Dirljiv dokumentarac »Jedina zemlja« o palestinsko-izraelskom sukobu

Na moju veliku sramotu trebalo je proći punih jedanaest mjeseci kako bih vam konačno preporučio kakav kvalitetan dokumentarac (a bilo ih je u tekućoj godini uistinu podosta), no pokora i isprika slijede kroz ne jedan već čak dva osvrta u istom čitanju. Prvi se bavi filmom za kojeg je najprikladnije reći kako bi bilo najbolje da nikad nije snimljen, ali ne zbog upitne kvalitete već isključivo bolne teme koju nam izlaže, dok se drugi osvrt pak bavi jednom posebnom personom koja je na najbolji mogući način uspjela premostiti sve kulturološke, vjerske, političke i ine barijere kako bi sa svojim posebnim glazbenim ansamblom širila riječ, ispisala povijest i sve zajedno nas učinila zahvalnijima i malčice pametnijima.

Krenimo redom.

Otkrivanje istine

’’Jedina zemlja’’ nas odvodi u Masafer Yattu, regiju sastavljenu od 19 palestinskih zaselaka smještenih na jugu Zapadne obale, u palestinskoj pokrajini Hebron. Tamo pak upoznajemo mladog palestinskog aktivista Basela Adru, čovjeka koji nije mogao šutjeti i poput mnogih trpjeti postupno uništavanje svoje domovine od strane izraelskih vojnih snaga, ali i privatnih investitora koji žele prisvojiti njihovu djedovinu i na njoj izgraditi luksuzna naselja za imućne Izraelce.

Poput njegova oca u mlađim danima, Basel je također sveprisutan u nebrojenim mirnim prosvjedima kroz koje lokalna žitelj želi mir i prestanak njihova egzodusa. Većinu takvih događanja, ali i prisilnih deložacija, rušenja kuća i uništavanje imovine, Basel bilježi svojom kamerom što ga nerijetko dovodi u opasnost.

Posve neočekivanog saveznika u borbi za pravdu, on dobiva u vidu mladog izraelskog novinara Yuvala Abrahama. Ovaj nesvakidašnji duo kreće u zajedničku višegodišnju iscrpnu misiju otkrivanja istine.

Prošlo je već više od godinu dana otkako su u znak odmazde za Hamasov krvavi teroristički napad u Izraelu njihove vojne snage pokrenule brutalan rat u pojasu Gaze kroz koji je uz šačicu spomenutih terorista danak platilo i na desetke tisuća nevinih palestinskih žrtava.

‘’Jedina zemlja’’ se ne bavi tim zastrašujućim događajima, ali nam svakako otkriva mračnu prošlost sukoba iliti točnije rečeno, izraelsku ‘suptilnu’ agresorsku doktrinu uz pomoć koje već godinama postepeno uništavaju, istjeruju, a danas i hladnokrvno ubijaju palestinski narod.

Ne želim kroz ovaj osvrt suviše politizirati i kazivati vam tko je kriv za što jer sam film iza kojeg stoji navedeni palestinsko-izraelski duo (potpomognut Hamdanom Ballalom i Rachel Szor) govori sve.

Vrtlog emocija

Mučna je ovo priča, materijal kakav se teško gleda bez suza u očima. Zvuči nevjerojatno kako niti nakon stotina godina krvavih sukoba, boli i patnje, neke nacije i dalje ne žele razmišljati o suživotu, dapače, oni su do posljednjeg detalja isplanirali čisti genocid. I

dok skromni Palestinci cijene svaki svoj kamenčić i zrno pijeska poput kakva grumena zlata, Izraelci, točnije Cionisti ih pod apsurdnim izlikama (tipa, njihova vojska ruši davno izgrađena palestinska naselja jer su ta područja predviđena za vojne poligone?) protjeruju i na njihovoj djedovini izgrađuju luksuzna naselja za svoje bogate sunarodnjake. Posljedica? Jedno zlo rađa drugo.

Od treskavih i posve amaterskih, moglo bi se lako reći – uličnih snimaka Basela Adre, preko nešto profesionalnijeg pristupa njegovog izraelskog saveznika Yuvala pa sve do emotivnih promišljanja o neizvjesnoj budućnosti, ‘’Jedina zemlja’’ je jedan pravi vrtlog emocija koji nikog ne bi smio ostaviti ravnodušnim.

