Fotografski ciklus Ivane Pavlović predstavljen u galeriji ZadArt

Do 24. listopada u malenoj galeriji ZadArt zagrebačka fotografkinja Ivana Pavlović odškrinjuje vrata svog intimnog svijeta kroz izložbu »Cvijet i svjetlost«, meditativni fotografski ciklus posvećen prirodi i njezinoj tišini. Umjetničko prosudbeno tijelo za organizaciju izložbe čine Vanda Jurković, Nilo Karuc i Željko Karavida.

Između prolaznosti i vječnosti

Autorica je inače doktorica znanosti i docentica na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na Sveučilištu Sjever u Varaždinu i Koprivnici.

U svom radu istražuje prostor između dokumentarnog i poetskog pogleda, oslanjajući se pritom na snagu prirodnog svjetla te kontemplativni doživljaj prizora. Tako u svojim radovima otkriva odnose svjetla, prostora i unutarnjeg mira, pozivajući promatrača na tiho promišljanje prirode, ali i sebe unutar nje.

Govoreći o svom opusu »Florilegium Lucis« autorica ističe kako cvijet za nju nije samo »objekt«, već živo biće u dijalogu naspram svjetla.

– Ne odvajam cvijet od mjesta na kojem raste, niti ga unosim u studio – fotografiram ga upravo tamo gdje ga je priroda stvorila, u trenutku kad se susreće s nebom. Gledam odozdo prema gore, jer se tu događa pravo čudo.

U toj perspektivi cvijet više nije malen, krhak ili ukrasan, nego snažan, uzdignut i prisutan u svom postojanju. Cvijet tako za mene postaje most između zemlje, svijeta, između prolaznosti i vječnosti, podijelila je autorica svoja promišljanja.

Ogledalo postojanja

U njezinim fotografijama, svjetlost nije samo tehnička nužnost, već, kako ističe, »živi sudionik«.

– Sunce, sjena, zrak… oni oblikuju i nose priču na mojim fotografijama. Katkad iz cvijeta izbijaju poput aure, katkad ga prožimaju do prozirnosti, katkad ga obavijaju tišinom.

Upravo u tim trenucima osjećam da kroz fotografiju mogu prenijeti više od samog fizičkog izgleda, štoviše – moje fotografije postaje svjedočanstvo života, istaknula je introspektivna fotografkinja.

U toj priči nipošto ne teži savršenstvu, jednostavno bilježi ono što već jest samo po sebi u svom bivanju.

– Ne tražim savršenstvo – bilježim ono što jest – venuće, bujanje, borbu, nježnost… Cvijet je za mene ogledalo postojanja, podsjetnik da »snaga« i »ljepota« nisu suprotnosti, već jedno. Ovaj ciklus nastao je »iznutra«, bez da sam ga planirala ili imala neke uzore.

Zapravo, došao mi je kao blagoslov, kao poziv da zastanem, pogledam prema gore i osjetim prirodu i svjetlost koji govore jezikom starijim od riječi, iskreno će Pavlović o svom nadahnuću prilikom stvaranja ovog ciklusa u kojem se neumitno otkriva i duhovna komponenta postojanja, ali i stvaranja.