Filipa Bavčević o svom putu od Zadra do Zagreba, važnosti plesne edukacije i budućim planovima

Zadarski plesni ansambl organizirao je četverodnevnu radionicu pod vodstvom Filipe Bavčević, plesne umjetnice iz Zadra koja već duže vrijeme živi i radi u Zagrebu. Radionica je održana u Centru za mlade i dvorani Ansambla na Relji te je bila otvorena svim zainteresiranim sudionicima s osnovnim predznanjem u suvremenom plesnom izričaju. Uz podršku Grada Zadra i Zaklade Kultura nova, radionica je bila besplatna za sve sudionike.

Kao plesna pedagoginja, Filipa Bavčević redovito održava radionice suvremenih plesnih tehnika u sklopu raznih programa plesne edukacije. Osim plesne pedagogije, bavi se i koreografijom i izvedbom.

Ova Zadranka sa zagrebačkom adresom prisjetila se u razgovoru svojih početaka u Glazbenoj i plesnoj školi Blagoja Berse, kao i svog puta kroz Zadarski plesni ansambl, koji su oblikovali njezin profesionalni, ali i životni put.

Međunarodno iskustvo

– Počela sam plesati sa sedam godina u osnovnoj plesnoj školi, koju sam završila kod Sanje Petrovski. Paralelno sam pohađala i osnovnu glazbenu školu, gdje sam svirala violinu. Budući da tada nije postojala srednja plesna škola, nakon osnovne plesne škole pridružila sam se Zadarskom plesnom ansamblu. Tamo sam pohađala treninge i vodila ih sve do odlaska na fakultet, započinje Filipa.

Nakon srednje škole je upisala četverogodišnju plesnu akademiju SEAD u Salzburgu (Salzburg Experimental Academy of Dance) koju je završila 2014. godine. Na toj su poznatoj europskoj akademiji, između ostalih, studirale i Zadranke Josipa Štulić, Matea Bilosnić, Petra Hrašćanec, Lada Petrovski Ternovšek te cijeli niz talentiranih plesačica koje danas djeluju profesionalno diljem Hrvatske.

– Kada sam upisivala studij, u Hrvatskoj još nije postojala plesna akademija – ona se otvorila u međuvremenu, nekada pred kraj mog studiranja. Po povratku sam dvije godine bila asistentica na satovima suvremene plesne tehnike na Plesnom odsjeku Akademije dramske umjetnosti, a danas surađujem s mnogim plesačima koji su diplomirali na hrvatskoj Akademiji.

Vidim određene razlike u stilovima i tehnikama, kao i u odabiru pedagoga, ali smatram da su obje akademije kvalitetne. Hrvatska akademija, iako relativno nova, odgaja i obrazuje iznimno kvalitetne plesače, priča Filipa.

Akademija u Salzburgu, s druge strane, privlači studente iz cijelog svijeta – audicija se održava kroz dva kruga, prvi krug održava se u različitim metropolama na raznim kontinentima, a do drugog kruga stigne oko dvjesto kandidata, od kojih bude primljeno svega tridesetak.

– Velika je čast biti dio takvog sustava, koji je izrazito zahtjevan i temeljen na intenzivnom radu. Pristup nije toliko osoban, funkcionira gotovo kao mašinerija – ako netko ne može pratiti tempo, uvijek postoji netko drugi tko može.

No istovremeno nudi priliku za rad s vrhunskim pedagozima i pruža neprocjenjivo iskustvo, ne samo u profesionalnom, već i u životnom smislu. Biti dio internacionalne sredine, upoznavati različite kulture i učiti od ljudi iz cijelog svijeta bilo je za mene izuzetno vrijedno iskustvo, naglašava ova plesna umjetnica.

Foto: Željko Karavida

Prenošenje znanja

Govoreći o suvremenom plesu pojašnjava kako je riječ o iznimno širokom pojmu koji zapravo može biti – sve.

– Suvremeni ples je oblik izražavanja tijelom – komunikacija kroz pokret. Za nekoga tko nije upoznat sa suvremenim plesom, najlakše ga je usporediti s nekom drugom granom umjetnosti. Uzmimo za primjer slikarstvo – kao što nema jednog odgovora na pitanje »što slikaju slikari?«, tako ni suvremeni ples nije jednoznačan.

Ovisi o interesima umjetnika, tehnikama koje koriste i ideji koju žele prenijeti. Dakle, postoje brojne tehnike koje nas uče funkcionalnosti pokreta, razvijanju spretnosti i omogućuju nam da se što jasnije izrazimo tijelom.

Moja plesna praksa odraz je svega što sam dosad susrela – kombinacija različitih utjecaja iz kojih nastojim prepoznati i sačuvati ono u što vjerujem i što smatram vrijednim, govori Filipa, dodajući kako se njezini afiniteti neprestano mijenjaju i oblikuju kroz susrete s različitim ljudima i novim perspektivama.