Njegovu snagu su prepoznali članovi žirija, kritika, ali i sama publika na ovogodišnjem Berlinaleu gdje se okitio priznanjima za najbolji dokumentarni film, a vrlo je izgledno kako ćemo ga uskoro pronaći i među kandidatima za nadolazeće Zlatne globuse, odnosno, Oskare.

Autorska intencija ovog bolnog uratka nije bila biranje strana već gole istine. Svakako pogledati, možda vas u konačnici i potakne da se pridružite ‘Maršu solidarnosti s Palestinom’ koji će se sutra održati u našem glavnom gradu.

Dokumentarac ‘’Grandpa Guru’’ u fokusu svoje radnje pak ima Srđana ‘Ginu’ Jevđevića, osebujnog frontmena benda ‘Kultur Shock’. Počevši od njegova odrastanja u Sarajevu, glazbenoj afirmaciji kroz pop sastav ‘Gino Banana’, prvih ratnih sirena i zapaženu kazališnu adaptaciju slavnog mjuzikla ‘Kosa’, preko odlaska u Ameriku, oformljenja Kultur Shocka i njegove globalne afirmacije pa sve do aktivizma, njegova rada s osobama s poteškoćama, odnosa s majkom i duhovnog sazrijevanja, ovo je film koji će vas duboko dirnuti i pokazati kako uvijek valja pratiti svoje snove, instinkt i ne slušati tuđe savjete.

Zamke industrije

Premda je od njihova posljednjeg koncerta u Zadru prošlo dugih osam godina, isti mi se duboko urezao u sjećanje zbog usijane atmosfere i pozitivne energije koju su stvorili na tom skučenom i ljetnom vrućinom ispijenom prostoru Poljane Branka Stojakovića.

Skupilo se te kolovoške večeri par stotina, kvragu, možda i koja tisuća grlatih fanova, ne sjećam se dobro, ali znam da je bila poprilična gužva. Njihov specifični glazbeni žanrovski blend koji poput najsnažnijeg ljepila vješto spaja srcedrapajuće melodije sevdaha sa sirovom žestinom punka, rocka, heavy metala ili primjerice hip-hopa uz društveno-politički angažirane tekstove, sve nas je zajedno raspametio i duhovno obogatio, a zašto je tome tako može se konačno doznati i kroz ovaj dugoiščekivani glazbeni dokumentarac Silvia Mirošničenka.

Gino Jevđević nas poput kakvog modernog Vergilija, u ovom slučaju svojeg alter ega Grandpa Gurura, provodi kroz limbove vlastita života, buntovničku borbu s autoritetima i tuđim željama, zavodljivih zamki glazbene industrije, potrazi za dušom, idealima i konačnom suočavanju s demonima.

Za one koji prethodno nisu upoznati s biografijom ovog unikatnog glazbenog ansambla i njihova istaknutog frontmena, ovaj film će poslužiti kao izvanredna početna, možda i završna točka te potrage.

Zahvaljujući standardnom kolažu do sad neviđenih arhivskih snimaka i razgovora s nekim od ključnih aktera zaslužnih za uspjeh benda, ali i samog Jevđevićevog života, svjedočimo jedno izuzetnoj priči, usudit ću se reći i glazbenom fenomenu bez presedana.

Sve je to dakako adekvatno popraćeno s hrpom fantastične glazbe, interesantnih anegdota kao i pojavljivanju određenih glazbenih ikona poput Billyja Goulda, basista legendarnog sastava ‘Faith No More’ koji je među prvima prepoznao posebnost glazbe ‘Kultur Shocka’ ili primjerice Jella Biafre, frontmena utjecajnog punk benda ‘Dead Kennedys’ i njegove diskografske kuće koja ‘gura’ ovakve angažirane bendove koji se tvrdoglavo odupiru mainstream vodama.

Ne bih vam želio spojlati baš sve detalje iz filma već ću za sam kraj reći kako ga u Zadru imate priliku pogledati sutra u kinoteci.