Erik Škara povezao Seneku i Sokrata s Pink Floydom i Megadethom: 'Osim energije i ritma, nose i snažne poruke'

U dupke punoj Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar Erik Škara iz Nove Akropole Zadar održao je predavanje »Filozofija u rock glazbi«. Okupljene zaljubljenike u rock i heavy metal glazbu poveo je na putovanje s glazbenim primjerima od kraja 1960-ih godina 20. stoljeća, kada se izraz »rock« primjenjuje za popularnu glazbu koju karakterizira stvaralačka kompleksnost, kako tematski, tako i konceptualno.

Naime, tematski raspon rock pjesama, osim tema kao što su ljubav i zabava, dotiče i društvena, politička te općenito egzistencijalistička pitanja. Na središnje pitanje – ima li filozofije u rock glazbi – odgovor je jasan: ima. Kako Škara ističe, mnogi rock glazbenici su u svojim tekstovima istraživali teme kojima su se bavili i poznati filozofi u prošlosti. Tako se u svom predavanju osvrnuo na odabrane rock pjesme koje imaju određene filozofske poruke. Premda, kako kaže, zaodjenute u rock oblik, filozofija je oduvijek progovarala kroz razne oblike koji mogu pomoći razumijevanju života.

Unutarnje borbe

Prva pjesma koju su slušali bila je »Let It Be« grupe The Beatles. Škara je pritom istaknuo kako je slušao intervju autora Paula McCartneyja, u kojem je opisao da je pjesma nastala u razdoblju njegova nezadovoljstva i unutarnjih borbi, kao posljedica trzavica u bendu. Naime, poznato je da su se već krajem 1969. godine praktički raspali, dok je ova pjesma objavljena 1970. Više se nisu ponašali kao bend, sve je bilo pred samim krajem, a McCartney je upravo u takvom lošem raspoloženju napisao ovu pjesmu.

– Kako kaže, jedne je noći otišao spavati i u snu mu se pojavila majka Mary, koja je preminula deset godina ranije. Rekla mu je da se ne brine, da pusti i da će sve doći na svoje mjesto. U stihu »u mojim tamnim trenucima, ona stoji točno ispred mene« on zapravo ističe svoju majku kao učiteljicu koja mu daje savjet kako dalje, baš onda kad se čovjek nađe na tamnoj strani svoje psihe, kada smo »dolje«, a trebali bismo biti »gore«. Filozofski gledano, ono što nam život donosi često je za naše dobro, iako se mi volimo žaliti na okolnosti i situacije. To ne dolazi zato što nas netko mrzi, nego zato što iz toga možemo nešto naučiti. Ponekad je lakše, ponekad je teže, ali sve služi tome da iz iskustva izvučemo smisao. Kad je spoznao da stvari treba pustiti, McCartney tu poruku prenosi i drugima kao savjet da odgovor postoji, da rješenje postoji čak i za bol. U stihu »i kad se ljudi slomljena srca u ovom svijetu slože, tada je odgovor »neka bude« prepoznajem ideju da se oni koji su osjetili patnju mogu povezati, jer imaju slična iskustva. I najčešće je logično pustiti ono što je prošlo, ono što je bilo, kazao je Škara.

Posebno je istaknuo stih »I kada je noć oblačna, još uvijek ima svjetla koje me obasjava do sutra« jer aludira na novi dan, novu priliku.

– Važno je u životu osloboditi se psihičkih tereta koji nam nisu potrebni. Neke stvari iz prošlosti su nam donijele iskustvo, a iskustvo je naše blago. Čak i kad bismo ostali bez posla, kuće, bez ičega, iskustvo ostaje i ono nas oblikuje. A kako možemo ići naprijed ako na nozi nosimo željeznu kuglu? Cijelo vrijeme nas nešto koči. Ne shvaćamo da se samo trebamo osloboditi psihičkog balasta koji nam ne treba. Treba baciti tu »kuglu« jer moramo ići dalje i naprijed. I kao što kaže izreka: »da bi se moglo roditi nešto novo, mora umrijeti nešto staro«, istaknuo je ovaj zaljubljenik u glazbu.

Bez promjene nema rasta

Druga odabrana pjesma bila je legendarna »Stairway to Heaven« grupe Led Zeppelin, jedna od najpoznatijih rock pjesama, ali i jedna od onih koje se često smatraju teškima za jednoznačno tumačenje, a Škara je pritom naglasio kako ni sam autor teksta Robert Plant u trenutku pisanja nije do kraja znao što želi poručiti jer je pjesma nastajala gotovo intuitivno, inspirirana keltskom pričom i njegovim tadašnjim lošim raspoloženjem.