U novu perspektivu zakoračila je i 2021. godine upisavši izvanredni diplomski studij na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjerove Neverbalni teatar i Vizualni studiji – kritika i teorija umjetnosti.

– Taj studij mi je otvorio jedan potpuno novi svijet i pružio nova znanja koja mogu integrirati u svoj rad, ali istovremeno otvara i pitanja o dosadašnjim praksama, iskreno će Filipa koja je uvijek žedna novih znanja, ali isto tako, osim upijanja novih znanja, nije joj strano niti prenošenje istih na druge.

Tako je, osim držanja brojnih radionica, u nekoliko navrata radila i kao gostujući predavač za suvremeni ples i scensku praksu u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici te u Plesnoj školi Silvije Hercigonje.

Upitali smo je koliko je upoznata s glumačkim tehnikama i koliko su one slične plesnim tehnikama, te na koji način plesači izvode ili pokreću pokret iz sebe.

– Kroz život sam se stvarno malo susretala s konkretnim isključivo glumačkim tehnikama, često su to bili neki izvedbeni zadaci koji koketiraju s glumom pa teško plesačko iskustvo mogu usporediti s glumačkim. Ali izvedba nam je svima zajednička, a plesač zapada u razna izvedbena stanja, kao što i glumac glumi cijelim svojim tijelom.

Te prakse se na neki način ponekad preklapaju, a na mjestu njihovog susreta obitava fizički teatar, u koji se, kao zasebnu praksu, upuštaju brojni glumci i plesači, a koji istovremeno živi u obje prakse konstantno. U suvremenom plesu izvedbu gradimo iz zamisli, ali i iz svjesne aktivacije mišića, stvaranja forme, dok nam nije strana ni upotreba glasa.

Različiti umjetnici igrajući se sa svim tim alatima predlažu i stvaraju različite prakse, a granica između plesa i glume ponekad je vrlo jasna, a nerijetko jedno barem malo zazire u drugo. Facijalne ekspresije koriste se i u plesu i u glumi, pojašnjava svestrana Zadranka, dodajući kako su to sve različiti načini izražavanja i istraživanja pokreta i tijela.

Foto: Ana Križanec

Autorski projekti

Osim što radi kao plesna pedagoginja, radi i kao izvođačica, pa iza sebe ima i nekoliko autorskih projekata.

– Radim povremeno i autorske predstave. Osmislila sam koncept za predstavu »Proxima b«, dok sam s Mijom Zalukar radila koreografiju. Zatim »Gilgameša«, kao solo izvedbu, koja je imala tri različite verzije. »Stage b« je koautorski projekt nastao kao dio rezidencijalnog prostora Tala ple(j)s-a, a predstavlja multimedijalnu predstavu u kojoj ravnopravno pristupamo svim autorskim odgovorima na temu balansa od izvedbe, rekvizita, tona, preko svjetla do video projekcija.

Igramo se s očekivanjima gledatelja, a autorske radove koji su fiksni lomimo i prilagođavamo izvedbi, koja je u svakom trenu živa, nije unaprijed definirana te ovisi o odlukama umjetnika, objašnjava Filipa, nastavljajući kako je cilj uspostava zajedničkog balansa ili disbalansa.

Nadalje, s Nastasjom Štefanić Kralj napravila je dvije predstave – »Salto animato« i »Intermezzo«. Druga se nadovezuje na prvu, a obje su inspirirane djelima Pierrea Beaumarchaisa, koji je napisao trilogiju prema kojoj su kasnije nastale opere »Figarov pir« i »Seviljski brijač«.

– U predstavi »Salto animato« pridružila nam se u koreografiji i izvedbi kolegica Jovana Zelenović, izvanredna plesačica s internacionalnom karijerom, a za predstavu smo koristile knjigu »Figarov pir«, ali smo stvorile vlastitu verziju, svoje viđenje tog djela. Naime, strukturalno smo predstavu svele na unutarnje putovanje Figara, kroz činove koje smo same gradile.

S druge strane, predstava »Intermezzo« je više tehnička etida – nastala iz uvertire »Seviljskog brijača« i, budući da je Nastasja završila Glazbenu akademiju, a i ja imam nešto malo iskustva s glazbenom naobrazbom, radile smo na prevođenju partiture (notnog zapisa) u pokret, priča plesna umjetnica koja je predstave izvodila i u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Među lokacijama i programima u sklopu kojih je nastupala izdvaja Vitlycke – Centre for Performing Arts u Švedskoj, York Theatre Royale, Muzej moderne umjetnosti u Salzburgu, Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu, Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, Monoplay- festival sola u Zadru, Izlog suvremenog zvuka u Zagrebu, UKREP festival u Ljubljani, Biennale Arte u Veneciji, DOCK 11 Theatre u Berlinu te Rabbithole Theatre u Ateni.

Zadarska plesna scena

Filipa se posebno osvrnula i na zadarsku plesnu scenu.

