravio Marin Seko, iz poznate zadarske glazbene obitelji, koji je tada bio na početku i to je napravio besplatno, dok je tekst napisala Sanja Tafra. Ta pjesma je bila veliki hit dok su radijske postaje bile slobodne. Kasnije su ključne radijske pozicije završile pod raznim lobijima, pa nam je bilo teško doći do etera. Ipak, situacija se promijenila u našu korist.

I evo danas snimate peti album, koji će se zvati »Ja san dite Dalmacije«. Možete li nam ukratko predstaviti vašu diskografiju?

– Autor sam preko 70 pjesama, što za klapu Puntamiku, što za ostale izvođače. Iako sam s klapom Puntamikom snimio dva albuma – »Tija bi te svojon zvati« (2015) i »Sentimento« (2021) pod okriljem izdavačke kuće Croatia Records, snimio sam pod imenom Pino & Denis još dva albuma, a to je »Dalmatinko«, (2002) te »Oči boje lavande« (2012). Sve te pjesme izvodimo danas. Mi smo sljedbenici tog dua – pjesme žive dalje, zato volim reći da je novi album, kojeg snimamo s Tomislavom Peharom u studiju, ne treći, nego peti.

Vaše pjesme su u prvom redu nadahnute dalmatinskim krajolikom od mora, krša, Velebita.. Koja vam je od vaših autorskih pjesama u tom smislu najdraža?

– Teško je to izdvojiti. »Oči boje lavande« neću spominjati. Ali recimo, »Još me bura Velebitom nosi« ima posebnu moć, osobito kad je zapjevamo podno Velebita. Uvijek donese jednu posebnu energiju, zato mi je jako draga. Tu su i »Dva kamena«, zatim brža i vesela »Škuribanda«, pa »Lipota se zoveš« i ova zadnja, »Tebi se vraćam«, s kojom smo ove godine nastupili na CMC festivalu u Vodicama.

Posebno priznanje

Svaka klapa ima pjesme koje prerastu u simbol, kako za publiku tako i za same izvođače. Koje su to pjesme u vašem slučaju?

– Pjesma »Pivaj Dalmacijo« nastala je gotovo u jednom dahu, u svega petnaestak minuta. Nazvao me Toto Jelinić i rekao kako mu treba špica za televizijsku emisiju. Tekst sam napisao doslovno u trku, ubrzo je snimljen i spot, a pjesma je najprije zaživjela kao špica na lokalnoj televiziji. Ubrzo je prešla granice Zadra i osvojila cijelu Dalmaciju – od Jazina i Višnjika do Poljuda, gdje se i danas često izvodi prije utakmica. Kao navijaču Zadra i Hajduka, to mi je posebno priznanje. S druge strane, »Zvona Sv. Stošije« imaju kultni status u lokalnim okvirima. Ta je pjesma dobila i svoj mural u Varoši, sa stihom »Svaki kamen tvoj na srcu mi spava«, što mi je jednako veliko zadovoljstvo i ponos.

Vaši spotovi često odišu mediteranskim ugođajem, a publika prepoznaje Vrsi kao vašu omiljenu kulisu. Zašto vam je baš taj kraj toliko poseban?

– Da, većina spotova snimana je u Vrsima, odakle potječe moja supruga. Taj me kraj uvijek inspirira – s jedne strane Velebit i krš, s druge čisto more, pijesak i borovi. Svaki put me iznova fascinira ta prirodna kulisa koju imamo, a koja je besplatna, dok bi u Hollywoodu vrijedila milijun dolara. Neki znaju komentirati da su to uvijek more i barke, »uvijek isto«, ali ja mislim da se upravo time trebamo ponositi. Nedavno je u Zadru nastupio i njemački The Velebit Orchestra, što mi je dodatno drago jer i stranci prepoznaju tu ljepotu. Osim u Vrsima, spotove smo snimali i u Maslenici i Jasenicama, a u planu je i ponovno snimanje u Vrsima.

Klapska scena

Osim Lijepe Naše, nastupali ste i po Europi i kao bend i kao klapa. Imate li neku anegdotu koju biste podijelili s našim čitateljima?

– Posebno pamtim jednu prigodu kad smo svirali na svadbi kćeri jedne poznate osobe koja je puno značila za Hrvatsku. Vjenčanje je bilo u Monte Carlu, a svadba u Nici. Trebali smo pjevati u crkvici Notre-Dame, koja je na brdu, pjesmu »Rajska Djevo, kraljice Hrvata«. Kad smo došli do vrha, shvatili smo da su nam tekstovi ostali u autu, a znali smo samo refren. Onda smo izvlačili tko će ići dolje po to, a na kraju su to bili dvojica onih najstarijih. Mislili smo da pjevamo samo jedan put, a na kraju smo morali pjevati prije ulaska u crkvu, i nakon vjenčanja. Da nismo imali tekstove, ne znam kako bismo to izveli.

Danas je klapska scena vrlo raznolika, od tradicionalnih a cappella sastava do onih koji, poput vas, spajaju višeglasje s instrumentalnom pratnjom. Kako gledate na tu raznolikost i što je po vama ključno da bi jedna klapa opstala?

– Danas ima jako puno a cappella klapa, ali i onih poput nas, koji pjevaju uz instrumentalnu pratnju. Vjerujem da svaka klapa mora ulagati u sebe, jer opstaju samo one koje imaju dobre pjesme, koje snimaju i koje rade. Ne može se očekivati da će nastupi i novac doći sami od sebe bez ulaganja. Moje stav je da treba stalno ulagati u sebe, a plodovi toga uvijek dođu. Svaka klapa treba tražiti svoj stil i svoj put. Ako netko ima posebnu ideju, neka to snimi. Evo, mi smo prvi obradili pjesmu »Predaj se srce« od Indexa, a nakon nas su i druge klape počele isto. Isto tako, pronašli smo još neke pjesme koje nitko prije nas nije obradio.

Nakon svih godina pjevanja i nastupanja, što vam je i dalje najljepše u višeglasju?​

– Najljepša mi je ta fuzija koja kod nas znači spajanje instrumenata i vokala. Upravo to pokušavamo postići, i mislim da smo u tome dosta uspjeli. Sve to mora zvučati kao jedno.