Donosimo razgovor s Vanjom Jovanovićem: Ova predstava je moje najuspješnije ostvarenje

Stručni žiri 18. Festivala hrvatske drame za djecu Mali Marulić u Splitu dodijelio je predstavi Kazališta lutaka Zadar »Misto di raste lavandulilili« nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Osim toga, redatelj Vanja Jovanović i Patrik Gregurec nagrađeni su za najbolji originalni tekst, dok je glumica Irena Bausović Tomljanović osvojila priznanje za najbolju žensku ulogu. Također, Mario Tomašević, koji potpisuje kompletan vizualni identitet predstave od scenografije, kostimografije i dizajna lutka, osvojio je nagradu za najbolju scenografiju.

Uz nagrađenu Irenu Bausović Tomljanović, u predstavi igraju Lino Brozić, Ana Cmrečnjak te Juraj Aras. Glazbu za predstavu skladao je Tomislav Pehar, oblikovanje svjetla potpisuje Frane Papić, a oblikovanje tona Mate Petričević. Inspicijentica predstave je Radojka Kozulić, dok su za vođenje tona bili zaduženi Marin Bakmaz i Mate Petričević. Tehničku realizaciju omogućili su Darko Petković, Nataša Perović, Marijan Nižić, Robert Košta i Adriano Košuta.

Povodom ovog velikog uspjeha razgovarali smo s osječkim redateljem Vanjom Jovanovićem, kojem je ovo druga suradnja s KLZ-om. Podsjetimo, na 15. Festivalu hrvatske drame za djecu Mali Marulić 2022. godine za predstavu »Caffe Kraljevstvo« također je osvojio nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Tada su Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić bili nagrađeni za jedinstvenu glumačku igru, a predstava je osvojila i nagradu dječjeg žirija.

Prostor za kreativnost

U razgovoru nam je redatelj Jovanović otkrio kako je ideja za predstavu »Misto di raste lavandulilili« nastala prije godinu i pol dana, prije samog poziva tadašnje ravnateljice Iris Pavić Tumpa. Budući da je već ranije surađivao s KLZ-om, bio je upoznat s ansamblom i tehničkim uvjetima kazališta, što je, kako ističe, značajno utjecalo na razvoj same ideje i koncept predstave.

– Priča je u početku bila inicirana s moje strane kroz jednu nultu ideju, ali smjer u kojem se kasnije razvijala, kao i tehnički aspekti, proizašli su iz samog kazališta i suradnje s ljudima s kojima sam radio. Isprva je zamisao bila da se priča razvija u potpuno drugom smjeru. Patrik Gregurec i ja inspiraciju smo crpili iz pjesama Valentina Boškovića i idejno krenuli od motiva otoka, iako je prvotna zamisao bila vezana uz svemir. No, kroz proces pisanja priča se prirodno preoblikovala u jednu magičnu priču o otoku, započeo je redatelj.

Govoreći o radu s glumcima, Jovanović ističe kako im uvijek nastoji otvoriti velik prostor za kreativnost – ne samo u interpretaciji, već i u koautorskom doprinosu.

– Ipak, u ovom procesu dosta toga bilo je vrlo konkretno strukturirano već na prvoj probi, pa nije bilo puno prostora za mijenjanje same dramske strukture ili situacija, već su glumci imali slobodu na razini izgradnje i diskursa svojih likova. Sa svim glumcima iz ove predstave već sam ranije surađivao. S Linom čak i na projektima izvan kazališta, dok sam s Irenom radio na predstavi »Caffe Kraljevstvo«, koja je bila jedna od mojih prvih suradnji s Kazalištem lutaka Zadar. Upravo zbog njihovih specifičnih vještina i kreativnih sposobnosti ciljano sam odabrao ovaj glumački tim, i mogu reći da je proces bio apsolutno prekrasan.

Posebno ističe činjenicu da je za realizaciju ove predstave imao na raspolaganju čak dva mjeseca, što je, kako kaže, u hrvatskim uvjetima, osobito za lutkarsku predstavu trajanja 50 minuta, prava rijetkost.

– To nam je omogućilo da radimo u jednom kreativnom i motiviranom ozračju. Osim što su glumci kreativno obogatili tekst i likove, sudjelovali su i kao koautori u stvaranju glazbe s Tomislavom Peharom, s kojim sam već surađivao na predstavi »Caffe Kraljevstvo«. Dakle, s nekima od njih surađivao sam po prvi put, a s nekima sam ponovno imao priliku raditi, govori Jovanović.

