Dirigent, violončelist i pedagog: "Pažnja publike sve je kraća na koncertima"

U Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru održan je koncert Zadarskog komornog orkestra pod ravnanjem dirigenta Pavla Zajceva. U fokusu su bili mladi solisti, studenti s Muzičke akademije u Zagrebu i Umjetničke akademije u Splitu – Dora Dušević, Nora Fantina, Antonija Tudorović, Ivana Barjašić, Katarina Kocelj, Karla Jelena Milićević i Viktor Hodak.

Prema riječima organizatora iz Koncertnog ureda Zadar, ovaj spoj mladosti i iskustva izazvao je opće oduševljenje publike, a svim izvođačima pružio neprocjenjivo međugeneracijsko iskustvo zajedničkog muziciranja, a nama je u razgovoru povodom toga svoje oduševljenje podijelio i dirigent Pavle Zajcev.

– Mladi solisti su bili dobro pripremljeni, a orkestar je bio vrlo susretljiv. Bilo je jako puno publike, što me ugodno iznenadilo za zimski mjesec.

Pokazalo se da su studenti na koncertu bolje muzicirali nego na svim probama te je publika bila jako zadovoljna, započeo je dirigent Zajcev, koji je osim toga i violončelist i pedagog, a ponajviše poznat kao solistički, komorni i orkestralni glazbenik.

Glazbeni uspon

U razgovoru smo se dotaknuli njegovih početaka i obrazovanja. Naime, violončelo je počeo svirati u osnovnoj školi. Kako nam priča, krenuo je u osnovnu glazbenu školu na nagovor oca, pa je nakon toga upisao i srednju glazbenu školu, dok je 1998. godine diplomirao violončelo na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu u klasi profesora Valtera Dešpalja.

Zatim se usavršavao na poslijediplomskom studiju na Muzičkoj Akademiji u Baselu u Švicarskoj u klasi profesora Ivana Monighettija. Govoreći o svojim mentorima, istaknuo je kako su upravo oni uvelike oblikovali njegov glazbeni put.

– ​Valter Dešpalj je ostavio duboki trag na kompletan violončelistički svijet u Hrvatskoj, ali i šire. Kao mali sam već išao na neke njegove seminare, a na trećoj godini studija sam se prebacio upravo u njegovu klasu.

S tim da sam ranije preko ljeta sudjelovao kao polaznik na njegovim seminarima u Grožnjanu i Trakošćanu, koji su se kasnije preselili u Zadar. On je apsolutno izrazito utjecao na mene, moj način razmišljanja, interpretaciju, tehnički pristup instrumentu.

Također, moram spomenuti i njegovog brata Pavla Dešpalja, s kojim sam imao dugu suradnju, naime on je u srednjoj školi bio prvi dirigent s kojim sam surađivao i zbog kojeg sam se u konačnici i odlučio baviti dirigiranjem.

Tako da me vežu lijepe uspomene za obitelj Dešpalj, ali i za Zadar – sjećam se da smo imali koncert u crkvi Sv. Donata, još dok sam bio student. S druge strane, na usavršavanju u Baselu, mentor mi je bio Ivan Monighetti koji je jedan od najboljih svjetskih pedagoga, i biti u njegovoj klasi je prvo bila velika čast, a drugo – veliko zadovoljstvo.

Basel je sjecište umjetnika i glazbenika. U to vrijeme, kada sam tamo studirao, bila je sjajna klasa, između ostalih u to je vrijeme studirala danas veoma poznata violončelistica Sol Gabetta i vladao je poticajni ambijent, priča Zajcev.

Kao komorni glazbenik nastupao je u raznim sastavima, a 1997. osniva Zagrebački klavirski trio s pijanisticom Srebrenkom Poljak i violinisticom Vlatkom Peljhan, s kojima pobjeđuju na Tribini »Darko Lukić« 1998. godine, ali ističe posebno dvije međunarodne nagrade.

– Natjecanja s Triom su uvijek bila zanimljiva! Istaknuo bih posebno dva međunarodna komorna– ono »Charles Hennen« u Nizozemskoj, gdje smo osvojili drugu nagradu, te međunarodno natjecanje komorne glazbe TICC u norveškom Trondheimu 2000. godine na kojem smo osvojili prvu nagradu.