–​ Plant je kasnije rekao da je počeo pisati bez jasne ideje što točno radi, da nije ni znao što je iz njega izašlo, a kad je pročitao prvu rečenicu gotovo je pao sa stolice. U središtu pjesme priča o dami koja ide kroz život uvjerena da je zlato sve što sjaji i da se zlatom može kupiti sve, čak i stepenište za raj, ali na tom putu nailazi na poruku na zidu koju ne razumije jer je previše vezana uz materijalno. Tu se pojavljuju i motivi prirode, ptice i potoka, kao podsjetnik da naše mišljenje nije uvijek istinito, pa mi je tu zanimljivo povezati i Platona koji kaže da je mišljenje prijelazno stanje između znanja i neznanja. Tekst se zapravo suprotstavlja ljudima koji ostaju u prolaznom, a okreće se onima koji žele ići dublje, prema unutarnjoj promjeni i životu u skladu s prirodom, prije svega vlastitom, objasnio je Škara te dodao kako se pojavljuje i Piper, svirač koji poziva izgubljene da ga slijede.

– To je simbol učitelja kojeg mogu čuti samo oni koji su spremni. Spominje se i Svibanjska kraljica, kao ideja buđenja i preobrazbe, i tu vidim dva puta: put materijalnog i put duhovnosti, uz poruku da se čovjek uvijek može vratiti na pravi smjer. Na kraju se pjesma obraća i nama, jer često više važnosti dajemo tijelu nego duši, a dama ostaje simbol onoga tko se ne želi mijenjati. Zato mi je zanimljiv i stih »to be a rock and not a roll« – ostati kamen, tvrd i nepokretan, ili se kotrljati, mijenjati i postajati bolji, jer bez promjene nema rasta, kao što kaže i Marko Aurelije.

Treći odabrani primjer bila je pjesma »Time« grupe Pink Floyd, a kroz nju se Škara osvrnuo na prolaznost i na način na koji ljudi, često i nesvjesno, rasipaju vlastito vrijeme.

– Ovdje govorim o onim trenucima koji nam naprave dane dosadnima – vrtimo se u krug, odugovlačimo i sate gubimo na glup način, hodamo gradom, šutiramo što nam se nađe pod nogom i čekamo da nam netko ili nešto pokaže smjer. U tekstu su mi posebno zanimljivi mladi ljudi, kao da su izgubljeni i kao da im treba nešto što će ih usmjeriti i ispuniti tu prazninu, a pjesma im kaže: »Mlad si, život je dug, ima vremena da se ubije dan« – i to je baš taj primjer neodgovornosti, kad misliš da vremena ima napretek. A onda dođe trenutak kad shvatiš da ti je deset godina iza leđa, nitko ti nije rekao kad da kreneš i nisi ni čuo startni pištolj, i tada tek počneš shvaćati da moraš nešto napraviti sa sobom, citirao je stihove pjesme Škara te izjavio kako mu je simbolika brutalno jasna.

Što siješ, to ćeš i žeti

– Trčiš i trčiš da sustigneš sunce, ali ono stalno tone, pa čekaš novi dan kao novu priliku. I onda dolazi ona faza koju svi prepoznamo nakon tridesete, četrdesete, pedesete – sunce je isto, ali ti si stariji, kraćeg daha i svaki dan bliži kraju, godine prolaze sve brže, planovi se raspadaju, inspiracije kao da nestane i čovjek ostaje u nekom tihom podnošenju. Tu je i paradoks današnjice jer živimo u eri komunikacije, možeš nazvati nekoga u Australiji u sekundi, a ljudi su sve otuđeniji, kao da nam nedostaje topline i humanosti. I zato mi je ova pjesma upozorenje da se olako razbacujemo s vremenom dok život prolazi, a moguće je i da je Waters bio inspiriran Senekom i »O kratkoći života«, jer kad sam to čitao, sličnosti su mi bile očite – Seneka kaže da nije problem što imamo malo vremena, nego što ga toliko trošimo uzalud, i da treba biti škrt baš u onome u čemu to najčešće nismo: u trošenju vlastitog vremena, poručio je Škara okupljenima.

Četvrta odabrana pjesma bila je »Innuendo« grupe Queen, a Škara je odmah istaknuo kako mu je upravo ona osobno snažnija čak i od »Bohemian Rhapsody«, ponajviše zbog moćnog teksta i činjenice da ju je Freddie Mercury počeo pisati dok je već bio teško bolestan, a dovršio ju je njegov kolega Taylor.

