Emilija Kokić svjetla pozornice zamijenila radom u vokalnoj pedagogiji: 'Bila sam fascinirana time...'

Emilija Kokić, koja je s grupom Riva 1989. godine osvojila Eurosong i ušla u povijest, danas živi mirniji i povučeniji život posvećen podučavanju. Nakon duge i uspješne glazbene karijere, 2010. godine, na nagovor prijateljice koja je prepoznala njezin talent za podučavanje, osnovala je školu pjevanja. Prije godinu i pol preselila se sa suprugom iz Zagreba u rodni Zadar, gdje nastavlja voditi svoju školu pjevanja, a u razgovoru nam je otkrila zašto je odlučila zamijeniti svjetla pozornice i reflektore radom u vokalnoj pedagogiji.

Mentorski rad

– Dugi niz godina bila sam potpuno posvećena svojoj pjevačkoj karijeri – nastupala sam s bendom, gradila solo karijeru i osvajala brojne nagrade na raznim festivalima. Sve te potvrde uspjeha davale su mi osjećaj da moj rad ima smisla. No, u jednom trenutku osjetila sam da unutar mene postoje i drugi dijelovi koji žele biti realizirani. Tako je nastala ideja o otvaranju škole pjevanja. Budući da sam završila solo pjevanje i imala veliko scensko iskustvo, odlučila sam sve to znanje prenijeti drugima. Škola pjevanja postala je projekt koji me duboko ispunjavao. Posljednjih sedam godina posebno me zanimao fenomen treme – zašto neki ljudi na javnim nastupima osjete strah, srce im ubrzano kuca, dlanovi se znoje, glas se steže. Htjela sam razumjeti zašto pred publikom ili kamerom ne mogu otpjevati ono što bez problema pjevaju u privatnosti. Iako taj problem nisam prirodno imala, bila sam fascinirana time i odlučila istražiti. Kada sam saznala za školu psihoterapije, odmah sam upisala tjelesno orijentiranu psihoterapiju kako bih dublje razumjela te procese, ali i sebe u kontekstu odnosa prema vanjskom svijetu. Taj šestogodišnji studij potpuno me transformirao. Shvatila sam da spoj mog mentorskog rada i završene integralne psihoterapije čini savršenu kombinaciju. To mi omogućuje da bolje razumijem svoje polaznike i njihov doživljaj pjevanja, a samim time i da kvalitetnije prenosim znanje. Svi satovi u mojoj školi danas su osmišljeni tako da budu potpuno ugodni i prilagođeni svakome, a osjećaj da mogu pomoći ljudima da prevladaju strah i oslobode svoj glas za mene je neprocjenjiv, ispričala nam je Kokić.

U svijet podučavanja uvela ju je njezina prijateljica Melita Hrengek, tada voditeljica emisije Dobro jutro Hrvatska, nakon što je sudjelovala u showu Zvijezde pjevaju, pa je zatražila njezinu pomoć.

– Nakon nekoliko lekcija rekla mi je da bih trebala otvoriti školu pjevanja, jer kako kaže, moj način objašnjavanja bio je precizan, jasan i detaljan jer gradim sve od temelja, selektivno birajući što polaznici trebaju znati, prisjeća se Kokić. Potaknuta tim riječima odvažila se na taj korak i otvorila po prvi put školu pjevanja u Zagrebu.

Trenutačno škola djeluje u Zadru, u okviru njezine obiteljske kuće, a programi su osmišljeni tako da zadovolje različite razine znanja i ciljeva polaznika.

Zablude o pjevanju

– U početničkoj grupi bavimo se temeljnim postavkama glasa – od disanja, otvaranja vilice do korištenja musculature. Tu radimo prve korake, poput učenja hodanja. S druge strane, postoji i druga grupa u kojoj su najčešće mladi ljudi koji se žele ozbiljnije baviti pjevanjem. Budući da su oni već savladali tehničke osnove, s njima radim na naprednijim aspektima, od »stage presencea«, fraziranja, interpretacije. Za one koji vole pjevati, ali možda ranije nisu imali vremena zbog raznih razloga, tu je i hobby grupa, u kojoj sve pršti od lakoće, energije i veselja. Iako sam ranije vodila i dječji program, za one mlađe od 15 godina, trenutačno to ne radim jer rad s djecom zahtijeva potpuno drugačiji pristup, kaže nam Kokić.