Osvrnuvši se na osvojene nagrade, naglasio je koliko je važno da lutkarska predstava bude prepoznata na nacionalnoj razini.

– Festival Mali Marulić primarno nije fokusiran samo na lutkarske predstave, već na predstave za djecu i mlade s naglaskom na hrvatski dramski tekst. Upravo zato mi je posebno drago što je lutkarstvo posljednjih godina sve više prepoznato kao ravnopravna kazališna forma, kaže ovaj nagrađivani redatelj te dodaje kako je uvijek lijep osjećaj kada trud i rad prepozna i nagradi struka.

Otvorena simbolika

Na pitanje o poruci predstave, odgovara kako to nije dio njegova kreativnog procesa te da zazire od iznošenja konkretnih poruka jer uvijek nastoji da njegove predstave budu jasne, odnosno sklone interpretaciji.

– Nastojim se baviti emocijama u svojim predstavama. Sama poruka ostaje na gledatelju. Uvijek se negdje može naslutiti. To je na njima, i upravo u tome, vjerujem, leži čar teatra – u neposrednom odnosu s izvođačima, ističe Jovanović.

Tako navodi kako predstava »Misto di raste lavandulilili« nije pretjerano konceptualna ni intelektualna, već da je radnja posve jasna.

– Cijela ideja, uvjetno rečeno, sakrila se u nekoj emociji, sjeti koja ostane na kraju. Radnja prati dvoje djece – Vlahu i Đuliju. Vlaho je stanovnik jednog otoka, a za školske praznike vraća se roditeljima. Đulija ga odluči pratiti jer je potajno zaljubljena u njega, te se slučajno nađu na magičnom otoku, gdje trebaju pronaći biljku za herbarij lavandulililii koja raste samo na tom otoku. Pratimo njihove avanture, sukob generacija, sukob civilizacija, ljudi s kopna i ljudi s otoka – ali vrlo stilizirano. Predstava nije realistična. Negdje su skupljeni svjetonazori, a ne konkretni ljudi, s otoka i s kopna, i njihovi stilovi života. Ideja je u tome da se pronađu u ljepoti življenja, pojašnjava Jovanović.

Na pitanje dotiče li se predstava društvenih i aktualnih problema, posebno činjenice da se radi o otoku s kojeg ljudi češće odlaze nego što na njega dolaze, što je stvarnost i na nekim hrvatskim otocima, odgovara kako bi umjetnici općenito trebali biti senzibilni i prepoznati realne situacije, jer kako navodi, ako ih se nešto ne tiče direktno, zasigurno ima određeni utjecaj na njihov kreativni rad.

U predstavi se pojavljuje i lik galeba Anđela, jednog od starosjedilaca otoka, koji predstavlja magično prijevozno sredstvo – zapravo, jedini način dolaska na otok.

– Što se tiče simbolike njegova imena ne volim previše govoriti, smatram da su neke asocijacije same po sebi vrlo jasne, a opet otvorene različitim interpretacijama, podijelio je redatelj.

Likovna posebnost

Jovanović se u razgovoru osvrnuo i na glazbu u predstavi. Kako objašnjava, za razliku od predstave »Caffe Kraljevstvo«, u ovom slučaju riječ je o ozbiljnijoj glazbi, prvenstveno zato što je izvode sami glumci na sceni, bez vanjske pomoći, a ujedno su i njezini koautori.

– Glumci u predstavi sviraju i pjevaju u troglasju, četveroglasju. Inicijalna ideja za glazbu bila je tematska – kako glazbom oslikati otok. Tomislav Pehar došao je s idejom da su otoci uvijek bili rock’n’roll. Miksali smo žanrovski rock’n’roll s klapskim pjevanjem i tako dobili začudni spoj koji oslikava naš otok iz mašte, pojašnjava redatelj.

Osim glazbe, predstava nosi i mnoge druge posebnosti po kojima se izdvaja. U prvom redu to se odnosi i na sam način glume i animacije publike, što je, kako navodi, doista jedinstveno jer nije riječ o prikazu koji se često može vidjeti u hrvatskom kazalištu.

– Osmislili smo jezik kojim otočani govore, a koji na asocijativnoj razini može biti vezan uz neke otočne govore, ali opet nije nešto konkretno, objašnjava Jovanović.

Uz izmišljeni jezik, kao posebnost predstave navodi i već spomenutu glazbu, ali i nagrađenu likovnost.