– Nju su na neki način utemeljile Sanja Petrovski i Nives Šimatović Predovan. Nakon Nivesine smrti, Sanja je puno napravila za ovaj grad, odgojila je brojne generacije plesača, a bez nje ne bismo danas niti vodile ovaj razgovor.

Mislim da uvijek vrijedi spomenuti njezin doprinos zajednici, pa makar se svi konstantno ponavljali, jer jednako ustrajno se i ona borila za sve nas, i kada je bilo uvjeta za rad i kada nije. Tada ih je vrlo spretno stvarala sama, uvijek dosjetljivo i bez gorčine. Naučila nas je ljubavi prema umjetnosti, radu i disciplini, te važnosti zajedništva, ističe Filipa.

Istraživanje stilova

U razgovoru smo se dotaknuli pitanja stanja hrvatske plesne scene, dok nam umjetnica odgovara kako primjećuje da ona svake godine postaje sve jača i veća.

– Iako je suvremeni ples uvijek bio na margini, čini mi se da ipak tu postoji neki solidan prostor za nas. Zagrebačka Akademija iznjedrila je puno novih plesača, pa je scena postala življa. Općenito mi se čini da se zajednica jako bori, puno toga se događa – imamo mnogo kvalitetnih umjetnika, predstava. Primjećujem kako na nacionalnoj razini zaista postoji velika inicijativa – plesači grizu i vjerujem da uspijevaju ostvariti značajne rezultate na svim poljima struke od radionica, odličnih festivala, među kojima je i zadarski festival Monoplay, navela je Filipa.

Otkriva nam da je do sada isprobala razne stilove kako bi vidjela što joj odgovara, no iskreno će kako je ništa nije zadržalo tako snažno poput suvremenog plesnog izričaja.

– Ne mogu reći da imam tehniku latinoameričkih plesova, niti da sam blizu toga, ali suvremeni ples nam daje tu privilegiju da, ako poželimo, možemo ući i u taj svijet. Suvremeni ples, po potrebi, može pokriti različite plesne forme.

Ponekad to zahtijeva dodatnu edukaciju, ali mi se čini da naš izvedbeni svijet nije zatvoren, nego ima »pipke« na sve strane – i omogućuje pojedincu da istraži ono što ga zanima. Osobno se u drugim stilovima plesa nisam dugo zadržavala, iskreno će samostalna umjetnica i članica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, ne zatvarajući vrata ideji da se ponovno okuša u svrhu predstave u nekom novom stilu.

Vrijedne suradnje

Do sada je surađivala s mnogim renomiranim imenima sa suvremene hrvatske i svjetske scene – Simone Forti, David Hernandez, Jozef Fruček and Linda Kapetanea, Heine Røsdal Avdal, Yukiko Shinozaki, Petra Hrašćanec, Saša Božić, Marjana Krajač, Irma Omerzo, Roberta Milevoj, Aleksandra Janeva Imfeld, Jelena Remetin, Claire Huberi, Tomo Savić-Gecan te u nedavnom projektu Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi.

– Odnedavno sam članica Studija za suvremeni ples u Zagrebu, a tijekom prošle godine smo u koreografiji Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija napravili predstavu »All’ Arme« koja je premijerno izvedena u Goriški u Italiji u listopadu te u Zagrebu u studenom i do sada je imala jako dobar odjek.

Igrat ćemo predstavu još dosta, a u Zadru 16. rujna. Panzetti/ Ticconi su sada već poprilično etabliran dvojac i velika imena na svjetskoj sceni. Oboje su i vizualni umjetnici te jako temeljito promišljaju vizualni aspekt izvedbe. Bave se vrlo eksplicitno temama koje smatraju bitnima, ne zaziru od značenja, no uvijek im pristupaju vrlo slojevito, priča Filipa.

Iako, kako navodi, voli autorstvo i pedagogiju, u izvedbi se možda najviše osjeća doma. S druge strane, fakultet joj otvara nove perspektive unutar onoga što još uvijek radi, pa nam je za kraj razgovora podijelila više o svojim trenutačnim preokupacijama i planovima.

– Jako mi je zanimljiv ovaj dvopredmetni studij, posebno smjer vizualnih studija, jer mi otvara neko novo područje, a čini mi se da, koliko god je svaka umjetnička grana zasebna, teorija može biti univerzalna i primjenjiva na različite umjetničke discipline.

Trenutačno si postavljam jako puno pitanja i teško mi je to sve svesti u par rečenica jer je to dug proces. Gdje će me taj proces odvesti, ne znam – nisam tip koji planira daleko unaprijed.

Pratim ono što me zanima pa vidim kamo će me to odvesti. Jednostavno sam tu gdje jesam i slušam ono što me zove, i to je to. Uz puno truda, puno učenja. U vizualnim studijima sam zasad više u teoriji i vjerojatno ću u tom smjeru i ostati.

No, sve više me zanima medij filma, zaključuje talentirana i svestrana Filipa, dodajući kako se veseli novim projektima sa Studijem za suvremeni ples te kako se nada da će nastaviti graditi osobnu umjetničku praksu u različitim smjerovima.