Kod natjecanja u Nizozemskoj je bila zanimljiva situacija jer su svi ansambli svirali u jednoj kategoriji, i sjećam se da je u žiriju bio poznati violinist Amadeus kvarteta Norbert Brainin koji je bio oduševljen našom svirkom. Također, zanimljivo je to što smo na natjecanje u norveškom Trondheimu došli slučajno jer smo ljeto prije bili na jednom seminaru koji su vodili članovi norveškog Grieg trija, te su nam rekli da svakako moramo doći.

A upravo tada su osnovali natjecanje, dakle to je bilo prvo izdanje danas svjetski poznatog natjecanja! Može se reći da smo tamo došli bez velikih očekivanja, te da smo se pripremali za natjecanje rano ujutro svaki dan jer smo pretpostavljali da bismo mogli svirati prvi, i stvarno su izvukli slovo Z i u rujnu, kada je tamo već dosta kratak dan, nastupali smo prvi u osam ujutro, što je bilo jako specifično, i – pobijedili!

Često i svojim studentima kažem da moraju biti spremni, naglašava Zajcev, koji je kao solist nastupao uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a, Hrvatski komorni orkestar, Varaždinski komorni orkestar, Dubrovački simfonijski orkestar i Samoborske gudače te je bio finalist 2. Međunarodnog violončelističkog natjecanja »Antonio Janigro« 2000. godine.

Proces kreacije

Kao najposebniji koncert koji je održao sa Zagrebačkim klavirskim triom izdvaja koncert, koji je bio dio nagrade s natjecanja u Norveškoj, u sklopu Hardanger musikkfesta.

– Svirali smo u jednoj dvorani koja je imala stakleni zid iza nas, gdje se u pozadini pružao prekrasan pogled na fjord, a u daljini se mogla vidjeti i kućica u kojoj je skladao poznati norveški skladatelj Edvard Grieg, prisjeća se Zajcev, dodavši kako mu se to posebno urezalo u sjećanje.

U svojoj karijeri surađivao je s mnogim vrhunskim glazbenicima, pa smo ga upitali koji mu je susret ili suradnja ostavila najdublji dojam.

– Od svjetskih glazbenika, koji su na mene muzički utjecali, svakako Ivan Monighetti za vrijeme studija u Baselu. Također, tamo sam za vrijeme studija imao priliku raditi sa sjajnim fagotistom Sergiom Azzolinijem, koji je vodio orkestralne projekte.

A od komornih sastava recimo urezao mi se nastup s Gordanom Nikolićem s kojim smo imali samo jednu probu za koncert u Zaprešiću u bivšoj konjušnici, što je bio raritet.

I naravno suradnja na festivalu Julian Rachlin & friends u Dubrovniku gdje sam uz Juliana Rachlina, Lawrence Powera, Mishu Maiskog, Torleifa Thedeena imao priliku izvoditi Bachov 6. Brandenburški koncert, prisjeća se ovaj iskusni solist i komorni izvođač.

Govoreći o razlikama nastupanja kao solist, u komornom sastavu ili orkestru kaže kako je svaka disciplina za sebe posebna.

– Najviše sam nastupao kao komorni glazbenik, ali moram priznati da sve tri discipline zapravo objedinjuje suradnja na bilo kojem planu. Kao solist morate surađivati s dirigentom i orkestrom. To je malo zahtjevnije, jer je često malo proba, ali je ujedno i veliko zadovoljstvo kada se sve poklopi. Najviše sam uživao u komornim sastavima.

Orkestar koji sam osjećao kao svoj je Simfonijski orkestar HRT-a, unutar kojeg je vladala odlična i prijateljska atmosfera, i bilo mi je veliko zadovoljstvo biti njihovim članom. Naravno, u orkestru čovjek prođe repertoar, što me zapravo i privuklo samom dirigiranju i promatranju procesa kreacije s te druge strane, objašnjava Zajcev.