– Ono što je nagrađeno na Malom Maruliću, i što je jedan od najvećih aduta ove predstave, jest upravo likovnost. Mario Tomašević dobio je priznanje za to, a radi se o velikom likovnom i tehničkom radu, koji je dodatno unaprijedio Robi iz KLZ-a, bez kojeg ništa od toga ne bi bilo moguće. Frane je radio svjetlo, uvijek posvećen, precizan i maštovit kada se priča o dizajnu svjetla. Dizajn zvuka radio je Mate, i to vrlo suptilno – teško je akustične instrumente oživjeti da budu dovoljno glasni, a da se opet ne čuje da je zvuk sintetički, odnosno da izlazi iz zvučnika, govori Jovanović.

Smatra kako je upravo predstava »Misto di raste lavandulilili« njegova najuspješnija predstava po pitanju svih segmenata.

– Baš svaki segment je doveden do savršenstva. Tu sigurno govorimo i o već spomenutom vremenu – ako imaš vrijeme, imaš i prostor za kreativnost. Imali smo tu sreću da smo imali dovoljno vremena i da se nismo morali zadovoljiti rješenjima na prvu loptu, sve dok glumci nisu dobili potpunu sigurnost.

U nastavku razgovora posebno se osvrnuo i na nagrađenu glumicu Irenu Bausović Tomljanović.

– S Irenom sam surađivao ranije na predstavi »Caffe Kraljevstvo«. Ona je vrlo talentirana, od početka se savršeno snašla u ulozi majke, matere, tako da me uopće nije iznenadilo što je nagrađena za tu ulogu. U toj ulozi vrlo duhovita, uvjerljiva, ali i emotivna, kazao je redatelj, te istaknuo kako je generalno teško govoriti o lutkarskom izričaju i o ulogama kao takvima jer, kako kaže, iako su konkretno likovi vrlo određeni, svi skupa stvaraju dramske situacije.

Izazov majčine uloge

Iskoristili smo priliku da upitamo nagrađenu zadarsku glumicu Irenu Bausović Tomljanović da podijeli svoje dojmove. Priznala je da nije očekivala nagradu, pa ju je razveselilo što je žiri u svom obrazloženju posebno pohvalio njezine promjene iz glumačkog u lutkarski svijet.

– Kada mi je Vanja rekao da ću igrati ulogu majke, pomislila sam: »Zašto baš ja?«. Učinilo mi se izazovno, ali ta je majka nekako izašla iz mene. Uspjela sam proizvesti tu emociju i taj osjećaj, te sada bolje razumijem svoju majku. To je zaista bezgranična ljubav – dalmatinska mater koja strepi, koja se miješa, koja voli sve znati, pa nerijetko u toj želji i pretjeruje, kontrolira… nije ni čudo da nekad pobjegnu od kuće, smije se Bausović Tomljanović za koju je ovo drugi Mali Marulić.

– Bilo je izuzetno zadovoljstvo igrati u ovoj predstavi. Uvijek se nađe nešto drugačije. Nađeš likove u sebi za koje nisi ni znao da postoje, ali je ovo skroz drugačije od »Caffe Kraljevstvo«, a s tim smo dobili 23 nagrade, a za ovu predstavu četiri. Ovo je moja 10. nagrada za glumu i animaciju. To mi je pokazatelj da radim dobro, da se ekipa dobro slaže, nadopunjavamo se i da je svaki od nas na svom mjestu, rekla je Bausović Tomljanović te najavila kako s ovom nagrađenom predstavom »Misto di raste lavandulilili« planiraju na Festival glumaca u Vukovaru, zatim na Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku, pa na festival u Mostar. Također, trebali su nastupiti i na Međunarodnom festivalu lutkarstva u Novom Sadu, ali zbog trenutačne situacije to nije u planu. No, zato se planiraju prijaviti i na veliki 24. Međunarodni festival pozorišta za djecu u Banja Luci.

O redatelju

Vanja Jovanović rođen je 7. veljače 1993. godine u Osijeku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nakon srednje građevinske škole, 2011. godine upisuje Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo na kojoj magistrira 2017. godine. 2016. godine zapošljava se kao glumac/lutkar u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. 2018. godine upisuje MA studij kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Do sada je kao redatelj profesionalno radio u kazalištima GK Požega, GKL Rijeka, GKL Zadar, Teatar Puna kuća, GDK Gavella, Kazalište Virovitica, Teatar &TD, GK Zorin dom, KD Pinkleci, KC Osijek, Teatar Rugantino, HNK Zadar, Empiria teatar, LK Mostar, DPRS Banja Luka, HNK Varaždin i HNK Osijek.