– Sam naziv pjesme znači insinuacija ili aluzija, i pjesma od početka šalje poruku nade – dok sunce sja, dok postoje more, valovi, pijesak, vjetar, duga i zvijezde, postoji nada za ljude, a ta nada je da se možemo promijeniti i biti bolji. Ali istovremeno govori i o granici koju ne smijemo prijeći, jer kad prijeđeš granicu dopuštenog, počneš raditi stvari koje ne priliče čovjeku, i tada dođe ono što neki zovu karma, a mi kažemo »što siješ, to ćeš i žeti«. I zato tekst nije rezignacija, nego ustrajnost – »nastavit ćemo pokušavati«, pokušavati biti bolji, upoznati sebe i smisao života, kazao je predavač.

U pjesmi je jasna i kritika društva tog vremena, početka 1990-ih.

– Dok se dijelimo po rasi, boji kože ili vjeri, dok nas vode pohlepa i sljepoća, dok nam životi idu po tradiciji, praznovjerju i krivoj religiji, i zato mi je poruka da treba nešto promijeniti i živjeti onu stoičku ideju poštovanja svakog čovjeka, bez obzira na sve razlike. Pjesma mi govori i da svatko može biti ono što želi, ali neće doći čarobna vila da riješi stvari jer moraš uložiti napor, zasukati rukave, ništa ne ide na daljinski. A ono što nas najviše koči je ego, zato i kaže: budi slobodan u svom tempu i ritmu, oslobodi se ega i budi slobodan prema sebi. I onda dođe ono najvažnije – ako postoji smisao, razlog, pravda, odgovor na pitanja koja moramo postaviti, onda je potrebno pronaći istinu u sebi, suočiti se sa strahovima i skinuti maske koje nosimo, jer ono »kako si – dobro je« često je samo prazna poštapalica iza koje nosimo teret u sebi, tvrd kao beton. I na kraju mi ostaje poruka: nastavit ćemo pokušavati, nastavit ćemo se smijati, i što bude – bit će. Život je borba i nema predaje, jasan je Škara.

Život kao igra

Posljednji glazbeni primjer koji je izdvojio bila je pjesma »À tout le monde« grupe Megadeth, za koju je rekao da mu je bila jedna od lakših za interpretaciju, upravo zbog jasne i emotivne poruke teksta. Naime, pjesma govori o čovjeku koji je na kraju života i tek tada se osvrne na sve što je prošao, i kaže da mu je život brzo proletio, da je tek sad shvatio kako je sve bilo kao igra, a što je ozbiljnije shvaćao stvari, pravila su postajala teža.

– Ja tu vidim čovjeka koji se s vremenom uhvatio u tu mašinu, u tu matricu života, zanemario svoju kreativnost, i sad na kraju žali za svime što je propustio. Posebno mi je snažan dio kad ulazi »na drugi svijet« i oprašta se od prijatelja, moli ih da se nasmiješe kad pomisle na njega i kaže: »samo je moje tijelo nestalo«, i to mi odmah otvara ono pitanje – znači, postoji nešto više od tijela, postoji duša. I nije to samo religijski, nego i filozofski, jer i istočnjački i antički filozofi govore o duši kao nečemu što je besmrtno, a i Sokrat je rekao: »ja sad odlazim, a s tijelom mi činite što hoćete – čovjek je njegova duša«. Pjesma poručuje da je tijelo prolazno, a da nešto u nama ide dalje, i zato je refren kao posljednji oproštaj: »volim vas, cijeli svijet, volim vas prijatelji, ali sada moram otići«. Osjeti se i ta tuga rastanka, srce koje je još živo, uspomene koje ostaju, i ona rečenica koja sve zaokruži – otići je možda lako, ali teško je ostaviti one koji ostaju, i na kraju ostaje vjera da će ga bog osloboditi, objasnio je predavač.

Poruka posljednje pjesme je duboko životna i univerzalna, a Škara je iskoristio priliku da naglasi kako se prilike u životu ne smiju propuštati.

– Život je dragocjen i nitko nije na ovom svijetu bez razloga, svatko ima nešto za naučiti i nešto za napraviti te je najvažnije pronaći vlastiti put i nastaviti dalje, poručio je Škara te se na samom kraju osvrnuo na širi učinak rock i metal glazbe, pozivajući se na znanstvena istraživanja prema kojima glazba može poboljšati kognitivne sposobnosti i pamćenje, smanjiti stres, poboljšati san te pozitivno utjecati na motivaciju i raspoloženje, dok heavy metal kultura, zahvaljujući osjećaju pripadnosti i zajedništva, pridonosi boljoj prilagodbi životnim okolnostima, dok sama glazba pomaže i u procesuiranju negativnih emocija poput ljutnje i tuge.

– Rock i metal, osim energije i ritma, kroz tekstove nose snažne poruke, podsjeća Škara.