Dirigentski debi

Dirigiranjem se počeo baviti 2011. kada je ostvario svoj debi s Gudačkim orkestrom HGM-a u Grožnjanu čiji je dirigent i umjetnički ravnatelj bio od 2011. do 2014. godine. Dirigentske nastupe ostvario je sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Orkestrima HNK u Rijeci i Splitu, Zadarskim komornim orkestrom te Dubrovačkim simfonijskim orkestrom s kojim godinama redovito surađuje.

Studirao je godinu dana u klasi Uroša Lajovica te je 2017. upisao studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Mladena Tarbuka. Kao student prve godine dirigirao je izvedbom opere W. A. Mozarta »Cosi fan tutte«, a početkom 2019. premijerom scenske izvedbe ciklusa pjesama G. Mahlera »Des Knaben Wunderhorn«, u objema s ansamblom Muzičke akademije za koje je nagrađen Rektorovom nagradom.

– Ideju o dirigiranju gajio sam još od srednjoškolskih dana, pa sam čak dirigiranje upisao i kao izborni predmet. Svidjelo mi se, pa sam čak radio neke aranžmane, okupljao prijatelje i s njima radio projekte.

Međutim, ta ideja je nekako utihnula do razdoblja mog rada u Simfonijskom orkestru HRT-a, gdje sam nakon razgovora s maestrom Dešpaljem, koji mi je rekao kako bih trebao dirigirati jer dobro čujem i razumijem glazbu, odlučio krenuti u tom smjeru.

Rad u komornom ansamblu je vrlo sličan dirigiranju, donosite interpretativne i tehničke odluke, kako izvoditi neko djelo, tako da je taj put krenuo posve prirodno. Odlučio sam se pod »stare« dane ponovno vratiti u studentske klupe te sam upisao studij dirigiranja.

Za vrijeme i nakon studija odmah su uslijedili angažmani s orkestrima u Hrvatskoj. Prije dvije godine odlučio sam okušati sreću na natjecanju dirigenata u rumunjskom gradu Ploieşti na kojem žiri nisu bili dirigenti ili profesor, već je orkestar odlučivao koga bi željeli da im ponovno dirigira.

Imao sam sreće i pobijedio, priča nam ovaj dirigent, napominjući kako ga u sljedećim sezonama stoga očekuju i nastupi u Rumunjskoj.

Također, otkrio nam je li imao neke izazove prilikom prelaska iz uloge instrumentalista u dirigenta.

– Mislim da je sve teklo glatko. Naravno, manualni rad je uvijek vježba, odnosno tehnika koju čovjek treba savladati, cijeli život čovjek radi na tome. Međutim, ako je ideja u glavi jasna, onda ruke samo prate, tako da to nije bio problem, odnosno ja ga nisam osjetio.

Više je izazov onaj psihološki dio – kako komunicirati s ansamblom, dok samo dirigiranje i nije nešto zahtjevno, pojašnjava nam Zajcev.

Umjetnički dosezi

S obzirom na to da od 2005. godine radi kao docent, a od 2024. kao redoviti profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu za komornu glazbu, to ističe kao jednu od svojih najdražih aktivnosti, štoviše – poziva.

– Neizmjerno me veseli kada mogu pomoći mladim ljudima i kada osjete onaj »aha« trenutak ili kada se osjećaju dobro u svojoj koži kada svladaju nešto za što su mislili da ne mogu.

Zapravo, koliko ja pomognem njima, toliko i oni meni – čovjek brže osvijesti neke stvari i uči kada mora nekom drugom objasniti kako nešto treba raditi, i taj aspekt mi je doista poseban. Naravno, raspon studenta po kvaliteti varira od generacije do generacije.

No, u svojoj akademskoj karijeri izdvojio bih jedan gudački kvartet i klavirski trio. Godine 2016. Crondes kvartet kojeg su činile Ukrajinka Tetiana Lutsyk na violini, sestre Helga Korbar na violini i Dagmar Korbar na violi, te Sara Novoselić na violončelu zajedno su održale puno koncerata, ali smo jednom imali priliku svirali zajedno kao kvintet, što me iznimno veselilo i ostalo nam svima u prekrasnom sjećanju.