Budući da pjevanje nije vještina koja se jednom nauči i to je to, dapače, zahtijeva kontinuirani rad, Kokić, pored ostalih grupa, radi i vokalnu kondiciju s ljudima koji već aktivno pjevanju. Također, radi i s onima koji imaju specifične probleme, poput problema s intonacijom i slično.

– Uvijek odgovaram na tri ključna pitanja – Što? Kako? Zašto? I Radost koju vidim na licima ljudi kada uspiju otpjevati ton koji im je do jučer bio nezamisliv neprocjenjiva je, dok sam ja zapravo samo netko tko je bio uz njih na putu. Zahvalna sam na takvim trenucima i zaista uživam u tome, iskreno će Kokić.

Govoreći o najčešćim zabludama u društvu vezanim uz pjevanje, Kokić ističe kako je najveća to što mnogi misle da je pjevanje jednostavno, a zapravo uključuje mnogo više.

– Prva i osnovna zabluda je pitanje – što znači pjevati. Rekla bih da je to ogromna zabluda jer pjevanje obuhvaća tehničko, emocionalno i estetsko znanje, kao i intonativnu čistoću. Na primjer, osoba koja nije točna u pjevanju, koja ne može pravilno prepoznati ili reproducirati tonove – ne zna pjevati. Iako mnogi ljudi vjeruju da se to može naučiti, to nije tako jednostavno. Naravno, postoji način da se to nauči, ali vrlo specifičan. Ne može svatko naučiti pjevati. Znam da postoje različite teorije među vokalnim pedagozima, neki tvrde da svi mogu naučiti pjevati, ali ako netko ne može prepoznati tonove – to je kao da želite naučiti daltonistu što je crvena boja, a on je ne može vidjeti, objašnjava nam Kokić.

Emocije u glasu

Svi znamo da nešto tehnički može biti savršeno otpjevano, ali bez transcendentalne emotivne dimenzije, to jednostavno nije to. Zanimalo nas je stoga što o tome misli Kokić.

– Kada bih vas pitala kako znate da ste tužni, što biste rekli? Vjerojatno biste rekli da to jednostavno osjećate, možda čak i gdje osjećate. Isto je s emocijama u pjevanju – potrebno je detektirati koje emocije osjećamo dok pjevamo i zatim ih izraziti kroz glas. To je spajanje tehničkog i emocionalnog aspekta glasa. U suprotnom bismo pjevali samo tehnički, poput robota. Sjetite se, na primjer, djeteta od pet godina koje pjeva s veseljem, radosti i emocijama – tu nema tehnike koja je važnija od emocija! Ta emocionalna komponenta u glasu odraslih jednako je važna kao i tehnička. No, ponekad se ljudi previše fokusiraju na tehniku, ali vrlo brzo shvatimo da je emocija ključna.

Nadalje, Kokić naglašava kako je pjevanje dar s kojim smo rođeni jer svaki čovjek ima različit raspon, kvalitetu, boju i druge karakteristike.

– Postoji jedan živac, vagus, koji je povezan s našim glasnicima i zbog kojeg neki ljudi jače osjećaju emocije u svom glasu, što se znanstveno može dokazati. Dakle, svatko ima različite tjelesne predispozicije – netko može pjevati dvije octave, a netko s pomoću tehnike osvoji četiri oktave. S nečim smo rođeni, s određenim tjelesnim predispozicijama, a sve ostalo je znanje, rad i razvijanje onoga što nam je podareno, ističe ova vokalna pedagoginja.

Na kraju razgovora, podijelila je svoje osobno razmišljanje o glasu i pjevanju.

– Pjevanje je najljepši dar s kojim smo rođeni. To je najveći blagoslov koji osjećam u svom životu. Što god se dogodilo, kada pustim glas, jednostavno uživam u slobodi da nešto mogu, i da imam tu posebnost, to je stvarno nešto što automatski nahrani i gdje iz srca osjećam zdravu zahvalnost da osjećam, živim i da sam sretna, zaključuje Emilija Kokić, koja uspješno spaja i terapeutski aspekt s pjevanjem te pomaže brojnima u njihovom putu do otkrivanja svog jedinstvenog i neponovljivog glasa.