Nakon studija u Zagrebu upisale su kao kvartet studij u Amsterdamu i tamo nastavile školovanje. Drugi ansambl, Trio Eusebius kojeg su činili Eva Šulić na violini, Tonka Javorović na violončelu i David Vuković na klaviru, 2019. godine je osvojio prve nagrade na Hrvatskom natjecanju mladih glazbenika i umjetnika »Papandopulo« te natjecanju »Ferdo Livadić«, koje su im donijele nastupe na vodećim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, kaže Zajcev, naglašavajući kako su ova dva ansambla postigla najviše umjetničke dosege u njegovoj pedagoškoj karijeri, s čime se neizmjerno ponosi.

Naglašava kako ne mora balansirati između pedagoškog rada, dirigiranja i vlastite izvođačke karijere jer sve što radi, radi iz strasti, i više osjeća to kao poziv, a ne posao.

– Ono što zapravo radim sa studentima je uvijek ansambl, zajedništvo, slušanje i uvažavanje – to je jako važno. Da, naravno, tu su tehnički savjesti; ali, ono što mi je svakako važno da nauče jest da taj proces nije uvijek lagan, ali da se rad uvijek isplati.

To vrijeme provedeno zajedno obogati svakog studenta. Uz to, uvijek izdvajam i poštenje prema poslu, da ljudi rade maksimalno što mogu, i rezultat sigurno neće izostati, kaže ovaj profesor, koji je, podsjetimo, između ostalog i suradnik ansambla Antiphonus pod vodstvom Tomislava Fačinija s kojim je 2018. osvojio nagradu »Judita« na Splitskom ljetu.

Budućnost klasične glazbe

Otkrio nam je kako dugo ima želju svirati u vlastitom gudačkom kvartetu, ali se to do sada nije ostvarilo u potpunosti.

– Najbliže tome sam bio 2021. godine kada sam s mojim dragim prijateljima i kolegama violinisticama Đanom Kahriman i Evom Šulić te violistom Šimunom Končićem osnovao ansambl koji smo nazvali kvARTet za koncert na 72. Dubrovačkim ljetnim igrama.

To je na neki način ostvarenje te želje, uz nadu da neće ostati na toj jednoj prigodi te da ćemo nastaviti suradnju, govori Zajcev, koji kao dirigent gaji afinitet prema simfonijskoj glazbi.

I za kraj razgovora, otkrio nam je kako vidi budućnost klasične glazbe u Hrvatskoj i regiji.

– Teško mi je reći – stvari se mijenjaju što zbog medijskih sadržaja, što zbog pažnje slušatelja koja je sve kraća. Nedavno mi je netko rekao da ne treba svirati koncert koji traje dulje od jednog sata jer publika nema dovoljno koncentracije.

Kako učiniti klasičnu glazbu pristupačnijom, budući da smo općenito okruženi raznolikom glazbom i glazbenim sadržajima? Na koncertu u Zadru, kada sam vidio te mlade ljude koji ipak zdušno rade svoj posao, ne bojim se da će klasična glazba propasti ili se umanjiti njen značaj.

Međutim, općenito vlada tendencija da kultura postaje marginalizirana, suvišna, trošak. Vjerujem kako taj entuzijazam mladih ljudi moramo sačuvati i naprosto raditi u školama kao pedagozi, ali i kao izvođači profesionalci, podižući kvalitetu muziciranja.

Budućnost je teško prognozirati, svakako se neke stvari moraju promijeniti. Ja sam u pedagogiji i uočavam da sve nekako ima tendenciju ka gašenju ili privatizaciji. Glazbeni i likovni odgoj u osnovnim školama je smanjen na minimum.

Stoga bi model javnog glazbeno-školskog obrazovanja u Hrvatskoj po mom mišljenju trebalo, uz neke kvalitativne promjene, sačuvati takav kakav je te posebno obratiti pažnju i voditi brigu o mladim talentima, omogućiti im kvalitetan razvoj i mogućnost djelovanja u domovini.

Mi smo tu da održimo kulturu na svim njezinim razinama, s novim generacijama, vidim da ima sjajnih mladih ljudi, kod kojih je baš taj trenutak održavanja pažnje jak i intenzivan, te učiniti da kultura i umjetnost u društvu budu potreba i zadovoljstvo, a ne luksuz, zaključuje Pavle Zajcev.